MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Lica u drvetu

Picture
rijeme  je  bilo  takvo  da  se   moglo   zaključiti  kako  stiže proljeće, mada su dani još uvjek bili kratki.  Ptice  su veselo pijevale a snijeg se topio  pretvarajući  mali  potok u veselu rijeku  grgoljavih  slapova. 
   Isporuka  debala  na  kojoj smo radili čitavu zimu konačno je bila spremna. Iza moje pilane  se uzdizala poput drvenog brda.   Bijahu  to  uglavnom   debla   koja  smo  posijekli  na istočnoj  strani  planine.   Dok  je  bilo  snijega  lako  smo  ih izvlačili ali onda  se  iznenada  otopio  pretvarajući  staze  u blatnjave   kanale.   Mehanizacija  nije  mogla  prići  te  smo koristili volove i konje. Ni sa njima ne bijaše lako, uglavnom smo ustajali iza ponoći kada bi  blato mrznulo. Životinje su se klizale u potrazi za  boljim  osloncem  a  mi  smo  bili  pospani  i  umorni.     Gotovo  mijesec  dana  smo  tako  izvlačili  do jutarnjih sati. Nakon što bi kaljuga počela da se otapa slali  smo  životinje  u  štalu  a  mi  bi  prelazili  bi  na  siječu. 
   Porudžbina  je  bila  rekordna,  te  da  bi  obavili  posao  na vrijeme, priključio nam se i komšija Aleksa. Rado smo ga prihvatali u tim jer je bio velik i snažan  čovijek. Odmah je stavio do znanja da ne želi da radi za platu. Predložio je da platimo šumaru da  mu  doznači  hrastovinu  po  cijeni koja je bila samo predvidjena za pilanu.  Odmah sam  prihvatio tu pogodbu. Bijaše to ugovor bez papira koji je svima donosio profit.  Šumar  je dobijao ekstra novac, za mene je bilo jeftinije nego da platim dvije plate Aleksi a  on  će  od  namještaja  kojeg  planira  da  izradi,  u  gradu,  zaraditi mnogo  više  od  moje  dvije  plate. 
   Došao  je  i  ponedjeljak  kada  je  trebalo  da  ispunim  svoj  dio  pogodbe. Moj tim je otišao na obradu drveta a ja sam se zaputio niz sokak do obližnje  kafane.  Kao  što  sam  i  pretpostavljao šumar bijaše tamo, sam za  šankom,  nad  praznom  rakijskom  čašicom  i  pogleda  krvavog  od nespavanja.  Pijanim  očima  je  zvrljio  unaokolo  u  potrazi  za žrtvom koja bi mu platila sledeću turu. Nakašaljah se od kafanskog dima i  šumarevog  kiselog  mirisa.  Kada me  ugleda  radosno zakoluta prema  meni. Šapnuh  mu  diskretno na uho da mi je potreban a stari lisac se nasmiješi te mi dade znak da izađemo. Jedva dočekah da izađem napolje na svijež  planinski  vazduh  koji mi popravi raspoloženje.  Šumar  se  pak  namršti  kad  mu  objasnih  da  Aleksa  ima  specijalnu porudžbinu  namještaja  od  hrastovog drveta. 
   -Hrastovine  ima  samo  gore  kod  Babinog Nestanka, reče on mrzovoljno pa čežnjivo pogleda prema kafani. Pomislih da neće prihvatiti ponudu te povećah sumu  novca.  Stari  lisac  se  isceri pljunu u stranu pa mi  ispruži  koščati  dlan  u  znak  pogodbe.  Sačekah  ga  da  uzme  torbu  sa doznakama  te  krenusmo.
   Nebrojeno puta sam bio na proplanku koji je nosio to čudno ime. Bio je to nepristupačan  teren  za berbu drveta te zbog toga nikada niko nije tamo sijekao, iako su neka  od  najvećih  hrastovih debala  rasla  u tom  području. 
   Aleksa  nas  je  čekao  pored  nabujalog  šumskog  potoka  te  sva  trojica  krenusmo u planinu strmim  kozijim  stazama.  Komšija  je  sa sobom nosio motornu testeru.  Reče  kako  namjerava odmah posijeći stabala koja mu se doznače. Poželih da ga pitam kako namjerava da ih spustimo odozgo ali se predomislih.  Peli smo se oko sat vremena kad napokon stigosmo do izvora koji na svom  vrelu  bijaše  širok  preko  deset  metara.  Pregazismo  ga  oprezno  koračajući  po velikim oblutcima što su virili iz hladne planinske vode. Na drugoj obali sijedosmo pored ruševina  starog paganskog hrama da predahnemo. Aleksa poturi motornu testeru uspravno i izvadi tanku  turpiju te poče da oštri lanac. Šumar izvadi kobasicu i džepni nožić te  poče  da  otkida  komade  i  jede. Odbih  parče  koje  mi  ponudi  te  se  zagledah  u  ruševinu. 
   Dok   smo  sijedili   tako   uvuče  se  neka  tegobna  tišina   među  nas.  Gotovo  pa  se  osjetih neprijatno  u  njihovom  društvu. 
   -Još  nam samo fale Zvijerovile, dobaci šumar kad pojede kobasicu. Otrese mrve sa pantalona i obrisa rukavom masnu bradu pa zatvori nožić i spakova ga u džep.
   -Šta  su  Zvijerovile,  upita  Aleksa i prestade da oštri lanac. Ni ja nikada ne čuh za takvo nešto ali  ne  rekoh  ništa.  Šumar  dohvati  nekakvo  drvce  umoči ga u vodu pa otpoče da čisti ostatke kobasice  između  zuba.  Kada  ih  očisti  poče  da  pripovijeda: 
   -Zvijerovile  su  ti  moj  prijatelju  utvare  kojima  su  u  mom  selu  majke plašile đecu da bi bila poslušna.  Ako  ne  uradiš  to  i  to  doći  će Zvijerovile po tebe! Teško je povijerovati da ti Aleksa, koji  si  iz  ovog  našeg  kraja,  nikada  nisi  čuo  za  njih.  
   -Tek  smo  na  pola  puta, bolje  bi  bilo  da  krenemo  ako za dana želimo da se vratimo u selo, rekoh  te njih dvojica smijesta ustadoše.  Aleksa  prebaci testeru  preko  ramena  pa  nastavismo terenom  koji  je  sada  već  bivao  manje  strm. 
   -Na  prvi  dan  proljeća  niko  od  dijece  nije  izvodio  ovce u  planinu.   Pričalo se da, navodno, Zvijerovile trče kroz šumu. Ljudi su nestajali na taj dan. Moja stara me  je  posebno  upozoravala da ne idem prema Babinom Nestanku. Znaš li da je onomad čitav puk njemačkih vojnika nestao kod Babinog Nestanka. Zvijerovile su izašle iz  đavolje ruševine te su skrenule dušmane  koji  su išli da nam spale selo,  šumar stanji glas oponašajući svoju  majku. 
   -E baš si našao šta da nam pričaš, izgleda da ti je rakija spržila i mozak pored jetre, ubacih se u  namjeri  da  ga  prekinem  jer  mi  se  nije  dopadao  njegov  zlokobni  ton  a ni Aleksina tišina.
   -Šta je đavolja zidina, upita Aleksa iznenada gotovo  kroz osmijeh te i meni laknu.  Šumar  se  i sam  nasmija  dunu u dlanove  pa nastavi. 
   -Đavolja  zidina   prijatelju  moj  je  ova  dolje  gomila  kamenja  gdje  smo  se  odmarali.  To  je stari  hram  iz  vremena  prije  nego  su  hrišćanstvo  i  islam  došli  u  ove  naše  krajeve.  Tu  su se   prirodi   molili   naši   daleki   pretci   u   molitvama   koje   su  sami  smišljali.  Već   'iljadu-ipo godina   to   je   hrpa   kamenja   i   sumnjam  da  šta  veće  od  miša  ili  zmije  može  izaći  iz  te gomile,  doda  on  pa  pljunu  u stranu. Ja sa uzvisine pogledah u smijeru paganskog hrama pod nama  spreman  da  pitam  nešto  ali  šumar  doda  kako  je  bolje  da  požurimo  ako  želimo  da doznačimo  nekoliko  dobrih  stabala i da se vratimo dok je još dan. Za divno čudo još se i zaputi odlučnim korakom  te  nas  obojicu  preteče.
    -Nebi  valjalo  da  je tvoja majka bila u pravu promrmlja Aleksa sebi u bradu, danas je prvi dan proljeća. Ja progutah  svoje  pitanje  a  šumar  već  bijaše odmakao pedesetak metara uz stranu te prošaputah da bi trebao da zna da ne postoje  Zvijerovile  i  da  je bolje poslušati starog lisca i požuriti.
    Nakon  sat  vremena  stigosmo  do  Babinog Nestanka. Pred nama je počinjala stara hrastova šuma. Sijedoh na kamen da srolam cigaretu a njih dvojica zađoše među prva stabla da odaberu ona koja će doznačiti. Uskoro se začu i brektav zvuk motorne testere.

Picture
   Ne  sijećam  se  ko  je  prvi  od   njih   dvojice vrisnuo. Dok sam trčao  prema  njima   potajno sam  se  nadao  da  mi  se  samo  pričinjelo  ali onda  se  testera ugasi i nasta  muk.  Zastadoh iznenađen a onda začuh šumara kako doziva u pomoć.   Protrčah   kroz  šiblje  i  ukopah  se  u mijestu  pred  prizorom za  koji  me nisu   mogli pripremiti  ni  najluđi  snovi. Ugledao sam noge nesrećnog   Alekse   kako   se   tresu   dok  mu ostatak  tijela doslovno  bijaše  usisan  u  deblo  ogromnog   hrasta.   Pogledah   prema   šumaru   kojeg   je   dograbilo   drugo  stablo.   Njegova   gornja   polovina   tijela  i  lijeva   ruka   još  bijahu   van   debla.   Gledao  me  izbezumljenim   pogledom  a   zatim  poče  da  maše  i  doziva  u  pomoć.   Priiskočih  odlučno  i  uhvatih  ga  za ruku.   Nikada u životu  nisam  osjetio  tako  snažan  stisak.   Umalo  da  vrisnem  od  bola  ali umjesto toga samo udahnuh  duboko i povukoh ga ka sebi. Mogu se zakleti da sam ga izvukao za pedalj ili više  prije nego  ga drvo povuče u sebe takvom silinom da je čitav nestao u treptaju  oka  povlačivši  i  moju  ruku  za  sobom.   Pokušah  da  se  oslobodim  ali  već  bijaše kasno.  Deblo mi  zgrabi  cijelu  šaku  i  ne   htrjede  je  pustiti.   Pokušao  sam  da  ostatak  tijela  držim  podalje  ali  stablo  poče   milimetar   po  milimetar  da  me  uvlači u sebe.   Panično  sam dozivao upomoć dok me glas ne izdade ali niko me tamo nije mogao čuti.  Kada  mi  deblo  dođe do podlaktice shvatio  sam  da  ću  umrijeti.    Ugledah  motornu  testeru  pored  noge  na  zemlji. Odlučih   da  sa  njom  napadnem  drvo.   Gurnuh  nogu  u  njen  rukohvat  a  slobodnom  rukom potegnuh trzavicu. Motorka štektavo zabrunda te je podigoh  u  vis iznad glave stežući  ručku  sa dugmetom za gas. Vrisak testere  odjeknu  planinom  a  miris  benzina  zapuhnu  moje  nozdrve. Oborih mač,  onoliko  koliko  mi  je  to  položaj  dozvoljavao,  i  prislonih  ga  na stablo.   U  istom  trenutku  drvo  mi  stisnu  ruku  takvom  silinom  da  mi  zaigraše  bijele tačkice  pred  očima  od bola. Testera odskoči od kore a zatim skliznu niz  nju  pravo  na  moju  zarobljenu ruku. Prošla je kroz ruku poput noža kroz maslac a zatim pade na zemlju i ugasi se. Ja odskočih od drveta a krv šiknu  na  sve  strane.   U  panici istrčah iz šume ostavljajući drugu polovinu ruke u drvetu.   Glas  mi  se  povrati  te  počeh  da  vrištim u  bolu  i  panici  tako  da  sam  mislio  da  me č uju  stotinu kilometara  u  krug.   Babin  Nestanak  zaplesa  pred  mojim  očima  i   padoh  licem  u  travu. 
    Probudio  sam  se u kolibi kuma Milana. Sudbina je htjela da je on tog dana lovio nedaleko od Babinog Nestanka  i  da  je  čuo moje zapomaganje. Htjedoh da pogledam u ono što je ostalo od ruke ali on mi okrenu glavu na drugu stranu. Ugledah njegovo lice kako se nadvija nada mnom a onda mi izmedju zuba gurnu  kaiš  i  prisloni  usijano  siječivo  na  moju ranu kako bi spalio krvne sudove i zaustavio krvarenje.  Od  bola  koji  se  zakuca u  moj  potiljak izgubih  svijest  i  ponovo potonuh  u  tamu.

Picture
  Prošlo je više od četiri mijeseca od tog događaja.  Ljeto  je  bilo  u  jeku  i  ja  sam  se  oporavio. Policija je dolazila nekoliko puta da me ispituje o Aleksi i šumaru. Držao sam se  priče  o  čoporu vukova koji nas je napao  u  šumi.  Znao  sam  da  njima  dvojici  nema  spasa  bez  obzira šta ja ispričam.  Dani  su  prolazili kako-tako ali večerima nisam  mogao  da  spavam.  Sanjao  sam  da debla iza pilane ustaju i sve nas gutaju u slast. Želio sam da te more prestanu zato odlučih da se vratim Babinom Nestanku iako nisam znao šta bi mogao vidjeti tamo. 
   Jednog julskog jutra konačno skupih hrabrost i zaputih se sam u  planinu.  Dan  je  bio  vedar  i nekoliko jastučastih oblačića je lijeno krstarilo nebom. Kod ostataka ruševina hrama zastadoh  te se napih vode a onda  bez  zadžavanja  nastavih  uskom  zaraslom  stazom.  Kada  se  konačno uspeh do poprišta nesrećnog događaja stadoh kao  ukopan  da  sa  odstojanja  posmatram  prva stabla  i  puzavice  koje  su  ih  sada  okivale  širokim  zelenim lišćem. Nakon što  povratih  dah  i samopouzdanje zađoh među hrastove sa  oprezom,  poput  miša  koji  zna  da  ga  zmija  vreba. Uskoro ugledah zarđalu motornu testeru zaraslu u visoku travu. Pogledah prema  stablu  koje  je usisalo  Aleksu   i opazih  neobičnu  anomaliju  na  kori.  Zagledah  se  malo bolje a onda me obli hladan znoj od onoga u šta sam gledao. Svako ko bi se bolje zagledao u deblo  ne  bi  mogao  a da ne vidi Aleksino lice u grču bola iscrtano pukotinama u  kori.  Prođoh i pogledah drugo stablo, ono koje je progutalo šumara i moju ruku. Nakon kratke pretrage ugledah i njega u ispucaloj kori. Njegova  usta  bijahu  širom  razjapljena  u  grimasi  bolnog  vriska. Krenuh oprezno od debla do debla. Ona mlađa ne imadoše lica, međutim pojedina od njih, pretežno ona starija, imaše  i po tri ili četiri i svima njima bijaše zajednička grimasa bola i panike na licu. Užurbano  se  zaputih  kući pazeći  da  se  ne  sapletem  od  kvrgave  žile.

   -Vratiću se,  doviknuh  stablima  kad  izađoh  iz  šume,  vratiću  se  sa  benzinom  i  šibicama!
Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt