Gospodin T.
oć se povukla i dan se najavljivao u tmurnoj i prohladnoj zori. I dalje sam sjedio na podu u nedoumici da li da sve napišem do kraja, bez obzira na neminovnu osudu normalnog svijeta. U meni se pokrenu grozničava lavina ideja koja me toliko poremeti da sam za trenutak bio potpuno paralisan i nemoćan čak i da odlučim odakle početi.
Najbolje bi bilo da krenem od samog toka misli te večeri: Svi ljudi koji su se ikada rodili, barem su jednom pomislili na smrt. Gospodin T. sigurno ima najmanje osamdeset godina ...
Tu sam prestao da tipkam i siđoh u podrum, dohvatih flašu vina iz drvenog sanduka, ugasih svijetlo i vratih se ponovo za kompijuter. Sa uživanjem sam je otvorio i ostavio za tren da diše. Pogledah koroz prozor preko ulice u nadi da ću ugledati gospodina o kojem sam namjeravao da pišem ali, osim plesa golih grana na vjetru, nisam vidio ništa. Kada na tren skrenuh pogled prema monitoru učinje mi se kako baš tada nešto crveno zamače ispod stabala u dvorištu preko puta. Refleksno pogledah u tom pravcu. Pošto ne opazih ništa crveno, ni nakon deset minuta upornog posmatranja, zaključih kako mi se učinjelo. Protrljah oči i nasuh vino u čašu spreman da nastavim tamo gdje bijah i stao.
Nije išlo, nikako nisam mogao da se skoncetrišem. Ustadoh i dodah drvo u kamin a zatim uključih tiho muziku. Zavalio sam se u fotelju i zamišljeno posmatrao plameni ples u kaminu.
Pucketanje vatre me gotovo hipnotički omami. Kapci otežaše i obuze me slatka pospanost a onda me iznenadi paničan vrisak i lupa na ulaznim vratima. Priznajem da sam za trenutak oklijevao u nedoumici da li da otvorim ili da se ne pomijeram sa mijesta. Kako smatram da nemam neprijatelje, ne bar takve koji bi mi vrištali i lupali na vratima, ona bolja polovina moje individue primora me da ustanem. Priđoh hitro vratima i otvorih ih. Na moje zaprepašćenje preda mnom je stajao stari Gospodin T. Sa krajeva njegovog šinjela voda se cijedila i pravila malu baricu na tremu. Vidjevši na starčevom licu grč panike bez pitanja mu pokazah rukom da uđe. Uzeh od njega onaj mokar kaput te ga odložih na čiviluk. Gospodin T. nije progovarao ni riječ. Držao je lijevu šaku zatvorenu tako čvrsto da su mu članci pobijelili. Pošto se tresao poput lista na vjetru nasuh i njemu čašu vina i smjestih ga udobno pored vatre. Napolju je padao mrak a ja bijah spreman da se zakunem kako je ustvari trebao da svane dan. Zapitah se da li sam proveo cijeli dan u fotelji ili se možda navlače neki neobično tamni oblaci. Priđoh prozoru u želji da osmotrim nebo i osjetih se pomalo neprijatno ugledavši naslov Gospodin T. na monitoru svoga kompijutera. Isključih ga u prolazu zaboravivši na oblake i vratih se neočekivanom gostu u želji da započnem razgovor.
-Gospodine T. da li vam je dobro, upitah ga najuljudnije što sam umio. Međutim, umjesto jasnog odgovora, ili ma kakvog razumnog odgovora, on poče mehanički i odsutno da ponavlja: ne mogu da vijerujem, pa ne mogu da vijerujem, i sve tako...
-Šta ne vijerujete, ponovih smireno otpijajući gutljaj. On se trznu kao da se budi, otvori šaku i na njegovom dlanu opazih težak zlatan prsten sa nekakvim grbom koji nikada prije ne bijah vidjeo. Dobih snažan poriv da ga uzmem i bolje osmotrim ali riječi koje Gospodin T. izgovori nakon toga zadržaše moju ruku prije nego je i krenula prema njemu.
-Mladiću pazi šta ti kažem, došao je po moju dušu mladiću, po dušu, čuješ li!
Te riječi me potpuno paralisaše. Posmatrao sam prsten na tom ispucalom i drhtavom dlanu gotovo deset sekundi. Prvo sam pomislio da ga nisam dobro razumjeo te ponovih: došao je po vašu dušu, u nadi da će me ispraviti, ali on to ne učini. Umjesto toga on odloži prsten na naslon fotelje. Spustio ga je oprezno kao da se plaši njegove reakcije a zatim ustade naglo. Isprazni je čašu u jednom gutljaju, dograbio šinjel sa čiviluka i otišao ne zatvorivši vrata za sobom. U meni se pokrenu panika te gotovo u skoku dođoh do prozora. Vidio sam ga kako izlazi sa imanja i prelazi ulicu. Ni sam ne znam zbog čega sam odlučio da krenem za njim.
Izađoh iz kuće i ošinu me hladan vjetar. Oborih glavu i trčeći pređoh ulicu. Željezna kapija na ulazu u njegovo dvorište bijaše širom otvorena. Uđoh bez zadržavanja i gotovo preskočih tri stepenika koja su vodila na trem. Dunuh u ruke ne bi li ih zagrijao i pokucah na vrata. Vjetar je pravio zvuke u mojim ušima i ja ne bijah siguran da li sam čuo glas koji me poziva da uđem ili se to mašta upravo udružila sa mojim strahom pa mi se pričinja. Pokucah ponovo, ovoga puta jače, i ne oklijevajući više ni trena otvorih vrata, uđoh. Hladnoća i mrak me dočekaše skupa sa oporim mirisom nekakve hemikalije u vazduhu. Pričekah minut-dva dok mi se oči ne prilagodiše mraku te počeh raspoznavati obrise. Gotovo sam se gušio u pokušaju da smirim disanje a o srcu i njegovom bubnjanju da ne govorim. Kada nakon par minuta niko ne progovori potražih prstima prekidač za svijetlo. Sijalica zatrepta obasjavajući prostoriju slabašnim žutum svijetlom. Vidjeh da stajim u predvorju i gledam u gotovo iščupana vrata koja su, nakrivljena, praktično visila u jednom od prolaza. Ljuspe kreča bijahu po podu, ispod svježe urezanih znakova koji, su meni izgledali popt šifre, pisalo je X6-22FDS. Progutah pljuvačku i krenuh pravo u tu prostoriju. Nešto u meni je vrištalo da se okrenem i izađem što brže mogu ali moja radoznalost je nadjačavala strah. Zakoračih u slijedeću prostoriju gdje me dočeka isti onaj miris, samo bijaše mnogo intezivniji, zaključih da je u pitanju formalin. Škljocnuh prekidač i svijetlo obasja police na kojima su uredno bile poređane velike i male, žute, crne i providne tegle. Osvrnuh se oko sebe, nisam mogao da vijerujem u šta gledam. Preda mnom su bili abortusi, ljudski organi, dijelovi tijela životinja i ljudi. Sve naizgled bijaše veoma uredno poređano i žutom nalijepnicom etiketirano. Iznenada se začu snažno i duboko disanje iza mene. Bez dvoumljenja tvrdim da po artikulaciji mumlavih tonova koji su ga prigušeno pratili nije bilo nalik ljudskom. Usuđujem se ustvrditi da čak nije bilo slično ničemu što su moje uši čule do tada. Tijelo mi se zadrhta. Osluškivao sam tako jedno vrijeme čineći se kao da ga ne čujem i kao da me i dalje zanimaju tegle na policama. Koljena su me upozoravala da bi mogla, od straha, da klecnu svakog trenutka. Izvor tog surovog i potmulog režanja se pomjeri sa lijeva u desno a zatim kao što se iznenada pojavilo tako i prestade. Moja mašta je već neumorno kreirala strašnu zvijer iza mene i čitav taj psihološki pritisak postade toliko nesnosan da sam se u jednom trenutku naglo okrenuo. Taj okret je bio instinktivan i neplanski ali zato odskok u stranu, koji sam izveo nakon njega bijaše planiran. Ispostavilo se da je to bila greška jer sam pao nezgodno i udario glavom u ivicu nogara nekog stočića.
Da sam izgubio svijest shvatio sam tek kada se vratila. Zatekoh sebe gdje ležim na hladnom parketu u uglu. Osjećalo se ledeno strujanje vazduha koji je ulazio kroz otvorena vrata. Začu se rika snažne grmljavine, prozori zadrhtaše u ramovima. Pridigoh se i teturavo se zaputih prema izlaznim vratima odlučan da odem sa tog mijesta. Tada kućom odjeknu zapomaganje starog gospodina. Dolazilo je nekud odozdo, iz podruma. Zastadoh neodlučno. Pomislih kako to nisu moja posla i krenuh prema izlazu, pravdajući time sebi sopstveni kukavičluk, a onda se ponovo začu prodoran jauk Gospodina T. Moja savjest se pobuni, pomislih kako ga ne mogu ostaviti tek tako te se zaputih stepenicama na dolje ne bih li mu pritekao u pomoć.
Na dnu stepeništa me dočekaše još jedna vrata. Bila su širom otvorena. Treperavo svijetlo svijeća je tjeralo sijenke u titravi ples po kamenom podu. Stupih sa poslednje stepenice gledajući u prigušen mrak pred sobom. Kada mi se vid priviknu na slabu svijetlost raspoznah obrise pred sobom i pripade mi muka.
Najbolje bi bilo da krenem od samog toka misli te večeri: Svi ljudi koji su se ikada rodili, barem su jednom pomislili na smrt. Gospodin T. sigurno ima najmanje osamdeset godina ...
Tu sam prestao da tipkam i siđoh u podrum, dohvatih flašu vina iz drvenog sanduka, ugasih svijetlo i vratih se ponovo za kompijuter. Sa uživanjem sam je otvorio i ostavio za tren da diše. Pogledah koroz prozor preko ulice u nadi da ću ugledati gospodina o kojem sam namjeravao da pišem ali, osim plesa golih grana na vjetru, nisam vidio ništa. Kada na tren skrenuh pogled prema monitoru učinje mi se kako baš tada nešto crveno zamače ispod stabala u dvorištu preko puta. Refleksno pogledah u tom pravcu. Pošto ne opazih ništa crveno, ni nakon deset minuta upornog posmatranja, zaključih kako mi se učinjelo. Protrljah oči i nasuh vino u čašu spreman da nastavim tamo gdje bijah i stao.
Nije išlo, nikako nisam mogao da se skoncetrišem. Ustadoh i dodah drvo u kamin a zatim uključih tiho muziku. Zavalio sam se u fotelju i zamišljeno posmatrao plameni ples u kaminu.
Pucketanje vatre me gotovo hipnotički omami. Kapci otežaše i obuze me slatka pospanost a onda me iznenadi paničan vrisak i lupa na ulaznim vratima. Priznajem da sam za trenutak oklijevao u nedoumici da li da otvorim ili da se ne pomijeram sa mijesta. Kako smatram da nemam neprijatelje, ne bar takve koji bi mi vrištali i lupali na vratima, ona bolja polovina moje individue primora me da ustanem. Priđoh hitro vratima i otvorih ih. Na moje zaprepašćenje preda mnom je stajao stari Gospodin T. Sa krajeva njegovog šinjela voda se cijedila i pravila malu baricu na tremu. Vidjevši na starčevom licu grč panike bez pitanja mu pokazah rukom da uđe. Uzeh od njega onaj mokar kaput te ga odložih na čiviluk. Gospodin T. nije progovarao ni riječ. Držao je lijevu šaku zatvorenu tako čvrsto da su mu članci pobijelili. Pošto se tresao poput lista na vjetru nasuh i njemu čašu vina i smjestih ga udobno pored vatre. Napolju je padao mrak a ja bijah spreman da se zakunem kako je ustvari trebao da svane dan. Zapitah se da li sam proveo cijeli dan u fotelji ili se možda navlače neki neobično tamni oblaci. Priđoh prozoru u želji da osmotrim nebo i osjetih se pomalo neprijatno ugledavši naslov Gospodin T. na monitoru svoga kompijutera. Isključih ga u prolazu zaboravivši na oblake i vratih se neočekivanom gostu u želji da započnem razgovor.
-Gospodine T. da li vam je dobro, upitah ga najuljudnije što sam umio. Međutim, umjesto jasnog odgovora, ili ma kakvog razumnog odgovora, on poče mehanički i odsutno da ponavlja: ne mogu da vijerujem, pa ne mogu da vijerujem, i sve tako...
-Šta ne vijerujete, ponovih smireno otpijajući gutljaj. On se trznu kao da se budi, otvori šaku i na njegovom dlanu opazih težak zlatan prsten sa nekakvim grbom koji nikada prije ne bijah vidjeo. Dobih snažan poriv da ga uzmem i bolje osmotrim ali riječi koje Gospodin T. izgovori nakon toga zadržaše moju ruku prije nego je i krenula prema njemu.
-Mladiću pazi šta ti kažem, došao je po moju dušu mladiću, po dušu, čuješ li!
Te riječi me potpuno paralisaše. Posmatrao sam prsten na tom ispucalom i drhtavom dlanu gotovo deset sekundi. Prvo sam pomislio da ga nisam dobro razumjeo te ponovih: došao je po vašu dušu, u nadi da će me ispraviti, ali on to ne učini. Umjesto toga on odloži prsten na naslon fotelje. Spustio ga je oprezno kao da se plaši njegove reakcije a zatim ustade naglo. Isprazni je čašu u jednom gutljaju, dograbio šinjel sa čiviluka i otišao ne zatvorivši vrata za sobom. U meni se pokrenu panika te gotovo u skoku dođoh do prozora. Vidio sam ga kako izlazi sa imanja i prelazi ulicu. Ni sam ne znam zbog čega sam odlučio da krenem za njim.
Izađoh iz kuće i ošinu me hladan vjetar. Oborih glavu i trčeći pređoh ulicu. Željezna kapija na ulazu u njegovo dvorište bijaše širom otvorena. Uđoh bez zadržavanja i gotovo preskočih tri stepenika koja su vodila na trem. Dunuh u ruke ne bi li ih zagrijao i pokucah na vrata. Vjetar je pravio zvuke u mojim ušima i ja ne bijah siguran da li sam čuo glas koji me poziva da uđem ili se to mašta upravo udružila sa mojim strahom pa mi se pričinja. Pokucah ponovo, ovoga puta jače, i ne oklijevajući više ni trena otvorih vrata, uđoh. Hladnoća i mrak me dočekaše skupa sa oporim mirisom nekakve hemikalije u vazduhu. Pričekah minut-dva dok mi se oči ne prilagodiše mraku te počeh raspoznavati obrise. Gotovo sam se gušio u pokušaju da smirim disanje a o srcu i njegovom bubnjanju da ne govorim. Kada nakon par minuta niko ne progovori potražih prstima prekidač za svijetlo. Sijalica zatrepta obasjavajući prostoriju slabašnim žutum svijetlom. Vidjeh da stajim u predvorju i gledam u gotovo iščupana vrata koja su, nakrivljena, praktično visila u jednom od prolaza. Ljuspe kreča bijahu po podu, ispod svježe urezanih znakova koji, su meni izgledali popt šifre, pisalo je X6-22FDS. Progutah pljuvačku i krenuh pravo u tu prostoriju. Nešto u meni je vrištalo da se okrenem i izađem što brže mogu ali moja radoznalost je nadjačavala strah. Zakoračih u slijedeću prostoriju gdje me dočeka isti onaj miris, samo bijaše mnogo intezivniji, zaključih da je u pitanju formalin. Škljocnuh prekidač i svijetlo obasja police na kojima su uredno bile poređane velike i male, žute, crne i providne tegle. Osvrnuh se oko sebe, nisam mogao da vijerujem u šta gledam. Preda mnom su bili abortusi, ljudski organi, dijelovi tijela životinja i ljudi. Sve naizgled bijaše veoma uredno poređano i žutom nalijepnicom etiketirano. Iznenada se začu snažno i duboko disanje iza mene. Bez dvoumljenja tvrdim da po artikulaciji mumlavih tonova koji su ga prigušeno pratili nije bilo nalik ljudskom. Usuđujem se ustvrditi da čak nije bilo slično ničemu što su moje uši čule do tada. Tijelo mi se zadrhta. Osluškivao sam tako jedno vrijeme čineći se kao da ga ne čujem i kao da me i dalje zanimaju tegle na policama. Koljena su me upozoravala da bi mogla, od straha, da klecnu svakog trenutka. Izvor tog surovog i potmulog režanja se pomjeri sa lijeva u desno a zatim kao što se iznenada pojavilo tako i prestade. Moja mašta je već neumorno kreirala strašnu zvijer iza mene i čitav taj psihološki pritisak postade toliko nesnosan da sam se u jednom trenutku naglo okrenuo. Taj okret je bio instinktivan i neplanski ali zato odskok u stranu, koji sam izveo nakon njega bijaše planiran. Ispostavilo se da je to bila greška jer sam pao nezgodno i udario glavom u ivicu nogara nekog stočića.
Da sam izgubio svijest shvatio sam tek kada se vratila. Zatekoh sebe gdje ležim na hladnom parketu u uglu. Osjećalo se ledeno strujanje vazduha koji je ulazio kroz otvorena vrata. Začu se rika snažne grmljavine, prozori zadrhtaše u ramovima. Pridigoh se i teturavo se zaputih prema izlaznim vratima odlučan da odem sa tog mijesta. Tada kućom odjeknu zapomaganje starog gospodina. Dolazilo je nekud odozdo, iz podruma. Zastadoh neodlučno. Pomislih kako to nisu moja posla i krenuh prema izlazu, pravdajući time sebi sopstveni kukavičluk, a onda se ponovo začu prodoran jauk Gospodina T. Moja savjest se pobuni, pomislih kako ga ne mogu ostaviti tek tako te se zaputih stepenicama na dolje ne bih li mu pritekao u pomoć.
Na dnu stepeništa me dočekaše još jedna vrata. Bila su širom otvorena. Treperavo svijetlo svijeća je tjeralo sijenke u titravi ples po kamenom podu. Stupih sa poslednje stepenice gledajući u prigušen mrak pred sobom. Kada mi se vid priviknu na slabu svijetlost raspoznah obrise pred sobom i pripade mi muka.
Prvo što sam vidio bijaše metalni bolnički krevet bez dušeka. Na njemu bijaše postavljeno ljudsko truplo sa patrljcima od nogu i ruku ne većim od mog dlana. Sjedio je na spletu metalnih opruga a braon kaiš mu bijaše isprepletan oko povećeg stomaka i ramena. Činilo se da je zahvaljujući tom kaišu, koji je bio obmotan i oko metalne šipke što je izlazila iz sredine kreveta iza njegovih leđa, truplo bilo učvršćeno u položaju biljke vezane za pritku. Njegove oči bijahu zatvorene a proćelava kosa umrljana nečim što me asociralo na mašinsku mast.
Kročih oprezno provirujući iza plastične zavjese koja me sprečavala da vidim ostatak prostorije. Baš kad pomislih da ne može biti gore ugledah prizor toliko pogrešan da ne znam kako da ga opišem, do bukvalno onako kako sam ga vidio, a sijećanje me odlično služi. Stajao sam otvorenih usta i skamenjeno posmatrao u pravcu zamrzivača po kojem je bilo skorenih tamnih fleka. Na njemu pak bijaše postavljen srebrni poslužavnik a na poslužavniku je bočno ležao mrtav pas. Pseća utroba je bila otvorena a iznutrice odstranjene. Krvava stomačna duplja bijaše dekorisana crvenim jabukama, suvim narom groždjem i ljudskim prstima, koji su pretpostavljam pripadali ljudskom truplu iza mene. Iz šoka me prenu metalni zveket a zatim pade plastična zavjesa na suprotnom kraju prostorije otkrivajući tijelo starog Gospodina T. koje je visilo na konopcu. Tijelo starca se trznu nekoliko puta a zatim se umiri. Iskolačenim očima je gledao nekud na gore. Umjesto da pokušam da ga skinem sa konopca ja se okrenuh i istrčah iz kuće. Pretrčao sam ulicu ne obazirući se na sirenu automobila koji je projirio tik pored mene a zatim se ispovraćah po sopstvenom tremu i ulaznim vratima. Namjeravao sam da pozovem policiju istog trenutka. Uđoh u kuću, zaputih se prema telefonu i tada me izdadoše koljena te kleknuh u nevjerici. Stari Gospodin T. je sjedio pored kamina i vrtio vinsku čašu u ruci.
-Gdje si ti do sada, upita me glasom koji nije prikrivao formalnost u tonu. Zar se gosti ostavljaju da čekaju toliko dugo?
Otvorih usta da odgovorim ali glas me izdade. Starac se nasmiješi, ustade i uze prsten sa naslona fotelje a zatim krenu prema izlazu. Na vratima zastade, okrenu se hitrim pokretom, koji teško da se mogao pripisati onome Gospodinu T. kojeg sam ja znao. Razvuče širok osmijeh a zatim uperi prst u ugašeni monitor kompijutera:
-Trebalo bi da obrišeš tu priču momče, rekao je hrapavim glasom a zatim zatvori vrata za sobom.
Dovukao sam se nekako do stolice. Podne sam dočekao u njoj a da se nisam pomjerio, vatra u kaminu se postepeno ugasila. Ne želim više da otvaram nikome vrata, pa ni sebi, jer, znam šta ću ugledati sa spoljne strane. Tamo me čeka sopstvena povraćka na tremu.
Kročih oprezno provirujući iza plastične zavjese koja me sprečavala da vidim ostatak prostorije. Baš kad pomislih da ne može biti gore ugledah prizor toliko pogrešan da ne znam kako da ga opišem, do bukvalno onako kako sam ga vidio, a sijećanje me odlično služi. Stajao sam otvorenih usta i skamenjeno posmatrao u pravcu zamrzivača po kojem je bilo skorenih tamnih fleka. Na njemu pak bijaše postavljen srebrni poslužavnik a na poslužavniku je bočno ležao mrtav pas. Pseća utroba je bila otvorena a iznutrice odstranjene. Krvava stomačna duplja bijaše dekorisana crvenim jabukama, suvim narom groždjem i ljudskim prstima, koji su pretpostavljam pripadali ljudskom truplu iza mene. Iz šoka me prenu metalni zveket a zatim pade plastična zavjesa na suprotnom kraju prostorije otkrivajući tijelo starog Gospodina T. koje je visilo na konopcu. Tijelo starca se trznu nekoliko puta a zatim se umiri. Iskolačenim očima je gledao nekud na gore. Umjesto da pokušam da ga skinem sa konopca ja se okrenuh i istrčah iz kuće. Pretrčao sam ulicu ne obazirući se na sirenu automobila koji je projirio tik pored mene a zatim se ispovraćah po sopstvenom tremu i ulaznim vratima. Namjeravao sam da pozovem policiju istog trenutka. Uđoh u kuću, zaputih se prema telefonu i tada me izdadoše koljena te kleknuh u nevjerici. Stari Gospodin T. je sjedio pored kamina i vrtio vinsku čašu u ruci.
-Gdje si ti do sada, upita me glasom koji nije prikrivao formalnost u tonu. Zar se gosti ostavljaju da čekaju toliko dugo?
Otvorih usta da odgovorim ali glas me izdade. Starac se nasmiješi, ustade i uze prsten sa naslona fotelje a zatim krenu prema izlazu. Na vratima zastade, okrenu se hitrim pokretom, koji teško da se mogao pripisati onome Gospodinu T. kojeg sam ja znao. Razvuče širok osmijeh a zatim uperi prst u ugašeni monitor kompijutera:
-Trebalo bi da obrišeš tu priču momče, rekao je hrapavim glasom a zatim zatvori vrata za sobom.
Dovukao sam se nekako do stolice. Podne sam dočekao u njoj a da se nisam pomjerio, vatra u kaminu se postepeno ugasila. Ne želim više da otvaram nikome vrata, pa ni sebi, jer, znam šta ću ugledati sa spoljne strane. Tamo me čeka sopstvena povraćka na tremu.
