Kuća Majke Sofije

anas je petak i očekujem posijetu. Vijerovatno će ponovo doći onaj isti brkati ribar. Nije da ga mrzim ali nije mi drago kad dođe. Nikad ništa ne progovara. Ćuti on ćutim i ja i, tako se gledamo otprilike oko pola sata, a onda se on osmijehne sa vidljivim olakšanjem zatim ustane sa stolice i ode.
Drugi su mi ponešto i govorili o svijetu izvan ludnice. Žena u plavoj haljini, na primjer, kada je dolazila prošlog petka sa mužem oduševljeno me obavjestila da će ljudska posada poletijeti na Mars do kraja godine. Onda je sve morao da uništi njen muž, koji ju je popriječio pogledom tako da je prestala i da gleda u mom pravcu a kamoli da kaže nešto. Želio sam da ga pitam jel' on to smatra kako mi flertujemo? Nažalost, nisam uspio izgovoriti ni riječ zbog lijeka od kojeg mi otiče jezik.
Suđenje, koje je predhodilo mom boravku u ludnici, bijaše potpuni promašaj pravosudnog sistema. Tužilac, suvonjav k'o pritka i sa dubokim nikotinskim podočnjacima, dva je puta izlagao svoj govor, koji ne bijaše duži od tri minuta, ako računamo oba govora kao jedan. Na kraju svog izlaganja dostavio je izviještaj doktora specijaliste a zatim sijeo u stolicu i posvetio se svom mobilnom telefonu. Sudija, pospana figura od preko stodvadeset kila, sijede zaliske, iznad ušiju, ponosno tijeraše na gore. Podrigivao je tokom suđenja kao nilski konj. Držao je doktorov izviještaj kao da u rukama ima mošti svetca. Moj branilac, po službenoj dužnosti, pogledao me samo kada se predstavio. Nakon toga je klimao i odmahivao glavom kao da je igračka koja se ključem navija. Očekivao sam da će pročitati izjavu koji sam napisao u pritvoru. Tamo sam sve lijepo objasnio onako kako se dogodilo. Ali avaj, kada je došao red na odbranu on moju izjavu položi na sto a zatim se složi sa ponudom tužilaštva, doživotna hospitalizacija o trošku države. Potpuno sam bio skrhan tom presudom. Iako više ne mogu pomoći sebi (oštećen sam lijekovima kojima me kljukaju) odlučih u potaji napisati izjavu ponovo. Neka je ostatak svijeta pročita. Ko zna možda se nakon toga i moja situacija promijeni.

Poštovani, sve je počelo prije otprilike godinu dana kada sam saznao da se prodaje stara kuća na samoj obali mora. Cijena bijaše sumnjivo niska te radoznalo pozvah broj iz oglasa. Sa druge strane žice javi se sekretarica agencije za nekretnine. Ona mi ljubazno dade adresu i ponudi agenta u slučaju da sam zainteresovan pogledati objekat iznutra. Prihvatio sam njen prijedlog te dogovorismo formalnosti oko susreta. Sa agentom se nađoh kod velikog supermarketa u naselju nedaleko od stana u kojem sam živio. Čekao me u žutom automobilu. Srdačno se rukovasmo pa se odmah zaputismo prema lokaciji kuće. Na moju konstataciju da je cijena sumnjivo niska on kroz osmijeh odgovori kako je u pitanju veoma star objekat koji nema uvedenu struju ni vodu. Ali, dodade, kako ne bi trebalo da žalim jer i sama pozicija na plaži vrijedi tih para. Iskreno se obradovah zahvaljujući bogu, u sebi naravno, što mi se ukazala takva prilika. Ostatak puta provedosmo u tišini, činilo se na obostrano zadovoljstvo.
Nakon sat vremena zaustavismo se na proširenju kod male piješčane plaže. Izađosmo iz vozila i dočeka nas miris mora nošen slabašnm ljetnjim povjetarcem. Prešli smo preko plaže a zatim se zaputili uskom stazom koje je počinjala iza velike stijene. Tada tu prokletu kuću ugledah po prvi put, bijaše to kameno dvospratno zdanje okrečeno u bijelo. Plavi drveni poklopci bijahu zatvoreni na prozorima. Veoma mi se dopade činjenica da se dvorištu moglo prići sa plaže kao i sa asfaltnog puta poviše kuće. Dok sam oduševljeno posmatrao taj stari objekat agent se primjetno unervozi. Zapitah se, šta to nije uredu? Priđosmo kamenoj ogradi, opazih da su vrata na njoj zarđala do te mijere da jedva popustiše pod našim cimanjem. Kada ih konačno otvorismo agent, primjetno i dalje uznemiren, otpoče da pretura džepove. Ja uđoh u dvorište radoznalo zagledajući uklesane linije u kamenom bloku, iznad ulaznih vrata. Prikaz ne bijaše jasan zbog mahovine koja ga je okivala. Primjetio sam da je izrasla samo preko tih linija a da je ostatak zida potpuno čist i bijel poput sasušenih pustinjskih kostiju.
-Izgleda da sam ključ zaboravio u kolima, pričekaj, sad ću ga donijeti, reče agent a zatim žurno nestade iza stijene. Dok sam čekao da se vrati sijedoh na kamenu ogradu.
-Šta radiš tu? Osvrnuh se i ugledah čistača koji je sakljupao otpatke na plaži.
-Kako to misliš, upitah radoznalo.
-Ma samo pitam čo'ek, ni'e mene briga, nego, znam niko ne ulazi tu, to ti 'e prokleto mijesto da znaš.
Pogledah prema kući i ona mi se odjednom učinje negostoljubiva. Osmijehnuh se. Čovijek slegnu ramenima i ode za poslom. Ostadoh da gledam za njim sve dok agent ne prekinu moj zamišljen pogled.
–Šta hoće taj smećar, upita me otključavajući staru željeznu bravu. Odmahnuh rukom ne želeći da komentarešim. Ušli smo u mračnu sobu, mirisala je na morsku sol. On otvori kapke na prozorima i svijetlost podneva obasija cijelu prostoriju. Već sa praga je počeo da hvali kuću, činio je to na način kojim bi dijete govorilo napamet naučenu lekciju, bez trunke uloženog misaonog napora u razumijevanje materije.
Dok sam se pretvarao da ga pažljivo slušam opazih ostatke slova i nekakvih čudnih znakova, na kamenom podu. Činilo se da ih je neko bezuspiješno pokušao ukloniti ali boja se bijaše dobro uhvatila na kamenu, bijahu blijedi ali još uvijek vidljivi.
-Kakvi su ovo znakovi?
-Prošle godine se dogodila provala, neki klinci su slavili ovdje nešto. Pretpostavljam da je u pitanju neki grafit. Možeš ga prekrečiti ili postaviti parket preko toga.
Odlučih da više ne postavljam pitanja. Razgledao sam unaokolo i potvrdno klimao glavom na sva njegova hvaljenja. Nakon razgledanja zaključasmo ulazna vrata. Ljubazno odbih da se vratim sa njim. Rekoh kako želim ostati tu do redovne autobuske linije i da ću razmisliti o kući i obavijestiti ga o svojoj odluci najkasnije u roku od sedam dana. Raziđosmo se svako na svoju stranu, kada se njegov automobil izgubi iz vida spustih se ulicom do kafane koja bijaše petnaestak minuta udaljena. Uđoh unutra, prostorija bijaše omalena, sa pet stolova i svi bijahu zauzeti. Kako uđoh tako svi prisutni, u isti mah, ućutaše i upriješe prodorne poglede prema meni. Osijetih nelagodu ali to ničim ne pokazah. Prišao sam šanku i bez okolišanja upitao barmena da li zna nešto da mi kaže o istoriji kuće na plaži. Čovijek zbunjeno pređe rukom preko svoje ćele pa pogleda u prisutne kao da traži podršku od njih.
-Šta ćeš popiti, upita me i pređe kariranom krpom po šanku brišući ispred mene umišljenu prašinu.
-Daj mi pivo, odgovorih kratko i sijedoh na barsku stolicu.
-Niko ne zna koliko je ta kuća stara, dobaci brkati ribar u polupijanom stanju. U opštinskim papirima ne piše kad su je izgradili.
-Moj sestrić radi u katastru i provijereno znam da su ti podatci od prije tristose'amdeset godina, ubaci se barmen stavljajući kriglu svijetlog piva pred mene.
-Piše li ko je živio u njoj, naruga se starac sa lulom koji je sijedio za stolom.
-Ništa takvo, brecnu se barmen pa se ljutito okrenu prema polici da briše boce.
-Ja ću ti reći momče, nastavi starac sa lulom. Legenda kaže da je u njoj živjela starica koju su svi zvali Majka Sofija.
-To 'e samo legenda mladiću, umiješa se brkati ribar. Osmijehnuh se njihovom prepucavanju te uzeh pivo i sijedoh za sto kod starca sa lulom.
-Naši pretci su vijerovali da je Majka Sofija viještica, nastavi on ohrabren mojim dolaskom za sto. Poručih mu rakiju ne obraćajući pažnju na upadice drugih.
-Svi su je se plašili i izbjegavali. Bilo je noći, tako su pričali, kada bi palila ogromnu vatru ispred kuće. Moj prađed, koji je čuo od svog đeda, mi je govorio da je plesala gola oko vatre. Znala je zaklat' kak'u pernatu živinu te bi se mazala krvlju po sisama i dolje, znaš, međ' noge, znaš na šta mislim?, to je bilo više konstatacija nego pitanje. Barmen donese rakiju, čuvši šta je starc upravo rekao grohotom se nasmija pa odmahnu rukom kao da je htio da mi stavi do znanja da ne bi trebalo da slušam budalaštine, da sam bio pametan i ne bih. Međutim, kako bijah oduševljen legendom, koju je moj pripovijedač očigledno držao za istinitu, samo klimnuh glavom dajući mu znak da nastavi.
-Ljudi su, u to doba, branili đeci da prilaze blizu kuće, posebno nakon što je baba zavela nekak'og popa. Pričalo se da mu je na prevaru o'sijekla glavu i ispekla ga je na ražnju pored obale.
-A zatim ga pojela, ubaci se pijani ribar. Kafana se sva grohotom nasmija. Volio bi' viđeti kako ga 'e podigla, opet se prisutni nasmijaše ali ovoga puta sa manje oduševljenja.
-Oko kuće je njegovom krvlju iscrtala prsten preko kojeg, kako se veli, niko nije mogao preći da je zaustavi u bilo kakvoj raboti. Tako se jedne prilike drznula da dozve i samog đavola. On izađe iz crvenog odsijaja, što se prelam'o na morskoj vodi. Kafana odjednom ućuta. Starac liznu rakiju pa nastavi.
-Prađed mi je pričao da je đavo zastao izvan prstena i da je posmatrao Sofiju nemoćan da kroči preko. Stara je htjela da mu zapovjeda. I ko zna šta bi bilo da se more nije diglo. Samo jedan talas pljusnu na kamenje pred kuću i opra krv. Tada on zgrabi vješticu i odvuče u more. Vrištala je tak'im glasom da to ljudi čuli nisu ni prije ni poslije tog događaja. Dok ju je odnosio, lupala ga je po leđima, njene šake su upadale u nje'ovo tijelo ka' u tijesto. Kažu da je, prije n'o je uša' u vodu, bacio nekak'u kletvu.
-Krvavi mladenci, uključi se ribar. Niko ne zna šta to znači ali od kad mi znamo za sebe priča se, tuda, da samo nekakvi krvavi mladenci mogu skinuti njegovu kletvu.
Nakon toga nasta poduža tišina, niko se nije usuđivao da je prekine, ili nije htijeo. Barmen je popisivao šank, ribar je gledao u sto pred sebe a ostali otvoreno gledahu u mene ne skrećući pogled. Imao sam utisak kako nisu pri pameti. Napokon, prvi progovori starac za čijim stolom sam sijedio. Upita za neku fudbalsku utakmicu i odmah otpoče graja oko fudbala kao da nismo samo minut prije toga, sasvim ozbiljno, govorili o viještici i đavolu. Shvatih da sam isključen iz konverzacije. Popih svoje pivo, zahvalih se svima a zatim potpuno očaran onim što sam čuo izađoh da sačekam autobus.
Prođe tri dana od kada sam bio u kući Majke Sofije. Gorio sam od želje da je pogledaju i moji prijatelji, kojima sam ispričao sve šta se dogodilo tog dana, sve do poslednje pojedinosti. Toliko sam bio nestrpljiv da skupa istražimo kuću da stigoh gotovo dvadeset minuta prije njih.
Sijedio sam na kamenoj ogradi i posmatrao more kad začuh smijeh iza sebe. Okrenuh se i ugledah kako joj on pruža ruku da bi lakše preskočila ogradu. Fotoaparat, koji joj je visio oko vrata, umalo ne udari u kamen. Ona se izvi a on je čvrsto privi uza sebe. Gledao sam ih sa osmijehom i radošću u srcu. Eliza i Hristos dođoše do mene oduševljeno posmatrajući kuću. Pozdravismo se a onda prođosmo skupa sa prednje strane objekta kako bi Eliza uslikala mistični prikaz urastao u mahovinu. Na naše iznenađenje opazismo da su ulazna vrata poluotvorena.
-Pa ti imaš ključ, dobaci Hristos radosno.
-Nemam, sigurno su dijeca provalila, agent mi je rekao da se to i ranije dešavalo, ogovorih zbunjeno pa ih oprezno otvorih.

Eliza uđe prva a za njom i nas dvojica. U glavnoj prostoriji bijaše vidljivo gotovo kao i napolju jer poklopci na prozorima bijahu takođe otvoreni. Tada, po prvi put opazih vrata u zidu ispod drvenih stepenica. Gurnuh ih nogom i ona se otvoriše gotovo bez šuma. Ugledasmo još jedne stepenice koje su vodile na dolje. Hristos predloži da se spustimo njima i malo bolje istražimo. Eliza odmahnu glavom i reče kako želi napraviti par fotografija na spratu a zatim ode stepenicama na gore. Nas dvojica siđosmo uz pomoć svijetla na telefonima. Osvijetlismo malu prostoriju na dnu stepeništa, činilo se da je puna nekakvog otpada te ne bijaše svrhe istraživati je dalje, pogotovo jer se osjećao i jak miris plesni. Popesmo se ponovo u glavnu prostoriju, kada zatvorismo vrata za sobom začu se Elizin vrisak na spratu. Pogledasmo se u čudu a pa, preskačući po dvije stepenice, izađosmo na gornji sprat. Pred nama se ukaza dugačak hodnik sa nizom vrata na obje strane. Znao sam da je nemoguće ali imao sam utisak kako je taj hodnik zapravo duži od dimenzija same kuće. Da ne bijasmo u paničnoj potrazi zasigurno bih posvetio tom fenomenu pažnju, međutim, situacija je nalagala da dijelujem u drugom pravcu. Na podu ugledasmo Elizin fotoaparat. Poslednja vrata, na kraju hodnika, nedostajahu u dovratku te obojica uđosmo u tu prostoriju. I dan-danas, u snovima, proganja me prizor koji nas tu dočekao. Koščata starica duge sijede kose, i kože suve poput oraha, stajaše pored prozora. Svijetlost dana je u prugama prodirala kroz drveni kapak padajući po suvoj morskoj travi prostrtoj po podu. Odmah pomislih na Majku Sofiju, osim nje nikoga nije bilo unutra. Hristos nervozno istupi i grubo je upita za Elizu. Starica proviri ispod sijede kose a zatim se kreštavo zakikota pa začuđujućom brzinom prođe pored nas i izađe u hodnik. Mi krenusmo za njom ali u hodniku ne bijaše nikoga. U jednom trenutku je bila na tri koraka ispred nas a u sledećem, nakon što je skrenula u hodnik, više je ne bi. Težak i opor smrad ispuni naše nozdrve. Želudac mi se zgrči i ja se nagonski ispovrćah po podu. Hristos, ublijedio, drhtavim rukama otvaraše vrata jedna za drugim i dozivaše Elizu. Obrisah rukavom usta i nos od povraćke trudeći se da progledam kroz suze koje, podstaknute želudačnom kiselinom u mojim nozdrvama, navališe na oči. Dosjetih se prostorije pod stepenicama te strčah dolje i otvorih vrata šarajući svjetlom ispred sebe. Nikoga ne bijaše unutra. Hristos izađe iz kuće i optrča oko nje kako bi se uvjerio da nije napolju. Tada mi se učini da čujem nešto na spratu, popeh se ponovo gore. Primjetih da Elizin fotoaparat nije na podu, bijaše nestao. Osvrnuh se da pozovem Hristosa i osijetih udarac u glavu.
Probudio sam se uvezan kaiševima oko struka i nogu. Čvrsto su me držali u stolici koja bijaše postavljena u čelo dugačkog stola. Crveni stoljnjak se protezao sa kraja na kraj a na njemu bijahu srebrne posude i poslužavnici sa raznim jelima na njima. Osvrnuh se ne bih li pronašao način da se oslobodim i tada opazih, kroz prozor, pramenove crnog dima. Kada vratih pogled na hranu opazih istu onu koščatu staricu smežurane kože, sa glavom oborenom kao da spava. Sijedila je na suprotnoj strani stola. Pokušah da joj bolje vidim lice ali od duge sijede kose to ne bijaše moguće. Taman kad sam otvorio usta da pozovem pomoć ona podiže glavu i pogleda me očima crnjim od noći.
-Ko si ti, gdje su mi prijatelji, bijesno povikah prema njoj. Ona se osmijehnu bezubim osmijehom a onda Eliza i Hristos siđoše sa sprata. Povikah da me odvežu ali ne bi reakcije kod njih, kao da me i ne vide. Sijedoše za sto ne uputivši mi ni jedan pogled.
-Nećeš više pričati za ovim stolom ako ti je život mio, zakrklja starica prema meni. Sijećam se da mi je prvo palo na pamet da to nisu riječi nego grguljanje vode, kao da je ispirala grlo i u isto vrijeme govorila. Zaustih, ni sam ne znam šta, ali ona podiže koščati kažiprst, - prvo jedi pa ćemo razgovarati! Nakon tih riječi spopade me takva glad kao da ništa nisam u životu jeo. Halapljivo sam trpao voće u usta, stalno pogledujući u njenom pravcu. Sir mi se učinio pokvarenim ali meso je bilo fantastično, prosto se topilo u ustima. Poželjeh da mogu dohvatiti vino da ga zalijem ali mi položaj to nije dozvoljavao. Kunem se svim svetim da se svo to vrijeme moji prijatelji nisu ni pomijerili. Naumih da ih nešto upitam ali kako je išao zalogaj za zalogajem odlagao sam konverzaciju zadovoljan samom činjenicom da su tu za stolom. Uskoro se najedoh toliko da sam mislio da ću pući.
-E tako, sada su dugovi izravnati, oglasi se starica kada hlebom pobrisah tanjir.
-Kakvi dugovi, upitah kao da se budim iz nekog sna. Otvorih usta u čudu kada Eliza i Hristos ispariše poput magle pred mojim očima.
-Šta se dogodilo sa mojim prijateljima, povikah izbezumljen onim što se upravo odigralo pred mojim očima.
-Pa pojeo si ih mladiću! Zar ih nisi prepoznao dok su se topili u tvojim ustima, začu se kikotav glas nekud odozgo sa sprata a zatim nastupi tišina. Izgubio sam pojam o vremenu, vikao sam i cimao se u bezuspiješnim pokušajima da se oslobodim. Onda je na vrata ušla policija. Stavili su mi lisice na ruke i izvukli me iz kuće poput vreće. Dok su me iznosili opazio sam ražanj na obali. Pored ugašene vatre bijahu dijelovi tijela mojih prijatelja isiječeni i poređani na pijesku u pravilnom redu.
Miještani su se okupili i posmatrahu kako me organi reda vezuju za željeznu kapiju. Kada se policajci udaljiše da obezbijede mijesto žutom trakom priđe mi proćelav čovijek. Prepoznao sam ga, bijaše to barmen iz kafane.
-Ne viči, vikanje ti neći pomoći, reče on tiho zaklanjajuči usta da ga policajci ne čuju. Morali smo to da uradimo, shvati, ljudi su se topili u blizini kuće. Preko trideset ljudi je poginulo na putu iznad nje i to samo u zadnjih deset godina.
-Pomozi mi, zapomagah još uvijek ne shvatajući šta to on govori.
-Tebe će proglasiti ludim, nećeš u zatvor, ako ti je za utijehu. Ne brini makar si živ. Posijećivaće te neko od nas petkom, tako smo se dogovorili. To je najmanje što možemo, zar ne ljudi? Okupljeni miještani klimnuše diskretno glavama pogledujući prema policajcima. Zažmurio sam i molio Boga da se smijesta probudim. Kada se uvijerih da to nije san sijedoh u šoku na pijesak.
-Oni su to uradili, povikah, policajci me ni ne pogledaše. Jedna žena prošaputa čovijeku do sebe kako joj je žao tanjira koje je dobila od sestre na poklon. Okupljeni je bijesno pogledaše i ona ućuta.
Sijećam se da je došlo pedeset policijaca da me preuzme. Dok su me praktično vukli prema kombiju davali su mi takve epitete da sam osijetio, duboko u svom biću, da me ne smatraju čovijekom. Primjetio sam, ispod jakne brkatog ribara, Elizin fotoaparat. Pokušao sam da podignem ruku i pokažem glavom ka njemu ali nisu me slušali.
Eto, dragi čitaoče, to je moja izjava pa sad mi Ti sudi kako misliš da treba a u međuvremenu ja ću poći da vidim ko mi je došao u posijetu. Vijerovatno je opet onaj brkati ribar, nema veze, odoh sad da ga nijemo posmatram pola sata.