MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Demon iz stare zidine

Picture
​
 eško  je  razlučiti  javu  od  sna  kada  su  isprepletane. Mila Majko božija moli Boga za  moju  dušu,  da  li  sanjam  ili  je java? Nisam siguran da je ikada  išta  i  postojalo  osim  ove večeri. Sve čega se sjećam ustvari bi mogao biti  samo san ali  opet,  kako  preuzeti  takvu  odgovornost  oslanjajući  se samo na tu pretpostavku, kako? Ovo  zapisujem  u  jednom od budjenja, ili je samo sve u mojoj glavi? Nisam siguran šta je stvarno, ponavljam se.  Evo  me  kako  sjedim  u  fotelji  i gledam   u  stari  sat  na  kaminu.  Pokazuje  da je tri  sata  i dvadest minuta iza ponoći. Ona čeka da se odlučim.  Znam da je iza zavjese,  osjećam  njeno  prisustvo.  Pavle,  moj  sin,   je  zaspao  među  igračkama  na suprotnom kraju sobe. Star je pet godina i na svijetu nemam nikoga osim njega. Nož je  na  stolu vidim ga, onaj sa crnim balčakom, dugačkog i širokog siječiva, koji sam kupio  proljetos  na  pijaci. Ona zahtjeva da zakoljem dijete. Gospode Bože i svi svetci pomozite mi! Kako je uopšte došlo do ovoga?                                                

Picture
    Izjalovilo  je  plavo  oko  nad  gradom te se navukla siva mrena teških jesenjih oblaka. Vazduh je jutros mirisao na kišu pa, ipak sam se odlučio da prošetam kroz šumu  Trebjese.  Sinoć  je  bio požar, tako je rekla Nevenka kada je došla da jutros nahrani Pavla, te sam se radoznalo  zaputio u tom pravcu. Nedugo zatim ugledah garež a težak smrad paljevine začini miris kiše u  vazduhu. Dok sam radoznalo zagledao  šta  je  preživjelo  od  starih  stabala  spazih  kamenu  zidinu  koju nikada prije ne bijah opazio na tom mjestu.  Bila je u uvali kamuflirana lišćem  kupina  i  puzavica   koje   su  je  doslovno  okivale.  Jutros, nakon požara, odavala je utisak abortusa kojeg je Trebjesa u plamenom bolu izbacila na svijetlo dana  nakon  stoljeća  trudnoće. 
   Odlučih da siđem sa staze i osmotrim je  izbliza.  Zidina  bijaše  nakrivljena  poput  pogrbljene starice. Njeni zidovi od kamenih odlutaka bijahu se uvili prema unutra kao vodeni  beskičmenjaci na vrelom suncu. Primjetih da je prag pedalj visok što, nikada  do  tad,  ne  vidjeh  ni  na  jednoj  kući. Takođe ne vidjeh ni prozora, što me dodatno zainteresova da je istražim iz  neposredne  blizine. Odgurnuh garavu kladu u namjeri  da  prekoračim  prag.  Tom  prilikom  zakačih  lijevom nogom njegov vrh i nekoliko kamenova se odroni za mnom. Zastadoh i u strahu od  rušenja instikntivno pružih ruke prema zidu. Ništa se ne dogodi. Pogledah kamenje koje  sam  obrušio  i opazih,  u samom pragu, u njegovoj sredini, crnu rupu udubljenu u kamenu. Ne bi dublja  od lakta.  Učinje mi se da nečeg ima na  njenom  dnu.  Pažljivo  gurnuh  ruku  i  vrhovima  prstiju dodirnuh hladni predmet. Nakon desetak minuta, uz mnogo muke, sa dva prsta uspjeh  da  ga izvučem. Bijaše to čudan  pronalazak,  kada  shvatih  šta  držim  pripade mi muka te  od gađenja ga odbacih od sebe.  Čulo  se  tupo  dum  a  onda  iz  njega  ispadoše  sitne  krljušti. Zakoračio sam unazad, instinktivno, ali me dočeka zid. Zastadoh pažljivo  plašeći  se  da  ga  ne obrušim na sebe. Stajao sam tako čitav  minut  i  posmatrao  ogavnu  stvar  na  zemlji.  Nije  bilo sumnje da gledam u žutu ispucalu dječiju lobanju koja bijaše bez zuba. Očne duplje i nos  bijahu zaliveni crvenim voskom. Čučnuh i osmotrih bliže one krljušti koje su se razasule  i  zaključih  da to ne bijahu krljušti već bi se prije moglo reći da su u pitanju ljudski nokti. Bijahu različite veličine, oni veliki primjerci imaše naprsline  po  sredini  kao  da  ne  bjehu  podrezani  već  nasilno  iščupani. Pripade mi muka te se ispovraćah po spaljenoj zemlji.
   Izašao sam van zidine gadljivo otirući povraćku sa koljena i tada  prvi  put  osjetih  da  ima nečeg iza mene, da me nešto posmatra. Osvrnuo sam se ali ne  vidjeh  nikoga.  Popeh  se  na stazu  i krenuh brzim korakom čvrsto odlučan da se što prije vratim kući. Opet imah utisak kako se nešto tamno i bešumno pokrenulo za mnom. Bijaše  tu, odmah u kraj oka, neuhvatljivo pogledom i kretalo se munjevitom  brzinom  od  stabla  do  stabla.  Gotovo  u  panici  izbih  na ulicu  koja  je prolazila pored škole i vodila prema centru Nikšića i sa neizmjernim olakšanjem pređoh pješački prelaz utapajući se u kolotečinu grada. Na  putu  ka  svojoj  zgradi  povremeno sam  se  osvrtao tržeći tamno obličje ali, osim uobičajene jutarnje vreve, ničeg ne bi sumnjivog. Ugledavši  poznata lica komšija na balkonima zgrade opustih se i osjetih sigurnost. Gotovo da sam utrčao u hodnik, uhvatih za kvaku ali vrata otvori Nevenka. Objasnila mi je, ukratko, da je Pavle nahranjen i  da  će navratiti oko ručka. Zahvalio sam se i zatvorio vrata za njom. Pavle izviri  iza  fotelje,  mahnu  mi žutim kamiončićem i nastavi da se igra u uglu sa svojim igračkama.
   Sjeo sam u fotelju i rukom posegnuo za daljinskim i tada je prvi put  opazih  u  suprotnom  uglu sobe. Stajala je u sivoj iskidanoj haljini ne dužoj od koljena.  Crna  krila  bijahu  joj  sklopljena  na leđima tako da su im vrhovi dodirivali tavanicu. Stajala je bosa a koža na njenim  nogama  bijaše siva i ispucala poput papirusa. Ruke joj bijahu krvave do  lakata  a  na  podu  bijaše  već  poveća tamnocrvena mrlja krvi koja je kapala sa koščatih prstiju. Zaustih nešto da  kažem  ali  ona  već u sledećem trenutku bijaše pored fotelje. Podiže dlan i od tog pokreta me zapuhnu smrad truleži. Prsti joj bijahu bez noktiju i opazih kako iz, otvorenih rana na vrhovima, kapalje  krv  pomješana sa  bijelim gnojem. Uhvatila me za bradu tako čvrsto da sam pomislio da će mi iščupati vilicu. Osjetio  sam da mi bešika popušta i da mi se nogavica natapa sopstvenom mokraćom. Krajem oka sam  vidio da se Pavle igra ne obraćajući pažnju na nju. Prošištala je nešto na granici razumljivog  a  zatim me povukla snažno na gore. Ustao sam iz fotelje i pogledao je ravno u lice. Duga  crna  kosa  je zaklanjala veći dio ali na pola metra razdaljine ja sam jasno vidio da na mjestu očiju  bijahu  dvije rupe zalivene voskom.
   -Ko, ko, si ti?  Zamucao sam glasom koji kao da nije bio moj. Vrisnula  je  poput  groma:              -Morenaaaaaa!  U  neku  ruku  sam se obradovao jer pomislih kako su je komšije sigurno čule. Marica će sad zalupati metlom u patos, poslaće  Obrena  da  mi  kaže  da  smanjim  muziku  kao mnogo puta do sada. Međutim, moja nada se već  sledći  tren rasprši. Pavle nije reagovao  na vrisak.  Spodoba  raširi  krila,  podiže   ruku  i  mahnu  njom   kao  da  želi  da  otrese  onu  gustu krv.
   -Moraćeš  da  odlučiš,  prosikta  dok  su  kapljice  padale  na  pod.
   Tama  se  izli  prvo u uglovima sobe a zatim se navuče preko zidova i prozora dok napokon ne proguta Pavla i nas oboje. Bijaše gusta tako da ne vidjeh ni  sopstveni  nos.  Osjetio  sam spodobino hladno lice kako se naslanja na moje. Smrad njenog daha bješe teži od smrada bolničkog  toaleta. Stresoh se, što  od  straha,  što  od  hladne  ledenice  koja  probi  moje  tijelo.
   -Zaklaćeš  ga  i  pružićeš  mi  svoj  dlan  da  se  napijem  tople  krvi njegove, to je ono što si mi dužan. Onda ćemo zaigrati i ti me nećeš više nikada vidjeti.  Smatraj  to  zahvalnošću  jer  si  me oslobodio! Panično sam odmah  pretpostavio  sam  da  misli  na  Pavla,   nešto  me  presiječe  u grudima.
Picture
Picture
   Otvorih oči i shvatih da sjedim u  fotelji.  Televizor  je bio ugašen.  Stari  sat  na kaminu  pokazuje  tri  sata i dvadest minuta iza ponoći. Nikakvi zvuci  se  nisu  čuli spolja, ulica je spavala mirnim snom. Skočih iz  fotelje zahvalan što je sve  bio  samo  san. Pogledah  prema uglu  i  vidjeh  Pavla   kako   spava   na   podu    među igračkama.   Odahnuh,  odlučih   da  ga  prenesem   u krevetić. Zaputih se prvo prema  kuhinji  u  namjeri da pijem vode. Držao sam čašu kada  se prozor otvori. Zavjesa zamlatara poput zastave na vjetru.  Od iznenađenja ispustih čašu i ona se razbi se o pločice. Zatvorih prozor  i tad  krajičkom oka  spazih  pokret.  Pogledah ukočeno u tom pravcu, dugački pramenovi crne kose virili su ispod kreveta a mrlja  krvi  poče  da se širi tepihom.

Picture
   Probudih  se  u  fotelji  sa  daljinskim  u  ruci,  televizor bijaše uključen i pojačan na maksimum. Stari sat na kaminu pokazuje  tri  sata  i  dvadest  minuta  iza  ponoći.  Pavle  se  igra  u  uglu  sa igračkama.
   -Šampione,  ideš na spavanje, dobacih mu ali on me ni ne pogleda. Ustadoh i pođoh u kuhinju da pijem vode. Taman kad čašu prinesoh ustima ugledah je u ćošku  pored frižidera.  Posmatrala me onim voštanim pečetimana na mjestu očiju, čaša mi ispade i slomi se od  pločice.
Picture
   Probudio  sam  se  u  fotelji  dok  je  stari sat na kaminu hopnotički otkucavao tri sata i dvadeset minuta iza ponoći.  Znam da je tu u sobi, Pavle je zaspao na podu među svojim igračkama. Prišao sam  mu  a  zatim  ga  nježno  podigao.  Nije teži od dvadeset kila, pomislih. Iznesoh ga iz stana i položih ga na debeli otirač u hodniku. Dijete će sigurno nazebsti ali će preživjeti noć, prošaputah samom sebi u bradu.
Vratio sam se i sjeo u fotelju tražeći je pogledom po prostoriji, nije je bilo. Pomislih da je konačno otišla  i  zahvalih  Bogu  a  onda  mi  neko spusti  ruku  na  rame,  trgnuh  se  i  ugledah  Pavla.
   -Tata zašto si me ostavio napolju? Nasmiješih se na silu  i  pokušah  da  mu  nešto  odgovorim ali zanijemih kad ugledah nož u njegovoj ruci.
   -Tata  vidi  šta  sam  našao,  podiže  ga  prema  meni  i  iznenada ga zari u moj vrat. Krv šiknu, oštrica mi  prereza arteriju. Osjetio sam vrelinu sopstvene  krvi,  nije  me  boljelo.  Začuh  Pavlov glas kako mi govori na uho
   -Odluči se!
Picture
   Probudio  sam  se  u  fotelji.  Stari  sat na kaminu pokazuje tri sata i dvadest minuta iza ponoći. Ona je sjedila na stolici  i  milovala  koščatim  prstima  Pavlovu  kosu.  Desnim  krilom  pokrila  je njegovo tijelo. Zidovi moga stana su pulsirali a iz crnih pukotina na njima ispadahu crne ljuspaste bube velike poput upaljača. Skočih iz stolice svijestan svih prethodnih buđenja.  Priđoh joj i oteh diječaka iz njenog naručja. Potrčao sam prema vratima i  zgrabio  za  kvaku.  Nisu  htjela  da  se otvore, ključ je bio u bravi ali sam ga uzalud  okretao.  Ona  tresnu  krilom  o  krilo  a  zatim  nam priđe. Pavle je i dalje,  za čudo, spavao u mom naručju. Tada padoh na koljena i  položih  ga  na tepih. Soba se okrenu oko mene i navriješe mi vrele suze na oči. Nije me bilo strah za svoj život, plakao sam jer nisam mogao da zaštitim sopstvenog sina. Dok  sam  jecao  tepih  se  otvori  pod nama i upadoh u crnu tamu.
Picture
   Trgoh  se  iz sna, sjedio sam u fotelji. Stari sat na kaminu pokazuje tri sata i dvadest minuta iza ponoći.  Više   nisam  siguran   koji  se  put  za  redom  budim  u  fotelji.  Pavle  je  zaspao  među igračkama na suprotnom  kraju  sobe.  U  krilu  mi  je  nož,  onaj  sa  crnim  balčakom  dugačkog i širokog siječiva što bijah kupio proljetos na pijaci. Ona  leži na  ormaru  a  tamna  krv  kaplje  sa police na policu. Vrijeme prolazi ali stari sat pokazije tri sata i dvadeset minuta. Da li je ovo  san ili je pak java,  šta će biti ako  stvarno učinim to što traži od mene?“  Dok  se  pitanja  roje  u mojoj  glavi  ona  me  posmtra  voštanim  pogledom  i  čeka  da  se  odlučim.
Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt