Demon iz stare zidine
eško je razlučiti javu od sna kada su isprepletane. Mila Majko božija moli Boga za moju dušu, da li sanjam ili je java? Nisam siguran da je ikada išta i postojalo osim ove večeri. Sve čega se sjećam ustvari bi mogao biti samo san ali opet, kako preuzeti takvu odgovornost oslanjajući se samo na tu pretpostavku, kako? Ovo zapisujem u jednom od budjenja, ili je samo sve u mojoj glavi? Nisam siguran šta je stvarno, ponavljam se. Evo me kako sjedim u fotelji i gledam u stari sat na kaminu. Pokazuje da je tri sata i dvadest minuta iza ponoći. Ona čeka da se odlučim. Znam da je iza zavjese, osjećam njeno prisustvo. Pavle, moj sin, je zaspao među igračkama na suprotnom kraju sobe. Star je pet godina i na svijetu nemam nikoga osim njega. Nož je na stolu vidim ga, onaj sa crnim balčakom, dugačkog i širokog siječiva, koji sam kupio proljetos na pijaci. Ona zahtjeva da zakoljem dijete. Gospode Bože i svi svetci pomozite mi! Kako je uopšte došlo do ovoga?
eško je razlučiti javu od sna kada su isprepletane. Mila Majko božija moli Boga za moju dušu, da li sanjam ili je java? Nisam siguran da je ikada išta i postojalo osim ove večeri. Sve čega se sjećam ustvari bi mogao biti samo san ali opet, kako preuzeti takvu odgovornost oslanjajući se samo na tu pretpostavku, kako? Ovo zapisujem u jednom od budjenja, ili je samo sve u mojoj glavi? Nisam siguran šta je stvarno, ponavljam se. Evo me kako sjedim u fotelji i gledam u stari sat na kaminu. Pokazuje da je tri sata i dvadest minuta iza ponoći. Ona čeka da se odlučim. Znam da je iza zavjese, osjećam njeno prisustvo. Pavle, moj sin, je zaspao među igračkama na suprotnom kraju sobe. Star je pet godina i na svijetu nemam nikoga osim njega. Nož je na stolu vidim ga, onaj sa crnim balčakom, dugačkog i širokog siječiva, koji sam kupio proljetos na pijaci. Ona zahtjeva da zakoljem dijete. Gospode Bože i svi svetci pomozite mi! Kako je uopšte došlo do ovoga?
Izjalovilo je plavo oko nad gradom te se navukla siva mrena teških jesenjih oblaka. Vazduh je jutros mirisao na kišu pa, ipak sam se odlučio da prošetam kroz šumu Trebjese. Sinoć je bio požar, tako je rekla Nevenka kada je došla da jutros nahrani Pavla, te sam se radoznalo zaputio u tom pravcu. Nedugo zatim ugledah garež a težak smrad paljevine začini miris kiše u vazduhu. Dok sam radoznalo zagledao šta je preživjelo od starih stabala spazih kamenu zidinu koju nikada prije ne bijah opazio na tom mjestu. Bila je u uvali kamuflirana lišćem kupina i puzavica koje su je doslovno okivale. Jutros, nakon požara, odavala je utisak abortusa kojeg je Trebjesa u plamenom bolu izbacila na svijetlo dana nakon stoljeća trudnoće.
Odlučih da siđem sa staze i osmotrim je izbliza. Zidina bijaše nakrivljena poput pogrbljene starice. Njeni zidovi od kamenih odlutaka bijahu se uvili prema unutra kao vodeni beskičmenjaci na vrelom suncu. Primjetih da je prag pedalj visok što, nikada do tad, ne vidjeh ni na jednoj kući. Takođe ne vidjeh ni prozora, što me dodatno zainteresova da je istražim iz neposredne blizine. Odgurnuh garavu kladu u namjeri da prekoračim prag. Tom prilikom zakačih lijevom nogom njegov vrh i nekoliko kamenova se odroni za mnom. Zastadoh i u strahu od rušenja instikntivno pružih ruke prema zidu. Ništa se ne dogodi. Pogledah kamenje koje sam obrušio i opazih, u samom pragu, u njegovoj sredini, crnu rupu udubljenu u kamenu. Ne bi dublja od lakta. Učinje mi se da nečeg ima na njenom dnu. Pažljivo gurnuh ruku i vrhovima prstiju dodirnuh hladni predmet. Nakon desetak minuta, uz mnogo muke, sa dva prsta uspjeh da ga izvučem. Bijaše to čudan pronalazak, kada shvatih šta držim pripade mi muka te od gađenja ga odbacih od sebe. Čulo se tupo dum a onda iz njega ispadoše sitne krljušti. Zakoračio sam unazad, instinktivno, ali me dočeka zid. Zastadoh pažljivo plašeći se da ga ne obrušim na sebe. Stajao sam tako čitav minut i posmatrao ogavnu stvar na zemlji. Nije bilo sumnje da gledam u žutu ispucalu dječiju lobanju koja bijaše bez zuba. Očne duplje i nos bijahu zaliveni crvenim voskom. Čučnuh i osmotrih bliže one krljušti koje su se razasule i zaključih da to ne bijahu krljušti već bi se prije moglo reći da su u pitanju ljudski nokti. Bijahu različite veličine, oni veliki primjerci imaše naprsline po sredini kao da ne bjehu podrezani već nasilno iščupani. Pripade mi muka te se ispovraćah po spaljenoj zemlji.
Izašao sam van zidine gadljivo otirući povraćku sa koljena i tada prvi put osjetih da ima nečeg iza mene, da me nešto posmatra. Osvrnuo sam se ali ne vidjeh nikoga. Popeh se na stazu i krenuh brzim korakom čvrsto odlučan da se što prije vratim kući. Opet imah utisak kako se nešto tamno i bešumno pokrenulo za mnom. Bijaše tu, odmah u kraj oka, neuhvatljivo pogledom i kretalo se munjevitom brzinom od stabla do stabla. Gotovo u panici izbih na ulicu koja je prolazila pored škole i vodila prema centru Nikšića i sa neizmjernim olakšanjem pređoh pješački prelaz utapajući se u kolotečinu grada. Na putu ka svojoj zgradi povremeno sam se osvrtao tržeći tamno obličje ali, osim uobičajene jutarnje vreve, ničeg ne bi sumnjivog. Ugledavši poznata lica komšija na balkonima zgrade opustih se i osjetih sigurnost. Gotovo da sam utrčao u hodnik, uhvatih za kvaku ali vrata otvori Nevenka. Objasnila mi je, ukratko, da je Pavle nahranjen i da će navratiti oko ručka. Zahvalio sam se i zatvorio vrata za njom. Pavle izviri iza fotelje, mahnu mi žutim kamiončićem i nastavi da se igra u uglu sa svojim igračkama.
Sjeo sam u fotelju i rukom posegnuo za daljinskim i tada je prvi put opazih u suprotnom uglu sobe. Stajala je u sivoj iskidanoj haljini ne dužoj od koljena. Crna krila bijahu joj sklopljena na leđima tako da su im vrhovi dodirivali tavanicu. Stajala je bosa a koža na njenim nogama bijaše siva i ispucala poput papirusa. Ruke joj bijahu krvave do lakata a na podu bijaše već poveća tamnocrvena mrlja krvi koja je kapala sa koščatih prstiju. Zaustih nešto da kažem ali ona već u sledećem trenutku bijaše pored fotelje. Podiže dlan i od tog pokreta me zapuhnu smrad truleži. Prsti joj bijahu bez noktiju i opazih kako iz, otvorenih rana na vrhovima, kapalje krv pomješana sa bijelim gnojem. Uhvatila me za bradu tako čvrsto da sam pomislio da će mi iščupati vilicu. Osjetio sam da mi bešika popušta i da mi se nogavica natapa sopstvenom mokraćom. Krajem oka sam vidio da se Pavle igra ne obraćajući pažnju na nju. Prošištala je nešto na granici razumljivog a zatim me povukla snažno na gore. Ustao sam iz fotelje i pogledao je ravno u lice. Duga crna kosa je zaklanjala veći dio ali na pola metra razdaljine ja sam jasno vidio da na mjestu očiju bijahu dvije rupe zalivene voskom.
-Ko, ko, si ti? Zamucao sam glasom koji kao da nije bio moj. Vrisnula je poput groma: -Morenaaaaaa! U neku ruku sam se obradovao jer pomislih kako su je komšije sigurno čule. Marica će sad zalupati metlom u patos, poslaće Obrena da mi kaže da smanjim muziku kao mnogo puta do sada. Međutim, moja nada se već sledći tren rasprši. Pavle nije reagovao na vrisak. Spodoba raširi krila, podiže ruku i mahnu njom kao da želi da otrese onu gustu krv.
-Moraćeš da odlučiš, prosikta dok su kapljice padale na pod.
Tama se izli prvo u uglovima sobe a zatim se navuče preko zidova i prozora dok napokon ne proguta Pavla i nas oboje. Bijaše gusta tako da ne vidjeh ni sopstveni nos. Osjetio sam spodobino hladno lice kako se naslanja na moje. Smrad njenog daha bješe teži od smrada bolničkog toaleta. Stresoh se, što od straha, što od hladne ledenice koja probi moje tijelo.
-Zaklaćeš ga i pružićeš mi svoj dlan da se napijem tople krvi njegove, to je ono što si mi dužan. Onda ćemo zaigrati i ti me nećeš više nikada vidjeti. Smatraj to zahvalnošću jer si me oslobodio! Panično sam odmah pretpostavio sam da misli na Pavla, nešto me presiječe u grudima.
Odlučih da siđem sa staze i osmotrim je izbliza. Zidina bijaše nakrivljena poput pogrbljene starice. Njeni zidovi od kamenih odlutaka bijahu se uvili prema unutra kao vodeni beskičmenjaci na vrelom suncu. Primjetih da je prag pedalj visok što, nikada do tad, ne vidjeh ni na jednoj kući. Takođe ne vidjeh ni prozora, što me dodatno zainteresova da je istražim iz neposredne blizine. Odgurnuh garavu kladu u namjeri da prekoračim prag. Tom prilikom zakačih lijevom nogom njegov vrh i nekoliko kamenova se odroni za mnom. Zastadoh i u strahu od rušenja instikntivno pružih ruke prema zidu. Ništa se ne dogodi. Pogledah kamenje koje sam obrušio i opazih, u samom pragu, u njegovoj sredini, crnu rupu udubljenu u kamenu. Ne bi dublja od lakta. Učinje mi se da nečeg ima na njenom dnu. Pažljivo gurnuh ruku i vrhovima prstiju dodirnuh hladni predmet. Nakon desetak minuta, uz mnogo muke, sa dva prsta uspjeh da ga izvučem. Bijaše to čudan pronalazak, kada shvatih šta držim pripade mi muka te od gađenja ga odbacih od sebe. Čulo se tupo dum a onda iz njega ispadoše sitne krljušti. Zakoračio sam unazad, instinktivno, ali me dočeka zid. Zastadoh pažljivo plašeći se da ga ne obrušim na sebe. Stajao sam tako čitav minut i posmatrao ogavnu stvar na zemlji. Nije bilo sumnje da gledam u žutu ispucalu dječiju lobanju koja bijaše bez zuba. Očne duplje i nos bijahu zaliveni crvenim voskom. Čučnuh i osmotrih bliže one krljušti koje su se razasule i zaključih da to ne bijahu krljušti već bi se prije moglo reći da su u pitanju ljudski nokti. Bijahu različite veličine, oni veliki primjerci imaše naprsline po sredini kao da ne bjehu podrezani već nasilno iščupani. Pripade mi muka te se ispovraćah po spaljenoj zemlji.
Izašao sam van zidine gadljivo otirući povraćku sa koljena i tada prvi put osjetih da ima nečeg iza mene, da me nešto posmatra. Osvrnuo sam se ali ne vidjeh nikoga. Popeh se na stazu i krenuh brzim korakom čvrsto odlučan da se što prije vratim kući. Opet imah utisak kako se nešto tamno i bešumno pokrenulo za mnom. Bijaše tu, odmah u kraj oka, neuhvatljivo pogledom i kretalo se munjevitom brzinom od stabla do stabla. Gotovo u panici izbih na ulicu koja je prolazila pored škole i vodila prema centru Nikšića i sa neizmjernim olakšanjem pređoh pješački prelaz utapajući se u kolotečinu grada. Na putu ka svojoj zgradi povremeno sam se osvrtao tržeći tamno obličje ali, osim uobičajene jutarnje vreve, ničeg ne bi sumnjivog. Ugledavši poznata lica komšija na balkonima zgrade opustih se i osjetih sigurnost. Gotovo da sam utrčao u hodnik, uhvatih za kvaku ali vrata otvori Nevenka. Objasnila mi je, ukratko, da je Pavle nahranjen i da će navratiti oko ručka. Zahvalio sam se i zatvorio vrata za njom. Pavle izviri iza fotelje, mahnu mi žutim kamiončićem i nastavi da se igra u uglu sa svojim igračkama.
Sjeo sam u fotelju i rukom posegnuo za daljinskim i tada je prvi put opazih u suprotnom uglu sobe. Stajala je u sivoj iskidanoj haljini ne dužoj od koljena. Crna krila bijahu joj sklopljena na leđima tako da su im vrhovi dodirivali tavanicu. Stajala je bosa a koža na njenim nogama bijaše siva i ispucala poput papirusa. Ruke joj bijahu krvave do lakata a na podu bijaše već poveća tamnocrvena mrlja krvi koja je kapala sa koščatih prstiju. Zaustih nešto da kažem ali ona već u sledećem trenutku bijaše pored fotelje. Podiže dlan i od tog pokreta me zapuhnu smrad truleži. Prsti joj bijahu bez noktiju i opazih kako iz, otvorenih rana na vrhovima, kapalje krv pomješana sa bijelim gnojem. Uhvatila me za bradu tako čvrsto da sam pomislio da će mi iščupati vilicu. Osjetio sam da mi bešika popušta i da mi se nogavica natapa sopstvenom mokraćom. Krajem oka sam vidio da se Pavle igra ne obraćajući pažnju na nju. Prošištala je nešto na granici razumljivog a zatim me povukla snažno na gore. Ustao sam iz fotelje i pogledao je ravno u lice. Duga crna kosa je zaklanjala veći dio ali na pola metra razdaljine ja sam jasno vidio da na mjestu očiju bijahu dvije rupe zalivene voskom.
-Ko, ko, si ti? Zamucao sam glasom koji kao da nije bio moj. Vrisnula je poput groma: -Morenaaaaaa! U neku ruku sam se obradovao jer pomislih kako su je komšije sigurno čule. Marica će sad zalupati metlom u patos, poslaće Obrena da mi kaže da smanjim muziku kao mnogo puta do sada. Međutim, moja nada se već sledći tren rasprši. Pavle nije reagovao na vrisak. Spodoba raširi krila, podiže ruku i mahnu njom kao da želi da otrese onu gustu krv.
-Moraćeš da odlučiš, prosikta dok su kapljice padale na pod.
Tama se izli prvo u uglovima sobe a zatim se navuče preko zidova i prozora dok napokon ne proguta Pavla i nas oboje. Bijaše gusta tako da ne vidjeh ni sopstveni nos. Osjetio sam spodobino hladno lice kako se naslanja na moje. Smrad njenog daha bješe teži od smrada bolničkog toaleta. Stresoh se, što od straha, što od hladne ledenice koja probi moje tijelo.
-Zaklaćeš ga i pružićeš mi svoj dlan da se napijem tople krvi njegove, to je ono što si mi dužan. Onda ćemo zaigrati i ti me nećeš više nikada vidjeti. Smatraj to zahvalnošću jer si me oslobodio! Panično sam odmah pretpostavio sam da misli na Pavla, nešto me presiječe u grudima.
Otvorih oči i shvatih da sjedim u fotelji. Televizor je bio ugašen. Stari sat na kaminu pokazuje tri sata i dvadest minuta iza ponoći. Nikakvi zvuci se nisu čuli spolja, ulica je spavala mirnim snom. Skočih iz fotelje zahvalan što je sve bio samo san. Pogledah prema uglu i vidjeh Pavla kako spava na podu među igračkama. Odahnuh, odlučih da ga prenesem u krevetić. Zaputih se prvo prema kuhinji u namjeri da pijem vode. Držao sam čašu kada se prozor otvori. Zavjesa zamlatara poput zastave na vjetru. Od iznenađenja ispustih čašu i ona se razbi se o pločice. Zatvorih prozor i tad krajičkom oka spazih pokret. Pogledah ukočeno u tom pravcu, dugački pramenovi crne kose virili su ispod kreveta a mrlja krvi poče da se širi tepihom.
Probudih se u fotelji sa daljinskim u ruci, televizor bijaše uključen i pojačan na maksimum. Stari sat na kaminu pokazuje tri sata i dvadest minuta iza ponoći. Pavle se igra u uglu sa igračkama.
-Šampione, ideš na spavanje, dobacih mu ali on me ni ne pogleda. Ustadoh i pođoh u kuhinju da pijem vode. Taman kad čašu prinesoh ustima ugledah je u ćošku pored frižidera. Posmatrala me onim voštanim pečetimana na mjestu očiju, čaša mi ispade i slomi se od pločice.
-Šampione, ideš na spavanje, dobacih mu ali on me ni ne pogleda. Ustadoh i pođoh u kuhinju da pijem vode. Taman kad čašu prinesoh ustima ugledah je u ćošku pored frižidera. Posmatrala me onim voštanim pečetimana na mjestu očiju, čaša mi ispade i slomi se od pločice.
Probudio sam se u fotelji dok je stari sat na kaminu hopnotički otkucavao tri sata i dvadeset minuta iza ponoći. Znam da je tu u sobi, Pavle je zaspao na podu među svojim igračkama. Prišao sam mu a zatim ga nježno podigao. Nije teži od dvadeset kila, pomislih. Iznesoh ga iz stana i položih ga na debeli otirač u hodniku. Dijete će sigurno nazebsti ali će preživjeti noć, prošaputah samom sebi u bradu.
Vratio sam se i sjeo u fotelju tražeći je pogledom po prostoriji, nije je bilo. Pomislih da je konačno otišla i zahvalih Bogu a onda mi neko spusti ruku na rame, trgnuh se i ugledah Pavla.
-Tata zašto si me ostavio napolju? Nasmiješih se na silu i pokušah da mu nešto odgovorim ali zanijemih kad ugledah nož u njegovoj ruci.
-Tata vidi šta sam našao, podiže ga prema meni i iznenada ga zari u moj vrat. Krv šiknu, oštrica mi prereza arteriju. Osjetio sam vrelinu sopstvene krvi, nije me boljelo. Začuh Pavlov glas kako mi govori na uho
-Odluči se!
Vratio sam se i sjeo u fotelju tražeći je pogledom po prostoriji, nije je bilo. Pomislih da je konačno otišla i zahvalih Bogu a onda mi neko spusti ruku na rame, trgnuh se i ugledah Pavla.
-Tata zašto si me ostavio napolju? Nasmiješih se na silu i pokušah da mu nešto odgovorim ali zanijemih kad ugledah nož u njegovoj ruci.
-Tata vidi šta sam našao, podiže ga prema meni i iznenada ga zari u moj vrat. Krv šiknu, oštrica mi prereza arteriju. Osjetio sam vrelinu sopstvene krvi, nije me boljelo. Začuh Pavlov glas kako mi govori na uho
-Odluči se!
Probudio sam se u fotelji. Stari sat na kaminu pokazuje tri sata i dvadest minuta iza ponoći. Ona je sjedila na stolici i milovala koščatim prstima Pavlovu kosu. Desnim krilom pokrila je njegovo tijelo. Zidovi moga stana su pulsirali a iz crnih pukotina na njima ispadahu crne ljuspaste bube velike poput upaljača. Skočih iz stolice svijestan svih prethodnih buđenja. Priđoh joj i oteh diječaka iz njenog naručja. Potrčao sam prema vratima i zgrabio za kvaku. Nisu htjela da se otvore, ključ je bio u bravi ali sam ga uzalud okretao. Ona tresnu krilom o krilo a zatim nam priđe. Pavle je i dalje, za čudo, spavao u mom naručju. Tada padoh na koljena i položih ga na tepih. Soba se okrenu oko mene i navriješe mi vrele suze na oči. Nije me bilo strah za svoj život, plakao sam jer nisam mogao da zaštitim sopstvenog sina. Dok sam jecao tepih se otvori pod nama i upadoh u crnu tamu.
Trgoh se iz sna, sjedio sam u fotelji. Stari sat na kaminu pokazuje tri sata i dvadest minuta iza ponoći. Više nisam siguran koji se put za redom budim u fotelji. Pavle je zaspao među igračkama na suprotnom kraju sobe. U krilu mi je nož, onaj sa crnim balčakom dugačkog i širokog siječiva što bijah kupio proljetos na pijaci. Ona leži na ormaru a tamna krv kaplje sa police na policu. Vrijeme prolazi ali stari sat pokazije tri sata i dvadeset minuta. Da li je ovo san ili je pak java, šta će biti ako stvarno učinim to što traži od mene?“ Dok se pitanja roje u mojoj glavi ona me posmtra voštanim pogledom i čeka da se odlučim.