Eksperiment Vremeplov
vono budilnka me probudilo tačno u jedan sat i trideset minuta poslijepodne. Začu se i klepet metalnog jezika na poštanskom prorezu vrata. Ustadoh i tromo izađoh iz sobe razmišljajući šta da spremim za doručak. Dvoumio sam se oko jaja sa slaninom, i džemom premazanog parčeta tosta. Pored ulaznih vrata opazih veliki žuti koverat. Podigoh ga i iznenadih se opazivši da osim moje adrese na njemu ne bijaše poštanskog žiga i markice. Odložih ga na sto i okrenuh se još uvijek sanjiv. Iza leđa se začu prasak stakla. Staklena vaza bijaše na podu. Pomislih da sam je kovertom pomjerio, odmahnuh rukom i pođoh da se istuširam. Hladna voda me konačno rasani. Stomak mi zakrča kao da nisam jeo godinama. Tu, pod tušem, odlučih se za preprženu slaninu i jaja. Dok brisah kosu učini mi se kako čujem ulazna vrata da se treskom zatvaraju. Na brzinu se ogrnuh peškirom i uđoh u dnevni boravak. Bio sam ubjeđen da je neko ušao u kuću. Pošto ne vidjeh nikoga pažnju mi privuče ponovo onaj koverat kojeg sam umijesto na stolu sada zatekao poluotvorenog na podu. Podigoh ga i izvadih iz njega list hartije na kojem je pisalo:
Odabrani ste za eksperiment koji vam može promijeniti život iz korijena. Kako bih vas ubijedio u ozbiljnost ove poruke reći ću vam da ste se odlučili za preprženu slaninu i jaja. Ako želite da putujete kroz vrijeme dođite danas u gradsku skupštinu tačno u četiri sata poslijepodne. Pred zadnjim ulazom u ulici Narodnih heroja čekaće vas gospodin sa bijelom kravatom.
P.S. Ako vrijeme ogoljava sve stvari, i ako se vremenom sve otkrije, nadam se da ćete imati vremena da u toj neminovnosti upoznate negdje i sebe.
G.F.N.
Ostadoh zatečen tim neobičnim sadržajem poruke. Prevrtao sam hartiju u ruci i zbunjeno tražio u svemu tome neko logično objašnjenje. Nije ga bilo. Nakon par minuta odložih poruku na sto i uđoh u kuhinju da spremim doručak. Doručkovao sam, obukao se, i svo to vrijeme nisam ispuštao iz vida poruku na stolu. Kad bijah spreman za izlazak pročitah je još jednom a zatim presavih i odložih u džep. Izađoh u namijeri da posijetim čajdžinicu prekoputa. Vlasnik tog mijesta je bio gospodin kojeg smo svi znali kao “Engleza”.
Dok sam ispijao čaj i igrao poker sa Englezom, i njegovim poznanicima, nisam mogao da se otresem misli o neobičnoj poruci. Uhvatih sebe kako nesvijesno opipavam džep u kojem se nalazila. Karta me nije išla te ubrzo odustadoh od igre i pređoh za šank. Razgovarao sam sa barmenom i gledao televizor u uglu sve dok časovnik na zidu, koji nikada nije sporije otkucavao, ne pokaza tri i trideset. Zakopčah kaput i izađoh na ulicu. Mobilni telefon u mom džepu zazvoni. Na displeju nije bilo identifikacionog broja. Javih se ali, osim puckavog šuma veze, ništa se drugo nije čulo. Vratih telefon u džep i zaputih se prema gradskoj skupštini namjeren da konačno razriješim nedoumice oko zagonetne poruke.
Trebalo mi je pola sata da stignem do ulice u kojoj se nalazio sporedni ulaz. Pred njim, sudeći po pismu, neko je trebao da me čeka. Pogledah na katedralu i konstatovah da je na njenom velikom satu tačno dva minuta do četiri. Pred ulazom ne zatekoh nikoga. Popeh se uz dva stepenika odlučan da pričekam par minuta. Kada veliki sat pokaza četiri i pet nasmiješih se svojoj naivnosti. Krenuh niza stepenice u namjeri da se vratim kući. Tada se skupštinska vrata otvoriše. Na njima se pojavi čovjek u crnom odijelu sa bijelom kravatom. Posmatrao me hladno ne dajući nikakvog znaka te se usudih da grozničavim pokretom izvadim pismo i mahnem mu njime. Čovjek se osmjehnu i bez riječi me pozva ispruženim dlanom da ga slijedim.
U skupštinskom holu me dočeka miris hartije i sviježe farbe. Prašnjave sijalice su svijetlile žutim, iako je dnevno svijetlo bio jače od njih. Tako je to kad je imovina državna, niko ne vodi računa, pomislih, ali ne rekoh ništa. Čovijek sa bijelom kravatom me strpljivo pričeka pridržavajući vrata lifta. Sada se ja nasmiješih njemu, ali nekako nervozno i nesigurno, zatim uđoh u lift. Pažljivo sam posmatrao kako je pomjerio kontrolnu tablu sa dugmadima. Ispod nje otkri skriveno dugme a zatim ga pritisnu i tablu opet vrati na svoje mijesto. Prođe skoro minut nakon što lift ktrenu na dolje. Kada se zaustavi vrata se bešumno otvoriše, ugledah raskošan salon sa dugačkim stolom od orahovine. Za stolom bijaše samo jedna stolica. U njoj je sjedio stariji gospodin, dok su pored stola stajala dvojica ljudi zbunjenog izraza na licu. Vodič mi pokaza rukom da im se pridružim. Krenuh prema njima podižući pismo ispred sebe kao kakav štit.
"Je li ovo neka šala?", upitah zbunjeno. Glas me iznenadi piskutavošću. Ona dvojica ljudi koja su stajala pored stola takođe podigoše slične papire ne bi li me uvjerili kako nisam jedini.
"Uredu je gospodo", oglasi se starac. "Dobrodošli gospodine, samo vas smo čekali. Sada mogu započeti, slušajte me pažljivo", izjavi teatralno a zatim natoči viski u svoju čašu. "Mrzim da se ponavljam", progunđa kad odpi gutljaj a zatim povisi ton, "odabrani ste za ekspiriment
Vremeplov! Pretpostavljam da ste donijeli pločice?" Nastupi pauza. Ona dvojica kao po komandi izvadiše koverte i iz njih izvukoše nekakve metalne pločice.
"Kakve pločice, u mojoj koverti nije bilo nikakve pločice?", upitah zbunjeno.
"Kako nije?", namršti se starac. Ona dvojica me pogledaše kao da bolujem od neizliječive prenosne bolesti pa odstupiše korak dalje u stranu.
"Nije, samo je bila ova hartija", ponovo pokazah pismo. "A i držim kako je moguće da je neko ulazio u kuću dok sam se kupao, možda je ukradena i…" Starac se vidno uzruja pa lupi otvorenim dlanom po stolu i prekide moj govor.
"Opet miješanje", promumla kroz zube. "Dobro, vas dvojica", starac uperi u njih prstom, "proći će te kroz ona vrata u uglu, a ti", potom uperi prst u mene, "ostani ovdje". Kada bijasmo sami nastavi da govori: "Reci mi šta si radio u vrijeme kada smatraš da ti je provaljeno u kuću?"
"Tuširao sam se".
"Koje je to vrijeme bilo, možeš li da se sjetiš?"
"Ček' da vidim", premotah u svojoj glavi dešavanja, "ustao sam u jedan i trideset to je moglo da bude oko jedan i četrdeset". Počešah se iza uha nesigurno.
"Dođi ovamo", reče a zatim ustade iz stolice. Prišao je zidu na kojem je bio prolaz zastrt teškom crvenom zavjesom. Pomjeri je u stranu. Ugledah stolicu koja ne imaše nogare već bijaše poput ljuljačke kaišima prikačena za alke u plafounu. Opazih na zidu poveći brojčanik sličan telefonskom.
"Sjedi u tu stolicu", naredi starac. "Vratiću te u prošlost. Koliko ti treba vremena da pređeš rastojanje odavde do kuće?"
"Oko pola sata", odgovorih i sjedoh nesigurno u stolicu pitajući se da li je čovjek pored mene normalan. On odcijepi parče papira od nekog zamotuljka u džepu a potom na njemi ispisa nešto.
"Dobro, znači, evo ukucaću jedan sat. Kad se prebaciš u to vrijeme pročitaj šta piše ovdje." Pruži mi presavijeno ono parče hartije. Klimnuh glavom a zatim ga vidjeh kako ukucava brojeve. Odjednom se stolica zarotira za puni krug. Kada se vrati u prethodni položaj starca više nije bilo. Ustadoh oprezno i izvirih iza zavjese. Salon bijaše prazan a boca sa viskijem zatvorena pored prazne čaše na stolu. Uzbuđen pozvah lift a zatim uz dosta petljanja konačno otvorih skriveni panel i pritisnuh dugme. Lift sa kašnjenjem krenu i zaustavi se na prizemlju. Izađoh među užurbane ljude koji su ulazili i izlazili iz skupštine zaneseni svojim poslovima. Niko od njih nije obraćao pažnju na mene. Pogledah kroz prozor na katedralu i vidjeh da je jedan sat. Drhtavim pokretom otvorih onaj list hartije što mi je starac dao i pročitah sljedeće:
Pođi pravo kući i uzmi pločicu iz koverte a zatim ubij svog dvojnika. Kada to obaviš vrati se u zgradu skupštine u tri sata. Ukoliko ne ubiješ svog dvojnika, ili ćeš umrijeti od njegove ruke, ili ćeš se dezintegrisati.
Srce mi poče ubrzano lupati. Smotah onu hartiju i požurih kući što sam brže mogao. Kod čajdžinice zastadoh i kroz izlog pogledah na sat iznad šanka, bilo je tačno jedan sat i dvadeset minuta. Barmen je brisao prašinu sa boca a Englez je sjedio sam u uglu. Gledao televizor i miješao karte, očigledno se spremajući za skoru partiju. Pređoh ulicu i uđoh u svoje dvorište. Pokušah da provirim kroz prozor u spavaću sobu ali kroz rupice na spuštenim roletnama se ništa nije moglo vidjeti. Gurnuh ruku u džep i opipah ključ. Vratih se na ulaz otljučah vrata i tiho ih otvorih. Ušao sam na prstima. Ugledah svoju odjeću na podu i kaput na čiviluku u glu. Oprezno priđoh vratima spavaće sobe. Provirih kroz njih i umalo se ne sručih na pod od iznenađenja. U krevetu, ispod sklupčanog čaršafa, ležao je moj dvojnik i spavao. Njegovo disanje bijaše plitko. Pogledah u sat na stočiću, pokazivao je jedan i dvadeset šest. Stajao sam i opčinjeno posmatrao samog sebe. Ne bijaše to nimalo slično pukom odrazu u ogledalu. Iz misli me potom trgnu klepet poštanskog proreza na vratima i glava mog dvojnika u krevetu se pomjeri. Smijesta se povukoh unatraške a zatim zaobiđoh fotelju i čučnuh iza trosjeda. Sada sam ga čuo kako ustaje. Pomislih da je starčev savjet smiješan. Izvirih tek toliko da sam mogao vidjeti dvojnikova stopala kako ulaze u dnevni boravak. Prišao je i podigao koverat a zatim ga odložio na sto, baš onako kako sam to i ja uradio. Osjetih kako se prostor sažima i kako počinje da guši. U trenutku kada se moj dvojnik okrenuo mogao sam skočiti iz zasjede i udariti ga teškom pepeljarom u glavu. Ipak u zadnjem trenutku se pokolebah. Kada sa povukoh ponovo iza trosjeda stopalom zakačih stočić i vaza koja je bila na njemu se preturi i slomi o pločice. Srce mi zalupa od uzbuđenja. Da je samo odlučio da pokupi srču mogao me opaziti. Neko vrijeme bijaše tišina a onda začuh tuš. Pomislih da uzmem nož i da ga iznenadim u kupatilu te da iskoristim njegov šok i da ga ubijem; tuš prestade. Odustaodoh i od tog nauma. Dokopah kovertu, otvorih je na ćošku i istresoh metalnu pločicu na dlan. Začuh bose korake. Koverta mi ispade iz ruke te prestrašeno otvorih vrata i istrčah na ulicu. Nisam se zadržavao niti osvrtao već sam trčao pravo prema centru grada i skupštini. Kad dođoh do ulice Narodnih heroja umalo se ne ispovraćah od umora. Sjedoh u baštu restorana i odlučih da tamo sačekam dok na katedrali ne otkuca tri sata. Kako je vrijeme prolazilo tako sam se osjećao sve slabijim. Popio sam kafu i pojeo kroasane. Kada sat izbi na tri mene je boljelo čitavo tijelo. Ustadoh od stola i zaputih se tromim korakom prema skupštini. Čovijek u bijeloj kravati bijaše na ulazu i šetao se nervozno u krug. Kada me ugleda povede me u stranu.
"Nisi ga ubio?
"Jesam", slagah.
"Budalo, postaješ sve providniji. Za nekoliko sati ćeš u potpunosti ispariti. Moraš da ga ubiješ ili ćeš umrijeti. Ova dimenzija ne može da primi vas obojicu a uljez si ti".
"Nisam mogao, ali sad mislim da mogu", promucah gledajući kako mi pred očima nestadoše dva prsta na desnoj ruci. Potom rame poče da me boli i osjetih tnce duž cijele desne noge. Vodič me povede ponovo u salon pod zemljom. Bio je prazan. Pomjerio je zavjesu i ja sjedoh u viseću stolicu.
"Imam ovoga puta pločicu, uspio sam da je nađem, bili ste u pravu", promucah.
"Prijatelju to ti vrijedi jedino ako obaviš posao. Vratiću te u dvanaest sati i trideset minuta. Ovoga puta ćeš morati da ubiješ i prvu i drugu svoju kopiju, onu koja se već jednom vraćala kroz vrijeme. Pazi da to ovoga puta tako i uradiš. Nadaj se da nećeš ispariti prije nego to obaviš. Ako sve bude kako treba, dođi večeras u dvadest časova na isti ulaz". Posmatrao sam ga kako prebire po brojevima a zatim se stolica zarotira. Ustao sam iz nje kada se umiri i bijah ponovo sam u salonu. Desna ruka me žignu i još jedan prst na njoj potpuno nestade. Ispružih šaku i prestrašeno pogledah u palac i kažiprst koji mi jedini bijahu ostali na njoj. Izađoh žurno iz skupštine i gonjen panikom i očajem zaputih se preko trga gotovo trkom. Kad dođoh do Englezove čajdžinice pogledah kroz izlog. Sat iznad bara je pokazivao deset minuta do jedan. Osim barmena nikoga ne bijaše unutra. Pređoh ulicu, bez oklijevanja, otključah vrata i uđoh u kuću. Kad ih zatvorih za sobom ponovo se osjetih slabim. Zabolje me glava nekakvim tupim bolom, prostor se skupi pa rasplinu a onda mi bi malo bolje. Osjetih kako me zapecka uho. Krenuh rukom prema njemu u namjeri da se počešem, ali trgnuh je natrag kad shvatih da je nestalo. Potom se zaputih prema kuhinji i žurno zgrabih dugačak nož. Ušao sam u spavaću sobu i prišao krevetu lagano poput mačke. Dvojnik je spavao i plitko disao ne sluteći nikakvu opasnost. Ispružih oštricu iznad njegovih grudi a onda je povukoh natrag. Nije lako ubiti ni životinju a kamoli samog sebe. Prostor se saže, bol u glavi me ošinu poput biča. Soba se okrenu i ja padoh oštricom na dolje. Zarila mu se direktno u grudi. Čim je nož ušao u njegovo tijelo mene prođe bol. Odskočih od kreveta posmatrajući njegov izbezumljen pogled i crvenu mrlju koja se širila na krevetu. Uho me ponovo zapecka i ja shvatih da se vratilo. Bol u ramenu malo uminu a onda odjednom tijelo mog dvojnika izblijedi kao da nikada nije ni bio u krevetu. Čak je i krv, koja je natopila čaršav, u potpunosti nestala. Ohrabri me ta promijena, i ukloni mi veliki teret sa srca. Ja sam jedini stvaran, ovo nije ubistvo jer sam ja živ. Prvi sam i imam prava na ovu dimenziju više nego oni, tiješio sam se tim mislima dok sam stajao kao kip i pokušavao sebi opravdati nužnost gnusnog čina koji sam upravo počinio. Sat na stočiću je pokazivao jedan i petnaest kad se napokon prenuh iz misli. Sakrih se iza zavjese jer, znao sam da će moj drugi dvojnik prvo krenuti prema vratima spavaće sobe da provjeri ko je u krevetu. Primirih se tako nekoliko trenutaka vagajući u dlanu nož. Teška drška je počela da ulijeva samopouzdanje, a onda se začuše ulazna vrata. Moj dvojnik broj dva ih je oprezno zatvorio za sobom. Gledao sam ga kroz gustu čipku zavjese. Kada se zaputio prema vratima spavaće sobe ja stegnuh čvrsto nož. U trenutku kad se bijaše nagnuo da proviri u sobu ja odlučno istupih iza zavjese i zarih mu nož u vrat. On se okrenu, otvori usta a potom zakrklja. Krv prsnu iz arterije i pljusnu me po licu. Stajao sam i posmatrao kako blijedi i nestaje. Kada se dezintegrisao u potpunosti uđoh u sobu odlučan da pokupim čaršav i bacim ga u smeće. Nisam mogao podnijeti da se pokrivam njime jer je rupa od noža i dalje bila u njemu. Osjetih peckanje na šaci ali samo se jedan prst vrati, mali i domali su mi još uvijek falili. Pomislih kako će se sigurno i to ispraviti u toku dana. Sakupih čaršav i okrenuh se prema vratima. Iznenada osjetih ubod hladne oštrice u stomak. Potom ugledah otvorena vrata plakara iz kojeg je iskočio moj dvojnik sa nožem u ruci.
"Žao mi je, ali ja sam orginal. Ovo je moja dimenzija, oprosti mi, prošaputa dok me prihvatao u naručje i spuštao na teph. Moje ruke nestadoše a potom poče i tijelo da mi blijedi. Poslednje što sam vidio bijaše metalna pločica koja mu je na tankom lancu visila oko vrata.
vono budilnka me probudilo tačno u jedan sat i trideset minuta poslijepodne. Začu se i klepet metalnog jezika na poštanskom prorezu vrata. Ustadoh i tromo izađoh iz sobe razmišljajući šta da spremim za doručak. Dvoumio sam se oko jaja sa slaninom, i džemom premazanog parčeta tosta. Pored ulaznih vrata opazih veliki žuti koverat. Podigoh ga i iznenadih se opazivši da osim moje adrese na njemu ne bijaše poštanskog žiga i markice. Odložih ga na sto i okrenuh se još uvijek sanjiv. Iza leđa se začu prasak stakla. Staklena vaza bijaše na podu. Pomislih da sam je kovertom pomjerio, odmahnuh rukom i pođoh da se istuširam. Hladna voda me konačno rasani. Stomak mi zakrča kao da nisam jeo godinama. Tu, pod tušem, odlučih se za preprženu slaninu i jaja. Dok brisah kosu učini mi se kako čujem ulazna vrata da se treskom zatvaraju. Na brzinu se ogrnuh peškirom i uđoh u dnevni boravak. Bio sam ubjeđen da je neko ušao u kuću. Pošto ne vidjeh nikoga pažnju mi privuče ponovo onaj koverat kojeg sam umijesto na stolu sada zatekao poluotvorenog na podu. Podigoh ga i izvadih iz njega list hartije na kojem je pisalo:
Odabrani ste za eksperiment koji vam može promijeniti život iz korijena. Kako bih vas ubijedio u ozbiljnost ove poruke reći ću vam da ste se odlučili za preprženu slaninu i jaja. Ako želite da putujete kroz vrijeme dođite danas u gradsku skupštinu tačno u četiri sata poslijepodne. Pred zadnjim ulazom u ulici Narodnih heroja čekaće vas gospodin sa bijelom kravatom.
P.S. Ako vrijeme ogoljava sve stvari, i ako se vremenom sve otkrije, nadam se da ćete imati vremena da u toj neminovnosti upoznate negdje i sebe.
G.F.N.
Ostadoh zatečen tim neobičnim sadržajem poruke. Prevrtao sam hartiju u ruci i zbunjeno tražio u svemu tome neko logično objašnjenje. Nije ga bilo. Nakon par minuta odložih poruku na sto i uđoh u kuhinju da spremim doručak. Doručkovao sam, obukao se, i svo to vrijeme nisam ispuštao iz vida poruku na stolu. Kad bijah spreman za izlazak pročitah je još jednom a zatim presavih i odložih u džep. Izađoh u namijeri da posijetim čajdžinicu prekoputa. Vlasnik tog mijesta je bio gospodin kojeg smo svi znali kao “Engleza”.
Dok sam ispijao čaj i igrao poker sa Englezom, i njegovim poznanicima, nisam mogao da se otresem misli o neobičnoj poruci. Uhvatih sebe kako nesvijesno opipavam džep u kojem se nalazila. Karta me nije išla te ubrzo odustadoh od igre i pređoh za šank. Razgovarao sam sa barmenom i gledao televizor u uglu sve dok časovnik na zidu, koji nikada nije sporije otkucavao, ne pokaza tri i trideset. Zakopčah kaput i izađoh na ulicu. Mobilni telefon u mom džepu zazvoni. Na displeju nije bilo identifikacionog broja. Javih se ali, osim puckavog šuma veze, ništa se drugo nije čulo. Vratih telefon u džep i zaputih se prema gradskoj skupštini namjeren da konačno razriješim nedoumice oko zagonetne poruke.
Trebalo mi je pola sata da stignem do ulice u kojoj se nalazio sporedni ulaz. Pred njim, sudeći po pismu, neko je trebao da me čeka. Pogledah na katedralu i konstatovah da je na njenom velikom satu tačno dva minuta do četiri. Pred ulazom ne zatekoh nikoga. Popeh se uz dva stepenika odlučan da pričekam par minuta. Kada veliki sat pokaza četiri i pet nasmiješih se svojoj naivnosti. Krenuh niza stepenice u namjeri da se vratim kući. Tada se skupštinska vrata otvoriše. Na njima se pojavi čovjek u crnom odijelu sa bijelom kravatom. Posmatrao me hladno ne dajući nikakvog znaka te se usudih da grozničavim pokretom izvadim pismo i mahnem mu njime. Čovjek se osmjehnu i bez riječi me pozva ispruženim dlanom da ga slijedim.
U skupštinskom holu me dočeka miris hartije i sviježe farbe. Prašnjave sijalice su svijetlile žutim, iako je dnevno svijetlo bio jače od njih. Tako je to kad je imovina državna, niko ne vodi računa, pomislih, ali ne rekoh ništa. Čovijek sa bijelom kravatom me strpljivo pričeka pridržavajući vrata lifta. Sada se ja nasmiješih njemu, ali nekako nervozno i nesigurno, zatim uđoh u lift. Pažljivo sam posmatrao kako je pomjerio kontrolnu tablu sa dugmadima. Ispod nje otkri skriveno dugme a zatim ga pritisnu i tablu opet vrati na svoje mijesto. Prođe skoro minut nakon što lift ktrenu na dolje. Kada se zaustavi vrata se bešumno otvoriše, ugledah raskošan salon sa dugačkim stolom od orahovine. Za stolom bijaše samo jedna stolica. U njoj je sjedio stariji gospodin, dok su pored stola stajala dvojica ljudi zbunjenog izraza na licu. Vodič mi pokaza rukom da im se pridružim. Krenuh prema njima podižući pismo ispred sebe kao kakav štit.
"Je li ovo neka šala?", upitah zbunjeno. Glas me iznenadi piskutavošću. Ona dvojica ljudi koja su stajala pored stola takođe podigoše slične papire ne bi li me uvjerili kako nisam jedini.
"Uredu je gospodo", oglasi se starac. "Dobrodošli gospodine, samo vas smo čekali. Sada mogu započeti, slušajte me pažljivo", izjavi teatralno a zatim natoči viski u svoju čašu. "Mrzim da se ponavljam", progunđa kad odpi gutljaj a zatim povisi ton, "odabrani ste za ekspiriment
Vremeplov! Pretpostavljam da ste donijeli pločice?" Nastupi pauza. Ona dvojica kao po komandi izvadiše koverte i iz njih izvukoše nekakve metalne pločice.
"Kakve pločice, u mojoj koverti nije bilo nikakve pločice?", upitah zbunjeno.
"Kako nije?", namršti se starac. Ona dvojica me pogledaše kao da bolujem od neizliječive prenosne bolesti pa odstupiše korak dalje u stranu.
"Nije, samo je bila ova hartija", ponovo pokazah pismo. "A i držim kako je moguće da je neko ulazio u kuću dok sam se kupao, možda je ukradena i…" Starac se vidno uzruja pa lupi otvorenim dlanom po stolu i prekide moj govor.
"Opet miješanje", promumla kroz zube. "Dobro, vas dvojica", starac uperi u njih prstom, "proći će te kroz ona vrata u uglu, a ti", potom uperi prst u mene, "ostani ovdje". Kada bijasmo sami nastavi da govori: "Reci mi šta si radio u vrijeme kada smatraš da ti je provaljeno u kuću?"
"Tuširao sam se".
"Koje je to vrijeme bilo, možeš li da se sjetiš?"
"Ček' da vidim", premotah u svojoj glavi dešavanja, "ustao sam u jedan i trideset to je moglo da bude oko jedan i četrdeset". Počešah se iza uha nesigurno.
"Dođi ovamo", reče a zatim ustade iz stolice. Prišao je zidu na kojem je bio prolaz zastrt teškom crvenom zavjesom. Pomjeri je u stranu. Ugledah stolicu koja ne imaše nogare već bijaše poput ljuljačke kaišima prikačena za alke u plafounu. Opazih na zidu poveći brojčanik sličan telefonskom.
"Sjedi u tu stolicu", naredi starac. "Vratiću te u prošlost. Koliko ti treba vremena da pređeš rastojanje odavde do kuće?"
"Oko pola sata", odgovorih i sjedoh nesigurno u stolicu pitajući se da li je čovjek pored mene normalan. On odcijepi parče papira od nekog zamotuljka u džepu a potom na njemi ispisa nešto.
"Dobro, znači, evo ukucaću jedan sat. Kad se prebaciš u to vrijeme pročitaj šta piše ovdje." Pruži mi presavijeno ono parče hartije. Klimnuh glavom a zatim ga vidjeh kako ukucava brojeve. Odjednom se stolica zarotira za puni krug. Kada se vrati u prethodni položaj starca više nije bilo. Ustadoh oprezno i izvirih iza zavjese. Salon bijaše prazan a boca sa viskijem zatvorena pored prazne čaše na stolu. Uzbuđen pozvah lift a zatim uz dosta petljanja konačno otvorih skriveni panel i pritisnuh dugme. Lift sa kašnjenjem krenu i zaustavi se na prizemlju. Izađoh među užurbane ljude koji su ulazili i izlazili iz skupštine zaneseni svojim poslovima. Niko od njih nije obraćao pažnju na mene. Pogledah kroz prozor na katedralu i vidjeh da je jedan sat. Drhtavim pokretom otvorih onaj list hartije što mi je starac dao i pročitah sljedeće:
Pođi pravo kući i uzmi pločicu iz koverte a zatim ubij svog dvojnika. Kada to obaviš vrati se u zgradu skupštine u tri sata. Ukoliko ne ubiješ svog dvojnika, ili ćeš umrijeti od njegove ruke, ili ćeš se dezintegrisati.
Srce mi poče ubrzano lupati. Smotah onu hartiju i požurih kući što sam brže mogao. Kod čajdžinice zastadoh i kroz izlog pogledah na sat iznad šanka, bilo je tačno jedan sat i dvadeset minuta. Barmen je brisao prašinu sa boca a Englez je sjedio sam u uglu. Gledao televizor i miješao karte, očigledno se spremajući za skoru partiju. Pređoh ulicu i uđoh u svoje dvorište. Pokušah da provirim kroz prozor u spavaću sobu ali kroz rupice na spuštenim roletnama se ništa nije moglo vidjeti. Gurnuh ruku u džep i opipah ključ. Vratih se na ulaz otljučah vrata i tiho ih otvorih. Ušao sam na prstima. Ugledah svoju odjeću na podu i kaput na čiviluku u glu. Oprezno priđoh vratima spavaće sobe. Provirih kroz njih i umalo se ne sručih na pod od iznenađenja. U krevetu, ispod sklupčanog čaršafa, ležao je moj dvojnik i spavao. Njegovo disanje bijaše plitko. Pogledah u sat na stočiću, pokazivao je jedan i dvadeset šest. Stajao sam i opčinjeno posmatrao samog sebe. Ne bijaše to nimalo slično pukom odrazu u ogledalu. Iz misli me potom trgnu klepet poštanskog proreza na vratima i glava mog dvojnika u krevetu se pomjeri. Smijesta se povukoh unatraške a zatim zaobiđoh fotelju i čučnuh iza trosjeda. Sada sam ga čuo kako ustaje. Pomislih da je starčev savjet smiješan. Izvirih tek toliko da sam mogao vidjeti dvojnikova stopala kako ulaze u dnevni boravak. Prišao je i podigao koverat a zatim ga odložio na sto, baš onako kako sam to i ja uradio. Osjetih kako se prostor sažima i kako počinje da guši. U trenutku kada se moj dvojnik okrenuo mogao sam skočiti iz zasjede i udariti ga teškom pepeljarom u glavu. Ipak u zadnjem trenutku se pokolebah. Kada sa povukoh ponovo iza trosjeda stopalom zakačih stočić i vaza koja je bila na njemu se preturi i slomi o pločice. Srce mi zalupa od uzbuđenja. Da je samo odlučio da pokupi srču mogao me opaziti. Neko vrijeme bijaše tišina a onda začuh tuš. Pomislih da uzmem nož i da ga iznenadim u kupatilu te da iskoristim njegov šok i da ga ubijem; tuš prestade. Odustaodoh i od tog nauma. Dokopah kovertu, otvorih je na ćošku i istresoh metalnu pločicu na dlan. Začuh bose korake. Koverta mi ispade iz ruke te prestrašeno otvorih vrata i istrčah na ulicu. Nisam se zadržavao niti osvrtao već sam trčao pravo prema centru grada i skupštini. Kad dođoh do ulice Narodnih heroja umalo se ne ispovraćah od umora. Sjedoh u baštu restorana i odlučih da tamo sačekam dok na katedrali ne otkuca tri sata. Kako je vrijeme prolazilo tako sam se osjećao sve slabijim. Popio sam kafu i pojeo kroasane. Kada sat izbi na tri mene je boljelo čitavo tijelo. Ustadoh od stola i zaputih se tromim korakom prema skupštini. Čovijek u bijeloj kravati bijaše na ulazu i šetao se nervozno u krug. Kada me ugleda povede me u stranu.
"Nisi ga ubio?
"Jesam", slagah.
"Budalo, postaješ sve providniji. Za nekoliko sati ćeš u potpunosti ispariti. Moraš da ga ubiješ ili ćeš umrijeti. Ova dimenzija ne može da primi vas obojicu a uljez si ti".
"Nisam mogao, ali sad mislim da mogu", promucah gledajući kako mi pred očima nestadoše dva prsta na desnoj ruci. Potom rame poče da me boli i osjetih tnce duž cijele desne noge. Vodič me povede ponovo u salon pod zemljom. Bio je prazan. Pomjerio je zavjesu i ja sjedoh u viseću stolicu.
"Imam ovoga puta pločicu, uspio sam da je nađem, bili ste u pravu", promucah.
"Prijatelju to ti vrijedi jedino ako obaviš posao. Vratiću te u dvanaest sati i trideset minuta. Ovoga puta ćeš morati da ubiješ i prvu i drugu svoju kopiju, onu koja se već jednom vraćala kroz vrijeme. Pazi da to ovoga puta tako i uradiš. Nadaj se da nećeš ispariti prije nego to obaviš. Ako sve bude kako treba, dođi večeras u dvadest časova na isti ulaz". Posmatrao sam ga kako prebire po brojevima a zatim se stolica zarotira. Ustao sam iz nje kada se umiri i bijah ponovo sam u salonu. Desna ruka me žignu i još jedan prst na njoj potpuno nestade. Ispružih šaku i prestrašeno pogledah u palac i kažiprst koji mi jedini bijahu ostali na njoj. Izađoh žurno iz skupštine i gonjen panikom i očajem zaputih se preko trga gotovo trkom. Kad dođoh do Englezove čajdžinice pogledah kroz izlog. Sat iznad bara je pokazivao deset minuta do jedan. Osim barmena nikoga ne bijaše unutra. Pređoh ulicu, bez oklijevanja, otključah vrata i uđoh u kuću. Kad ih zatvorih za sobom ponovo se osjetih slabim. Zabolje me glava nekakvim tupim bolom, prostor se skupi pa rasplinu a onda mi bi malo bolje. Osjetih kako me zapecka uho. Krenuh rukom prema njemu u namjeri da se počešem, ali trgnuh je natrag kad shvatih da je nestalo. Potom se zaputih prema kuhinji i žurno zgrabih dugačak nož. Ušao sam u spavaću sobu i prišao krevetu lagano poput mačke. Dvojnik je spavao i plitko disao ne sluteći nikakvu opasnost. Ispružih oštricu iznad njegovih grudi a onda je povukoh natrag. Nije lako ubiti ni životinju a kamoli samog sebe. Prostor se saže, bol u glavi me ošinu poput biča. Soba se okrenu i ja padoh oštricom na dolje. Zarila mu se direktno u grudi. Čim je nož ušao u njegovo tijelo mene prođe bol. Odskočih od kreveta posmatrajući njegov izbezumljen pogled i crvenu mrlju koja se širila na krevetu. Uho me ponovo zapecka i ja shvatih da se vratilo. Bol u ramenu malo uminu a onda odjednom tijelo mog dvojnika izblijedi kao da nikada nije ni bio u krevetu. Čak je i krv, koja je natopila čaršav, u potpunosti nestala. Ohrabri me ta promijena, i ukloni mi veliki teret sa srca. Ja sam jedini stvaran, ovo nije ubistvo jer sam ja živ. Prvi sam i imam prava na ovu dimenziju više nego oni, tiješio sam se tim mislima dok sam stajao kao kip i pokušavao sebi opravdati nužnost gnusnog čina koji sam upravo počinio. Sat na stočiću je pokazivao jedan i petnaest kad se napokon prenuh iz misli. Sakrih se iza zavjese jer, znao sam da će moj drugi dvojnik prvo krenuti prema vratima spavaće sobe da provjeri ko je u krevetu. Primirih se tako nekoliko trenutaka vagajući u dlanu nož. Teška drška je počela da ulijeva samopouzdanje, a onda se začuše ulazna vrata. Moj dvojnik broj dva ih je oprezno zatvorio za sobom. Gledao sam ga kroz gustu čipku zavjese. Kada se zaputio prema vratima spavaće sobe ja stegnuh čvrsto nož. U trenutku kad se bijaše nagnuo da proviri u sobu ja odlučno istupih iza zavjese i zarih mu nož u vrat. On se okrenu, otvori usta a potom zakrklja. Krv prsnu iz arterije i pljusnu me po licu. Stajao sam i posmatrao kako blijedi i nestaje. Kada se dezintegrisao u potpunosti uđoh u sobu odlučan da pokupim čaršav i bacim ga u smeće. Nisam mogao podnijeti da se pokrivam njime jer je rupa od noža i dalje bila u njemu. Osjetih peckanje na šaci ali samo se jedan prst vrati, mali i domali su mi još uvijek falili. Pomislih kako će se sigurno i to ispraviti u toku dana. Sakupih čaršav i okrenuh se prema vratima. Iznenada osjetih ubod hladne oštrice u stomak. Potom ugledah otvorena vrata plakara iz kojeg je iskočio moj dvojnik sa nožem u ruci.
"Žao mi je, ali ja sam orginal. Ovo je moja dimenzija, oprosti mi, prošaputa dok me prihvatao u naručje i spuštao na teph. Moje ruke nestadoše a potom poče i tijelo da mi blijedi. Poslednje što sam vidio bijaše metalna pločica koja mu je na tankom lancu visila oko vrata.
Pripovjetka Eksperiment Vremeplov je prvi put objavljena u Zbirci čudnih priča, Anatomica de somniis, 2014. godine.
