Hvatač snova
eče se spuštalo nad gradom a sa njim i pahulje. Opčinjeno sam posmatrao njihov ples kroz žućkasto staklo visokih prozora u hodniku. Za mene, pažljivi čitaoče, vrijeme nije teklo. Da li je prošao cijeli život ili samo trenutak, nisam mogao dokučiti šta je bilo bliže istini. Iznenada za ramena me dograbiše redari i povedoše prema samici.
-Opet si napravio glupost Maksimoviću. Jesam' ti sto puta, jado-jadni, reka' da ne diraš onog Napoleona, jesam li? Znaš što te čeka sad?
-Samica ba' Maksimoviću sedam dana. A biće doček jarane, sestre su poslale torte i baklave za pacijente.
-Pogodi ko ih neće probat' Maksimoviću?
-Ko ih n, n, neće dobiti, upitah u čudu. Jedan od redara zastade i zauze stav kao da se sprema da me udari.
–Nemoj ba' kolega pusti ga bolan vidiš kakav je?
-Nije to do fortune n'o do dijagnoze čoče, dobaci on podrugljivo i povuče me za rukav da nastavim sa hodom.
Sa starog radija u hodniku, kroz pucketave zvuke, čuo sam vijesti: sve veći broj slučajeva samoubistva čini crnu statistiku našeg grada crnjom nego ikada... Zastadoh sa strepnjom u sebi ne bih li čuo još ali me njih dvojica povukoše grubo prema stepenicama što vode naniže u podrum. Dok smo se spuštali u vlažnu utrobu bolnice za umobolne glas sa radija ostade za nama nejasan i tih.
Znao sam da to nije bilo obično veče, čekala se nova godina. Ja sam samicu dočekao kao poklon. Čuo sam da neki ljudi nalaze slobodu u poeziji, može li to biti istina? Ja slobodu pronalazim u podrumu ludnice, tačnije u dobro poznatoj sobi sa brojem dvadestsedam. Svijestan sam da sam proglašen ludim i vijerujte mi potpuno sam svijestan svoje dijagnoze kao i njenih blagodeti; ako se tako mogu nazvati veze uma koje je šizofenija u kombinaciji sa električnim konvulzijama, uspostavila kod mene.
Prvi put kada su me sproveli u samicu očajavao sam. Urlao sam iz svega glasa. Danas na te svoje postupke gledam sa vragolastim osmijehom kojim roditelj posmatra prve korake svog dijeteta. Tu, u samici doboko pod zemljomprvi put sam upoznao Gospodara i spoznao svoj pravi potencijal. Neko bi na mom mijestudošao na ideju da sve kaže doktoru Rasu, zasigurno većina njih, ali ne i ja. Ja sam tajnu zadržao za sebe. Uostalom, zašto da ne? To je dar kojim je Gospodar udostojio mene i nije nužno da drugi znaju za njega. Ja sam taj koji je patio vezan za krevet smrdljivim kaiševima, ja sam taj koji je kao pacov skičao pod elektrodama elektrošokova i jedini zaslužujem slobodu koja mi je data nakon toga. Ali, nije sve savršeno kao što bi možda neki od vas pomislili. Postoji jedno ograničenje, jedna prepreka koju ne mogu da objasnim sebi. Ne zbog ludila svakako, mislim da ga ni doktor Ras kao učen čovijek i poznavalac mentalnih poremećaja ne bi mogao objasniti. Ta "vrata", ta moja nova sposobnost, ona, ona postoji samo u sobi dvadesetsedam. Iz nekog razloga u nijednom drugom dijelu bolnice nisam u stanju da je dosegnem. Upravo zbog tog' hendikepa, pažljivi čitaoče, počeo sam češće činiti kažnjiva dijela. Vršio bih nuždu na hodniku ili bih onom mršavom nosonji, onome koji tvrdi da je Napoleon, njemu bih lupio šamarčinu a zatim mu se pomokrio na krevet. To je garantovalo samicu na dva dana. Naravno, uvijek sam sve dobro planirao i nikada, to je važno napomenuti, nikada se nisam opirao redarima. Oh ne, to nikako! Dozvoljavao sam im da me mirno sprovedu. Nisam dramio poput nekih, možda prije, možda jesam, ali nakon što me Gospodar pomilovao i ukazao čast da uživam u rijetkom daru slobode takvo ponašanje je postalo naivno i besmisleno. Hrana je bila odvratna ali redovna. Na mene nikakva terapija nije uticala, ne nakon što sam primio dar velikodušnog Gospodara. Za svaki slučaj ipak glumim simptome. Držim se stare dobre izreke: "što je sigurno - sigurno je". Razumljivo je da nisam dozvoljavao da me prekršaji, koje sam činio samo da bih dobio samicu, određuju kao čovjeka te sam se ponašao džentlmenski, zbog svog odgoja a i zbog činjenice da ipak nisam bio lud, znate. Ne, nisam lud ne čudite se, znam, znam šta će te pomisliti, možda sam bio prije lud, ali sada, sada ne!
Gurnuli su me u samicu i zatvorili teška vrata za sobom. Večeras zbog proslave Nove godine neće biti lupanja po hodniku, mislim da će se ispuniti svi uslovi za dobar lov. Sjedoh u ugao na hladan pod. Dok sam se opuštao, tu u memljivom mračnom uglu sobe, na moje iznenađenje začu se metalni zvuk škripe sa kraja dugačkog hodnika. Zatim, uslijedi tup udarac u dvokrilna vrata, koja su se otvorila propuštajući dugački bolnički krevet na kojem je najvjerovatnije neko od onih sa prvog sprata bio uvezan kaiševima. Osluškivao sam tu dobro poznatu sonatu zvukova pogađajući svaku sledeću notu poput dirigenta. Završnica kompozicije bijahu škriputavi zvuci gumenih đonova o mermerni izlizali pod, cijenim negdje na sredini hodnika, nisam tačno mogao odrediti da li prije česme ili poslije nje? Nakon toga se začu zveket svežnja ključeva, otvorili su vrata koja nisu škripala. Zaboga, pa to je značilo da je u pitanju soba dvadeset. Jedino su na njoj šarke bile podmazane. Prenuh se uvrijeđeno i moram priznati donekle razočarano. U toj sobi nalazila se aparatura za elekrošokove. Tron na kojem sam krunisan u kralja snova. Tron bola i patnje na kojem mi je podareno najveće blago koje je čovjek ikada dobio.
Otvorio sam oči u polumraku i zagledao se u tavanicu na koju su rešetke sa ventilacionog otvora, obasjane slabom narandžastom svijetlošću ulične svjetiljke, bacale sijenku. Zar nisu mogli k'o sav svijet poći nekud na proslavu, uh, ti bijedni crvi. Kako se usuđuju da remete svečanost ove večeri?! Pa ja moram da lovim san, a to nije lako kada u sred noći bolnicom odjekuje vriska! Kao potvrda moje sumnje začu se vrisak iz sobe broj dvadeset. Jedan, drugi, treći, četvrti. Svaki put bio je za oktavu viši i glasniji a onda nakon petog nastupi tišina. Ne, neće me ometati, znam kako ću to izvesti! Ustadoh sa ukočenim osmjehom na licu i priđoh krevetu u suprotnom uglu samice. Pokidah jastučnicu i izvukoh nekoliko komadića sunđera te ih ugurah u uši. Moram se opustiti, moram početi duboko disati, moram zaspati, moram pronaći nečiji san.
Pola sata nakon što sam sklopio oči, u klečećem položaju, utonuo sam u san. Odjednom ih otvorih u crnom ništavilu. Ničega nije bilo oko mene a sama tama se oblikovala u sve što je moja volja htjela. Pomislih na mladu dijevojku i preda mnom se ukazaše stepenice koje su se strmo pele u ništavilo. Čim zakoračih na prvi stepenik nađoh se pred papirnim vratima.
-Opet si napravio glupost Maksimoviću. Jesam' ti sto puta, jado-jadni, reka' da ne diraš onog Napoleona, jesam li? Znaš što te čeka sad?
-Samica ba' Maksimoviću sedam dana. A biće doček jarane, sestre su poslale torte i baklave za pacijente.
-Pogodi ko ih neće probat' Maksimoviću?
-Ko ih n, n, neće dobiti, upitah u čudu. Jedan od redara zastade i zauze stav kao da se sprema da me udari.
–Nemoj ba' kolega pusti ga bolan vidiš kakav je?
-Nije to do fortune n'o do dijagnoze čoče, dobaci on podrugljivo i povuče me za rukav da nastavim sa hodom.
Sa starog radija u hodniku, kroz pucketave zvuke, čuo sam vijesti: sve veći broj slučajeva samoubistva čini crnu statistiku našeg grada crnjom nego ikada... Zastadoh sa strepnjom u sebi ne bih li čuo još ali me njih dvojica povukoše grubo prema stepenicama što vode naniže u podrum. Dok smo se spuštali u vlažnu utrobu bolnice za umobolne glas sa radija ostade za nama nejasan i tih.
Znao sam da to nije bilo obično veče, čekala se nova godina. Ja sam samicu dočekao kao poklon. Čuo sam da neki ljudi nalaze slobodu u poeziji, može li to biti istina? Ja slobodu pronalazim u podrumu ludnice, tačnije u dobro poznatoj sobi sa brojem dvadestsedam. Svijestan sam da sam proglašen ludim i vijerujte mi potpuno sam svijestan svoje dijagnoze kao i njenih blagodeti; ako se tako mogu nazvati veze uma koje je šizofenija u kombinaciji sa električnim konvulzijama, uspostavila kod mene.
Prvi put kada su me sproveli u samicu očajavao sam. Urlao sam iz svega glasa. Danas na te svoje postupke gledam sa vragolastim osmijehom kojim roditelj posmatra prve korake svog dijeteta. Tu, u samici doboko pod zemljomprvi put sam upoznao Gospodara i spoznao svoj pravi potencijal. Neko bi na mom mijestudošao na ideju da sve kaže doktoru Rasu, zasigurno većina njih, ali ne i ja. Ja sam tajnu zadržao za sebe. Uostalom, zašto da ne? To je dar kojim je Gospodar udostojio mene i nije nužno da drugi znaju za njega. Ja sam taj koji je patio vezan za krevet smrdljivim kaiševima, ja sam taj koji je kao pacov skičao pod elektrodama elektrošokova i jedini zaslužujem slobodu koja mi je data nakon toga. Ali, nije sve savršeno kao što bi možda neki od vas pomislili. Postoji jedno ograničenje, jedna prepreka koju ne mogu da objasnim sebi. Ne zbog ludila svakako, mislim da ga ni doktor Ras kao učen čovijek i poznavalac mentalnih poremećaja ne bi mogao objasniti. Ta "vrata", ta moja nova sposobnost, ona, ona postoji samo u sobi dvadesetsedam. Iz nekog razloga u nijednom drugom dijelu bolnice nisam u stanju da je dosegnem. Upravo zbog tog' hendikepa, pažljivi čitaoče, počeo sam češće činiti kažnjiva dijela. Vršio bih nuždu na hodniku ili bih onom mršavom nosonji, onome koji tvrdi da je Napoleon, njemu bih lupio šamarčinu a zatim mu se pomokrio na krevet. To je garantovalo samicu na dva dana. Naravno, uvijek sam sve dobro planirao i nikada, to je važno napomenuti, nikada se nisam opirao redarima. Oh ne, to nikako! Dozvoljavao sam im da me mirno sprovedu. Nisam dramio poput nekih, možda prije, možda jesam, ali nakon što me Gospodar pomilovao i ukazao čast da uživam u rijetkom daru slobode takvo ponašanje je postalo naivno i besmisleno. Hrana je bila odvratna ali redovna. Na mene nikakva terapija nije uticala, ne nakon što sam primio dar velikodušnog Gospodara. Za svaki slučaj ipak glumim simptome. Držim se stare dobre izreke: "što je sigurno - sigurno je". Razumljivo je da nisam dozvoljavao da me prekršaji, koje sam činio samo da bih dobio samicu, određuju kao čovjeka te sam se ponašao džentlmenski, zbog svog odgoja a i zbog činjenice da ipak nisam bio lud, znate. Ne, nisam lud ne čudite se, znam, znam šta će te pomisliti, možda sam bio prije lud, ali sada, sada ne!
Gurnuli su me u samicu i zatvorili teška vrata za sobom. Večeras zbog proslave Nove godine neće biti lupanja po hodniku, mislim da će se ispuniti svi uslovi za dobar lov. Sjedoh u ugao na hladan pod. Dok sam se opuštao, tu u memljivom mračnom uglu sobe, na moje iznenađenje začu se metalni zvuk škripe sa kraja dugačkog hodnika. Zatim, uslijedi tup udarac u dvokrilna vrata, koja su se otvorila propuštajući dugački bolnički krevet na kojem je najvjerovatnije neko od onih sa prvog sprata bio uvezan kaiševima. Osluškivao sam tu dobro poznatu sonatu zvukova pogađajući svaku sledeću notu poput dirigenta. Završnica kompozicije bijahu škriputavi zvuci gumenih đonova o mermerni izlizali pod, cijenim negdje na sredini hodnika, nisam tačno mogao odrediti da li prije česme ili poslije nje? Nakon toga se začu zveket svežnja ključeva, otvorili su vrata koja nisu škripala. Zaboga, pa to je značilo da je u pitanju soba dvadeset. Jedino su na njoj šarke bile podmazane. Prenuh se uvrijeđeno i moram priznati donekle razočarano. U toj sobi nalazila se aparatura za elekrošokove. Tron na kojem sam krunisan u kralja snova. Tron bola i patnje na kojem mi je podareno najveće blago koje je čovjek ikada dobio.
Otvorio sam oči u polumraku i zagledao se u tavanicu na koju su rešetke sa ventilacionog otvora, obasjane slabom narandžastom svijetlošću ulične svjetiljke, bacale sijenku. Zar nisu mogli k'o sav svijet poći nekud na proslavu, uh, ti bijedni crvi. Kako se usuđuju da remete svečanost ove večeri?! Pa ja moram da lovim san, a to nije lako kada u sred noći bolnicom odjekuje vriska! Kao potvrda moje sumnje začu se vrisak iz sobe broj dvadeset. Jedan, drugi, treći, četvrti. Svaki put bio je za oktavu viši i glasniji a onda nakon petog nastupi tišina. Ne, neće me ometati, znam kako ću to izvesti! Ustadoh sa ukočenim osmjehom na licu i priđoh krevetu u suprotnom uglu samice. Pokidah jastučnicu i izvukoh nekoliko komadića sunđera te ih ugurah u uši. Moram se opustiti, moram početi duboko disati, moram zaspati, moram pronaći nečiji san.
Pola sata nakon što sam sklopio oči, u klečećem položaju, utonuo sam u san. Odjednom ih otvorih u crnom ništavilu. Ničega nije bilo oko mene a sama tama se oblikovala u sve što je moja volja htjela. Pomislih na mladu dijevojku i preda mnom se ukazaše stepenice koje su se strmo pele u ništavilo. Čim zakoračih na prvi stepenik nađoh se pred papirnim vratima.
Znao sam da se sa druge strane nalazi san neke mlade dijevojke, kao što bijah i poželio. Trebala je samo otvoriti vrata i pustiti me unutra. A kada jednom uđem na poziv onoga čiji je san, i kada mi kaže svoje ime, tada, pažljivi čitaoče, ta osoba nikada više nije mogla odbiti moju posjetu. Na tu pomisao podiđe me neka prijatna jeza. Bio sam radoznao više nego što sam mogao podnijeti. Tak, tak, tak, pokucao sam. Kada podigoh ruku po četvrti put vrata se otvoriše. Na njima je stajala mlada i naga dijevojka duge crne kose koja joj je padala na gola ramena i grudi skrivajući ih od moga pogleda. Njeno međunožje bijaše pokriveno listom hartije.
-Ko si ti, upita me začuđeno trepnuvši dugim trepavicama kao da ne vijeruje svojim očima.
-Oprosti gospo lijepa al' imena nemam. Mogao bih reći neko ali ne bi bilo moje. Dođoh u tvoj san k'o blagoslov moćni. Učiću te viještinama starijim od ljudi. Kaži meni mila kako ti je ime?
-Konstantina, zar ja sanjam ovo, vragolastim glasom upita.
-San je to ti jemčim draga Konstantina. Odista ti ime cara jednog vrijedi! Ne čudi se mome govoru starine, vaistinu star je k'o i vaseljena. Al', šta je samoća beskonačne tame do mizerna cijena za priliku ovu da se oči tvojoj ljepoti na tren dive! Okrijepi me osmijehom umoran sam s' puta. Propusti me u san, da li mogu ući?
Činilo se kao da za trenutak oklijeva.
-Oprosti mi ne shvatam, da li mogu ući? Dal' da kročim k' tebi il' je samo varka? Trebaš glasno reći: „uđi vrli mužu!“, eto tada sve će potaman da bude.
Napokon, ona se pomjeri u stranu i propusti me. Čim sam kročio unutra, kao i svaki prethodni put, osjetih promjenu u sebi. Nekakav žar poče silovito da plamti u mojoj duši. Njegova vrelina me zabolje do kostiju ali ta bol bijaše prijatna i ja joj se prepustih na tren. Bijaše to samo trenutak slabosti, kraći i od treptaja oka, a onda ponovo postadoh svjestan gdje se nalazim.
U Konstantininom snu sve bijaše od papira, čak i nebo. Bio je to njen san ali ja sam sada uz pomen njenog imena mogao da ga preoblikujem po svojoj volji. Nisam namjeravao da je povrijedim, želio sam njeno društvo. Prvenstveno sam želio saveznika. Nekoga ko bi mi donio slobodu. Za uzvrat bijah spreman potčiniti tom svom savezniku bilo čiju volju. Učiniti ga moćnom osobom, moćnijom od svih proroka što ikada zemljom hodiše. Svakako, nisam ja mogao to podariti ali Gospodar, on je moćan, on je obećao da će svaki snijevač koji potpiše hartiju sa ugovorom o prodaji sopstvene duše moći da računa na blagodeti koje sam imao namjeru da joj predočim. A ja bih u tom slučaju za nagradu bio otpušten iz bolnice, dočepao se slobode i sa još jačom predanošću lovio, tako je govorio milostivi Gospodar.
Sjetih se lijepog kataloga doktora Rasa kojeg sam jednom listao u čekaonici pred njegovom kancelarijom. U njemu sam vidio stolicu u viktorijanskom stilu. Pomislih kako bi bila prikladna za ovu situaciju te je zamislih do detalja i dvije takve se odmah pojaviše pred nama. Pokazah rukom uz prijateljski osmjeh i naklon prema njima ali dijevojka uplašeno ustuknu. Ja naprotiv priđoh jednoj i sjedoh. Usudih se ponovo dati rukom znak da sijedne ali ona odmahnu glavom i dade se u trk preko papirnog polja. Za njom odjeknu vrisak koji mi se poput noža zari u uši. Ne znam zašto je to uradila, ja nisam ničim pokazao svoje neprijateljstvo, ili bilo kakvu zlu namjeru, i zbog toga sam potrčao za njom kako bih je zaustavio i objasnio joj da ne treba da se plaši. Kod jedne uvale, na samoj obali papirne rijeke zastade. Okrenu se prema meni satjerana kao miš pred mačkom u uglu sobe. Tu ponovo vrisnu takvom silinom da sam pomislio da će ispametiti. Podigoh ruku prema njoj i okrenuh glavu u stranu. Bol koji je njen vrisak pričinjavao bijaše strašan. Povikah i ja, vikao sam da prestane, da je neću povrijediti a moj glas bijaše poput urlika divljeg čopora. Morao je i biti takav da bi nadglasao njenu vrisku. Ona se još više uplaši te na moje zaprepaštenje zagazi u rijeku i papirna voda je ponese. Tada demonstrirah svoj dar, svoju snagu uma u punoj veličini Gospodarove milosti. Zamislih poljanu bez rijeke, prošaputah dijevojčino ime te k'o dlanom o dlan rijeka iščeznu. Konstantina se zateče na suvom mlatarajući i dalje rukama oko sebe kao da se davi. Rekoh ponovo da joj neću ništa, da ne vrišti, da me to povrijeđuje i da nema smisla. Uprkos mojoj molbi ona ponovo povika a zatim i ustade. Činilo se da će se svakog trenutka opet dati u bijeg. Poslednjim naporom volje zamislih povez preko njenih usta i on se pojavi na njoj zaustavljajući vrisak. Predvidio sam da će ga strgnuti rukama te sam veoma mudro zamislio i lančeve koji joj sputavaju ruke i noge kao i jednu poveću betonsku kocku na kojoj je njeno tijelo bilo okovano, baš onako kako su vezivali bolesnike za krevet u mojoj bolnici. Na njenom licu sada se mogao prepoznati čisti užas. Nisam imao namjeru da je povrijedim, ne u početku, ali nakon što me dovela u tu neugodnu situaciju, priznajem tebi, pažljivi čitaoče, da sam počeo razmišljati u tom pravcu. Na kraju krajeva, zar to i doktor Ras nije primjenjivao na neposlušnim pacijentima? A on, pažljivi čitaoče, on je veoma učen čovijek. On zna šta radi, to je osoba sa autoritetom. Ne mogu pogriješiti ako primjenim njegovu metodu. Pomislih na vlažnu samicu i za tili čas papirni svijet se preobrazi u nju. Konstantina je i dalje cimala lance ne shvatajući da se ne može osloboditi. Da bih unio malo novogodišnje svečanosti zamislih crvenu kapicu na njenoj glavi i pahulje što padaju iz plafona. Na moje razočarenje dijevojka taj detalj kao da i nije primjetila. Zaboljeo me je njen prkos, doživjeh to kao uvredu. Nije to bilo prvi put, svako koga god sam posijetio u snovima reagovao je na isti način. To me zbunjivalo, ta nesposobnost da dokučim zašto biježe još u samom početku? Pitao sam se da li snijevači na neki način mogu da predvide budućnost? Kako bi se drugačije objasnila panika koja ih obuzme još dok ni sam nisam odlučio da li ću biti dobar ili ne? Priđoh joj i osmotrih njeno znojem orošeno tijelo, bila je potpuno naga. Dodirnuh ga nesigurno i osjetih toplinu. Položih dlan na njenu dojku i osjetih srce koje je ludački kucalo. Na njenom licu bijaše grimasa užasa. Kakva groteskna emocija. Gotovo da sam mogao osijetiti ukus straha u samom vazduhu. Unesoh joj se u lice i onda, u njenim očima kao u ogledalu, ugledah svoj lik. Ustuknuh korak unazad zaprepašćen.
-Oh, u njenim očima ja ugledah sebe. Slava! Slava tebi Gospodaru po sebi me sazda! Po sebi i liku svome, čuješ li sad Bože!?
Na glavi sam imao dva dugačka roga a rijetka kozija brada štrčala mi je ispod donje usne. Ta spoznaja me baci na koljena. Tek tada primjetih i rep koji sam instiktivno pomjerio kako bih kleknuo. Sad mi je bilo jasno, promijena što nastupa odmah po ulasku u tuđi san je ništa drugo do Gospodarevo dijelo! On me svakog puta oblikovao po sopstvenom liku! To je svakako bila čast, nesvakidašnji dar. Pogledah ka tavanici a pahulje se pretvoriše u pepeo. Otkriće da izgledam poput Gospodara izrodi novi polet i zadovoljstvo u meni. Ustadoh svečano kršten tim saznanjem i sa dubokom iskrenom zahvalnošću te se ponovo unesoh u lice lijepe gospođice Konstantine.
-Gospo lijepa poslušaj me dobro. Spoznaćeš i vladaćeš svim blagom na svijetu! A svijet treba nekog za velika dijela. Sve što kažeš i učiniš bit' će veliko i silno. Gospodar ti može takve moći dati. Najmoćniji će se klanjat' tvojoj sijeni, moliti za pažnju tvoga dobročinstva. Spoznaćeš vrline i sve blagodeti što su ljudskom rodu davno odmjerene. Samo tu potpiši da predaješ dušu, samo recni perom, takva moć se ipak nečim platit' mora.
Obećah još i to da ću ukloniti povez sa njenih usta ako ne bude vrištala. Klimnula je glavom dok su njene zenice pobijegle u stranu otkrivajući podlu namjeru za bijekstvom. Uklonih joj povez. Dahtala je sluđena strahom. Osmotrih njene gole grudi kako se podižu i spuštaju u ritmu njenog dahtanja i obuze me želja. Poželio sam ući u nju i osijetiti toplinu njene iznutrice, poželio sam da je razapenem na samome sebi i da se okupam u znoju njenog tijela, poželio sam da se ne probudim iz njenoga sna.
Zvuk novogodišnjeg vatrometa me probudi. Nad gradom je praštalo poput topovske paljbe. Shvativši da čučim u vlažnom uglu samice bijesno lupih po zidu i povikah:
-Nije moja greška Gospodaru. Oni su ispalili va, v, va, vatromet! Prokleti bili! Eto vam statistika samoubistava. Ču, ču, č, čujete, čujete li me! Posle moram da ih ponovo posijećujem. Oni se toliko prepadnu, naravno, o, o, oduzimaju sebi život, oduzimaju. Vi ste krivi! Vi i vaš vatromet, čujete li me! Vi, vi, vidjećeš, pusti da lovim ponovo Gospodaru molim te!
Vatrometi nastaviše da pucaju dok sam ja ogorčeno jecao u tamnom uglu samice. Vrisak iz sobe dvadeset ponovo se razliježe hodnikom, ovoga puta bio je pomiješan sa pijanim smijehom redara. Ustadoh nervozno iz ugla i uhvatih se za rešetke. Kroy uski otvor, na narandžastoj svijetlosti ulične svijetiljke mogao se posmatrati valcer krupnih pahulja. Zagledah se u crno nebo obuzet saznanjem da se negdje u gradu Konstantina upravo probudila iz svog košmara srećna što je sve bio samo san. Ipak, ja sam jedini znao zašto je sve veći broj samoubistava u gradu. Ni ona neće moći podnijeti više od nekoliko mojih posjeta. A ovoga puta doktor Ras je bio velikodušan. Da li zbog praznika ili zbog težine moga prekršaja, nisam bio siguran. Nije ni bilo važno, odredio mi je sedam divnih dana i sedam još divnijih noći samice. Prigrlih masku požude koja iskrivi moje lice. Već sjutra ću ponovo posijetiti lijepu gospođicu Konstantinu, a ako se pak ubije, eto me da pokucam na vrata tvog sna, pažljivi čitaoče.
-Ko si ti, upita me začuđeno trepnuvši dugim trepavicama kao da ne vijeruje svojim očima.
-Oprosti gospo lijepa al' imena nemam. Mogao bih reći neko ali ne bi bilo moje. Dođoh u tvoj san k'o blagoslov moćni. Učiću te viještinama starijim od ljudi. Kaži meni mila kako ti je ime?
-Konstantina, zar ja sanjam ovo, vragolastim glasom upita.
-San je to ti jemčim draga Konstantina. Odista ti ime cara jednog vrijedi! Ne čudi se mome govoru starine, vaistinu star je k'o i vaseljena. Al', šta je samoća beskonačne tame do mizerna cijena za priliku ovu da se oči tvojoj ljepoti na tren dive! Okrijepi me osmijehom umoran sam s' puta. Propusti me u san, da li mogu ući?
Činilo se kao da za trenutak oklijeva.
-Oprosti mi ne shvatam, da li mogu ući? Dal' da kročim k' tebi il' je samo varka? Trebaš glasno reći: „uđi vrli mužu!“, eto tada sve će potaman da bude.
Napokon, ona se pomjeri u stranu i propusti me. Čim sam kročio unutra, kao i svaki prethodni put, osjetih promjenu u sebi. Nekakav žar poče silovito da plamti u mojoj duši. Njegova vrelina me zabolje do kostiju ali ta bol bijaše prijatna i ja joj se prepustih na tren. Bijaše to samo trenutak slabosti, kraći i od treptaja oka, a onda ponovo postadoh svjestan gdje se nalazim.
U Konstantininom snu sve bijaše od papira, čak i nebo. Bio je to njen san ali ja sam sada uz pomen njenog imena mogao da ga preoblikujem po svojoj volji. Nisam namjeravao da je povrijedim, želio sam njeno društvo. Prvenstveno sam želio saveznika. Nekoga ko bi mi donio slobodu. Za uzvrat bijah spreman potčiniti tom svom savezniku bilo čiju volju. Učiniti ga moćnom osobom, moćnijom od svih proroka što ikada zemljom hodiše. Svakako, nisam ja mogao to podariti ali Gospodar, on je moćan, on je obećao da će svaki snijevač koji potpiše hartiju sa ugovorom o prodaji sopstvene duše moći da računa na blagodeti koje sam imao namjeru da joj predočim. A ja bih u tom slučaju za nagradu bio otpušten iz bolnice, dočepao se slobode i sa još jačom predanošću lovio, tako je govorio milostivi Gospodar.
Sjetih se lijepog kataloga doktora Rasa kojeg sam jednom listao u čekaonici pred njegovom kancelarijom. U njemu sam vidio stolicu u viktorijanskom stilu. Pomislih kako bi bila prikladna za ovu situaciju te je zamislih do detalja i dvije takve se odmah pojaviše pred nama. Pokazah rukom uz prijateljski osmjeh i naklon prema njima ali dijevojka uplašeno ustuknu. Ja naprotiv priđoh jednoj i sjedoh. Usudih se ponovo dati rukom znak da sijedne ali ona odmahnu glavom i dade se u trk preko papirnog polja. Za njom odjeknu vrisak koji mi se poput noža zari u uši. Ne znam zašto je to uradila, ja nisam ničim pokazao svoje neprijateljstvo, ili bilo kakvu zlu namjeru, i zbog toga sam potrčao za njom kako bih je zaustavio i objasnio joj da ne treba da se plaši. Kod jedne uvale, na samoj obali papirne rijeke zastade. Okrenu se prema meni satjerana kao miš pred mačkom u uglu sobe. Tu ponovo vrisnu takvom silinom da sam pomislio da će ispametiti. Podigoh ruku prema njoj i okrenuh glavu u stranu. Bol koji je njen vrisak pričinjavao bijaše strašan. Povikah i ja, vikao sam da prestane, da je neću povrijediti a moj glas bijaše poput urlika divljeg čopora. Morao je i biti takav da bi nadglasao njenu vrisku. Ona se još više uplaši te na moje zaprepaštenje zagazi u rijeku i papirna voda je ponese. Tada demonstrirah svoj dar, svoju snagu uma u punoj veličini Gospodarove milosti. Zamislih poljanu bez rijeke, prošaputah dijevojčino ime te k'o dlanom o dlan rijeka iščeznu. Konstantina se zateče na suvom mlatarajući i dalje rukama oko sebe kao da se davi. Rekoh ponovo da joj neću ništa, da ne vrišti, da me to povrijeđuje i da nema smisla. Uprkos mojoj molbi ona ponovo povika a zatim i ustade. Činilo se da će se svakog trenutka opet dati u bijeg. Poslednjim naporom volje zamislih povez preko njenih usta i on se pojavi na njoj zaustavljajući vrisak. Predvidio sam da će ga strgnuti rukama te sam veoma mudro zamislio i lančeve koji joj sputavaju ruke i noge kao i jednu poveću betonsku kocku na kojoj je njeno tijelo bilo okovano, baš onako kako su vezivali bolesnike za krevet u mojoj bolnici. Na njenom licu sada se mogao prepoznati čisti užas. Nisam imao namjeru da je povrijedim, ne u početku, ali nakon što me dovela u tu neugodnu situaciju, priznajem tebi, pažljivi čitaoče, da sam počeo razmišljati u tom pravcu. Na kraju krajeva, zar to i doktor Ras nije primjenjivao na neposlušnim pacijentima? A on, pažljivi čitaoče, on je veoma učen čovijek. On zna šta radi, to je osoba sa autoritetom. Ne mogu pogriješiti ako primjenim njegovu metodu. Pomislih na vlažnu samicu i za tili čas papirni svijet se preobrazi u nju. Konstantina je i dalje cimala lance ne shvatajući da se ne može osloboditi. Da bih unio malo novogodišnje svečanosti zamislih crvenu kapicu na njenoj glavi i pahulje što padaju iz plafona. Na moje razočarenje dijevojka taj detalj kao da i nije primjetila. Zaboljeo me je njen prkos, doživjeh to kao uvredu. Nije to bilo prvi put, svako koga god sam posijetio u snovima reagovao je na isti način. To me zbunjivalo, ta nesposobnost da dokučim zašto biježe još u samom početku? Pitao sam se da li snijevači na neki način mogu da predvide budućnost? Kako bi se drugačije objasnila panika koja ih obuzme još dok ni sam nisam odlučio da li ću biti dobar ili ne? Priđoh joj i osmotrih njeno znojem orošeno tijelo, bila je potpuno naga. Dodirnuh ga nesigurno i osjetih toplinu. Položih dlan na njenu dojku i osjetih srce koje je ludački kucalo. Na njenom licu bijaše grimasa užasa. Kakva groteskna emocija. Gotovo da sam mogao osijetiti ukus straha u samom vazduhu. Unesoh joj se u lice i onda, u njenim očima kao u ogledalu, ugledah svoj lik. Ustuknuh korak unazad zaprepašćen.
-Oh, u njenim očima ja ugledah sebe. Slava! Slava tebi Gospodaru po sebi me sazda! Po sebi i liku svome, čuješ li sad Bože!?
Na glavi sam imao dva dugačka roga a rijetka kozija brada štrčala mi je ispod donje usne. Ta spoznaja me baci na koljena. Tek tada primjetih i rep koji sam instiktivno pomjerio kako bih kleknuo. Sad mi je bilo jasno, promijena što nastupa odmah po ulasku u tuđi san je ništa drugo do Gospodarevo dijelo! On me svakog puta oblikovao po sopstvenom liku! To je svakako bila čast, nesvakidašnji dar. Pogledah ka tavanici a pahulje se pretvoriše u pepeo. Otkriće da izgledam poput Gospodara izrodi novi polet i zadovoljstvo u meni. Ustadoh svečano kršten tim saznanjem i sa dubokom iskrenom zahvalnošću te se ponovo unesoh u lice lijepe gospođice Konstantine.
-Gospo lijepa poslušaj me dobro. Spoznaćeš i vladaćeš svim blagom na svijetu! A svijet treba nekog za velika dijela. Sve što kažeš i učiniš bit' će veliko i silno. Gospodar ti može takve moći dati. Najmoćniji će se klanjat' tvojoj sijeni, moliti za pažnju tvoga dobročinstva. Spoznaćeš vrline i sve blagodeti što su ljudskom rodu davno odmjerene. Samo tu potpiši da predaješ dušu, samo recni perom, takva moć se ipak nečim platit' mora.
Obećah još i to da ću ukloniti povez sa njenih usta ako ne bude vrištala. Klimnula je glavom dok su njene zenice pobijegle u stranu otkrivajući podlu namjeru za bijekstvom. Uklonih joj povez. Dahtala je sluđena strahom. Osmotrih njene gole grudi kako se podižu i spuštaju u ritmu njenog dahtanja i obuze me želja. Poželio sam ući u nju i osijetiti toplinu njene iznutrice, poželio sam da je razapenem na samome sebi i da se okupam u znoju njenog tijela, poželio sam da se ne probudim iz njenoga sna.
Zvuk novogodišnjeg vatrometa me probudi. Nad gradom je praštalo poput topovske paljbe. Shvativši da čučim u vlažnom uglu samice bijesno lupih po zidu i povikah:
-Nije moja greška Gospodaru. Oni su ispalili va, v, va, vatromet! Prokleti bili! Eto vam statistika samoubistava. Ču, ču, č, čujete, čujete li me! Posle moram da ih ponovo posijećujem. Oni se toliko prepadnu, naravno, o, o, oduzimaju sebi život, oduzimaju. Vi ste krivi! Vi i vaš vatromet, čujete li me! Vi, vi, vidjećeš, pusti da lovim ponovo Gospodaru molim te!
Vatrometi nastaviše da pucaju dok sam ja ogorčeno jecao u tamnom uglu samice. Vrisak iz sobe dvadeset ponovo se razliježe hodnikom, ovoga puta bio je pomiješan sa pijanim smijehom redara. Ustadoh nervozno iz ugla i uhvatih se za rešetke. Kroy uski otvor, na narandžastoj svijetlosti ulične svijetiljke mogao se posmatrati valcer krupnih pahulja. Zagledah se u crno nebo obuzet saznanjem da se negdje u gradu Konstantina upravo probudila iz svog košmara srećna što je sve bio samo san. Ipak, ja sam jedini znao zašto je sve veći broj samoubistava u gradu. Ni ona neće moći podnijeti više od nekoliko mojih posjeta. A ovoga puta doktor Ras je bio velikodušan. Da li zbog praznika ili zbog težine moga prekršaja, nisam bio siguran. Nije ni bilo važno, odredio mi je sedam divnih dana i sedam još divnijih noći samice. Prigrlih masku požude koja iskrivi moje lice. Već sjutra ću ponovo posijetiti lijepu gospođicu Konstantinu, a ako se pak ubije, eto me da pokucam na vrata tvog sna, pažljivi čitaoče.
