Kridonovo proročanstvo
ve je počelo onog dana (nisam više siguran u protok vremena), kada je prijatelj ušao u moju kancelariju. Najviše što se istaklo kao „neprirodno“ kod njega, Andrije Kosmana, biješe odsustvo ikakve euforije dok je na internet pretraživaču otvarao stranicu engleskog Astronomskog Naučnog Magazina.
„Pogledaj šta piše“, pozvao me je hladno. „Pronađena je. Ovo je zasigurno zvijezda o kojoj govori Kridonovo proročanstvo!“ Glas mu bijaše tih, na ivici oklijevanja, a riječi koje je izgovorio kao da na par trenutaka mukom neizvjesnosti ispuniše sav prostor oko nas. Nije mi promakao ni loše prikriven drhtaj njegove šake na tastaturi. Odložih dokumenta urbanističkog projekta, na kojima sam radio. Na monitoru sam pročitao uvod u izlaganje koje je govorilo o otkriću čudnovatog fenomena vezanog za jednu novootkrivenu zvijezdu, registrovanu u konstelaciji Kignus, i zavedenu pod imenom KIC 8462852. Andrija ustade sa stolice kako bi mi ustupio mjesto, a zatim pođe do kafe aparata u uglu. Začuh metalan zvuk novčića i točenje u papirnu čašu, ali nisam ni primjetio kada se vratio do stola, niti koliko je dugo stajao pored mene. Tekst koji sam čitao me je ostavio bez daha. Osim što je govorio o zbunjujućem otkriću, iznosio je i nekoliko predloženih hipoteza koje su nastojale da objasne nepravilne promjene u dijagramu isijavanja te zvijezde. Sudeći po tekstu, nijedna od tih pretpostavki nije prihvaćena kao zvanična potvrda, jer nijedna od njih nije u potpunosti uspjevala da objasni fenomen. Ukratko; tekst je objašnjavao kako neka od udaljenih zvijezda biva „zadimljena“, odnosno kako njen sjaj oslabi u trenutku kada se planeta, koja orbituje oko nje, postavi u poziciju između teleskopa i zvijezde. Naravno, to je toliko mala razlika da nije vidljiva golim okom, ali savremeni precizni instrumenti su u stanju uhvatiti i najmanji pad inteziteta isijavanja zvijezda. Tako se od tih podataka formira dijagram. Po zakonima fizike se očekuje da svaki novi pad inteziteta sjaja jedne zvijezde bude identičan prethodnom. To bi u praksi značilo da planeta koja rotira oko zvijezde, i s vremena na vrijeme zaklanja njen sjaj, ima nepromenljivu fizičku veličinu. Po zakonima fizike je očekivano i da se prolazak planete kroz polje teleskopskog osmatranja dešava u jasno utvrđenom vremenskom intervalu. Međutim, u slučaju zvijezde KIC 8462852 sve se kosilo i sa zakonima fizike, i sa očekivanjima naučnika. „Zadimljenja“ su joj bila promenljivog intenziteta, a revolucija njene planete bila je, najprostije rečeno, nestalna. Činilo se da oko zvijezde KIC 8462852 ne orbituje prirodno formirano tijelo, zaključano u njen gravitacioni zagrljaj, već da je u pitanju tvorevina neke više inteligencije, koja po svom nahođenju upravlja orbitalnim kretanjem tog mističnog tijela oko zvijezde.
„Okupljamo se za tri dana, isprobaćemo sa ovom zvijezdom!“, reče Andrija, nakon što sam stigao do kraja teksta i uputio mu zapanjujući izraz lica.
„Zašto smatraš da će proročanstvo biti ispunjeno baš sa ovom zvijezdom? Ne vidim nikakvu povezanost te zvijezde sa Kridonom. Proročanstvo kaže: Svjetle dvijeri na Zemlji se sjaje, korak vode ka svijetu drugom, zakorači i postaćeš usamljeno božanstvo. Svjestan si da nijedna riječ proročanstva nikada nije pominjala zvijezdu. Zvijezde je u ritual uveo Dečetel Rimski, ne bi li teatralnošću pridobio što više članova u to doba. Poznat ti je taj podatak?“
„Jeste, ali...“ pokuša on da mi odgovori, no nisam mu dozvolio da nastavi.
„Nije li grupa vijekovima, tokom Rituala dvijeri, birala različite zvijezde na nebu? Jesu li uspjeli na taj način da otvore grobnicu? Nisu li naši prethodnici, pod upravljanjem Milana Slovočuvara, nasilno provalili u nju početkom prošlog vijeka?“
Andrija nijemo klimnu glavom. Pošto nije ništa odgovorio, nastavih:
„Kako tvrdi Dnevnik grupe, u grobnici nisu ništa pronašli. I sam dobro znaš šta pop misli o svemu tome, i zbog čega nam je omogućio pristup katakombama.“
„Znao sam da ćeš logikom sve pokvariti“, reče Andrija sa razočaranjem. „Ali ako je sve tako kako ti tvrdiš, onda nemamo šta izgubiti. A ako nije, ko zna? Kridon takođe kaže i ovo: Ko zakorači sa druge strane susrešće božanstvo!“
Zaustih da ga prekinem, ali ovoga puta on to nije dozvolio.
„Bilo bi dobro da i ti prisustvuješ, nisi se mijesecima pojavljivao na sastancima. Već se postavljaju pitanja da li si i dalje sa nama.“
„Ostaješ li na ručku?“, naglo promjenih temu, jer u kancelariju uđe sekretarica. „Ako želiš, poručiću i za tebe?
„Ne, hvala. Javiću ti za sastanak. Pozdrav“, užurbano dobaci preko ramena, a zatim izađe, kao da mu bijaše milo što nismo mogli nastaviti razgovor.
Članstvo u grupi Kridona Proroka za mene je bilo ništa više do dobrog izgovora za provođenje nedeljnog popodneva u pivnici. Andrija je, pak, mitologiju shvatao isuviše ozbiljno. Kada bi neko imao moć da se iz našeg vremena prebaci u daleku prošlost, susreo bi se sa tim Kridonom. On je iz ko zna kojeg političkog ili ličnog interesa formirao grupu. Ostvario svoj cilj ili ne, njegov kult je zahvaljujući ekscentricima i dječjoj prirodi čovjeka preživio par hiljada godina. Tokom svih tih stoljeća, za kult su bivala prikačena i neka nova pravila, a stara su tumačena na novi način.
Mom prijatelju su katakombe, ispod naše lokalne crkve, nažalost, predstavljale arheološko svetilište nesumnjivo većeg značaja od Šlimanovog otkrića Troje. I uistinu, pod tom malenom crkvom se nalazila „grobnica“, koja je bila potpuno različita od svih ostalih koje su naknadno izgrađene oko nje. Međutim, nije postojao nikakav dokaz koji bi ukazivao da je baš to grobnica mističnog proroka Kridona, ili bilo kojeg proroka uopšte. Jedini pouzdan podatak je glasio da je grobnica starija od crkve. Smješkao sam se u sebi zamišljajući samog Kridona kako nam se slatko smije. Nije čak bilo neobično ni to što se grobnica nalazila pod crkvom. Takvom slučaju išli su na ruku primjeri prostora na kojima je živio moj narod, koji je često ogrtan u ruho različitih religija. Neke religije su nametane mačem, neke potkupljivanjem, i svaka od njih je krvlju natopila zemlju. U takvim okolnostima rušene su stare bogomolje, a nove su podizane na njihovim temeljima. Bilo je slučajeva gdje se rušenje nije ni izvodilo, već bi se na hramovima samo promjenili vjerski simboli. Ne treba pominjati da su se pri tome sve te religije pozivale na Boga! U isto vrijeme je svaka od njih gušila i najmanji individualni napor za razvojem intelekta. Upravo zbog takvog robovskog portreta društva čije sam lance, hvala Bogu, raskinuo na svojim rukama, bio sam u stanju da kritički sagledam sve ono na šta su se članovi Kridonovog tajnog društva lijepili poput leptira na noćno svjetlo. Sve te misteriozne priče, pa i stihovi navodnog proroka, bijahu za mene samo jedan od bezbroj mogućih pogleda na život. Prenebregnuta je i činjenica da je ta „grobnica“ zapravo prazna jama, kojoj nedostaje i ono osnovno da bi bila smatrana grobnicom. U njoj nije bilo nikakvog skeleta, niti bilo kakvih posuda koje bi ukazivale na rane ukope, kada su se uz pokojnikovo tijelo prilagali hrana i piće. Čak ni spolja nije bilo nikakvih simbola koji bi ukazivali na ikakvu povezanost te rupe sa bilo kakvim posmrtnim ritualom. Dakle, moj prijatelj je u sve te besmislenosti želio još uplesti i novootkriveni svemirski fenomen! U najmanju ruku, bila je to uvreda za moju inteligenciju.
Predveče tog istog dana, dok sam zaključavao kancelariju, na mobilni telefon mi je stigao Andrijin imejl. Obavještavao me je da je povodom otkrića zvijezde zakazan hitan sastanak. Grupa će tokom noći isprobati ritualno „stupanje pred božanstvo", uz korišćenje astronomskih podataka o poziciji zvijezde. Drugim riječima; improvizovaće oltar, i na njega postaviti „pokazivač“ (mesinganu cijev sa staklenim detaljima, ispunjenu zarđalim točkićima i oprugama, najvjerovatnije dio nekog antičkog časovnika), zatim će jedan njegov kraj usmjeriti ka zvijezdi, a drugi u pravcu grobnice, i kola formiranog od članova društva; koji će oko nje stajati i govoriti riječi molitve.
Da je Andrija potpuno uvjeren u istinitost toga apsurda svjedočile su i riječi names esut, kojima je potpisao poruku. Tim riječima se zavšavao poslednji dvanesti stih navodnog proroka, a navodno su u prevodu sa navodnog jezika značile „sam zauvjek“. Nasmijah se tom „službenom“ dodatku u imejlu, koji je prosto zahtjevao priznavanje autoriteta ludosti.
I zaista, pošto sam se uvjerio u Andrijinu ubjeđenost, odlučih da odglumim poštovanje, tek da ne budem uzet na zub kao eventualni uzrok propasti tog rituala. Bijah donio odluku da odem u katakombe i da prisustvujem događaju.
Sastanak je trebalo da počne u dvadeset dva časa; stoga sam požurio kući, istuširao se i spremio sendviče od lososa. Taman kada sam natočio čašu vina, zazvonio je telefon. Glas moje rođake je bio čujno uzbuđen, zadihan, i u početku nerazumljiv. Najljubaznije sam je zamolio da se smiri i da mi sve polako ponovi. Tako saznah da je moja sestričina upravo dobila porođajne trudove, te da je neophodna hitnja, kao i automobil, kojim bi je što prije prebacili do bolnice. Naravno, poput svakog razumnog čovjeka, odmah sam zgrabio ključeve i stavio se rođakama na raspolaganje.
Moja sestričina je te večeri bila jedina trudnica koja je očekivala bebu. Odgurali su je u kolicima, a nama rekoše da čekamo u hodniku. Nije prošlo dugo, a panika na porođajnom odjeljenju postade gotovo očigledna. Medicinske sestre su u par navrata užurbano prošle hodnikom, izbjegavajući da nas pogledaju. Nakon što je na rođakino pitanje o razvoju situacije odgovoreno nervoznim odmahivanjem ruke, dođosmo do zaključka da se porođaj zakomplikovao. Stajali smo nijemo i čekali. Bijaše prošla ponoć kada nas doktor obavjesti kako je porođaj konačno priveden kraju: sestričina je rodila djevojčicu.
Sva ta neizvjesnost oko porođaja i zdravlja moje mile sestričine toliko je uticala na mene, da sam potpuno zaboravio na sastanak Kridonove grupe. Kada je srećna vijest stigla, i kada smo rođaka i ja odahnuli, vrati mi se Andrija u sjećanje. Potražih telefon, ali ga ne nađoh u džepovima. Zaključih da sam ga u žurbi zaboravio kod kuće. Dok sam odsutno nastavljao da opipavam sako, u hodnik izađe medicinska sestra i saopšti kako je novorođena djevojčica prenešena u inkubator. Reče i kako je beba, citiram: „ispoljila neke neobičnosti“. I prije nego smo rođaka i ja bili u stanju da joj postavimo ikakvo pitanje, ona žurno produži niz hodnik. Pored nas brzo prođe njena starija koleginica, i sustiže je. U hodu su tiho razmjenile riječi i nestale iza dvokrilnih vrata. Izraz strepnje ponovo osvoji rođakino lice. Odlučila je da ostane u bolnici, a mene otpoče nagovorati da se vratim kući. Obećala je da će me nazvati ukoliko joj budem bio potreban.
Ni najluđa mašta me nije mogla pripremiti na ono što me je sačekalo u mom dvorištu. Iz automobila sam izašao na samom početku šljunkovite staze. Već nakon prvog koraka sam začuo tih i isprekidan glas. Podsjećao na jecaj dijeteta. Osjetih nelagodu, i hladne trnce kako mi se uspinju uz kičmu. Svijetlo reflektora, okačenog iznad ulaza u kuću, automatski se uključi i rasprši tamu bjelilom dana. Kraj garaže, pored samog kontejnera za smeće, jasno opazih zgrčeno tijelo čovjeka, golog do pojasa. Okrenuh se ka ulici, ne bih li možda opazio nekog noćnog prolaznika koji bi mi pritekao u pomoć, iako se nije moglo zaključiti da sam se našao u bilo kakvoj opasnosti. Kako je ulica bila potpuno pusta, teška koraka se zaputih ka polugolom uljezu. Zaprepašćen u tom nesrećniku prepoznah Andriju.
„Šta radiš ovdje?“, upitah ga. Nije odgovarao. Tresao se i coktao zubima, kao u groznici. Pomogoh mu da se pridigne, a zatim ga uvedoh u kuću. Obukoh mu košulju, i skuvah mu čaj. Već sam pomišljao da pozovem hitnu pomoć, kad on poče da govori.
„Uspjeli smo, otvorila se grobnica i izašlo je to...“, zastao je, a zatim se osvrnuo oko sebe, kao da nije siguran da li smo sami.
„Šta je izašlo?“
„Moramo zatvoriti prolaz i uništiti Kridonove stihove“, jedva procjedi kroz cvokot zuba.
„Smiri se Andrija, popij malo čaja. Odmah ću se vratiti“, rekoh i izađoh u predsoblje. Tog trenutka nisam znao šta mi je činiti. Ugledah svoj mobilni telefon na stočiću. Pade mi na pamet da pozovem policiju, ali me u toj namjeri zaustavi činjenica da je komandir policijske stanice bio jedan od članova grupe. Zato odlučih da pozovem upravo njega. Tek nakon ponovljenog poziva javi se glas. Zvučao je šuplje i preplašeno.
„Ko je to?“
Predstavih mu se, iako je na displeju morao vidjeti moje ime.
„Andrija je kod mene. Čini mi se da je doživio nervni slom. Šta se to uopšte desilo večeras?“
„Tražili smo te i zvali, ali se nisi javljao na telefon. Nedostajao si nam da zatvorimo kompletan krug. Zbog tvoga odsustva... sve je krenulo po zlu!“
„Čekaj, smiri se malo, šta se dogodilo?“
„Grobnica se otvorila i nekakva stvar je izašla iz nje. Izgledala je poput... njegova glava... Potpuno je bio providan i vazdušast! Raspršio se u dim i prošao je pravo kroz Andriju, pa onda kroz zid! Nismo ga vidjeli više. Grobnica je i dalje otvorena, ali se u njoj pojavilo stepenište, koje nije spomenuto u Dnevniku!“
„Kakvo stepenište?“
Nakon podužeg ćutanja i disanja u slušalicu, on odgovori:
„Mislim da stepenice iz grobnice vode u nepoznat kraj. Vidio sam samo mali dio... Svi su se razbježali… Moram da idem... Ne zovi me više!“, a zatim se iz slušalice začu zvuk prekinute veze.
Za trenutak sam stajao neodlučan. Pomen prolaza u neki drugi svijet mi je zvučao nevjerovatno. Morao sam poći u podrum crkve da se i sam u to uvjerim. Vratih se u dnevni boravak i saopštih Andriji kako namjeravam poći da vidim u kakvom su stanju ostavili katakombe, i da prije jutra počistim eventualni nered. On otpoče da odmahuje glavom i da me moli da to ne činim. Međutim, kako nije bilo nikakve vjerovatnoće da ću nakon svega otići u krevet i mirno zaspati, izložih mu dvije opcije; ili će krenuti sa mnom ili će ostati sam u kući. Činilo mi se da mu nijedan od ponuđenih predloga ne prija. Ipak, nevoljno reče kako će ostati u kući i čekati da se vratim.
Pođoh do spavaće sobe, i uzeh pištolj koji sam držao na ormaru. Pretpostavio sam da mi neće koristiti, ali mi je svakako ulivao osjećaj sigurnosti. Uzeh još i baterijsku lampu, i potom izađoh u noć.
Automobilom sam se dovezao blizu crkve. Odatle pješke nastavih do jedne sporedne mračne ulice, i preskočih ogradu crkvenog dvorišta. Širom otvorena vrata crkvene kapele bijahu prvi znak koji je ukazivao da su se članovi grupe panično razbježali. Refleksno sam opipao pištolj za pojasom i ušao u kapelu. U njenom pročelju, ispod malog drvenog oltara, nalazio se naš „tajni ulaz“ u katakombe. Oltar zatekoh oboren, a zavojito stepenište, koje je vodilo na dolje, u potpunosti mi bijaše izloženo pogledu. Podigao sam oltar, a zatim se spustio u podzemlje.
Katakombe bijahu osvijetljene narandžastom svjetlošću, pa mi baterijska lampa više nije trebala. Izvor te svjetlosti bijaše odmah uočljiv. Poticao je iz otvorene grobnice, koja se nalazila u uglu sjeverne strane. Izvukoh pištolj i oslušnuh. Sa ulice do mene doprije zvuk motocikla, zatim se udalji, pa utihnu. Oprezno priđoh jami. Umjesto plitke rupe u zemlji, ugledah stepenište. Vodilo je proplanku obasjanom narandžastim svjetlom, koje je svojim reflektovanjem osvjetljavalo i katakombe. Ne znam zašto sam odlučio da uđem. Strah kojem bi u takvoj situaciji svako bio sklon, kod mene kao da bijaše zatajio. Privukla me je svijetlost, kao magnet. Zakoračih niz stepenište, i već nakon drugog koraka je moja noga stajala na stranom tlu. Taj neočekivan prelaz kao da me je probudio iz stanja opijenosti. Strah je svom silinom navalio na moje biće. Ustave koje su ga držale pod kontrolom bijahu iščezle, skupa sa prolazom kroz koji sam prošao. Svjetlost bila toliko jaka, da sam oči u početku zaklonio dlanom. Nebo je bilo narandžasto, i kada to kažem ne mislim na naš narandžasti zalazak sunca; ovo sunce je bilo gotovo u zenitu. Ali ne bijaše sunce jedino što me je natjeralo da zinem u čudu. Preko cijelog neba se protezala metalna konstrukcija, koja kao da je svojim obimom opasavala čitav ovaj svijet. Zapazih da je sačinjena od tri prstena, i da su oni uklopljeni jedan u drugi. Najmarkantniji prsten je polako ali primjetno rotirao, dok su druga dva naizgled mirovala. Monumentalnost tog prizora mi je u isto vrijeme oduzimala i dah i nadu. Naslućivao sam da se nikada neću vratiti natrag. Ono što je očaj podiglo na još viši nivo (ako je to uopšte i bilo moguće) bijaše gluva tišina. Nije bilo vjetra niti bilo kakvog drugog zvuka, osim onog kojeg su stvarali moji koraci po tlu. Vikao na sav glas dozivajući pomoć, odgovora nije bilo. Oko mene nije bilo ničega do ravne površine, izbrazdane linijama na pravilnim odstojanjima. Zaputio sam se jednom od njih, besciljno naprijed. Hodao sam tako sve dok ne začuh snažan pisak. Podsjetio je na zvižduk starih parnih lokomotiva. Trajao je kratko, i ne bijah u stanju odrediti iz kojeg pravca dolazi. Zaustavih se da oslušnem. Uskoro se pisak ponovo oglasi, i tada sam već mogao spoznati da dolazi odnekud s lijeve strane. Tlo zadrhta, ili pak moja koljena klecnuše, kada se na stotinak metara ispred mene najednom pojavi otvor u vazduhu. Kroz njega propade nešto ogromno, i uz tresak pade na tlo. Od udara se podiže poveći oblak crvenkaste prašine, a potom prolaz isčeznu. Primjetih da još uvijek u ruci grčevito stežem pištolj. Instinktivno ga uperih ispred sebe ali nisam pucao. Čim se prašina raziđe, opazih ispred sebe statuu. Presijavala se na suncu, pa se lako moglo zaključiti da je metalna. Izgled joj je istovremeno izazivao mučninu i jezu. Bila je visoka kao petospratnica, a svojom bizarnošću je podsjećala na dvonogog insekta. Skupine člankovitih udova - pipaka, račvali su se iz njenog torzoа poput grana bez lišća. Imala je trouglastu glavu, na kojoj nisam primjetio nikakve oči. Jedini par očnih kapaka se mogao tako odrediti mada ne sa sigurnošću, mogao se opaziti na njenim grudima. Iako ništa nije ukazivalo da je riječ o živom biću, pomislih kako ipak u svoj toj bespreglednoj jalovosti nešto postoji i kako je svjesno mog prisustva. Mučnina postade nesnosa te ispovraćah sav sadržaj želudca. Na nebu se iznenada pokrenu jedan od prstenova. Snažan bol u slijepočnicama i nekakav stran pritisak na vratu a potom mi se u um zariše slike. Ne mogu da objasnim kako, ali bio sam siguran da potiču od te statue. U toj viziji opazih živo stvorenje, nalik gnusnoj statui, kako se nadvija nad dječji krevetić. Zatim me zapuhnu poznati miris bolnice. Noge mi zadrhtaše i padoh na tlo. U maglovitoj mentalnoj projekciji vidio sam kako insektoliko stvorenje miluje glavu novorođenčeta. Spodoba se potom premetnu u izmaglicu i uvuče u dječija usta. Djetence raširi ruke i prstiće i glasno zakmeča. Začu se i zvuk otvaranja bolničkih vrata, ali ja u toj viziji ne mogah vidjeti ko je to ušao u sobu. Nakon toga ta sve izblijedi. Iz ptičje perspektive sam posmatrao sopstveno tijelo, koje pred nogama statue ležaše u nesvjesti. Bijah providan poput vazduha i nadnosih se takav nad besvjesnim svojim tijelom. To je potrajalo malo duže nego prethodna vizija, a zatim se sve raspršili u besvjesnu tamu.
Otvorio sam oči u podzemnoj grobnici naše lokalne crkve. Oko mene, u svojim ljubičastim odorama i sa ozarenim izrazima lica, stajahu svi članovi tajnog društva. U transu su uzvikivali Kridonovo ime. Dvojica od njih me odma opaziše izvukoše iz groba, u kojem sad be bješe stepeništa, niti ikakvog prolaza.
„Pozdravimo velikog Kridona!“ povika Andrija, a svi ostali ushićeno uzviknuše prorokovo ime. Htjedoh se nasmijati, ali me bolne rasjekotine na licu opomenuše da se uzdržim od toga.
„Skupili ste se“, zbunjeno konstatovah. „Andrija, jel ti bolje?“
On mi uzvrati zaprepašćenim izrazom lica:
„Otkuda znate moje ime?", upita nesigurno.
„Naravno da te znam Andrija. Ostavio sam te kući i došao ovamo.“ Žagor oduševljenja prođe među prisutnima.
„Kridon je sa nama!“, uzviknu Andrija i svi zapljeskaše rukama.
„Kakav Kridon! Šta je sa vama ostalima? Kako me ne prepoznajete? Pridigao sam se i zaputio ka stepeništu ne bih li izašao iz katakombe. Za trenutak mi se činilo da članovi grupe neće dozvoliti da napustim središte ritualnog kruga. Kada izađoh ispred kapele umalo ne padoh u nesvjest gledajući u prizor oko sebe. Sav svijet se bijaše sveo na crkveno dvorište, groblje i kapelu, koji su kao otkinut komad plutali u crnilu beskonačnog vasionskog prostora.
Prvo sam mislio da je sve ovo samo san. Pokušavao sam se razbuditi šamaranjem i vrištanjem. Nije imalo efekta. Pokušavao sam u par navrata i da se ubijem. Dva puta sam pucao sebi u čelo, a jednom direktno u srce. Svaka od tih rana je trajala kraće od trptaja oka, i odmah bi zarastala. Ispaljeni metak sam zaticao neispaljen u cijevi. Nema više ni Andrije i ostalih članova društva. Tražio sam ih po ostacima ovog plutajućeg svijeta. Katakombe su takođe prazne.
Ispod stabla kruške, na crkvenom groblju, pojavila se stara telefonska govornica. Pojma nemam kako se tu stvorila. Natpis nad njom je svijež: Pošaljite svijetu poruku. Upravo stojim u toj telefonskoj govornici i govorim u slušalicu.
„Halo? Da li me iko čuje?“
