MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Gospodin T.

Picture
oć  se  povukla  i  dan  se  najavljivao u tmurnoj i prohladnoj zori. I dalje sam sjedio na podu  u  nedoumici  da  li  da  sve napišem   do   kraja,   bez   obzira   na   neminovnu   osudu  normalnog svijeta. U  meni  se  pokrenu  grozničava  lavina ideja   koja  me  toliko   poremeti  da  sam  za   trenutak  bio potpuno  paralisan  i  nemoćan  čak  i  da   odlučim   odakle početi.  
   Najbolje  bi  bilo  da  krenem  od  samog  toka misli te večeri:   
Svi  ljudi  koji   su  se  ikada  rodili,   barem   su jednom  pomislili  na   smrt.  Gospodin T.  sigurno   ima najmanje   osamdeset  godina ...
   Tu  sam  prestao  da tipkam  i siđoh u podrum, dohvatih flašu vina iz drvenog sanduka, ugasih svijetlo i vratih se ponovo za kompijuter. Sa uživanjem sam je otvorio i ostavio  za  tren  da  diše. Pogledah koroz prozor preko ulice u nadi da ću ugledati gospodina o kojem sam namjeravao  da pišem ali, osim plesa golih grana na vjetru, nisam vidio ništa. Kada na tren skrenuh pogled prema monitoru učinje mi se kako baš tada nešto crveno zamače ispod stabala u dvorištu  preko puta. Refleksno pogledah u tom pravcu. Pošto ne opazih  ništa  crveno, ni  nakon  deset  minuta upornog posmatranja, zaključih kako mi se učinjelo. Protrljah oči i nasuh  vino  u  čašu  spreman da nastavim tamo gdje bijah i  stao.
   Nije išlo, nikako nisam mogao da se skoncetrišem.  Ustadoh  i  dodah  drvo  u  kamin  a  zatim uključih tiho muziku. Zavalio sam se u fotelju i  zamišljeno  posmatrao  plameni  ples  u  kaminu.
​Pucketanje vatre me gotovo hipnotički omami. Kapci otežaše i obuze me slatka pospanost a onda me iznenadi paničan  vrisak  i  lupa  na  ulaznim  vratima.  Priznajem  da  sam  za  trenutak oklijevao u nedoumici da li da otvorim  ili  da  se  ne  pomijeram  sa  mijesta.  Kako  smatram  da nemam neprijatelje, ne bar takve koji bi mi vrištali i lupali na vratima, ona bolja polovina moje individue  primora  me da  ustanem.  Priđoh  hitro  vratima i otvorih  ih. Na  moje  zaprepašćenje preda mnom je stajao stari Gospodin T. Sa krajeva njegovog šinjela voda se cijedila i pravila malu baricu na tremu. Vidjevši na starčevom licu grč panike bez pitanja mu pokazah rukom da uđe. Uzeh od njega onaj mokar kaput te ga odložih na čiviluk. Gospodin T. nije  progovarao ni riječ. Držao je lijevu šaku zatvorenu tako čvrsto  da  su  mu  članci  pobijelili.  Pošto  se  tresao poput lista na vjetru nasuh i njemu čašu vina i smjestih ga udobno pored vatre. Napolju je padao mrak a ja bijah spreman da se zakunem kako je ustvari trebao da svane dan. Zapitah se da li sam proveo cijeli dan u fotelji ili se možda navlače neki neobično tamni oblaci. Priđoh prozoru u želji da osmotrim nebo i osjetih se pomalo neprijatno ugledavši naslov Gospodin T.  na monitoru svoga  kompijutera.  Isključih ga u  prolazu zaboravivši  na  oblake i vratih  se  neočekivanom gostu  u  želji  da  započnem  razgovor.

   -Gospodine T. da li vam  je  dobro,  upitah  ga  najuljudnije  što  sam  umio.  Međutim,  umjesto jasnog odgovora, ili ma  kakvog  razumnog  odgovora, on poče mehanički i odsutno da ponavlja: ne  mogu  da  vijerujem, pa ne mogu da vijerujem, i sve tako...
   -Šta  ne vijerujete, ponovih smireno otpijajući gutljaj. On se trznu kao da se budi, otvori šaku i na njegovom dlanu opazih  težak  zlatan  prsten  sa  nekakvim  grbom  koji  nikada  prije ne bijah vidjeo. Dobih snažan poriv da ga uzmem i bolje osmotrim ali riječi koje Gospodin T. izgovori nakon  toga zadržaše moju  ruku  prije  nego  je i krenula  prema  njemu.
   -Mladiću  pazi  šta  ti  kažem,  došao  je  po  moju  dušu mladiću,  po  dušu,  čuješ  li!
   Te riječi me potpuno paralisaše. Posmatrao sam prsten na tom ispucalom i drhtavom dlanu gotovo  deset  sekundi.  Prvo  sam  pomislio  da  ga   nisam  dobro razumjeo te ponovih: došao je po vašu dušu, u nadi da će me ispraviti, ali on to ne učini.  Umjesto  toga  on odloži prsten na naslon  fotelje. Spustio ga je oprezno kao da se plaši njegove  reakcije a zatim ustade naglo. Isprazni je čašu u jednom gutljaju, dograbio šinjel sa čiviluka i otišao ne  zatvorivši  vrata za sobom. U meni se pokrenu panika te gotovo u skoku dođoh do prozora.  Vidio  sam  ga  kako izlazi sa imanja i prelazi ulicu. Ni sam  ne  znam  zbog  čega  sam  odlučio  da  krenem  za  njim.
   Izađoh iz kuće i ošinu me hladan vjetar. Oborih glavu i trčeći pređoh ulicu.  Željezna  kapija  na ulazu u njegovo dvorište bijaše širom  otvorena.  Uđoh  bez  zadržavanja  i  gotovo  preskočih  tri stepenika koja su vodila na trem. Dunuh u ruke ne bi li ih zagrijao i pokucah  na  vrata.  Vjetar  je pravio zvuke u mojim ušima i ja ne bijah siguran da li sam čuo glas koji me poziva da uđem ili se to mašta upravo udružila sa mojim strahom pa mi se pričinja. Pokucah ponovo, ovoga puta jače, i ne oklijevajući više  ni  trena  otvorih  vrata,  uđoh.  Hladnoća  i  mrak  me  dočekaše  skupa  sa oporim mirisom nekakve hemikalije u vazduhu. Pričekah minut-dva dok mi se oči ne  prilagodiše mraku  te počeh raspoznavati obrise.  Gotovo  sam  se  gušio  u  pokušaju  da  smirim  disanje a o srcu i njegovom bubnjanju da ne govorim. Kada nakon par minuta niko ne  progovori  potražih prstima prekidač za svijetlo. Sijalica zatrepta obasjavajući prostoriju slabašnim  žutum  svijetlom. Vidjeh da stajim u predvorju i gledam u  gotovo  iščupana  vrata  koja  su,  nakrivljena,  praktično visila u jednom od prolaza. Ljuspe kreča bijahu po podu, ispod svježe  urezanih  znakova koji, su meni izgledali popt šifre, pisalo je X6-22FDS. Progutah pljuvačku i krenuh  pravo  u  tu prostoriju. Nešto u meni je vrištalo da se okrenem i izađem što brže mogu ali moja radoznalost je nadjačavala  strah.  Zakoračih u slijedeću prostoriju gdje me  dočeka isti onaj miris, samo bijaše mnogo intezivniji, zaključih da je u pitanju formalin. Škljocnuh prekidač i svijetlo obasja police na kojima su uredno bile poređane velike i male, žute, crne i providne tegle. Osvrnuh se oko sebe, nisam mogao da vijerujem u šta gledam. Preda mnom su bili abortusi, ljudski organi, dijelovi tijela životinja i ljudi. Sve  naizgled  bijaše veoma uredno poređano i žutom nalijepnicom etiketirano.  Iznenada  se začu snažno  i duboko disanje iza mene. Bez dvoumljenja tvrdim da po artikulaciji mumlavih  tonova  koji  su  ga prigušeno pratili nije bilo nalik ljudskom. Usuđujem se ustvrditi da čak nije bilo slično ničemu što su moje uši čule do tada. Tijelo mi se zadrhta. Osluškivao  sam  tako  jedno  vrijeme čineći se kao da  ga  ne  čujem  i  kao da  me  i  dalje zanimaju tegle na policama. Koljena su me upozoravala da bi mogla, od straha, da klecnu svakog  trenutka. Izvor tog surovog i potmulog režanja se pomjeri sa lijeva u desno a zatim  kao što  se  iznenada pojavilo tako i prestade. Moja mašta je već neumorno kreirala strašnu zvijer iza mene i čitav taj psihološki pritisak postade toliko nesnosan da sam se u jednom trenutku naglo okrenuo. Taj  okret  je bio instinktivan i neplanski ali zato odskok u stranu, koji sam izveo nakon njega bijaše  planiran. Ispostavilo se da je to bila greška jer sam pao nezgodno i udario glavom u  ivicu  nogara  nekog stočića.

   Da sam izgubio svijest shvatio sam tek kada se vratila. Zatekoh sebe  gdje  ležim  na  hladnom parketu u uglu. Osjećalo se ledeno strujanje vazduha koji je ulazio kroz otvorena  vrata.  Začu se rika snažne grmljavine, prozori zadrhtaše u ramovima. Pridigoh se i  teturavo  se  zaputih  prema izlaznim vratima odlučan da odem sa tog mijesta. Tada kućom odjeknu zapomaganje starog gospodina. Dolazilo je nekud odozdo, iz podruma. Zastadoh neodlučno. Pomislih kako  to  nisu moja  posla i krenuh  prema izlazu, pravdajući  time sebi sopstveni kukavičluk, a onda se ponovo začu prodoran jauk  Gospodina T. Moja savjest se pobuni,  pomislih  kako  ga  ne  mogu  ostaviti tek  tako  te  se  zaputih stepenicama na dolje ne bih li mu pritekao u pomoć.
    Na dnu stepeništa me dočekaše još jedna vrata. Bila su širom otvorena. Treperavo svijetlo svijeća je tjeralo sijenke u titravi ples po kamenom podu. Stupih sa poslednje stepenice gledajući u prigušen mrak pred sobom. Kada mi se vid priviknu na slabu svijetlost raspoznah obrise pred sobom i pripade mi muka. 

Prvo što sam vidio bijaše metalni bolnički krevet bez dušeka. Na njemu bijaše postavljeno  ljudsko  truplo sa patrljcima od nogu i ruku ne većim od mog dlana. Sjedio je na spletu metalnih opruga a braon kaiš mu bijaše isprepletan oko povećeg  stomaka  i  ramena. Činilo  se  da  je  zahvaljujući  tom kaišu,  koji  je bio obmotan  i  oko   metalne  šipke   što  je   izlazila  iz sredine   kreveta   iza   njegovih   leđa,   truplo   bilo učvršćeno   u   položaju   biljke   vezane   za   pritku. Njegove oči  bijahu  zatvorene  a  proćelava kosa umrljana nečim što me asociralo na mašinsku mast.
​   Kročih  oprezno provirujući iza plastične zavjese koja me sprečavala da vidim ostatak prostorije. Baš kad pomislih da ne može biti gore  ugledah  prizor  toliko  pogrešan  da  ne  znam kako da ga opišem, do bukvalno onako kako sam ga vidio, a sijećanje  me odlično služi. Stajao sam otvorenih usta i skamenjeno posmatrao u pravcu zamrzivača  po  kojem  je  bilo skorenih tamnih fleka. Na njemu pak bijaše postavljen srebrni poslužavnik a na  poslužavniku  je bočno ležao mrtav pas. Pseća utroba je bila otvorena a iznutrice odstranjene.  Krvava stomačna duplja bijaše dekorisana crvenim jabukama, suvim narom groždjem i ljudskim prstima, koji su pretpostavljam pripadali ljudskom truplu iza mene. Iz  šoka  me  prenu  metalni  zveket  a  zatim pade plastična zavjesa na suprotnom kraju prostorije otkrivajući tijelo starog Gospodina T. koje je visilo na konopcu. Tijelo starca se trznu nekoliko puta a zatim se umiri. Iskolačenim očima je gledao nekud na gore. Umjesto da pokušam da ga skinem sa konopca ja se okrenuh i istrčah  iz kuće. Pretrčao sam ulicu ne obazirući se na sirenu automobila koji je projirio tik pored mene a zatim se ispovraćah po sopstvenom tremu i ulaznim vratima. Namjeravao sam da pozovem policiju  istog trenutka. Uđoh u kuću, zaputih  se  prema  telefonu i tada me izdadoše  koljena  te kleknuh u nevjerici. Stari Gospodin T. je sjedio pored kamina i vrtio vinsku čašu u ruci.
   -Gdje si ti do sada, upita me glasom koji nije prikrivao formalnost u tonu. Zar se gosti ostavljaju da čekaju toliko dugo?
    Otvorih usta da odgovorim ali glas me izdade.  Starac se nasmiješi, ustade i uze prsten sa naslona fotelje a zatim krenu prema izlazu. Na  vratima zastade,  okrenu se hitrim pokretom, koji teško da se mogao pripisati onome  Gospodinu T.  kojeg  sam  ja  znao. Razvuče  širok  osmijeh a  zatim  uperi  prst  u  ugašeni  monitor kompijutera:

   -Trebalo  bi  da  obrišeš  tu  priču  momče,  rekao  je  hrapavim glasom a zatim zatvori vrata za sobom.
    Dovukao sam se nekako do stolice. Podne sam dočekao u njoj a da se nisam pomjerio, vatra u kaminu se postepeno ugasila. Ne želim više da otvaram nikome vrata, pa ni  sebi,  jer,  znam šta ću  ugledati  sa  spoljne  strane.  Tamo me  čeka  sopstvena  povraćka  na  tremu.
Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt