Buđenje poezije
|
strašilo
Strašilo sam plašim ptice, ali one se ne boje, od jute je moje lice, ispunjeno šakom proje. Zavijao snijeg mi šake, pa kulise hladne čvrste, pružam gore da bi svrake, sletjele na slamne prste. Kandža ptič'ja me ne grebe, svi su isti dani naši, strašilo sam plašim sebe, niko drugi se ne plaši. copyright © Milovan Lalović pokraj crkve
Pokraj crkve gdje su me izboli, jedan čovjek šapuće, pognuo je glavu, kleknuo na zemlju, pa se tiho moli, mjesto suza, zrna soli padaju u travu. Vlažni jezik magle liže vrata tvrda, ostavila mokar trag niz krst na kupoli, spušta se i veče, a čovjek ne mrda, pred njim rastu bijele gomile od soli. Na platou, gdje sam ugledao judu, gdje su me zbog njega mačima izboli, prolaznici zastaju zbunjeni u čudu, gledajuć' u klečeću statuu od soli. copyright © Milovan Lalović točak sudbine
Vrti se točak, tkaju se niti, pletu se šare sudbina raznih, u tkanju se ništa ne može skriti, sreća ni suze očiju praznih. Tkajte se, tkajte sudbine ljudi, na istok, na sjever, na zapad i jug, sudiće oni što im se sudi, kad točak okrene sledeći krug. Tkajte, tkajte božije ruke, istkajte svima po mjeri sag, ogrnuću šaru je svoju ćutke, pred Boga kad dodjem, da ne budem nag. copyright © Milovan Lalović kaluđer
Kaluđer kraj plota izgubio zrna, pa prstima pipa pirinač da skupi, u dubokij travi, pokraj gustog grma, umišljene grijehe tako da iskupi. Uporan je bio i prebir'o travke, dosadio grmu, dosadio travi, uporne su bile i graktave čavke, uporni su bili i maleni mravi. Ali kako veče primače se plotu, svaki mu trud dalji izgledaše smiješan, nasmija se sebi i svome životu, pa ode na počinak veseo i griješan. copyright © Milovan Lalović niza strme gole strane
Niza strme gole strane,
muk zavija žalopojke, od sumraka, dok ne svane, kap svijetla, dok ne padne, na paprati i uvojke. A kad zvijezde pruže zrake, i zadrhti prva sijen, u pepeo močiš šake, pa na dojke crtaš znake, da označiš da si plijen. Terasama brdskog vijenca, golih grudi kada lutaš, kraj izvora hladnog zdenca, čekaš lovca, svog prvijenca, da mu dušu tu progutaš. Da progutaš dušu novu, niz brzake da je pustiš, pa veliku šumsku sovu, na drvenu staviš bovu, da je kljuje dok ti ćutiš. Kad se pokrov tamni skrati, i kad žuti mjesec zađe, simbole ćeš s' grudi sprati, ogrnut' se sa paprati, da te niko ne pronađe. copyright © Milovan Lalović 
blago onom ko rano poludi
Blago meni đe poluđeh, ljudi! Blago moja nedozrela mašto, đe ja vidim da sjede neljudi, drugi vide čojstvo i junaštvo! Meni pamet nikako da stigne, ozbiljniji nijesam od đeteta, đe ja vidim da pas nogu digne, drugi kažu-svaka mu je sveta! Meni pamet dolaziti neće. Blago meni, blago dovijeka! Đe ja čujem da čaktar klepeće, drugi slijede "učena" čo'eka. Oj pameti glave mi napsle, ti potraži bolje mjesto đe-je, drugi vide boeme vaskrsle, đe ti čuješ ovce kako bleje. Ni rađat se, možda, nijesam treb'o. Sav mi svijet naopačke stoji! Samo nebo još je uvijek nebo, i još niko zvijezde ne izbroji. I ne želim pamet da mi dođe! Blago meni, sav se svijet čudi, đe mi život u veselju prođe, blago onom ko rano poludi! copyright © Milovan Lalović moje ptice
Krovovima mokrim noge moje gaze, dugo već sam zarobljen među misli dvije, slamna gnijezda skupljam i ptice okupljam, da mi nađu vjetar, vjetar što se krije. Niz tok rijeke plovi dugačko mi tijelo, studen pjenom talasi mi tmurne misli boje, tihe ribe ljutim što im školjke kupim, pa školjkama hranim gladne ptice svoje. Evo mene gore, tu vaznesoh misli, 'mjesto suza mastilo curi mi niz lice, širim, širim krila, krila od papira, da nahranim slovima gladne svoje ptice. copyright © Milovan Lalović vjetrenjače moga uma
Stare su se razmahale, sive krošnje mrkih šuma, pa mašući pokrenuše, vjetrenjače moga uma. Kamen leđa podmetnuo, korijenju da skrene staze, hoće hrastom da okuje, misaone vodogaze. Pa mi snagu sve to pruža, i čini me vrlo vrlim, visinama duh mi diže, vrletima oštrim surim. Tako gore obitavam, međ' munjama mirno stojim, i posmatram ljude dolje, da im ćudi sve izbrojim. copyright © Milovan Lalović vjetar
Vjetar roman u krošnjama piše, 'vrh drveta snena beba spava, kolijevka se klacka, suva grana njiše, a ptica je cvrkutom u snu održava. Balerina pleše oko starog čvora, pajac je u travi, ćuti - ni da pisne, sve bi bilo samo noćna mora, da ona u skoku vjetar za vrat stisne. Ali ona vješto izbjegava zamke, miluje joj tijelo povjetarac - strasno, leti suvo lišće, lete žute slamke, dok joj zvecka đerdan, milozvučno, glasno. copyright © Milovan Lalović ne, nemoj i ćuti
Ne, ništa mi nemoj pričati o sebi, sit sam ljudske boli čemera i jada, tako krasnu nikad više vidio te ne bi' kao što te gledam dok se smiješiš sada. Preklinjem te nemoj, nemoj ništa reći, kad te budem pitao iz kojeg si svijeta, vrela lava plašim se mogla bi poteći, niz ta bedra tvoja, hladna i prokleta. Ćuti, samo ćuti i prstima kupi, da sakupiš dane na gomilu jednu, pa podijeli svima, meni ovaj glupi, kad ne htjedoh uzeti te tako milu, čednu. copyright © Milovan Lalović dah proljeća
Proljeće je došlo rano, putem klacka stara čeza, niz klizavo drvo hladno, cure suze starih breza. U vazduhu mir miriše, debla splela gole ruke, škripe dok ih vjetar njiše, danas hoće da propupe. Zastah da se čudom čudim, pa obrisah vlažnu koru, da li da se smatram ludim, što sa brezom čekam zoru? copyright © Milovan Lalović sudnji dan
Kada Gospod progovori,
sve planine glasom strese, Đavo dan u noć pretvori, da na nebo se vaznese. Na saboru mrtvih duša, zadojenih grešnom krvlju, bijesni vrazi i zvijerinje, po gorenom plešu drvlju. Ljudi umiru od strave, promrzli na putevima, svoju dijecu plačuć' dave, u jalovim usijevima. Crni dim nebom koluta, strah sa tamom skupa stiže, novo tijelo rijekom pluta, zvijerinje se gladno diže. Rog se krivi ječi notom, vaseljena drhti cijela, božja vojskla stupi potom, prikriva je magla bijela. 
Konjica je istupila,
ljudi drhte u nemiru, dal' se duša iskupila, po grijesima dok prebiru. Na Zemlju nas zvijezde nose, po tragu im vatra piše, repate im gore kose, usud božji objaviše. Konje bijele u kas dajte, nek' vijore perjanici, kad' viknem ne oklijevajte, vitezovi i vojnici. Nek' zasija rubin mali, dok mačevi zvižde vjetru, nek' crveni dan objavi, i krvavu božju žetvu. Reže vrazi i nakaze, kojim' priče dijecu plaše, preko rijeke hladne gaze, da posijeku duše naše. Svi lagano kao jedan, iza mene u red stajte, mačeve za krvav megdan, vadite ne oklijevajte. 
Od vas tražim jedno samo,
ne gubite svoju vijeru, kad mačeve raspijevamo, hoću stazu k' Luciferu! Raskrčite stazu k' njemu, na megdan ga želim danas, kad njegove zvijeri krenu, uz bubnjeve krenu na nas. Tuku bubnji sikte zmije, gledam djav'le i trolove, Lucifer se glasno smije, trese brda i dolove. Na štitu mu crni kamen, kroz koji se tama ruga, iz usta mu bije plamen, nisu usta već dva kruga. U crnom mu oklop tvrdi, krljušti po njemu sjaje, osjeća se sumpor smrdi, mačem siječe nešto baje. Kad se vojske sudariše, od sudara nebo puče, tamne kapi udariše, neke hladne, neke vruće. Jašem k' njemu lud od bijesa, siječem žive, polumrtve, dim se diže sa tijelesa, na krvave pao žrtve. Vitezovi hrabri moji, ginu krčeć' meni stazu, krv se pijeni zemlju poji, primičem se riječnom gazu. Čuvaju mi bočne strane, Lucifer ogrtač skida, na oči mi šalje vrane, moj im soko kila kida. Niz mačeve u sudaru, liznu plamen dugi plavi, rijeka diže vrelu paru, za trenutak svi su stali. 
Mač moj pleše ognjem sijeva, gore rane koje pravi, sa mnom pleše, smrti pjeva, a zvijerskim se mesom hrani. Konji grizu jedan drugog, mačeve smo izlomili, na osvitu dana drugog, mrtvi žive uklonili. Pa pred zoru svjetlo sinu, od njegovog svijetlog zraka, Đavo krenu u visinu, u zaklone od oblaka. Zapeh strijelu pa je pustih, vesela je leti, pjeva, u tminu oblaka gustih, Luciferu po sred čela. Pade Đavo opet dolje, nasta uzbuna i graja, zvijer sad jedna drugu kolje, bježeć' s' kraja na kraj kraja. 
Niko ne sm'je nam umaći,
u Božju se milost nadam, okrećem se svojoj braći, i sa konja svoga padam. Nad ranjenim tijlom mojim, leti perje na sve strane, sam kraj rijeke strašne stojim, tjeram krilom s' mrtvih vrane. Trepavice mi se lijepe, premazane ptič'jim mlijekom, kojim anđeli me krijepe, dok tijelesa plove rijekom. Strašni krici sa svih strana, knjeginjica Smrt u crnom, predvodnica gladnih vrana, darivaše crnim zrnom. Pokraj mene kad zastade, na kopčama štita krtog, sklopih oči rubin pade, pokraj nogu đav'la mrtvog. copyright © Milovan Lalović 
mislim na vas
Mislim na Vas milostiva, u snu ljubim ruke Vaše, a peku me k'o kopriva, gutljaji iz hladne flaše. Mislim na Vas gospo lijepa, u snu ljubim Vaše grudi, milije od cijelog svijeta, nedam nikom' da me budi. Mislim na Vas, al' me plaše, zovem ime, nemam glas, iz čaše mi propast maše, od kad sretoh gospo Vas. copyright © Milovan Lalović kaplju kapi
Kapa, kapa, kapi tuku, iz oblaka munja bije, dižem u vis slabu ruku, a niz nju mi potop lije. Kapa, kapa, kapi biju, rijeke čine strašni splet, usta moja vodu piju, da ne potopi se svijet. Kapa, kapa, kapi liju, stihija me silna nosi, hoće vode da sakriju, čitav svijet u mojoj kosi. copyright © Milovan Lalović vodim te
Niz stazu sto počinje kod usana tvojih, klize mi smjelo drhtavi prsti, pokretom jednim bluzu raskrojih, da me pred tobom Gospod Bog krsti! Nek pobjegnu sveti pod rukom tvojom, niz bluzu boje trešnjinog cvijeta, vodim te stazom za požudom svojom, do najdubljih odaja mojega svijeta. copyright © Milovan Lalović zabranjen vrt
Ako nogom staneš u zabranjen vrt, moguće da nikad više poći nećeš kući, proćes staze po kojima plesala je smrt, i sve veze s ovim svijetom zauvijek će pući. Svijetlo će se boriti sa pokrovom mraka, slediće ti srce i dah će ti stati, pa ćeš lutat’ zbunjen od znaka do znaka, da pronađeš neki nazad da te vrati. Ugledaćeš kule gdje se s vjetrom bore, i spoznaćeš razne barjake i trake, okačene s njima patnje mi vijore, po vrh kula prelamaju moga sunca zrake. Kad ti pogled padne na aleje cvijeća, na fontane koje žubore životom, i predjele vječnih zelenih proljeća, što mirisom mame i mame ljepotom. Ne zastajkuj idi sve dublje i dalje, ne zagledaj puno ni cvijeće, ni boje, ni rijeke, ni mostove, ni pod njima pralje, jer, svašta se šeta kroz aleje moje. Ako nogom kročiš u tu tajnu baštu, pa ti sludi misli i ostaneš bez glasa, ne pozoveš u pomoć postidnicu maštu, e, tada ti nema prijatelju spasa. copyright © Milovan Lalović zora iznad vinograda
Ispod lista jedne loze, vlas je kose crne pala, divlje poze – žute proze, mjenja tvoja ruka mala. Razigrala strane lake, kosa ti se s grožđem miješa, slijepljena u slatke trake, od strastvenog slatkog plesa. Ja se skrio iza bora, pa sve gledam – dušu sladim, budi se nada mnom zora, nad tobom i gožđem mladim. copyright © Milovan Lalović |
uzmi me u svemu
Uzmi me u čaši crnog vina! Pola popij, drugu polu prolij, izlij je niz gola svoja bedra, razbiću se u stotine kapi da isparim od požude tvoje. Uzmi me iz kutije male, noćne kreme kraj uzglavlja svoga, utrljaj me u bjelinu kože, u bjelinu kanjona međ’ grudi. Mirisaćeš na čemprese divlje, mirisaćeš kao moja duša. Uzmi me iz bočice parfema, prsni me na međunožje vrelo, milion ću raspršit’ kapljica španjolskoga cvjetnoga recepta, pa pomješan sa čežnjama tvojim, mirisaću na bludi oluje. Umotaj se gola u čaršafe bijele, i stupi na balkon po oluji bijesnoj, pa jezikom skupi kapljice sa strehe, kroz nagone divlje da ti žeđ ugasim. copyright © Milovan Lalović čekanje
Tamno nebo snijeg sipa, po vratu me studen češe, gusta magla vrh nasipa, valcer zimskoj noći pleše. Kraj klupe te čekam mila, inje lijepi moje kapke, perje pada s' ptičijih krila, na grešne mi misli slatke. Sve je više oštre studi, ledene se grede kupe, niz obraze i niz grudi, sijedog starca pokraj klupe. copyright © Milovan Lalović voda bez vodogaza
Ledena skrama okova dvijeri, pamet se sakri' pod kamen hladni, snijeg zatrpa, i s'kriše se z'vjeri, a putem prođoše prosjaci gladni. Tamnuje djavo u hladnoj sobi, raskide okove, obruši zid, gnusan i bijesan van svake dobi, uzjaha hladnu vodenu hrid. Demoni u glas pjevati staše, i krenu kolo duž promrzlih staza, i djecu nevinu mučiše, klaše, na vodi Drini, bez vodogaza. copyright © Milovan Lalović pokraj stare vodenice
Za objavu noć se sprema, mjesec kupi padalice, ćuti stara vodenica, šapte trave šaptalice. One šapte tvojoj kosi, krase tvoje pletenice, šaputanke vjetar nosi, oko stare vodenice. copyright © Milovan Lalović iznad krova stare kuće
Gore, iznad krova stare kuće, teče rijeka-oblak za oblakom, vjetar s' cvijećem u travi šapuće, ponaosob sa laticom svakom. Bor šišarku u potok ispusti, pa se bune iglice na grani, slavuj šmugnu u grm jedan gusti, uplašen je ostaće po strani. Vesele se u voćnjaku kruške, koja koju kada nadgovori, lubenice leže potrbuške, dosadni im ovi razgovori. Gore, iznad krova kuće stare, Bog prosuo vreću sjajnih zvijezda, rasparene, hoće da se spare, da sačine treperava gnijezda. Iglice su oprostile boru, potok teče čini se sve uži, slavuj ćuti pjevaće u zoru, sa ograde rascvjetaloj ruži. copyright © Milovan Lalović putokaz
Ako skreneš lijevo sa kamene staze, od staze što vodi pravo prema dolu, upašćeš u tragove što titani gaze, dok odnose stijenje prema tamnom molu. Ugledaćeš more kako kopno ždere, i vidjećeš bedem što uporno čuva, i potura tijelo da sa sebe spere, sluz i crne fleke titanovih muva. Ako k' dolu nastave tvoje noge trome, i uspiješ stići dok još traje dan, otvorićeš oči u krevetu svome, i shvatićeš da je sve to bio san. copyright © Milovan Lalović sijenke i ti
Vjetrokaz na krovu veselo klepće, svezani plešu na vodi čuni, fenjer na prozoru nemirno trepće, da sjenke kraj tvoga kreveta zbuni. A ti se gola u uglu češljaš, da budeš lijepa kad pređeš u snove, pa uvojke svoje u barok petljaš, dok sjenke po zidu igraju gole. Figurice gipsane na polici mole, da ih pogledaš makar na tren, očima mrtvim sjenke ti love, i piju do kraja svoj treperav plijen. Vjetrovi motaju maglu niz brda, šušture, šušte nada mnom grane, divlji se konji zbili u krda, čekaju da zora na nebu svane. Ti liježeš u postelju kao u bajku, u mrak se stapaju nemirne sjeni, za tebe golu, za tebe majku, da sakriju nagost što bludom plijeni. Vjetar se podvlači pod pokrove tvoje, grudi ti štrče ko presveti hram, zvijezdice crveno nebesa boje, dok porađaš suncem okupan dan. copyright © Milovan Lalović bunilo
Oči mi suze od tupog bola, padaju slane kapi na sto, treperi svijeća na sred' stola, a vukovi grizu smrznuto tlo. Njihovi zubi nalik su igli, u strašne lance neko ih sput'o, cimaju alke u moždanoj cigli, i reže na mene, podmuklo, ljuto. Ništa mi jasno ne bijaše tada, gdje to dođoh onako snen, otpoče kiša hladna da pada, i vječnost da ruga se kroz jedan tren. Niz naprsle zidove garež se izli, i vjetar rastjera ledenu kišu, vukovi misli su moje izgrizli, pa sulude u glavi sada se njišu. copyright © Milovan Lalović don kihot sam
Don Kihot sam! - vičem na glas, za mnom jaše Sančo Pansa, krakati džin ide na nas, reklo bi se nema spasa. Čekamo ga hrabro skupa, guske oko nas dva gaču, mastilo nas crno kupa, i nas, a i vjetrenjaču. Štit i koplje Sančo sprema, kamena nas gleda neman, oklijevanja više nema, Don Kihot je opet spreman! Nije da se sad tu durim, od panike Sančo skače, gledaću da koplje sjurim, skroz u temelj vjetrenjače. copyright © Milovan Lalović duše iz valhale
Sakrih savijest, razum se začudi, haljina ti skliznu grešna i lagana, zaigraše kolo niz gole ti grudi, duše iz Valhale mrtvijeh pagana. Tijelo tvoje sprema ustanak i bunu, pa me svaki pogled oko struka steže, uzdasi se kratki u Odina kunu, sa usana tvojih dok na moje biježe. Oružje je spremno, zveckaju džiliti, prsti moji traže po tvom tijelu staze, i tragove strasti koje ne mo'š skriti, niz prostranstva vrela što sa mnom se maze. copyright © Milovan Lalović dok mirno spavaš
Dok mirno spavaš protiču rijeke, pod jastukom tvojim vodeni splet, ja potapam oči, vlažne i meke, pravo iz jave u alfabet. Dok mirno spavaš slova ti ljubim, sklapam nad njima čelična krila, sklapam - da s'krijem sebe pred drugim, da nemirna riječ mirna bi bila. Dok mirno lutaš snovima milim, ja nosim na leđima za tebe svijet, zbog tebe se nizim, zbog tebe se silim, zbog tebe je ludost sad moj epitet. Dok usnula ne znaš o stihu ništa, jer u snu svom ti si u drugoj javi, ja sedlam u rimi čudovišta, sve dok se Sunce ne objavi. Dok spavaš mirno bludna od snova, nad željama tvojim letim u krug, ispraćam stihove preko tvog krova, odlaze nekud daleko na jug. Dok mirno spavaš pokraj svog muža, granica ludosti postaje tanja, ona se mojim svijetom sad pruža, ja sam taj koji zapravo sanja. copyright © Milovan Lalović mileni
Igraju snovi u njenoj kosi, zaspao mijesec u šoljici, na dnu, usnulo cvijeće u prvoj rosi, usnula seka u dubokom snu. Vjetrovi češljaju uvojke njene, svetci sa zida košmare love, spremni su mačevi ako vrag krene, spremni da zaštite sekine snove. Sedam vjetrova nad njom sada duva, sedam bdije iznad nje sad glava, sedam mačeva od sad će da čuva, sedam snova Mileni dok spava. copyright © Milovan Lalović trag parfema
Idem preko našeg starog mosta, ispred mene štikle zvone bluda himnu, suknja tek tolika, da ne bude prosta, pokrila, a razgrće predvečernju tminu. Mošus kao povodac iza nje se vuče, vezao me čvrsto, k'o oblaci nebo, mijesec hoće sa sebe oblake da svuče, pa zracima, k'o kandžama, niz noge zagreb'o, Iza ugla, na kraj mosta, ušla je u kuću, pod nogama kaldrma htjede se izmaći, trag parfema sapleten ostade u pruću, u ogradi starog mosta, što bi nikad kraći. copyright © Milovan Lalović usnih te
To dodiri tvoji putuju k' meni, noćas to dobuju niz vrat moj, bore se sa snom, kapci mi sneni, dok za dah se bori požude poj. To vrhovi tvojih prstiju klize, znamenje traže po tijelu mome, osjećam dolaze, i sve su bliže, talasi strasti što razum lome. Šapati tvoji mame mi dušu, izdajnik drhtaj me predade tebi, pukoše nespremne na svu tu sušu, usne što pukle drugačije ne bi. Razapet tako ja usnih te opet, gdje gola jašeš kroz stihove ove, i dojku jednu gdje pružaš mi stidno, da zadojiš moje bludničke snove. copyright © Milovan Lalović jedan kraj
U suton uplovi jedrenjak, dreknuše uzbunom zvona - na stijeni, skupa sa krvlju pade i mrak, da ugasi sjaj zeleni - u očima. Grunuše topovi, padoše jedra, bol se rascvijeta duboko u njoj, i izbi joj krvava ruža na njedra, kad otpoče poj - pušaka raznih. Suncem je trčala a nije stigla, od tame - njega da sakrije, ljubav će pustiti sa oštrog hrida, nek je okean ispije, sa njim. Ugasla radost pred puške je stala: "Mrtva sam i ja dok ubice zvone, evo, i sebe smrti sam dala, tonem sa galijom što u smrt tone, u valove!" copyright © Milovan Lalović ako lijevo skreneš
Ako skreneš lijevo od tirkizne staze,
od staze što vodi pravo prema dolu, upašćeš u tragove što titani gaze, dok odnose stijene prema tamnom molu. Ugledaćeš more kako kopno ždere, i vidjećeš bedem što uporno čuva, i potura tijelo da sa sebe spere, sluz i crne fleke titanovih muva. Ako k’ dolu krenu tvoje noge trome, i uspiješ stići dok još traje dan, otvorićeš oči u krevetu svome, i shvatit ćeš da je sve to bio san. copyright © Milovan Lalović 
ko to bere moje cvijeće
Ko to bere moje cvijeće, ko se vrtom mojim šeta, putanje mu izokreće, koje vode do mog svijeta? Ko se drzn’o da ne pita, a da vrtom mojim gazi, da kroz pjesmu moju skita, sa rimama da se mazi? Ko god da je mili Bože, nek’ što prije trag sakrije, nek’ izađe, dok još može, i zatvori sve kapije! copyright © Milovan Lalović uveo krin
Nota u rogu, zapela, stala, nada mnom vjetrovi raznose dim, zamrzlu ribu u riječnom glibu, prekrio poslednji uveo krin. Smrznute kapi vise sa grana, k’o notna sveska drvo je svako, zvuci će bosti, kad duneš u kosti, smrznutim dahom – dugo i jako. Na kraju vidika nestaje sunce, poslednje zrake prosulo vrh brijega, počinje veče tamom da siječe, čistu bjelinu hladnoga snijega. copyright © Milovan Lalović |
da me uzme bog pod svoje
Da me uzme Bog pod svoje, pa da hodim šireć' vjeru, molitve bih cijelog svijeta, okrenuo u tvom smjeru. Sva bih mora zapjenio, talase što lađe lome, te od pjene sačinio, akvarel u srcu tvome. S'kupio bih mjesta sveta, prekovao njima dan, pa bih krunu svetog svijetla, položio na tvoj dlan. Da me uzme Bog pod svoje, a ti u snu da se javiš, vlast nad svijetom pred'o bih ti, da od njega bajku praviš, iz dubine jastva svoga, kreatora dao splet, da u ime jednog boga, oblikuješ ovaj svijet. copyright © Milovan Lalović dva svijeta
Slovo moje zid izvaja, sa tri kule k'o tri roga, javu od sna da razdvaja, spoljni svijet od svijeta moga. Plamen more tuče spolja, talasi mi pokrov pletu, u mom' svijetu papir polja, i ptice u niskom letu. Silni vali u naletu, nose ljude u čamcima, brode horde ka mom' svijetu, okovane u lancima. Al' me brane moje ptice, sa papira lete lako, kandžama im sjeku lice, i izvrću naopako. copyright © Milovan Lalović ko to...
Ko to bere moje cvijeće, ko se vrtom mojim šeta, ko puteve izokreće, koji vode do mog svijeta? Ko se drnzn'o da ne pita, a da vrtom mojim gazi, da kroz riječi moje skita, da na rime moje pazi? Ko god da je mili Bože, nek' što prije trag sakrije, nek' izađe dok još može, i zatvori sve kapije. copyright © Milovan Lalović strijelac
Pšenična polja talasaju k' meni, prestajem disati, postajem kip, osluškujem vjetar, nalik sam stijeni, i strijelom nišanim pšenični klip. Vjetar mi šapuće-pšenicu ljubi, strijelu će skrenuti sa njene putanje, zatim glas nestaje, tiho se gubi, a pogled sa stijelom klizi u stapanje. Tad samo na tren vjetar je stao, k'o treptaj oka ptice se kunu, Kraljice pšenice, a sada slamo, zrna se prosuše, izgubi krunu. copyright © Milovan Lalović osmjeh
Ne govori ništa već ćuti, čuj kako grgolje podzemni zdenci, sjedi kraj mene na ovaj žuti maslačak u sijenci. Ne diraj vodu sa toga bunara, jer ta voda je živa, postoji jedna priča stara, ta voda je sniva. Vjeruj mi da su ti zdenci tekli, još kad su vile i konji vrani, pali tu skupa, o, to su rekli i meni lani. Ne vjeruješ? Ipak nemoj da piješ, mogla bi duša da ti svene, dodji, ne bježi, zašto kriješ, taj osmjeh od mene. copyright © Milovan Lalović tamo me čekaj
Znaš li gdje se završava misao, tamo gdje sunce u mrak- kosu svoju moči, gdje snovi i java gube smisao? Tamo me čekaj, tamo ću doći. Znaš li gdje lađe bez posade brode, tamo gde svijest bez forme se širi, gdje duše čekaju da opet se rode? Doći ću tamo kad sve se umiri. Znaš li gdje sveti sjede u travi, gdje nema dana i nema noći, tamo gdje snivaš da spavaš u snima? Tamo me čekaj tamo ću doći. Znaš li za duboke vode plave, gdje majke puštaju suzu svoju, tražeći u njima dječije glave? Ako me nema - potraži ti moju. copyright © Milovan Lalović nad nikšićkim poljem
Oblaci grme, munja ih cijepa, Budoš se bori oluju kroti, a ispod jednog naprslog crijepa, maleni vrapci se stisli siroti. Parče najlona vjetar nebom nosi, ko zmaj se vijori nad gradom sivim, starice nema pod hrastom da prosi, da traži milostinju prstima krivim. Ljudi pred kišom se skrili u kuće, semafor škilji na žuto oko, ograde žive i mrtvo pruće usnule vape za smrznutim sokom. Ja žurim ka bedemu što umoran snuje- što sniva glave i krvavo kolje, raspeću sebe u sred oluje- da razapet gledam Nikšićko polje. copyright © Milovan Lalović izgnani car
Maglena prostirka pade na brda, oblake raspori oštrica tvrda. Ja plešem u magli, ja izgnani car, bez krune i carstva, umoran, star. A brda stenju, gromovi trešte, počasnom gostu nebeske fešte. Tražim im mrsko munju na dar, ja, izgnanik bez krune, umoran car. Kiša već spira tragove moje, duboki ponori preda mnom stoje. Sa munjom plešem! O, kakav smo par, munja i prognani, bez krune car! Vjetar mi nanosi orlovski poj, poslednji leti podanik moj. Ja ruke širim, još jednom bar, da nebom leti izgnani car! copyright © Milovan Lalović krotim krotim
Krotim, krotim teške vale, to preslano mrko more, krotim usne što se hvale, i strastvene krotim zore. Krotim drhtaj tvoga tijela, vežem četiri svijeta strane, sijenka tvoja na vez sijela, talasi je pijenom hrane. Vezao sam s' četiri niti, sitnu pređu drže ljudi, pa čvor malen želim skriti, među tople tvoje grudi. Krotim vjetre i oluje, krotim tvoje želje drske, krotim uzdah kad se čuje, na pijesku ispod trske. copyright © Milovan Lalović osjeti
Osjetiš li treptaj, pazi to je tren, u kojem noć smijenjuje dan, u kom' odsjaj na vodi obljubljuje sijen, a lišće u krošnjama šušturi u san. Osjetiš li ptice... Pristaše u krošnje, kao galske lađe u ledene luke, osjetiš li pređu mraka, pređu tamne nošnje, koje tkaju srebrn' prsti mijesečeve ruke. Osjetiš li mijesec... Opet mirno zrači, i zaziva iz daljine vapaj vučiji, dugme tiho moli vez da ga otkači, a čvor svaki k'o i oblak pleten drukčiji. Osjeti svom dušom tanani trenutak, u kom tama tami novu tamu plete, pa se sakrij negdje u najdalji kutak, jer plakaćeš svu noć kao malo dijete. copyright © Milovan Lalović luda glava
U snu viđeh mjesec kako, zvijezdama se pijan smiješi, jednom rukom pertla svijetlo, a drugom ga rukom driješi. U snu viđeh zvijezde sjajne, iz čaše se smiju meni, viđeh kliznu nešto plavo, ispod dojki nekoj ženi. Dal' sam budan ili sanjam, n'o čudnoj se smiješim javi, uzeh čašu da sakupim, iscijedak od žene plavi. Popih gutljaj razum smutih, mjesečevih pijega žutih, rasprši se čudna java, probudi se luda glava. copyright © Milovan Lalović kliše
Cirkon sija lažnim sjajem, crno vino pamet kupi, kap savjesti klizi krajem, da u čaši pamet skupi. Dim cigare valcer igra, podijum mu piksla puna, tašnica s' dezenom tigra, i nad stolom p'jana Luna. Strast ostavlja trag u boji, karmin potpis bluda piše, zaboravom usta poji, da bi potpun bio kliše. copyright © Milovan Lalović divlje guske
Divlje guske digle glave, al' u zamah neće krila, niz čistine neba plave, nijedna još nije bila. Odavno im stvrdla pera, a ni kljuni im ne gaču, naslikan ih lovac tijera, naslikani psi mu skaču. Ukočeno stoje tako, u okviru tešku, zlatnu, nije ptica biti lako, kad si samo trag na platnu. copyright © Milovan Lalović vrana
Ko to tako kasno lupa,
na prozore duše moje, kandžom kida na komade, dal' da jede il' da dade, ko to lupa, ko je, ko je? Da li kanže sjeku mene, jel od kljuna tu sad rana? Koga vide oči snene? Zloslutnica crna vrana. Ko to tako kasno lupa, ko remeti kosti moje, ko to lupa, ko je, ko je? copyright © Milovan Lalović 
pjesma glasniku
Mrtva glavo što me gledaš, sa striževog oštrog kolca, iz očiju život ne daš, poslaniku našeg tvorca? A ja doš'o da te vodim, u maglama bijelim, gustim, da te muka oslobodim, pred Gospoda da te spustim. Zašto posta gnusna žrtva, što ti oči krvlju pjene? Progovaraj glavo mrtva, il' ćeš Đav'lu poslije mene! copyright © Milovan Lalović stari skeledžija
Skeledžija stari otkačio skelu, otisnuo s veza niz tok hladne struje, zapjevao pjesmu o dubokom vrelu, veselo i glasno niz rijeku se čuje. Po kanjonu skela razigrano pleše, starac pjeva pjesmu,dok se sunce rađa, a talasi hladni skelu staru tješe, kamenje je tuče i sa njom se svađa. Skeledžija gleda niz tok rijeke pravo, u očima starim dubok mir mu vlada, gledaj, gledaj samo sijeda stara glavo, nizvodno te čeka ponor vodopada. Rijeci žao bilo ovog sijedog starca, i njegove skele, poznanice stare, pa u stranu stijene i kamenje baca, u plićake svoje i u svoje bare. Vodopad je strašni, sad već sasvim blizu, skeledžija pjeva bez prestanka pjesmu, on stijenama pjeva što mu skelu grizu, dok se spušta smjelo niz uvalu tijesnu. Na ivici strašnoj, nad ljutim ponorom, voda silna, iznenada, prestala je teći, pa ljudskim mu glasom i ljudskim govorom, stara, bijesna rijeka prošaputa riječi. „Šta to danas hoćeš stari skeledžijo, izazivaš mrke ove moje vale, što si danas skelu svoju otkačio, sa sigurnog mjesta, pod vrbom s obale?” “Misliš da mi možeš skelom prkositi, talasima bijesnim hladne vode ove, da ćeš milost danas od nje isprositi, al’ milosti dobro znaš, tokom joj ne plove. “ „Ćuti, samo ćuti, mrka hladna vodo, obale ti spajam ja još od malena, sada negdje dalje, preko tebe odo’, niz tokove tvoje i za sva vremena.“ copyright © Milovan Lalović cvrkutavi gosti mili
Gusta trava iznad mene, iz oka mi vodu pije, cvrkuću mi ptice male, ja se mrtav na to smijem. Cvrkutavi gosti mili, gospodari plavog neba, mahovinom gnijezda svili, pa kost koja sad im treba. Uzmite od moga tijela, da domove utvrdite, gomila ih ovdje cijela, u gnijezda ih ugradite. Klize kapi niz kljunove, vlažan trag se niz krst pravi, zašto ste se rasplakali, cvrkutavi gosti mali? copyright © Milovan Lalović |
