2021 - 2022
|
SALVE REGINA JERUZALEMA
Dva udaha zraka po svakom čovjeku,
čak i za one što ih ođe nema, epoha epohi a vijek će vijeku, Salve Regina Jeruzalema! Dovoljno da se podijele tajne, da nebu se pošalju molbe i htijenja, zar ne vidiš da stoljeća u gradu ti plaču? Salve Regina Jeruzalema! I pošto je tako od vijeka do vijeka, glupost je ljudska slijepa i nijema, svi ti se građani već rode u rane, Salve Regina Jeruzalema! Ako još dlanovi sinovi bole, evo ti ruku, razapni me s objema, samo učini da svi opet se vole, Salve Regina Jeruzalema! Nek umjesto tvoga moje srce peku, bol je tvoja majko teška, pregolema, tolika da rijeke svud krvave teku, Salve Regina Jeruzalema! Ove će riječi trajati viječno, vremena imaš čak i kad ga nema, pa razmisli o njima, budi mi srećno, Salve Regina Jeruzalema! copyright © Milovan Lalović 2022 
BAŠ KADA TREBA
Jutro je došlo baš kada treba,
razaspi sad sijenke čik ako sm'ješ, sa tarabe totem drveni gleda, susjedstvo širi proljećnji veš. Staza je duga, ulica krivuda, gazim je laganim korakom čaplje, slažu se kockice od niotkuda, skandal iz svakog džepa mi kaplje. Starinski jezik šušuta granja, šušuta lišće u šumećem poju, i sva su stabla drijevna citiranja, prevodim u sebi poruku tvoju. O svjesti moja, ludosti luda, jahačice u zemlji podivljalih konja, dva novčića za tvoja vijetrena čuda, sluškinjo moja nepokorna. Ti stavljaš moj korak u suprot vijetra, vijetrenjačim korake da te iščitam, kruniš me krunom željeznog pijetla, a nemam hrabrosti ni da te pitam. Šta se to širi niz tvoja neba? Do koje me ivice tjeraš u poj? Jutro je došlo baš kada treba, đe mi je ona mis'o o njoj? Možda je Velika Opera ispred, pjesniče ludi ne gutaj slova, misli su tvoje i samo tvoje, poslušaj stabla šta šapte ova. Jutro je došlo baš kada treba, vijetar u visoke trave se svija, šire se krošnje u zagrljaj mili, šušturim, šuštim sa njima i ja. copyright © Milovan Lalović 2022 
NIŠTA DRUGO
... Blještava varka
kojoj bih, ali se ne umijem prepustiti ... Čarape krpljene iznad šporeta se suše u siromašnoj kući ... Mi se teško prepuštamo. Ništa drugo. Sve što sam kazao učinio i izgledao da sam, sve je voda koja se ogleda u morima, i u jednoj kapi. Nazdravlje Žeđi. Ništa drugo. Ešerovo uvrnuto oko gleda u sebe, a uvrće i umotava u pupoljak neujednačenog mirisa starih sorti ruža. U meni. Ništa drugo. Evo polako će iluzorni januar. On donosi godinu novu u svemiru đe je vrijeme dimenzija. U tom svemiru nemati vremena ... Novi izgovori. Ništa drugo. Svaki čovjek ima sudbinu varnice a ja sam svaki čovjek dok sam Ja. Ako prestanem da ti pišem ti se nećeš moći pročitati. Moje usuđivanje je da sam volio - Ništa drugo. To je zato jer sam postojao kao malo vina prosutog između dvije riječi - ljubavi moja. To je zbog toga. Ništa drugo. copyright © Milovan Lalović 2021 
MOJ OBIČNI JA
Jutros sam pojeo dva parčeta neba
jer, nije mi sklono da jedem slatkiše, siv oblak umjesto crnoga hljeba, i sve sam to zalio s buteljkom kiše. Potom sam ustao od sofre hladne, obuo vIjetar, ka bosi čudaci, i usput u ime godine gladne, pojeo mijesec da se ne baci. Da ne počne java da se koleba, da ne bude pošast daleko veća, kod vrata sam sa starog čiviluka, skinuo sebe da ogrnem pleća. Jutros sam pojeo dva parčeta neba, potom sam ustao od sofre hladne, da ne počne java da se koleba, citiram prekide iznenadne. copyright © Milovan Lalović 2021 
U IME SVEG ONOG
Na rubu izraza osluškujem vodu,
talasi danima ponavaljaju jedno, kamen-riba neiskazane tajne pod kamenje noću sakriva doslijedno. Tražim svoj odraz u očima psećim, mračni okean mije mi riječi, sunce u krvave dubine tone, među grudi tvoje, u kanjon što mliječi. Sve što je java to preobraža, dugonogi nehaju u tijelu žene, hranjena strašću, kišom i vatrom, preobrazi, molim te, u nehaj mene. Ne mogu tajne kamene ribe, tražiti po dnu vodenih skuta, visoko u prošlosti ja dah sam bio, a ti si bila srebr'n flauta. Ništa ne duži ko slomljeni dani, sipaj mi sebe boginjo meda, ispiću čari metamorfoze, niz polja tvojega naočigleda. Dane mi podaj duž ruke duge, da postanu noći kad niz butke kliznu, zamješaj svijet u kukove svoje, vulkani u očima da magmom briznu. U ime daha što vijetrom kaldrma, u ime tvoje muzike bajne, u ime svih pasa i kamen-riba, otruj me bakrom puti ti sjajne. copyright © Milovan Lalović 2021 
|
NE BRINI SE DODOLE
Lunarile oči moje,
oj dodole dodole, pogled virom nekud gore, nekud gore dodole. Luna mi se radovala, dole dole dodole, blještav sjajem glazbovala, glazbovala dodole. Pogledom sam se dužio, oj dodole dodole, dugove ti odužio, sve dugove dodole. Sad možeš noću šetati, oj dodole dodole, Luna neće ti smetati, neće smetat dodole. Možeš kose da raspleteš, dole dole dodole, mijesečinu da upleteš, s njom i mene dodole. copyright © Milovan Lalović 2021 
zanavijek
Naišlo je ljeto njeno,
blago i nenajavljeno, kao drijevni lijek. Mislio sam ko sva ljeta, Sunce sunča lice svijeta, bljeskom oduvjek. Bajku šapt'o plav kostim, mlađa sestra Braće Grim - a ja, heh, cirkusant. Ostavila ceduljicu, baš ko ribar kad udicu, zabaci u nonšalant. Nađoh se iznenađenim, rukopisom uglađenim, a krivulje u remek. Otvori se srce moje, predade joj straže svoje, lako, zanavijek. Kontrirala moje priče, Paracelzus, Hegel, Niče, nekim, meštrima? Crtala po meni šare, navodeći etičare, nagim jutrima. Tanak lančić, srce malo, oko vrata joj blistalo - stil talijanski. A uz srce konjić snije, "brđanine, vijeruj nije trojanski". Dva mladeža je imala, na na jednom se prelamala - stalno bridio. Klela se u bajke dvije, da ih niko nikad nije, vidio. Prošlo od tad mnogo ljeta, Sunce sunča lice svijeta - isto i dalje. Donosila ljeta druge, princeze i pepeljuge, al' bez cedulje. Mislio sam da sam njeno, ljeto davno proživljeno, dobro podnio. Trojanski je bio, jeste, zna moj korak, moje ceste, srce mi je zanavijek odnio. copyright © Milovan Lalović 2021 
U TAJ ČAS
I eto, došao je čas,
komete jurnule da nebo napukne, a ljudi preuzeli stvar da pjesma ulicom ne zamukne. Jer, stiglo novo je doba. I eto, došao je čas, performans zavidan, kraj ko svaki, otrcan i providan, baš u tom trenu je otišao najbolji od nas - Gospodin Vidan. I nije važno da l' ga znaš. Svi se mi poznamo, kad vatra utrne, kad boje pocrne, kad zadnja riječ je isto što i izdah naš. Jer, znam te i ti mene znaš. Niz ulice grada, mladost je pjevala, želje se rojile, smokve se mladim vinom cijele noći pojile. Nada će uvjek biti tu. I eto, došo je čas, sve bilo isto je, neko se brinuo, neko se rugao, neko je u to ime nasuo i cugnuo. Jer, jedno je isto za sve nas. I eto, stigao je čas. Jedino neđe je, na hladnim grudima, prestrašen ljudima, okružen pjesmama i pripitim dvonožnim čudima, od tuge umirao pas. Jer, jedno je isto za sve nas. jer, znam te, i ti mene znaš. copyright © Milovan Lalović 2021 
nek delfi plaču
Ne mogu pokraj stana ti proći
a da mi u grudi bubanj ne udara, oh, mistična ženo, nesana noći, feničanska robinjo bakrenog žara. Volim sve tvoje forme i stanja, zadoj me apsintom, s dojki želim piti, zadojen pasti u vrtlog postanja, zavisnik tvoj sam, pro forme i u biti. Ne mogu... Avaj! Neću da se branim! Njiši me u kose Meduzo smeđa, dušu ti predajem potpisom slanim, na svakoj tački đe savijaš leđa. Tvoj korak je... Zbogom pameti mila, ne spoznah kletvu od tebe jaču, prokleti smrtnik i božija sila, Delfi nek nada mnom večeras plaču. copyright © Milovan Lalović 2021 
LISANDRA
Nebesa finesa tebi su samo,
namjerno dozivaš pećine moje, brushalter je akter dvokopče muke, prepreka vijeka kad žure dvoje. Ave Lisandra! Obala ti mraza, antika Baltika i pređe miraza, skroz naga prođi, ko poslom po sobi, da sagledam zaplet u svojoj kobi. Nebesa čudesa meni su vazda, što misliš Lisandra da dugmad kidam? More do zore nek pupak plavi, od dugmadi gokstada na grudi zidam. Ave! Lisandra, pijesmo gorštaka, polarna mačko nečujnog hoda, rimskog mi vina, grčkih baština, žedan sam tvojih dubokih voda! Napoj me Estonijom... Draga... Lisandra... copyright © Milovan Lalović 2021 
ANAMARIA
Bijaše veče mirisa jonskog,
pogledi slučajnošću prikriveni, brodica što njiše na šaci soli... - Kako se počinje pjesma o meni? Ovako: Rubin u čaši pijenavog vina, naznaka dodira ličnih koještarija, pitanja koja sa neba padnu, i ime, recimo... Anamaria. - Recimo da mi to nije ime, kakav bi početak napisao? Ovako: Stotinu zvijezda u zalog moje riječi, besanih mi noći i pjanih arija, zbilje mi, smijeha, jave i maštarija, jeste a nije, Anamaria. - Neću tako... nijesi dobar. copyright © Milovan Lalović 2021 
pjesma o maju
Čitala bi nešto puno cvijeća,
strofe pune ljepljivih cijelova, zalud tražiš da pišem o maju, za proljeće drukčija su slova. Dok se duriš i listaš mi strane, dok ti glavom prolazi dilema, zalud tražiš slogove o maju, u proljeće uragana nema. Spakuj odma poglede u kofer, te put zadnje stranice s koferom, nećeš naći ni slovo o maju, maj mi bježi drugom hemisferom. Nije da je proljeće mi mrzno, da ne ljubim majske nespokoje, nego ne znam kud ću sa olujom, maj nas neće primiti oboje. copyright © Milovan Lalović 2021 
KOLIKO STE BLIZU?
Treperenje vašeg totaliteta
u oku potire nakane i namisli. Rekli ste da ste oblak crven od mog sunca... Svašta ste rekli. Koliko ste crveni ako ste u pjesmi? Besmisleno je govoriti o čekanju. Gledao sam razna neba i reći ću vam da oblaci ne stoje. Sve što jeste je čarolija stihom razapetog neba. Ako izvoljevate, mila gospođice, evo, uselite se u pjesmu. Koliko oblak stoji nepomičan na nebu ako se useli u stihove? Nema potrebe govoriti o ljubavi jer je neiskaziva kao i munje, kao munje i prođe. Ostane, znam, pjesma na gubilištu novog vedrog dana. Stoga, besmisleno je usidriti na jednoj riječi, besmisleno je ostati u jednom stihu. Stoga, zaputimo se iznad proširenih šapata prije presude, na kraju njih prestaju sve teorije, počinje metafizika poljupca. Ili se oblače naoblačite niz papir da vas žedna međurečenična korita piju, kao što vas u ovom vremenu nepostojeći ispijam dahom do potpune nemogućnosti. Treperenje vašeg totaliteta u mislima, potire sva pitanja. Pokušavam da se prisjetim nekog ali postoji samo jedno: Koliko je blizu ako ste u pjesmi? copyright © Milovan Lalović 2021 
KA SEBI
Na toj stazi susreo sam more
kap u kapi đe se pjeni žalom, napio se sebe prepametnog, i nazdravljo sa sobom budalom. Susreo sam na toj vodi dane, đe trenutak trenutkom se veže, pjesmu živu predaka u sebi, i sopstvene na Mijesec laveže. Tišinu sam isto tu susreo, onu još od prije svog rođenja, vijerovat mi znadem da nećete, al s tišinom imah ophođenja. Na vodi ćeš u korito leći, jer će biti čisto i prostrano, tu sam biće sobom i postao, tu postadoh i ono svestrano. Na toj vodi susreo sam mnoge, okovane i oslobođene, hvalospjeve slušah beskonačne, beskonačno viđeh mrgođenje. Lutalica sa vode polazi, a ka vodi još to posto nije, u korak ga narodi progone, progone u duši brutalije. Zato, ako prijatelju dragi, pođeš i ti putem u tom smijeru, sve podijeli, sebe ne udijeli, razapni kroz sebe barijeru. Nek od sebe odpadaš niz staze, gledaj kule za sobom da gradiš, nek za tragom izniču ti stijene da lančane vrleti zasadiš. A na vodi dobar gutljaj uzmi, neka bude za sad i kasnije, vrisni prema Mijesecu na nebu, da vidike rasvijetli jasnije. Onda miran tu sačekaj jutro, može biti da će okasniti, možda sebe budeš zagoneto, a možda ćeš sebe razjasniti. Pa kad sunce nebesa raspara, niz trag tvojih lančanih čeljusti, baci vodi posljednih pet para, i krčage iz ruku ispusti. Čekaću te s druge strane mosta, čekaće te hladna borovina, čekaćeš i sebe samog tamo, sa pjenavim rogom crnog vina. copyright © Milovan Lalović 2021 
RETROSPEKTIVA
Čudo je jedini tumač za tebe,
riječi ti imaju na slova balkone, rečenice pijeniš pijenavim valom, što čipka podno pale Arkone. Skrivenom pozivu moje tišine plijeviš kroz ludilo dvosmisla biti, i barke, eh, barke u kojim se rađam, na vodi iz koje ne smiješ piti. Nebo je najednom potpuno čisto, čista su rojna nebeska gnijezda, to ili ti pospremaš prošlosti naše ili nam pripremaš brojanje zvijezda. Imanentni su lijekovi otrova tvojih, al' ako se ispiju u pravo vrijeme, zmajevi koje krotiš u sebi, pomamni evo lete put mene. Nebo se prodaje dva pogleda kratka, lov očiju mojih plaća u mraku, spontanost večeri brza niz srca, da vrati kusur kupcu čudaku. Potom je minut kad padaju tačke, minut kojem uzima maha predaja vidika oka u oku dugačkog poljupca na pragu daha. copyright © Milovan Lalović 2021 
|
naravno da neću
Nema racia koji bi nastavio život
pri pameti čistoj, u apsolutnoj stvarnosti. Zato sam se obreo u tvojoj naklonosti... Ono, znaš... jer, nijesi stvarna. Bogovi, magije, priče od kojih se budi junaštvo i strah, pretpostavljeni su od nas snijevača. Avaj! Od tuđih si pretpostavki jača... Na crvena slova sam pretpostavljao tebe. Sunce je vezano za radost jer odavno život i nadu Zemlji daje, spasenje koje će zorom doći. Pretpostavih te, greškom, tamnoj noći... Zato si ko jesi, a ne ko sam, u odsustvu bolje riječi, u odsustvu boljih nas. copyright © Milovan Lalović 2021 
NIJEMA TIŠINA
Ni daška vijetra u jedrima srca,
ni talasa jednog među nama iznutra, uzalud kormilo motam u stranu, nikud ne mrdamo u osvit jutra. Od svih su riječi preostale dvije, velika šteta ili "megáli kríma", sve druge su odavno napustile barku što tone u konjak na potezu dima. I ono što je ostalo za reći, konačno posta bezglasna cijelina, i kako je ona o brodu što tone, neka je potpiše nijema tišina. copyright © Milovan Lalović 2021 
DIMMI CHE MI AMI
Nek Stradivari krene, i nek ide solo,
beskraj će uz njega stat u sve što znam, i izgovor mali, pronuncia piccolo, da produži za kratko uspaničen plam, u kojem se feniks ne provodi dobro. Iza te naušnice roj sam riječi ostavio, parole zbog kojih se u ćutnju dvojim, dvije su dovoljne da bih noćas nastavio, due parole, i pogled pred kojim padaju noževi u blato. To je violina, to nijesam ja draga, njeni nas zvuci na istinu mame, moja je predaja besramno naga, ko ovo veče što svlačiš niz rame, bianco come la Luna bianca. Nek beskraj bude sinonim za - volim, izgovor svaki je prikriveno molim te, srušiću ponos sa kojim se borim, kaži: "ne volim", ili kaži:"volim te", dimmi che mi ami. copyright © Milovan Lalović 2021 
MAČKA NA KROVU
Atina je prošetala asfalt odlaskom.
Kod zastoja je opazila mačku đe repom šamara mijesec na krovu. Poprilično priliči ovakvoj večeri da je zavede mataforičnim koincidencijama. Nosi bebu. Atina je prošetala asfalt snovima. Kod okreta je sanjarila o mogućim ishodima. Ona, Atina, matrijahat snova neispavanih snijevača. Uskom stazom usko veže život za stub odluke svoje. Rodiće bebu. Atina je prošetala povratak asfaltom. Kod zastoja iz prve strofe mačka je viđela da Atina odlučno odluke lice nosi na dar. Ošamarila je mijesec još par puta i otišla svojim poslom preko krova. Dabogda nam srećna bila. copyright © Milovan Lalović 2021 
vaše slutnje mene pamte
Prije đece čovjeka sam ušao u viječiti san,
tri su meni glave na ramenu bile, budnu vojsku vodih, snovlje oslobodih, a kako bi dnevi vaše se usnile. Sišao duboko u podsnovlje bijah, i najjači od budnih će tamo da poludi, no ja bijah bog, bog znamenja svog, onaj koji pazi da se Svarog ne probudi. Prije đece čovjeka sam ušao u vrijeme, tri sam svoje glave s ramena skinuo, sjutra, danas, juče, da vrijeme obruče, kako bi vam dnevi smislu porinuo. Još ne sretoh ravnog sebi, još vam snovi suncem plamte, još se vrijeme na me jedi, vaše slutnje mene pamte. copyright © Milovan Lalović 2021 
niče, ja i kafa jutarnja
Starije je uživanje u blejavom stadu,
starije neg' iko pamti, ili iko zna. Milija je slatka trava u blejavom stadu, nego gorka kora sopstvenoga Ja. Prsite se ponosni ovčijom parolom, a za praznovijerje oštrili ste sluh, kada toru nije istina na volju, on bleji u travi na slobodan duh. Kada stadu nije istina na volju, tada sve su livade pogane do mora, tad se pljuje preko kolja i parmaka, ali ovca iskače rijetko kad iz tora. Jer ne može ovca bez čobana svoga, on će sav tor ovijenčati neviđenom slavom, jer ne može ovca bez čobana svoga, nikad nije učila da razmišlja glavom. Ko je ovcu ikada vidio da luta, da je ovca a da je bez svog čobaništa, da probleji nešto što stado ne bleji, da je išta više od me-ke-ke ništa? Koga bi to ovce mogle mrzit jače, ko im kvari primjerom dirigovan sluh, ko ih više opominje na to da su ovce? Niko više nego oslobođen duh. Oslobođen duh je svekoliko biće, u njemu se budi i u njemu snije, a tamo je put torova sloboda zaluda, ako ne zablejiš niko razumije. Torovima riječi vrijede skrušene žalošću, pogotovo koje kude faunu razlike, bog će rješit toru sve ovčje probleme, nakon onog ražnja što će za praznike. Ko slobodan nije, ko ne širi krila, ko u travi uživa uz meketav smijeh, onaj što ne razumije ove moje riječi, reći ću mu po njegovom: "Me-ke me-ke meeeek." copyright © Milovan Lalović 2021 
ONI TRENUCI
- Ne tražim od tebe ništa
osim po neku iluziju, rekla je. Postoje trenutci koji bi trebali biti viječnost, ponovljeni kroz svaku verziju jave. Dok god postoji urušavanje i rast praosnovne, lelujave, želje postojanja u njima. - Ne tražim od tebe ništa, osim po neku... U jednom takvom trenutku moji džepovi su vaza za cvijeće. Miriše kuglof sa paleta na ramenima. Osmijeh slijeće i uzlijeće, kao ptice na poluUvijenu od snijega žicu. - Ne tražim... - Znam. Moja misao puna tebe, i trenutka, oklijeva, nećka se na pragu razuma. Ne znam kako me je obuzela. Ne kao tok logičnog misaonog sporazuma, već nezavisna i po sebi živa. - Ne tražim... - Sve znam. Ništa ne pojača frekfenciju trenutka kao gledanje u zvijezde. Neđe se među njima nalazi naša. Neđe tamo se gnijezde, tvoji preci u božanstvo. U njima hodiš kroz cvijeće, bez odjeće. Tamo sam i ja, molim te za dar. Hodočasnik tvom svetom proljeću. Iako kovač, psetar, ribar ili govedar, molim te za dar pisanja. - Ništa od tebe ne tražim osim po neku... - Znam, iluziju poneku trenutkom viječnim vlažnu i plijesnu. - Hvala ti na njima. Hvala tebi na daru, mila, hvala što pišem ti pjesmu, a viječno, viječno je samo riječ. copyright © Milovan Lalović 2021 
buđenja
Od vremena izvrnutih,
i vremena unatraške, od vremena mnogosmijernih, i vremena u omaške. Od onih što tek će teći, i onih što protekoše, bud'te mene u vremena, koja riječju započeše. Sve što jeste u vremenu, to ne pozna besmrtije, zadojte me u čovjeku, mlijekom gorke empatije. A kad jednom progovorim, kroz riječi ću progledati, pa ću vama od izraza sedmokraku krunu dati. Vi se divna ustolite da vremenu spoznam sliku, slogovima ću nad krunom, bezvremenat egzotiku. Potom ćemo život igrat, kad taj stepen dosegnete, biraćete vaseljenu, ja ću sunca i planete. copyright © Milovan Lalović 2021 
ALEGORIJA
Alegorija si, nego što bi drugo bila
lepetu nebesa s anđeoskih krila? Oblici se tvoji iza maske guče, jer ti klika kad se mislima dokuče. A ne samo okom... Kao kad si metafora bila... Alegorija si od kad znam te, što bi drugo mila? copyright © Milovan Lalović 2021 
|
