Kvantni toranj
ada mislimo o stvarima, onda činimo realnost čvršćom nego što ona jeste i to je razlog zbog kojeg se zaglavimo u istom stanju stvarnosti. A ako je stvarnost čvrsta, očito je da sam nevažan. Ne mogu da utičem na nju. Međutim, ako je stvarnost moja mogućnost, mogućnost same svijesti, onda se odmah postavlja pitanje kako je mogu promjeniti?
Dr. Amit Goswami Ph. D.
Nerazumljiv žagor ljudskih glasova, udaraci metala o metal, kao i brundanje kamionskog motora, bijahu autentična kompozicija nevaspitanja koja me je probudila iz sna, u noći ljeta 2017. godine. Časovnik pored mog uzglavlja je pokazivao tri sata nakon ponoći. Namjeren da se suočim sa uzurpatorima noćnog mira, ogrnuh kućni mantil i pomjerih zavjesu za palac, kako bih uočio sa kim imam posla. Bijelo svijetlo snažnih farova zari mi se u pospane oči; nije im trebalo duže od deset sekundi da se priviknu. Razaznah nekoliko prilika, koje su pred farovima kamiona petljale nešto oko ograde mog imanja. Zapanjen tom drskošću, ljutito izađoh iz kuće i krenuh pravo ka njima. Taman kad zaustih da neznance upitam ko su i šta to namjeravaju da rade sa mojom ogradom, iz kamionske kabine izađe visok čovjek, i postavi se između mene i njih.
„Ne znam ko ste i šta smjerate“, povikah kako bih nadglasao brektanje motora, „ali, nalazite se na privatnom imanju! Pokupite svoj alat i odlazite, ili ću istog ovog trena pozvati policiju!“
Visoki čovjek načini pokret rukom, nakon kojeg svi ostali prestaše da rade.
„Da li ste vi mladiću Radonja, sin Boškov?“, upita me on.
„Glavom i bradom“, odgovorih shodno njegovom maniru, iako se tako nije govorilo u mom kraju. Čovjek po drugi put mahnu rukom prema kamionu i motor utihnu.
„Radonja, pa zar me ne prepoznaješ?“
Njegovo pitanje bijaše besramna uvreda logike; stajao je leđima okrenut farovima koji su tukli pravo u moje lice. Načinih korak u stranu, kako bih se zaklonio od svijetla, a zatim ga pažljivije osmotrih. Jedno je bilo sigurno; iako nisam stopostotno mogao utvrditi njegov identitet, moglo se zaključiti da potiče iz mog kraja. Neugodna situacija, u koju me je doveo, nalagala je da se predstavi kao normalan čovjek, ali on je, pak, izabrao da glumata kao da se nalazi u pozorištu a ne na mom posijedu.
„Ne, ne poznajem vas“, odvratih u potpunosti siguran u tu tvrdnju.
„To sam ja, Ognjen, tvoj rođak iz Švajcarske. Pokušao sam te dobiti telefonom, ali se dva dana niko nije javljao na moje pozive.“
Rođak Ognjen, pomislih zbunjeno. Njegove crte lica mi izroniše iz dalekih uspomena djetinjstva. Poznadoh ga i pružih mu ruku. U trenutku rukovanja mi se učinje kako u tom stasitom čovjeku nema puno snage; stisak ruke mu bijaše neprirodan, suzdržan, mekši i labaviji od djetinjeg stiska.
„Telefonske linije su u prekidu već danima“, rekoh. „Čekamo da se oni u gradu smiluju i da pošalju ekipu da otkloni kvar. Ovo je planina, pa nisu baš žurni.“
„A mobilna telefonija?“, upita on i pročisti grlo.
„Nemamo ovdje signal“, odvratih. „Nego Ognjene, zašto mi uklanjate ogradu?“, upitah sa dozom nestrpljenja u glasu.
„Sve ću ti objasniti. Pođimo u kuću, prijala bi mi jedna jaka kafa“, odvrati on.
Rođak Ognjen je bio preko dvadeset godina stariji od mene, i nikada se nije ženio. Od kad se sjećam sebe, poznata mi je i činjenica da živi i radi u Švajcarskoj. Zbog svog neobrazovanja i prostote duha, ostali članovi šire porodice nisu znali čime se on tamo tačno bavio. Nisu pojmili više od toga da mu je posao usko vezan za poziv atomskog fizičara. Meni je, pak, taj podatak bio nešto potpuniji nego njima. Zahvaljujući svom amaterskom interesovanju za nauku, bio sam upoznat sa činjenicom da Ognjen radi na sudaraču atomskih čestica u CERN-u. Međutim, od jedne rođake (neću je imenovati), odavno bijah načuo da je dobio otkaz u institutu za koji je radio. Pričala je ta rođaka, miljenica tračeva, da se to desilo zbog neetičke prirode eksperimenata kojima je bio sklon. Čisto sam sumnjao da je ona uopšte i znala šta znači riječ „etika“, tako da sa njom nisam ulazio dublje u tu temu.
„Odlučio sam da se vratim na imanje, dosta je bilo lutanja po svijetu“, otpoče Ognjen kad prekoračismo prag kuće. „Čovjek prije ili kasnije mora da se skrasi na svome.
Ognjenovo imanje, odnosno imanje koje je pripadalo njegovom blagopočivšem ocu (a mom stricu) Jošku, prostiralo se iza međa mojih livada. Iako se nikada nije udostojio da me pozove telefonom, niti se na bilo koji drugi način interesovao o sopstvenoj imovini, ja sam vodio računa o staroj kući koju on bijaše nasledio od svojih roditelja.
„Dobrodošao kući, rođače. Baš me raduje što ću konačno imati nekog svog u blizini“, iskreno se obradovah, iako mi je rastavljena ograda i dalje bila na umu.
„Ne brini za ogradu“, reče Ognjen nehajno, kao da mi čita misli. „Ovih dana će doći neki kamioni i jedan kombi sa mojim stvarima. Kombi bi možda i prošao kroz kapiju, ali kamioni neće moći. Biće natovareni nekom osjetljivom tehnikom, i mislim da je najsigurnije po utovar da pređu preko ove livade.“
Sjeo za sto u kuhinji, i nastavio: „Čim sve to pristigne, radnici će ponovo postaviti ovu ogradu i ofarbati je, tako da se neće ni poznavati da je bila uklonjena. Nego, u kakvom je stanju Joškova kuća? Ima li velikih kvarova?“
„Kuća ti je u odličnom stanju, s obzirom na starost gradnje“, stavih džezvu na šporet, u namjeri da mu skuvam kafu. „Ne prokišnjava; održavao sam krov, i svi prozori su na mijestu. Namještaj je takođe zdrav. Mada, nećeš u njoj naći komfora. Telefon nemaš, ali se možeš služiti mojim aparatom, kad se linije uspostave. Struja ti je isključena, za to ćeš morati poći...“
„Znam, znam“, žurno me prekide. „Pobrinuću se za to. Nego, ima još jedna stvar. Zamolio bih te da se držiš podalje od mog pomoćnika. Upoznaćeš ga već; visok i mršav stranac. On ne govori naš jezik, a ti, pretpostavljam, ne znaš engleski. Jel’ tako?“
„Ne znam“, izrekoh laž, ni sam ne znajući zbog čega.
„Znaš, to je čudan čovjek, posvećen nauci“, nastavi on sa loše prikrivenim olakšanjem. Nije navikao na tople prijateljske odnose koji su uobičajeni u našem narodu. Ne bih volio da dođe do nekog nesporazuma.“
Tada po prvi put posumnjah kako nešto nije u redu. Ipak, iskren da budem, u tom trenutku umora i pospanosti mi ne bijaše ni stalo da otvaram dijalog na tu temu. Želio sam da on što prije ode, kako bih se vratio u krevet. Naš razgovor nakon toga uze smijer koji se ticao odnosa među nekim članovima familije, no oni nisu ni od kakvog značaja za ovo o čemu imam namjeru da vam pripovijedam.
Zora objavi novi dan, a sa njim u kuću uđe i mršavi muškarac. Lice mu bijaše blijedo kao da nema kapi krvi, a podočnjaci mu, nasuprot boji lica, bijahu modri i otečeni. Činilo se da podrhtava, ali to se moglo pripisati i uobičajenoj hladnoći planinskog vazduha u ranim jutarnjim satima. Na moje zaprepašćenje, čovjek se pokloni duboko, kao što bi se podanik poklonio nekakvom kralju, a zatim na engleskom jeziku obavijesti mog rođaka kako je ograda potpuno uklonjena. Njegov govor je bio kratak i bez emocija, a akcenat mu bijaše kao nekome ko je većinu života proveo u Britaniji. Pretpostavljam da je Ognjen primjetio moje zaprepašćenje. Srdito od sebe odgurnu šolju sa dopola ispijenom kafom i naglo ustade sa stolice. Misleći da ga ne razumijem, uputi na engleskom jeziku niz pogrdnih riječi blijedom čovjeku. Stranac je pognuo glavu. Moj rođak mu bijesno naredi da se više ne usudi ući kod mene u kuću, niti da pokuša sa mnom da komunicira. Nakon što stranac klimnu glavom, Ognjen mu grubo naredi da izađe napolje. Sudeći po hitrosti njegovih koraka moglo se zaključiti da je to sa nestrpljenjem i čekao. Kada je on izašao iz kuće, Ognjen se okrenu prema meni i sa brižnim izrazom na licu reče:
„Ovo je bio pomoćnik o kojem sam ti govorio. Oprosti što sam povisio ton, ali mora se tako sa budalama.“
„Šta ti je rekao?“, upitah u namjeri da još jednom provjerim njegovu iskrenost. „Reakcija ti je bila poprilično vatrena“, dodah.
„Ma pusti“, odmahnu on kratko. „Obavijestio me je da su ovi mamlazi oštetili neki dio opreme. Ne mogu riječima ni da ti predstavim značaj tih komponenti. Odoh sad provjeriti jesu li završili sa ogradom. Pozdravljam te Radonja, i navrati ovih dana do mene. Mislim, kad se konačno smijestim.“
Izašao je iz moje kuće, jednako žurno kao i njegov pomoćnik. Ja ostadoh da gledam za njim u čudu. Svaka riječ koju je izrekao bila je laž.
***
Nekoliko dana kasnije, umjesto Ognjenovih (najavljenih) privatnih stvari, na moje imanje stigoše radnici sa građevinskim mašinama. Oni za tili čas razrušiše Joškovu staru kuću. Na njenom mjestu ubrzo nikoše betonski temelji, a zatim počeše pristizati i kamioni sa dijelovima nove, moderne, montažne kuće. Prođe avgust, i već sredinom septembra na Ognjenovom imanju stajaše nova dvospratnica, sa velikom staklenom kupolom na samoj sredini krova. Tada na imanje stiže još jedan kamion, sa kojeg bijaše istovaren veliki metalni kontejner, prekriven plavom plastičnom ceradom. Radnici sa mašinama i kamionima nakon toga odoše, a jedini dokaz njihove posjete bijahu brazde po razoranoj livadi. Za vrijeme izvođenja tih radova, nigdje nisam mogao opaziti ni Ognjena, niti njegovog blijedog pomoćnika.
Par dana nakon završetka radova, po navici krenuh da obiđem Ognjenovu kuću. Sva vrata i prozore na njoj zatekoh uredno zatvorene. Dok sam iza kuće zaobilazio nekoliko starih dasaka, pogled mi privuče cerada na kontejneru. Nju su povremeni naleti vijetra podigli sa jednog ćoška, pa je slobodno lepršala. Priđoh joj sa namjerom da je čvrsto uvežem. Pod njom uočih jedan poveći transformator (ili nešto što je ličilo je na transformator), kablove i nekakvu drugu elektronsku aparaturu. No kako se nisam razumio u elektroniku tako sam samo učvrstio one vezove i vratih svom domu. Te iste večeri dobih poziv za viđenje od jedne prijateljice iz obližnjeg grada. Spremih se, zaključah kuću, i odoh pravo k njoj.
Kada sam se poslije tri dana vratio u selo, još iz daljine primjetih kamion i kombi na livadi. Osim toga, opazih pored nove kuće i jedno vozilo sa pokretnim kranom, kao i dva reflektora. Ognjen me susrete na pola puta, i reče:
„Baš lijepo što si došao. Na vrijeme si“, smijao se širokim osmijehom. „Dođi da nam pomogneš da montiramo toranj. Par ruku viška bi nam bilo neizmjerno blago.“
„Da se presvučem u nešto staro?“, upitah.
„Nema potrebe. Ti ćeš signalizirati radniku koji upravlja kranom, u slučaju da on nema čistu preglednost. Ovi drugi radnici će, po mojim uputstvima, montirati dijelove na staklenoj kupoli.“
Ostatak tog dana sam rukama davao signale kranovođi, koji je kranom dizao jedan po jedan dio metalne konstrukcije poviše staklene kupole. Bijaše uveliko pala noć kada smo posao priveli kraju. Ognjen je bivao sve uzbuđeniji, pa mu je u jednom trenutku i komunikacija sa blijedim pomoćnikom postala gotovo prijateljska.
„Dragi moj Radonja, svijedočiš istorijskom trenutku“, radosno je ponovio nekoliko puta u intervalu od par sati. Na moje pitanje o svrsi te bezmalo čudne konstrukcije, Ognjen je samo odmahnuo rukom i odgovorio kako ja to ne bih shvatio, jer to je stvar „kvantne mehanike“.
Nakon ponoći je radnicima isplatio ugovorenu sumu, i okrenuo se ka meni.
„Hajde da večeramo zajedno“, pozva me, zadovoljan što radovi na staklenoj kupoli bijahu konačno gotovi.
Te noći sam prvi put ušao u novu kuću. Odmah iza ulaznih vrata se nalazila prostrana prostorija: imala je ulogu nekakve prijemne galerije, a na njenim zidovima su visile skupocjene umijetničke slike. Sa obje strane te prostorije, između mnogobrojnih vrata, stajale su bizarne skulpture ljudskih figura. Na svakoj od njih bijaše duboko uznemirujući izraz lica. Vajar je u demonstraciji zapanjujuće viještine i talenta uspjeo na njima da istakne trenutak ogromnog bola i patnje. Hladna jeza me prožela gledajući u njih. Ognjen primjeti moju neugodnost, a zatim me potapša po ramenu i reče: „Pusti sad umjetnost, Radonja. Idemo da večeramo.“
Uđosmo u trpezariju. Debeli tkani tepih je upijao svaki šum naših koraka. Na zidu je kao dekoracija visio poneki starinski komad bakarnog posuđa. Visoki prozori su gledali prema planinama, a u uglu se nalazio kamin. Trpezarija je na sredini bila opremljena dugačkim pravougaonim stolom. Mada je svojom veličinom bio u stanju primiti više od deset stolica, samo dvije bijahu postavljene u njegova čela.
„Divna ti je kuća, Ognjene“, rekoh sijedajući u visoku, duborezom ukrašenu stolicu. „Da nisam vidio svojim očima, ne bih nikad ni pomislio da je sve ovo moguće izgraditi za tako kratko vrijeme.“
On se ponovo nasmija. Međutim, ne promače mi ni njegov namrgođeni pogled upućen pomoćniku, koji zamalo na poslužnim kolicima ne prosu posudu sa supom. Umorne ruke blijedog čovjeka su drhtale od isrpljenosti.
„Ovakvu kuću nigđe nećeš viđeti, moj Radonja. Ova kuća je dizajnirana po mojim planovima. Ona je moje dijelo. Zapravo, to je u isto vrijeme i kuća i ogroman generator za jedan eksperiment.“
„Vidim i ja da onaj toranj svakako nije postavljen za mobilnu telefoniju“, prokomentarisah šaljivim tonom.
„Nije“, odvrati on, a zatim viješto promijeni temu razgovora, prešavši na neke besmislene greške koje se bijahu potkrale radnicima tog dana.
Večera je bila bogata, ali čovjek kojeg je moj rođak nazivao „pomoćnikom“ nije nam se pridružio za stolom. Nakon što završismo za jelom, Ognjen predloži da pređemo u salon, kako bi otvorili flašu vina iz njegove kolekcije. Uljudno sam to odbio. Imao sam privilegiju opravdanja; pozvah se na umor, jer sam tri prethodna dana bio odsutan od kuće. Moj rođak, primjetno razočaran, kulturom gostoprimstva bijaše prinuđen da ustane od stola, kako bi me ispratio. U onoj prostoriji, koja mi se doimala prijemnom galerijom, zastadoh iznenađen. Za tren se nađoh u nedoumici; bijah ubijeđen kako sam ušao u neku pogrešnu sobu, da sam otvorio pogrešna vrata, iako su samo jedna jedina vodila iz trpezarije.
Umjesto umijetničkih slika na zidovima, i uznemirujućih ljudskih skulptura, sada je kao trofej na jednom visila okačena glava meni nepoznatog, stvorenja (ili neke nepoznate biljke, ukoliko biljke mogu imati oči). Moje cipele bijahu utonule u sitan žuti pijesak. Najčudnije od svega, a što me je u isto vrijeme najviše potreslo, bio je miris mora. On je već samim otvaranjem vrata nagrnuo ka mom licu, nošen toplim vazduhom punim jodnog isparenja i vlage. Ognjen je takođe bio više nego iznenađen. Viknu ljutito i glasno, dozivajući Engleza. Ovaj se već u sledećem trenutku stvori pred nama, izašavši iz jedne od sporednih prostorija. Po izrazu njegovog lica se moglo zaključiti kako je i on iznenađen prostorijom. Čim opazi ono u šta smo Ognjen i ja zaprepašćeno gledali (ja od iznenađenja, a moj rođak, kako mi se činilo, prije zbog narušenog kućnog reda), pomoćnik uspaničeno zamaha rukama, i izgubi se natrag u prostoriju iz koje bijaše izašao. Ognjen mi tad stavi ruku rame, blago me povuče natrag u trpezariju, i zatvori vrata. Ostadosmo tamo narednih par minuta, gledajući nijemo jedan u drugoga. U žaru radoznalosti zaustih da ga upitam o čemu se radi, ali on prozre moju namjeru; kažiprst položi na svoje usne, pokazujući mi tim gestom da ćutim i osluškujem. Tišinu prekide snažan prasak groma, činilo se baš nad samom kućom. Prozori zadrhtaše u oknima, a potom se sve umiri. Ubrzo se vrata otvoriše, i pomoćnik uđe. Uz duboki naklon, upućen Ognjenu, na engleskom jeziku reče:
„Oprostite gospodaru, ali ručica na pojačivaču je bila u radnoj poziciji. Usljed sve ove žurbe nisam to primjetio, a ovi oblaci i nadolazeće nevrijeme su nasumično obezbijedili napajanje. Molim za oprost gospodaru, neće se ponoviti.“
Ognjen ga u izlivu bijesa odgurnu, a zatim me ponovo zagrli. Sa vidnim olakšanjem na licu je otvorio trpezarijska vrata. U prijemnoj galeriji bijaše baš sve isto onako kao kad sam i prvi put ušao u nju. Umijetničke slike i ljudske skulpture opet bijahu na svojim mijestima, a miris sviježe boje sa zidova je svijedočio o tome kako su skoro ofarbani.
„Šta bi ovo?“, upitah čim zaključih kako je opasnost prošla.
„Ovo ti je eksperimentalna komora“, otpoče Ognjen, pokazujući mi smjer rukom ka ulaznim vratima. Zatim je podiže ka plafonu:
„Toranj je i prijemnik i predajnik.“
„Šta to prima i emituje? Ne vidim da imaš studio ovdje“, pokušah da se našalim, ali moje pitanje je zvučalo suvo, a tako mi od stresa bijaše i grlo.
„Kako da ti to uprošteno kažem? Emituje na kvantnom nivou. U pitanju su subatomske čestice, gradivne strukture svega oko nas.“
„U pravu si Ognjene, zaista ne razumijem. Ali ovdje je prije nekoliko minuta bila plaža. Osjetio sam miris mora i stajao sam u pijesku...“
„Mala nezgoda“, prekinu me. „Ovo predsoblje je, kao što rekoh, eksperimentalna komora. Tu smo u stanju prenijeti “uzorak”, da se tako izrazim, nekog udaljenog prostora. Potom, možemo taj “uzorak” i vratiti natrag odakle je uzet, ma đe to bilo u univerzumu.“ Naglo je otvorio ulazna vrata, što se nije moglo protumačiti nikako drugačije nego onako kako je situacija sama po sebi sugerisala.
„Idi sad, odmori. Sjutra ćemo pričati više o tome.“
***
Moj oporavak od doživljenog šoka (to je zaista najpribližnji izraz) bijaše spor. Trajao je nedjeljama. Mučile su me misli o strašnoj naravi tog dijela, koje je mom rođaku bilo dato na raspolaganje. Ni moji osjećaji prema Ognjenu ne bijahu najjasniji. Nailazili su poput plime divljenja, bijesa i straha. Smjenjivali su se kao u vrtlogu. Dešavalo mi se da jednog časa budem pun strahopoštovanja, a da već sledećeg momenta dobijem nagon za povraćanjem. Uporedo sa oporavkom moje psihe, pogoršaše se vrijemenske prilike. Nad selom su se, iz noći u noć, sakupljali tamni oblaci, podbadani neprestalnim sijevanjem. To samo po sebi ne bi bilo čudno, s obzirom na jesenje doba godine. Međutim, ono što tu zaista bijaše čudno jeste repetitivni vremenski obrazac; oblaci bi se bez prolivene kapi kiše razilazili pred zoru, i ponovo ustupali prostor nebeskom plavetnilu. Nedugo zatim, počeše noću i gromovi da tuku. Udarali bi u vrhove najviših stabala, a nerjetko i u toranj na Ognjenovoj kući. A kada munje započeše da sijevaju i danju, preko vedrog neba, mještani postaše veoma zabrinuti. Najstariji među njima su tvrdili kako ne pamte ništa slično i kako je zasigurno u pitanju Božja kazna. Za sve to vrijeme ne bijah u prilici vidjeti ni svog rođaka, niti njegovog pomoćnika. U par navrata sam odlazio do kuće sa tornjem. Njena vrata su uvjek bila zaključana, a na zvonjavu i dozivanje niko nije odgovarao. Ali jednog popodneva, kroz svoj prozor nenadano ugledah Engleza. U velikoj žurbi je išao preko livade, pravo prema mojoj kući. Ubrzo začuh kucanje na vratima. Gledan sa udaljenosti od jednog koraka, taj čovjek izgledaše još bijednije nego kada sam ga poslednji put vidio. Oči mu bijahu zamućene nezdravim žutilom, a lice toliko usukano, da ne bih pogriješio kada bih ga uporedio sa mrtvacem. Zaustih da ga upitam o čemu se radi, ali me on preduhitri. Stavio je koščatu šaku na moja usta, a zatim mi je u ruku tutnuo komadić hartije. Čim je uzeh, on se okrenu i gotovo u polutrku ode natrag, preko livade. Ostao sam potpuno zbunjen njegovim aktom. Posmatrao sam mu kretanje, sve dok nije ušao u Ognjenovu kuću. Tada pogledah u hartiju koju mi je dao. Slova bijahu ispisana na novinskom papiru; sa jedne strane je pisalo help, a sa druge A62PQ9. Stavih papirić u džep, pa počeh kroz zavjese da osmatram kuću sa tornjem. Još uvijek nisam bio načisto šta mi je činiti. Nije prošlo ni četvrt časa, kad neko zalupa na moja vrata. Nemalo me iznenadi Ognjenova pojava na njima. Bio je blijed i ispijen u licu. U najmanju ruku se doimalo kako nije spavao danima.
„Da li je moj pomoćnik dolazio do tebe?“, pitao je nervoznim tonom, bez pozdrava. Ponudih ga da uđe. On to odbi žustrim odmahivanjem glave, pa ponovi isto pitanje. Njegov ton mi se nije dopadao. Činilo mi se da u sebi nosi neizgovorenu prijetnju. Nešto što je duboko utkano u čovjekov instinkt za preživljavanjem uspaničeno je uključilo alarm u meni.
„Prije par minuta sam došao kući. Ako je neko i dolazio, nije me mogao zateći. Šta je u pitanju, o čemu se radi?“
Kao da mu je moj odgovor uklonio nekakav nevidljiv teret sa leđa, njegov krut stav odmah postade mekši. Isprsi se i umiri pogled, kojim je do tada panično šarao po prostoriji iza mene.
„Ništa strašno. Poslao sam ga po neke namirnice i još se nije vratio“, slaga i on.
„Ognjene, hoćeš li ući ili ćemo stajati ovako na ulazu?“
„Ne mogu, dragi moj Radonja. Moram natrag. Imam još puno posla da obavim“, okrenu se gotovo vojnički na stopalima. Uz odmahivanje rukom žurno ode, završavajući na taj način naš prozračan i izvještačen dijalog.
Sav onaj povraćeni duševni mir, koji bijah sa mukom uspostavio nakon višenedjeljne borbe sa samim sobom, srušio se za manje od četvrt sata. Nemir me svlada i opet ispliva povrh moje duše, kao ulje na vodu. Moj rođak nije samo lagao. Postalo mi je jasno da je svog pomoćnika terorisao do te mijere, da je ovaj više ličio na živi leš nego na čovjeka. Nakazna priroda eksperimenta mi je već ukazala da se njegove sposobnosti mogu mijeriti ako ne sa nečim božanskim, a ono sigurno sa nečim natprirodnim. Shvatio sam da je potrebno brzo dijelati. Dok sam u potrazi za bilo kakvom idejom nervozno šetao po sobi, kroz prozor opazih iznenadnu promjenu. Sumrak je naglo pretvorio popodne u veče. Mogao bih se zakleti i da je za kratko vrijeme formiran modri oblak, koji je pokrio cijelo nebo. Najtamnija ruža tog oblaka se spemala da procvijeta upravo nad mojim i Ognjenovim imanjem.
Izađoh napolje, a hladan i suv vjetar me ošinu po obrazu. Pođoh pravo prema Ognjenovoj kući. Na pola mog puta do nje, u toranj udari snažan grom. Električno pražnjenje obasja plavičastim svijetlom okolinu, a žestoka eksplozija mi zagluši uši. Ugledah kako nekoliko manjih, trokrakih munja odskoči od tornja natrag ka nebesima. Blagi drhtaj tla prođe ispod mojih nogu, a zatim, kao isključeni na nekakvo dugme, prestadoše i vijetar i munje. Jedino su još tamni oblaci podsjećali na činjenicu da je prirodna neman, prije samo par trenutaka, dijelovala u svojoj punoj silini. S obzirom na monumentalnost scene, ne bijah u stanju da se otmem utisku da je pravo čudo kako Ognjenova kuća i dalje stoji na svom mijestu. U njoj ne bijaše upaljeno ni jedno svijetlo, a napolju je bilo toliko mračno da su joj se konture jedva nazirale. Dođoh oprezno do nje i počeh da je obilazim. Savijao sam se ispod svakog prozora, i sa zadnje strane zdanja priđoh zidu. Naslonih uho na njega, ne bih li čuo kakve glasove. Srce u mojim grudima se postepeno umiri. Neko vrijeme sam nepomično osluškivao, ali sa druge strane zida se ništa nije moglo čuti. Prije bi se moglo pomisliti kako osluškujem grobnicu nego kuću, u kojoj su bila najmanje dva čovjeka. I baš kada htjedoh da odustanem, jedva čujno začuh na engleskom jeziku:
„Ne, gospodaru! Imajte milosti! Bože, pomozi nam svima!“ Bio je to vapaj očajnika, za koji se prije činilo da dolazi iz nekog dalekog tunela, nego li što dolazi iza tankog montažnog zida.
Pokrenuh se istog trenutka. Nisam znao šta ću tačno učiniti, ali sam namjeravao da se umiješam u dešavanja unutar kuće. Po svaku cijenu sam želio pomoći onom strancu, a za rođaka više nisam mario. Kako ulazna vrata bijahu zaključana, brzo se vratih svojoj kući. Iz ostave sa alatom uzeh dugačku metalnu polugu i baterijsku lampu. Na umu mi bijaše samo onaj očajni poziv na milost, pa otrčah ka Ognjenovoj kući.
Vrata kuće sa tornjem popustiše na treći cim teškog pajsera. Brava krcnu, a zatim se vrata širom otvoriše. U isto vrijeme me zapuhnu neki težak zadah. Podsijetio me je na miris memle i sviježe iskopane zemlje. Za trenutak zastadoh, a onda uključih lampu i osvijetlih prijemnu galeriju. Znajući za prirodu eksperimenta, nije me ni najmanje iznenadilo što pred sobom vidim dio neke druge realnosti. Nekakva sivo-ljubičasta tvar je ispunjavala kompletan prostor. Doimala se laka i nestalna, poput izmaglice, ali je njena gustina bila takva da svijetlo moje lampe nije moglo prodrijeti u nju duže od pedlja. Ponovo začuh pomoćnikov uznemirujući jauk; činilo se da je došao iz pravca neke od sporednih prostorija. Bez razmišljanja uđoh u taj gusti, meškoljavi vazduh. Čim sam napravio nekoliko koraka, ulazna vraata su se uz tresak zatvorila. Nanovo puče snažan grom, a cijela kuća zadrhta. Sivo-ljubičasta tvar, koja me je do tada okruživala, nestade za manje od treptaja oka. Nađoh se u vlažnoj polutami. Oko mene je sve pulsiralo na način koji se najbolje može razumijeti ako bi vazduh uporedili sa vodom, a zatim zamislili neizmjenične udare podvodne struje ili vodenog pritiska. Udari tog pulsa bijahu zaglušljivo snažni. Pokrih uši rukama i povikah:
„Ognjene! Ima li koga?“ Pulsiranje prestade.
„Kako si ušao unutra!?“, dopre do mene uspaničen glas.
„Ognjene, đe si to?“ ponovih to isto pitanje nekoliko puta, ali ne dobih nikakav odgovor.
Oči mi polako privikoše na nivo svijetlosti kojoj se izvor nije mogao odrediti, ili se, pak, svijetlost u prostoriji postupno pojačavala. Međutim, sasvim sigurno sam uspjeo da utvrdim uzrok onog maloprijeđašnjeg pulsiranja. Izazivali su ga zidovi. Svojim učestalim pomicanjem su se doimali kao da su živi, a cijelokupna njihova površina je podsjećala na člankovitu strukturu crva. Okrenuh se oko sebe, i zapanjen ustuknuh pred prizorom dvije humanoidne prilike. Nalazile su se kraj prolaza što je vodio u drugu prostoriju. Grabežljivo su pružale ruke ka meni, u želji da me dohvate. Ono što me još više potreslo (ako je to i bilo moguće) bijaše luđe i košmarnije od najluđih i najkošmarnijih snova. Tijela tih spodoba su bila spojena sa zidom prostorije. Ne bijaše to učinjeno pomoću eksera ili lanaca, već im tijela bijahu bukvalno srasla za zid, tvoreći sa njime jednu izopačenu biološku cijelinu. Njihova koža se toliko zatezala i tanjila sa svakim novim pokušajem da se odvoje od zida kako bi me dograbili, pa sam imao utisak da će na kraju u toj namjeri i uspjeti. Obuze me panika. Znao sam da mi je za spas potrebna svaka trunka preostalog zdravog razuma. Ali, jedna stvar je teoretisati o natprirodnom sa prijateljima, uz toplotu kućnog kamina, a nešto sasvim drugo je naći se u središtu užasnih zbivanja, van granica nama poznatog svijeta. Situacija u kojoj sam se našao nije puno obećavala. Natrag više nisam mogao; iza mene se nalazio člankovit zid, bez ikakvih vrata. Nije bilo teško zaključiti da mi jedini izlaz predstavlja prolaz koji čuvaju dvije spodobe. No, svaki put kada bih se namijerio da prođem u drugu prostoriju, bio bih u tome spriječen; njihove dugačke modre ruke bi se razmahale ka meni, prijeteći da me zgrabe. Odjednom, spodobe prestadoše da se miču. Nije mi padalo na pamet da istražujem uzrok te promijene u njihovom ponašanju, niti sam želeo da čekam drugu priliku. Protrčah između njih, najbrže što sam mogao.
Na moje ogromno razočarenje, nađoh se u istoj prostoriji iz koje sam maloprije istrčao. U njoj me je sačekalo visoko, mršavo i bezoko stvorenje. Stajalo je na sredini pulsirajuće prostorije, zaogrnuto nekakvim bijelim ogrtačem koji je, naizgled, najviše sličio ljudskoj koži.
„Ssstigao sssi“, prosikta ustima punim sitnih igličastih zuba.
„Ko si ti?“, jedva izustih. Nakaza zadrhta pred naletom novog pulsa prostorije.
„Possstavljaš kriva pitaaanja! Ako nassstaviššš da misssliššš o ovome mijessstu, zauvijek ćeššš ossstati ovdje. Ja emisssar Visssokog Keraazzzaa.“
Glas kojim je nakaza govorila okova mi noge u mijestu. Pomislih da protrčim pored njega, ali on ispruži dlan ruke prema meni. U moj um navriješe slike. Posmatrao sam sebe za stolom u Ognjenovoj trpezariji. Umijesto Ognjena u stolici sijedeše mršava i bezoka nakaza; izgledom je mogla biti i brat blizanac ovoj koja stajaše ispred mene. Jedina vidljiva razlika među njima se ogledala u boji ogrtača; ogrtač one za stolom bijaše potpuno modar.
„Vrati ga ovamoo i Vissssokii Keeraazzz će te pussstiti!“, prosikta nakaza preda mnom, nakon čega se okrenu i dohvati nekakvu poluprovidnu koprenu. Sudeći po njegovom sporom pokretu, ta stvar koju je držao u rukama se mogla raspasti od prebrzog strujanja vazduha. Nadnese je nad mene, a zatim je pusti. Koprena je nekoliko trenutaka lebdjela, pa se spustila na moju glavu. Pokrila mi je lice, a potom se u potpunosti dezintegrisala.
„Sssada te neće vidjeti. Ali pazzzii, on i dalje možžže osssjetitii pokret u sssvojoj blizzzinii. Keeeraazoov nožžž te čeka. Odlazzzzii!“
Vizija nestade skupa sa emisarom. Zaglušujući prasak, praćen jakom svijetlošću, baci me na koljena. Klečao sam u sitnom pijesku prijemne galerije. Ustadoh i ošamućeno se zateturah. Iz jedne sporedne prostorije istrča pomoćnik. Dograbi me ispod ruke, pa me uvede u trpezariju. Za stolom su, kao u maloprijeđašnjoj viziji, sjedeli nakaza i moj dvojnik. Najednom shvatih da sam putovao kroz vrijeme. Bijah se vratio u onaj trenutak kada sam večerao zajedno sa Ognjenom. Nije bilo sumnje; prepoznadoh odijelo na mom dvojniku, kao i neke pokrete koje je činio za stolom, dok je opušteno vodio razgovor. Zaključih da taj drugi “Ja” ne primjećuje Ognjenov monstruozni izgled, baš kao što te večeri ni ja nisam opazio ništa neobično na mom rođaku. Čim sa pomoćnikom uđoh u trpezariju, nakaza podiže dlan desne ruke i uperi ga prema slugi.
„Da li si sam?“ upita sumnjičavim, siktećim tonom. Englez uplašeno klimnu glavom i dohvati tanjir sa poslužnih kolica. Nakaza spusti ruku i nastavi razgovor sa mojim dvojnikom. Kada je pažnja usmjerena dalje od njega, pomoćnik sa kolica podiže jednu salvetu. Dade mi očima znak da pogledam u tom pravcu. Na mijestu, sa kojeg bijaše uklonio salvetu, ležao je bodež koji se uvijao poput zmije. Počeh polako da prilazim kolicima. Dok sam nečujno koračao ka njima, trudeći se da ne načinim nikakav ishitren pokret, pomislih kako će mi srce od siline bubnjanja iskočiti iz grudi. Dograbih rukom to mrdajuće oružje (ogavno po prvom utisku), koje se pod mojih hvatom stopi sa šakom, i postade jedno sa njom. Oštrica noža poprimi boju moje kože. Zakleo bih se, da sam pod dodirom siječiva osijetio metalnu površinu kolica, na isti onaj način na koji bih je mogao osijetiti i prstima. Kroz svijest mi prođoše slike one dvije humanoidne prilike, što su srasle sa pulsirajućim zidom. Zgrozih se, i samo me visoka doza adrenalina u krvotoku spriječi da se ne ispovraćam. Jedva da sam se tog časa mogao i pokrenuti ka stolu. U tom trenutku moj dvojnik bijaše izjavio kako je suviše umoran da bi pio vino. Nisam više smio oklijevati. Priđoh nakazi, onoliko koliko je bilo dovoljno da ga mogu dohvatiti bodežom-rukom. Sasvim lagano podigoh oružje iznad njegove glave. On je okrenu ka meni; učinje mi se kao da je osjetio kako mu prijeti opasnost. Već sledećeg momenta, nošen mojim brzim pokretom, Kerazov nož silovito krenu na dolje i zari se duboko u bezoku glavu tog nakaznog stvorenja. Njegov piskav vrisak odjeknu trpezarijom. Cijela kuća se silovito zatrese iz temelja. Kroz prozor, perifernim vidom, spazih kako napolju počeše sijevati munje, a zatim me snažan, nevidljiv udar odbaci na drugu stranu stola. Padoh pravo u naručje svog dvojnika, đe izgubih svijest.
Kada sam došao k sebi, opazih da se nalazim pod stolom. Od mog nakaznog rođaka, kao ni od mog dvojnika, i Kerazovog noža, ne bijaše ni traga. Vidjeh jedino Engleza, koji se pridizaše sa poda. Čim ustade, on istrča napolje, ne osvrćući se za sobom, a ja sam ka izlazu iz tog zdanja nastupao teturavim hodom, boreći se sa jakom vrtoglavicom. U dvorištu padoh i ponovo izgubih svijest. Englez me povrati drmusanjem i šamarima, a zatim se odigra još jedna drama. Pored drveta zatekosmo onesviješćeno tijelo mog dvojnika.
***
Ognjenova kuća i dalje stoji na svom mjestu, ali su munje nad selom prestale da sijevaju. Gromovi nisu više udarali ni u šumu, ni u toranj. Vremenske prilike su se normalizovale; ubrzo nakon ovog događaja, planine je pokrio prvi snijeg. Skoro pa se sve vratilo u isto ono stanje u kojem se nalazilo prije Ognjenovog dolaska. Kažem „skoro“, jer ipak nije baš sve isto onako kao što je ranije bilo. Naime, ako bi neko sišao u podrum moje kuće, zatekao bi tamo jednu osobu vezanu lancima - mog dvojnika. On je očigledno bio lud. Kada se osvijestio, onomad pred Ognjenovom kućom, kidisao je na mene. Pokušavao je da me pogrebe prstima i ugrize zubima. Englez i ja smo ga svladali, vezali i zatvorili u podrum. Ono što je strašnije od samog njegovog postojanja, jeste činjenica da on ne govori, već zavija poput vuka. Zapravo, iz dana u dan, sve više me svojom mimikom lica podsijeća na zvijer zarobljenu u čovječijem tijelu.
Ne znam šta da radim sa njim.
