Pjesme iz doba „Baš me briga"
|
RUNOLIST
Rastem iz kamena bijelog
a nad'o se ametist, mislio cvijet sam ko drugi, ali sam runolist. Padoh iz oblaka gustog misleći kiša sam sada, mislio da sam kap vode, no dospjeh ko kuglica grada. Potom pomislih vjetar, fijučem tako mi pira, no rekoše oštrica mača što rasijeca list od papira. I tako, ni sam ti ne znam, ko sam i kuda to snijevam, sobom ili sa drugim stih ovaj zapodijevam. Živim van javne jave, ja ubogi nadrealist, mislIo cvijet sam ko drugi, ali sam runolist. copyright © Milovan Lalović 2019 
OJ DODOLE KAKVA KRUNA?
Šeto sam se glagolom kraj mora,
oj dodole pokraj mora, kroz pridjeve pjenavog prostora. Oj dodole, mili bože. Tu ugledah đe krunišu zvijezdu, oj dodole, čime brate? Fantazijom u ljubavnom gnijezdu. Oj dodole, mili bože. Od padeža kruna joj na glavi, oj dodole sedmokraka, svijetla kruna promjene na javi. Oj dodole, mili bože. Pozvah da se šetamo u stihu, oj dodole, kuda brate? Osmicom u ličnom oktoihu. Oj dodole, mili bože. Pjenare nam šetnju kraj talasa, Ko to dole? Oj dodole. Kriptogrami šumovitih glasa. Oj dodole, mili bože. Nek su prosta sva ova čudesa, oj, dole, oj dodole, mjesecu je kradem sa nebesa. Oj dodole, mili bože! Oj! copyright © Milovan Lalović 2019 
IX
Svijetovima hodio sam ka' što moram.
Oblake sam pogužva po nahođenju. Jer, nebesa pretresah za tvojim tragom. Svom sam grajom budio te, budio iz uspomena. Graja mi se osula ka' ponornica. U ponore i ja skočih za odjekom... Svijetovima hodio sam ka' što moram. Oblake sam gužvao po nahođenju. Jer, nebesa zbog tebe su lovilišta. Tu te love moje misli pravdalice, love nebom pravdalice neprestano. A za njima nema pasa lovačkijeh. Mijesto pasa orkestri se oblacima trubadure. Svi izvode nikad artikulisane notne vale prećutanih ljuboriječi. Tim se lovnim družinama priključujem... Svijetovima hodio sam ka' što moram. Oblake sam pogužva po nahođenju... Da sam tada oklijevao - ka' što nisam, da sam i ja zaspao u uspemenu, da tišinom zaborava pustih korov - spletoh snove, da li bi u bezličnome bila budna? copyright © Milovan Lalović 2019. 
XIII
Ovo je pjesma za tvoje oči
u tragu za ždralovima, i za svim martovima koji su se oglušili na aprilsku prevrtljivost. Njena slova su dostojnija jutra n'o sva slova Teogonije. Kvintesencija njom gazi suptilne granice nečijeg izokolnog stava, i podnosi račun od petominutnog gledanja u ogledalo. Ovo je pjesma za lunatičke pohode onoga ko je namjeravao pregaziti more. Za uvelo cvijeće koje je sađeno ispod svijetlosnog potpisa roletni na zidu đe kolutaju oblaci havane. Ovo je pjesma koja je pogubila sve riječi za tvojim pogledom, i ždralovima, stoga završava s tri tačke na papiru... copyright © Milovan Lalović 2019 
XI
Postat' ideja
u bezoglavu, čupati tupost bodljikavu. Dati se šumama do kapi zadnje, pa plamtit' u hrastu na veče badnje. Snove što bude ljudima nuditi, snovima sve ih na skroz razbuditi. Postati vjetrom što svuda zađe, pod suknje ići, valjati lađe. Entropiju jahat' dok koreografi, trunit' se cimetom na jutarnjoj kafi. Od mudroga pa sve do u banalnost, u srca ljudi saditi radost. Na kraju otić' bez osvrta na kiše, otići, i nikad vratit' se više. copyright © Milovan Lalović 2019 
VI
Osvitu svijetli sunčanog ploda,
zakleti vitezu knjeginje zore, jutros u ime nam mimohoda ne žuri u polja i prozore. Tako ti tvoje svijetlosne krune, sjaja na vodi, i hladovina, zađi za brdo do sestre Lune, daj mi još trenut serotonina. Ruke su moje viječite tajne, jedna je dika, druga greota, objema zakrivam zrake ti sjajne, pričekaj malo još iza plota. Svaki nam susret osvanem drugi, ti nebo zastreš a ja u muk, noćas ti nijesam ko drugi ljudi, svu noć sam evo tršavi vuk. Noćas sam drevni šapat u mraku, daleki predak, pećinska vatra, noćas sam privid u raskoraku, magla što šumom svu noć se hvata. Osvitu svijetli sunčanog ploda, tako ti vatre, vode i praha, okasni u ime nam mimohoda, pusti da udahnem još dva-tri daha. copyright © Milovan Lalović 2019 
NEMAM BAŠ NIŠTA DA JAVIM
Nemam baš ništa da vam javim...
Dan niti pjeva, a niti jauče, slani mi sati mekšaju dušu pa potapam u njih i svoje juče. Jedina misao koja zna plivat', ko pluta mi ne da da se udavim, drži me na dnevnoj površini, pa se za uzvrat iluzijom bavim. Nemam baš ništa da vam javim... Želje iz oka su planinama pošle, mrtvi su ruganja razgrabili još prvog minuta godine prošle. Večer je svaka iz izvora istog, dolazi pravo iz nijemog krešenda, iz bezglasja koji hodnici snuju a boluje od njih sva hacienda. Iluzije nikad ne postanu stvarne, a ja sam vam skala za mjeru istih, uzalud hiljadu puta vas volim, to vrijedi krajcaru i jedan distih. Nemam baš ništa da vam javim... Vatreno grožđe ću nasut u čašu, potom ću obući novo odijelo šiveno po mijeri lakrdijašu. Pis'o bih još ali na pragu je veče, moram iluzijom da se pozabavim, kuća će opet sanjati ženu, ne, nemam baš ništa više da javim. copyright © Milovan Lalović 2019 
GODINA SREĆE
Jednom sa volio stvarno,
onako da ti dah se pokida na pola. Ne kažem to sad kao samo literarno, i stvarno nije puka hiperbola... Al šta sam mogao znati? Bio je neki drugi vijek, bila je čudna stvarno to godina neka. Olovo zveckalo u zvek, al prema meni, vidiš, čak ni izdaleka, nije se durila... Sve biješe besmrtno... Petrovaradin biješe kao bombonjera... U njemu krupne oči jedne lijepe Ane, što voli Milovana u oba smjera... Godina sreće, život ko neće, a s nama igra se... Mirisni kao kasno u miholju cvijeće... cvijeće u rosi.... Jednom... To biješe Hokaido, vezivah lancanama na molu brodicu, kad začuh znan klik-klake štikli, kao kad Španac tapka akustičnu žicu... I oko jurnu ko naći će je tamo sa druge strane pogleda... Ali na mjesto Ane Japanka me kosinom nindže zagleda... Godina sreće, a život igra se... Baš kad te hoće, ti baš tad kao nećeš... o ne, ne, neda se... Jednom sam volio stvarno, onako ljudi kad te dah davi na pola. Bilo je jednom ali ekstraordinarno, i nije priča, nije pusta hiperbola... Godina sreće, život ko neće, a s nama igra se... Mirisni kao kasno u miholju cvijeće... cvijeće u rosi... Ne, nijesam mogao da znam, da jedan život jednu Anu nosi... Da poslije bivaš sam... Sam s mislima o Ani u kosi... Godina sreće, a život igra se... Baš kad te hoće, ti baš tad ko nećeš... o ne, ne, neda se... copyright © Milovan Lalović 2019 
SVIJETIONIK
Čuvar niza rečenica,
na stranici, pred uvodom, međ' trepetom oka tvoga raspojasan svodi svodom. Na papiru požutjelom đe prazninu ćutiš tihu, sija žarom suncokrator gramatovan u distihu. Iza njega upliće se strofa niske pletenica, na stranici, pred uvodom, čuvar niza rečenica. copyright © Milovan Lalović 2019 
OŠTAR JE VJETAR, VJETAR JE BLAG
Rojevi očiju u žbunju spiju,
vukovi ljeplivu tečnost sniju. Studeni vjetar oštar i blag, uvija sjenke u sviježi trag. Oštar je vjetar, vjetar je blag ne gledaj, ne gledaj unatrag. Kod šumskog potoka mrkog i žednog, čuju se koraci putnika bijednog. Izgubljen u sred usnulih gora, prati ga u stopu zlokobna Mora. Oštar je vjetar, vjetar je blag, ne gledaj putniče unatrag. Oštar je vjetar, vjetar je blag, ne gledaj, ne gledaj unatrag. Od stabla do stabla modri i plavi, za Morom vuku se bezumni Navi. Neđe međ' korijenje, neđe kroz draču, čuju se kako kmeče i plaču. Oštar je vjetar, vjetar je blag, ne gledaj putniče unatrag. Ptice se ne čuju u mrtvoj noći, cvokot za cvokotom, ne cvokoći. Nemoj da piješ od potoka žedna, jer ako zastaneš više te nema. Oštar je vjetar, vjetar je blag, ne gledaj putniče unatrag. Niz nebo granje borova striže, nešto što cvili je bliže i bliže. Raskovnik traži, pod nogom beri, on će te spasiti vještičje kćeri. Oštar je vjetar, vjetar je blag, ne gledaj putniče unatrag. Oštar je vjetar, vjetar je blag, ne gledaj, ne gledaj unatrag. copyright © Milovan Lalović 2019 
OVAKO SE VEZICE VEŽU
Lijevi kraj - to ti je dama,
desni - gospodin fini od Brijega, potom im ukrstiš koplja provučeš damu pod njega. Zatim nek dobro se stegnu, u petlju gospodin sad dođe, dama ga obrgrli jednom, pa opet pod njega prođe. Nema tu posla više, sada ih strasno rastegni, a da bi ljubav trajala, dobro ih čvorom napregni. copyright © Milovan Lalović 2019 
POTRAGA
Preko polja ništa sem pogleda.
ribar traži barku svud po travi, mijesto cvijeća pčele školjke praše, a mirišu na te' zaboravi. U pogledu ništa osim strijepnje, pratilja te skupa sa mnom traži. čas mi jecaj obraziljom budi, čas me istom tješi i kuraži. U strepnji su svi tvoji osmjesi. Sobom ljubav raspinju u jedra, tajanstveni matrijahat znaci, pijena mora i mliječna njedra. U tvojim je osmjesima jedno, i posljednje srce mi iz grudi, u bezdanu bez njeg' su uzdasi svi logični a i svi suludi. Preko srca morski tuku vali, pjene stijene svijeta u povoju, našeg svijeta koji smo usnili, u skerletu i svilenom kroju. Tamo je i oblik naših dana, uputstvo za sreću u budnome, bezbriž jedan iz ugla usana, i shvatanje u svemu čudnome. Bez njega ne razlikujem dolje, od onoga što gore se širi, a valja nebesa dovršiti, čekaju nas drevni juveliri. U srcu je od ribara barka, ljuljuška se nad crnim beznađem, ali o tom pričaću ti lično, šapatima, kada te pronađem. copyright © Milovan Lalović 2019 
ONA I ON
On je rođen pronalaskom pisma
u visokoj svijesnoj magnitudi, a ona je od slova i riječi iščupanih iz njegovih grudi. Empirijski bjehu gladni svega, jer sve bješe mastilo i ništa, jer sve bješe samo gola volja, gola volja golog sjemeništa. Kad su slovne epohe počele, jezik posta forma erotike, a njih dvoje u eroti skladnoj, zaigraše plesom poetike. U najvećoj formi svih izraza, etos-logos - slatke invazije, zaplesaše alhemijom sloga, kroz izraze tihe poezije. On je rođen pronalaskom pisma, kada je riječ prestala da grca, a ona od rečeničnog sklopa, izniklog mu po sredini srca. copyright © Milovan Lalović 2019 
KA sebi
Na toj stazi susreo sam more
kap u kapi đe se pjeni žalom, napio se sebe prepametnog, i nazdravljo sa sobom budalom. Susreo sam na toj vodi dane, đe trenutak trenutkom se veže, pjesmu živu predaka u sebi, i sopstvene na Mjesec laveže. Tišinu sam isto tu susreo, onu još od prije svog rođenja, vjerovat mi znadem da nećete, al s tišinom imah ophođenja. Na vodi ćeš u korito leći, jer će biti čisto i prostrano, tu sam biće sobom i postao, tu postadoh i ono svestrano. Na toj vodi susreo sam mnoge, okovane i oslobođene, hvalospjeve slušah beskonačne, beskonačno viđeh mrgođenje. Lutalica sa vode polazi, a ka vodi još to posto nije, u korak ga narodi progone, progone u duši brutalije. Zato, ako prijatelju dragi, pođeš i ti putem u tom smijeru, sve podijeli, sebe ne udijeli, razapni kroz sebe barijeru. Nek od sebe odpadaš niz staze, gledaj kule za sobom da gradiš, nek za tragom izniču ti stijene da lančane vrleti da zasadiš. A na vodi dobar gutljaj uzmi, neka bude za sad i kasnije, vrisni prema Mjesecu na nebu, da vidike rasvijetli jasnije. Onda miran tu sačekaj jutro, može biti da će okasniti, možda sebe budeš zagoneto, a možda ćeš sebe razjasniti. Pa kad sunce nebesa raspara, niz trag tvojih lančanih čeljusti, baci vodi posljednih pet para, i krčage iz ruku ispusti. Čekaću te s druge strane mosta, čekaće te hladna borovina, čekaćeš i sebe samog tamo, sa pjenavim rogom crnog vina. copyright © Milovan Lalović 2019 
ONI TRENUCI
- Ne tražim od tebe ništa
osim po neku iluziju, rekla je. Postoje trenutci koji bi trebali biti vječnost, ponovljeni kroz svaku verziju jave. Dok god postoji urušavanje i rast praosnovne, lelujave, želje postojanja u njima. - Ne tražim od tebe ništa, osim po neku... U jednom takvom trenutku moji džepovi su vaza za cvijeće. Miriše kuglov sa paleta na ramenima. Osmijeh slijeće i uzlijeće, kao ptice na polu-uvijenu od snijega žicu. - Ne tražim... - Znam. Moja misao puna tebe, i trenutka, oklijeva, nećka se na pragu razuma. Ne znam kako me je obuzela. Ne kao tok logičnog misaonog sporazuma, već nezavisna i po sebi živa. - Ne tražim... - Sve znam. Ništa ne pojača frekfenciju trenutka kao gledanje u zvijezde. Neđe se među njima nalazi naša. Neđe tamo se gnijezde, tvoji preci u božanstvo. U njima hodiš kroz cvijeće, bez odjeće. Tamo sam i ja, molim te za dar. Hodočasnik tvom svetom proljeću. Iako kovač, psetar, ribar ili govedar, molim te za dar pisanja. - Ništa od tebe ne tražim osim po neku... - Znam, iluziju poneku trenutkom vječnim vlažnu i plijesnu. - Hvala ti na njima. Hvala tebi na daru, mila, hvala što pišem ti pjesmu, a vječno, vječno je samo riječ. copyright © Milovan Lalović 2019 
VJETROVI ZIMSKI
Vjetrovi zimski, urlici ledni,
bezumna konjice nameta bijelih, preko vam vihora bijelila ludog, vriskom u vama ledom zacijelih. Sazvučja vaših patnji i piska, grotlom cvoktave kobi me nosi, grudima pravo na oštra koplja što upiru u me njeni kolosi. Braćo vjerovita dignite mene, brata po studi i oštrom mrazu, visoko gore brdima onim, da nađem ka njoj prečicu stazu. Dajte mi vaše zvižduke oštre, da njima siječem što na put mi stane, pa da od prepreka siječenih ledom, ojačam nade mi okoštane. Topuzom jauka i cvila studi, razmešću namete, razmešću strah, probiću klance kroz brda i sebe, da doprem đe nikad ne dopirah. Vjetrovi zimski, glasovi ledni, bezumni galopu potkovan ehom, preko vam vihora bjelila ludog, polazim pred vama sa osmijehom. copyright © Milovan Lalović 2019 
SRČANA DOBA
Bila je to smijena doba u tebi,
paleta strasti u spektru poze, dostupna ženi ko po potrebi, dostupno boginji prve mimoze. Ne može slika, ne mogu riječi, sumnjam da moći će prisjećanje, istinsku da te ovijekoviječi, da prenesu trenut i osjećanje. Sada je početak zapletala, sezona u kojoj nestaje žute, žute kojom si sva cvijetala, u mjesecu svoje prve minute. Ne brini ti mijenjaš to azimute, sa njima godišnje doba se mijenja, tako se izvori u srcu mute, tako ti dolaze i bistrenja. Zaima će doći, zima će proći, opet ćeš kose slane piti, hirovi opet biraće poze, opet ćeš radost mirisna biti. copyright © Milovan Lalović 2019 
|
KAD BI ANA
Kad bi Ana bila nebo
krilata bi đeca bila, da je vazduh što dišemo, bolest bi se istrijebila. Kad bi Ana u valove premetnula svoje snove, svi bi ljudi na planeti pošli spavat u čunove. Kad bi Ana bila juče i sjutra bi juče bilo, i vrijeme bi odmah svoje sve tokove pogubilo. Kad bi Ana bila knjiga najljepša bi bila bajka, a da nema drugih žena svima bi nam bila majka. Da duboke zjene njene jesu sveti svemir mio, sve smisao dobilo bi te i Bog bi Ana bio. copyright © Milovan Lalović 2019 
DAN ZA DAN
Košuljom mi vidike sakrivaš,
galeone hvataš u butelju, svaku riječ emajlom pokrivaš, a snove mi loviš niz postelju. Dan mi za dan zorama kusuraš, a noći su od vijeka skuplje, međ' avguste namete teturaš, da ozime srčane mi duplje. Aksiomom Marie me vežeš, ime moje smijeraš da namijeniš, jedan minut jučerašnji tražim, a kamenom mudraca ga cijeniš. U košulji mliječiš orhideje, u butelju potapaš mi lađe, niz vidike prosipaš ideje, da te snijevam kad mijesec izađe. Dan mi za dan zorama kusuraš, pa ćeš noću snove mi loviti, mijesto ljudi nebudne poturaš, da se nemam kome požaliti. copyright © Milovan Lalović 2019 
VELIKA NEGACIJA
Nema tame, ona ne postoji,
jutro čekaj pa oslušni pijetla, čućeš kako to što zoveš tamom nije ništa do odsustvo svijetla. A ni zida nema među nama, ne kotrljaj lončić niz znamenje, pažljivije zagledaj u obris, zarobljeno to ti je kamenje. Moje srce nije od čelika, sva mu u krv zemlja nabijena, na ključ parom klobuta dok tuče, sažima ka rastopljena stijena. Nema mržnje, ona ne postoji, daj vidike malo olabavi pa pogledaj, to što mržnjom smatraš to pepeo naše je ljubavi. I taj život, u koji se kuneš, polovan je jer si svojeglava, nije cvijet u sred majske zore, nego je cvijet što u zoru spava. Nema tame, ona ne postoji, niti ima među nama zida, daću ti krug jedan oko sunca, i prozore očinjega vida. copyright © Milovan Lalović 2019 
IV
Razasuću svoje korake
za tvojim malim stopama. U šaku vode začeću život po tvojim željama... Sve ključe od svijeta daću ti, ali baš od svih odaja. Sluškinju tebi ću stvoriti - i nazvati je Predaja. Uplešću sokake i ulice oko svih tvojih mostova. Svu vasionu možeš imati, za hirova bezbroj i svijetova... Grifona ne dam! Sve to je tvoje sem grifona što leti iznad jezera, koje se u očima plavi ti, poput plavetnog glečera - oči moje. copyright © Milovan Lalović 2019 
LAMPIONI U NOĆI
Znaš kome pripovjedam o tebi?
Trotoarima izgubljenim u koracima, i malim baricama tople kiše. Pripovjedam zamućenim izlozima o tvojim uzvišenim pogledima, iza kojih se kao oreol presijavaju gradski neoni. Borim se sa dahom da iskažem nepoznatim prolaznicima neprolazni trenutak tvoje egzistencije. More tvojih čuda koja se za dodirom prstiju nižu po mokrim ogradama dok žuriš u pjesmu. I nije najgore što iz jave odlaziš u poeziju, ne, najgore je što je želja bez kraja, što je počela u uglu tvojih usana kad si na njima prelomila osmijeh. Na ćošku sljedeće ulice se nalazi kancelarija: "Izgubljeno nađeno". Ulazim poput poslanika iz nekog drugog vijeka i tražim jedno izgubljeno srce. Gospodin u fraku odmahuje glavom na svaku riječ što sa usana mojih moli. Pripovijedam o tebi trotoarima, i sjajnim lampionima u noći... copyright © Milovan Lalović 2019 
ODGOVOR
Neke donesu rode,
neki sa majkama dolete, a ti si pravo na Zemlju - sa Halejeve komete. Prvi su rođaci ptica, imaju čela sniježna, vjeruju sve u koješta, mekana bića i nježna. Drugi su titanske krvi, čelik, tegovi, vage, na nos im izbija para, čeličnog čela i snage. Trećima zvijezde su oči a grudni koš im je nag, ti tabaš kao i oni, za sobom kometin trag. copyright © Milovan Lalović 2019. 
ČUDO ČUDNO
Što ne dižem glavu nebu
od Malteza putem k sebi? Rapuštene tvoje kose fantazije nebom nose... Što se držim kolske staze i rastinja pored puta? Nakan tvoga bistrog uma hoće da me skrene s druma... Zašto li sam negaciju svud za tragom razasuo? Svaka tvoja hipoteza od moga je neopreza čudno čudo načinila. copyright © Milovan Lalović 2019 
USPAVANA
Najbliže je baš u tebi
nebo Zemlji. To je razlog što nestaješ kad se budim. E, da mi je... Primoravaš da sam sebi jutrom ličim, sobom jutro da uljudim, uobličim. Šta će meni drugi Ja, da mi oblak kroz prozore sav u kiši u dvor uđe? Meni treba preko hljeba trag tvog noža. E, da mi je... E, da mi je da poludim, da pobjegnem ispred sebe, da se skrijem nekud tamo, u prethodnim životima. Ne bi tada, kao sada, gubila se pod jastukom. copyright © Milovan Lalović 2019 
GOŠĆI
Ti si život smisla bezdanoga
koji krotko korača na ivici moje jave. Mislima svojih dnevi dubim kanjone tvojim rijekama. Tvoje su oči krupne, ne od plakanja, nego od shvatanja... Ruke su ti tople požarom mog srca dok snijevaš nas, i svijet ovaj čitav. Oblačiš vijekove niz prsa, a mojim pjesmama vežeš svijetlosne godine u kosi. Tvoj je dah potekao vijetrom sa predijela u kojima lavande vijore na stegu. Predijeli svemogućeg osmjeha. Kroz najprohodnije puteve u sebi izlazim ti u susret, viječna gošćo u uglu mog srca. Tvoje su oči krupne, ne od plakanja, već od shvatanja tajne života. copyright © Milovan Lalović 2019 
ŽENE
Bijah usamljen kao i misao,
kao most što obale Tare spaja, sunce sam grijao i sunce disao izvan obrazaca običaja. Žeđi sam gasio pijući snove, a glad sam talio logikom Grka, lađe kormilao da pravo plove, da ih ne sustigne sutonja mrka. I ništa ljepše na putu tome, ne srete tamo pod suncem mene, ništa ljepše ne ugledah ikad, nego što to bijahu žene. Ne pišem ovo iz ugla strasti, niti romanse slažem kolaže, nego što najljepši tu ležahu kontrasti, tu sveti život sav adut polaže. Tu je sav razum u najmekše forme mistika slatka zagonetke svake, tu bi mi sreća i pune amfore, za usne žedne i korake lake. Kao i misao usamljen odih, prešao Stiks sam da za se' doznam, sebe sam začeo, sam sebe rodih, da posljednje veliko dijelo spoznam. copyright © Milovan Lalović 2019 
BUĐENJa
Od vremena izvrnutih,
i vremena unatraške, od vremena mnogosmijernih, i vremena u omaške. Od onih što tek će teći, i onih što protekoše, bud'te mene u vremena, koja riječju započeše. Sve što jeste u vremenu, to ne pozna besmrtije, zadojte me u čovjeku, mlijekom gorke empatije. A kad jednom progovorim, kroz riječi ću progledati, pa ću vama od izraza sedmokraku krunu dati. Vi se divna ustolite da vremenu spoznam sliku, slogovima ću nad krunom bezvremenat egzotiku. potom ćemo život igrat, kad taj stepen dosegnete, biraćete vaseljenu, ja ću sunca i planete. copyright © Milovan Lalović 2019 
NEMOJ SUZE
Ti si buket radosti što misli - rekoh,
a nijesam znao otkud mi te riječi. Ona se u bljesku jednom osmijehnula, i počela da plače... Nemoj, divna ženo, nemoj liti suze, noću svijetla treba, a vode su hladne... Opet ćeš u srcu ti pupoljak sviti - prošaptah da čuje. Prigušenim jecajem lomila mi kosti. Nemoj, divna ženo - obrisah joj suze, jutru treba cvrkut, a vode su hladne, mogu da oprostim. Ljubav ti je samo dok su dvoje jedno dok su misli s obje strane jedna druge gladne. Ti si ono što se privija na rane, ti si sklad života i sklad sebe same. I znao sam tada da iz srca pričam nemoj divna ženo - ti ćeš poći za me'. copyright © Milovan Lalović 2019 
PJESMA O MAJU
Čitala bi nešto puno cvijeća,
strofe pune ljepljivih cijelova, zalud tražiš da pišem o maju, za proljeće drukčija su slova. Dok se duriš i listaš mi strane, dok ti glavom prolazi dilema, zalud tražiš slogove o maju, u proljeće uragana nema. Spakuj odma poglede u kofer, te put zadnje stranice s koferom, nećeš naći ni slovo o maju, maj mi bježi drugom hemisferom. Nije da je proljeće mi mrzno, da ne ljubim majske nespokoje, nego ne znam kud ću sa olujom, maj nas neće primiti oboje. copyright © Milovan Lalović 2019 
BAŠ ME BRIGA
Pokupiću ti krišom suze i prodati ih zlatarima.
Oni će ih ko dragulje ugraditi u prstenja plačljivih gospi. Od tih para izaći ćemo na večeru. Ako prigovoriš konobaru da je jelo slanije ja ću reći da je to zbog pečenog srca. Baš me briga, nećeš ni znati dok se budeš smijala. Od onih najkrupnijih suza naručiću bocu vina. Nek nam je oboma odplaču u čašu. Ako primjetiš da je ukus čudan, reći ću da je to od čekanja na ljubav. Baš me briga, nećeš ni znati dok se budeš smješkala. Od sitnih suza bakšiš nek ide. Neću ti dozvoliti da me spriječiš da budem velikodušan. Dok ti budem pomagao da uskočiš u bundu, namignuću konobaru na njegovo "hvala". Potom ćemo sa smijehom u noć. Ništa nećeš znati, baš me briga. copyright © Milovan Lalović 2019 
da li sam lud
Volim te za sve žene koje nijesam upoznao,
volim te više od svih koje jesam. Samo u tebi smrt bi mi teško pala. copyright © Milovan Lalović 2019 
|
VII
Sluš'o sam šumu od jutros
đe maglama dah krošnje stišće, živote tu listaju grane, ne listaju lišće. Slijedio ostatke sam rose, svaki list budio nag, a vasiona me tražila ćutke , tražila da vratim se natrag. Tu ukrah život iz krošnje, radostan čitav i drag, daću ga tebi kad nađem ti korak - slijedim ti trag. Sad oblaci ludi se prave, a nebu providna stvar, nosim ti buđenje novo, ne bježi - buđenje novo na dar. copyright © Milovan Lalović 2019 
XII
Mila gospo, ljepotice,
lasno je kraj tebe žudit', no sam poš'o u buđenja, bilje valja mi razbudit'. Ne mogu se izležavat' svom mi gorom bilje spava, sva pitoma biljna vrsta, i sva ona bodljikava. Ne bih moga' prežaliti, niti zore izruditi, kad bih kraj te' i ja zasp'o, moram bilje razbuditi. Kad probudim uspavano, i svom gorom snu naudim, vratiću se konačici, u njoj tebe da razbudim. copyright © Milovan Lalović 2019 
mrkla NOĆI
Mrkla noći znam te naširoko,
oko kuće što na jedno oko u te' gleda, i u tvoje tmice, preko polja moje dvoumice. Zamagli mi prostor oko glave, zavedi mi misli vrtoglave. Ja ću onda šumi preko veza, uteći od crnih ti askeza, niz jasmine, niz noćne cvijetove, na krilima sova u letove. One će mi pomoć' naći biljke, da izvidam od tebe ožiljke. Rastrgnuću potom mrčinjake. Okoštale svijetlosne očnjake, utisnuću u tebe žestoko, iz te kuće, na to jedno oko. Tajna noći, znam te naširoko. copyright © Milovan Lalović 2019 
XIV
Večeras mi pogledom zapinješ zamke,
večeras ih unosiš u naramke. Večeras se kao od mene stidiš, u šta to gledaš, šta li to vidiš? Nasukan kredenac pustolova, što škripi pod teretom prepunjen slova? Izglađen prevoj stranice na uglu, slomljeni okret u polukrugu? Kaži mi kaži, nemoj da vrdaš. Principium logosa između strasti i jalovog besploda hodočasti? Trgovca koji vrijeme kusura sajdžiji preko apstraktnog futura? Kladenac jastva sazrele čari il' zavist što za njom mijesečari? Roj zvijezda što gorom crnom se blista umjesto glogovlja i crnog lista? Kaži mi kaži, nemoj da vrdaš. Što s krila prozora tako me gledaš? Što me to pogledom zaposijedaš? Što se večeras to kao ti stidiš? večeras ćeš reći šta ti to vidiš. copyright © Milovan Lalović 2019 
JUTRO
Sunce zoru jedva kroz oblake,
magla grli u hladne presvlake vidikovcem odstupnicu noći. Cijelog jutra iz tebe ka meni, ja prelazim prelaz porušeni, niz šapate slijepih emocija. Dva oprosta da je prosto šaljem, sebi bliskom, i sebi najdaljem, a kako bi vaskrsnula cijela. Feniks može ustat kad sagori, ljubav kada sve u bol pregori, a tebi je lasno i kroz vatru. Jedva pamet suncu kroz oblake, jedva stazom kroz srce barjake, da te sretnem kako ti priliči. copyright © Milovan Lalović 2019 
ROSA U MONOLOZIMA
Oplače ti rosa riječi,
kapljicama da zaliječi, mjesečinu kroz nesane. A nadanje u nad sine, preko gorde uzvisine, pute egu da utaba. Teorijski, tu na oči, može samo da svjedoči đe sujeta žudnju strijelja. Nakon što se tako spretno, sve ponovi istovjetno, savjest kreće u pohode. Savjest jaše uz oluje, neće da asimiluje logiku u opravdanje. Pa pod prozor kad presuši, tad na rosu se ogluši uzdah mlade mjesečine. Noć se koncu već privede isti zaključak izvede gorak gutljaj pokajanja. Zasoli ti rosa riječi, kroz nesane da zaliječi, boli u monolozima. copyright © Milovan Lalović 2019 
JUTRO OD IMENA
Plela se uplela rosana đevojka,
njihala na vjetru kosa joj zelena. Brda na grudima k nebu se dizala, rekla mi zove se Jutro od imena. Na svijetu svakome odavde do jave nisu se čudesa bez nje događala, niti su dani se s mjesta pomjerali ako ih Jelena nije porađala. O Jelo Jelena jutro mi daleko ruku ti ljubim lijepa Crnogorko. Tako ti brda rosna i zelena podaj mi na dar jutro od imena. Ja ću ti poklonit čast moju jedinu, spojimo jutro sa njom u dvojinu. O Jelo Jelena jutru od imena tako ti brda rosna i zelena, srce ti poklanjam, sve svoje svijetove, planine, more i beskraj vremena. copyright © Milovan Lalović 2019 
PETELJKE I SNOVI
Lijepa moja bosonoga:
postoji jedan život i svijet jedan koji stigne sa udahom - tvrd i surov. Nekom vrijedan, nekom bijedan, pravedan i nepravedan... Noć se biješe preko neba već zgrušala, krupne oči kestenjaste u zagrljaj širila mi, i slušala... Pratila me, ne stazama, nego tokom. Peteljka od trešnje joj se minđušila pod pramenom. Pa u viru podubokom zagrlih je... "Ništa ne znaš brđanine", reče ona sa osmijehom. "Postoje dva života i dva svijeta. Prvi stigne sa udahom - tvrd i surov, a drugi je od dosijeta i osijeta, al usamljen... Noć se biješe preko neba razotkrila. A pod deblom stare lipe, prolistale od snomila, peteljke i pregršt snova, i dva svijeta isprepleli. copyright © Milovan Lalović 2019 
TAMO ĐE NIJESAM
Tamo sam đe nijesam
vidiš po bajkama, nemirnom moru, nemirnim barkama. Po plavom nebu i zvijezdan dnu, po sebi samoj, i nesanu. copyright © Milovan Lalović 2019 
KUD SI POŠO?
Kud si pošo nabrzine
niz korita od dosijeta, ideš dolje u dubine - pitam sebe. U najdubljem vilajetu, đe sve tajne moje leže, gospa jedna sva u cvijetu, crta spomen u crteže. Hoću da je oslobodim, jer crteži bune javu, hoću da se s njom nagodim, da je predam zaboravu. copyright © Milovan Lalović 2019 
OVOG PUTA
Ovog puta hoću da sam srećan,
neću piti od nebeskoga mlijeka, studen izvor i komad obećan, komad snova, racio čovjeka. Pećinama da jeknu dojave, da iz vatre stupim domorodne, na sve četri strane vijugave, staze da su kroza me' prohodne. Ovog puta gore dojavite, da me puste po sred obrazilja, da me sestre sa vijencima kite, sa vijencima i smijehom od milja. Ovog puta hoću da sam srećan, zadojte me mlijekom od čovjeka, samog sebe sebi da obećam, sebi samom i nikom dovijeka. copyright © Milovan Lalović 2019 
KAKO SAM SLAB
Ona ima usta smokve koja se cijepa.
Pogled jači od mog dostojanstva i vijerni odred trenutaka kao vojsku koja za nju osvaja damskim manirom. Ona je u stanju izbjeliti moje srce bijelim nesanicama, prostirati nage tonove klavira u skladu sa svojim riječima. Dovoljan je blijesak njenog ramena nagog pa da svi ideali ljepote padnu posramljeni u naručje zavidnih grčkih boginja. U stanju je probuditi ptice u mojim krošnjama, da pjevaju dok umirem. Da pjevaju dok ona proživljava živote skrivene u meni kao da su njeni. Kažu da sebe izgube samo oni koji prodaju dušu njenom hiru. Da se takvi uvjek vrate sveli, ili se nikad ne vrate. Upozorili su me da je pored nje potpuno jednako i živjeti i mrijeti. Da nijedno ni drugo nema nikakvog smisla. Uprkos tome, prelaskom sopstvenih granica, njenoj milosti predajem sve riječi iz svih jezika, da se izgovore u svom pravom značenju. Pred njom se beskonačno smjenjuju moja rođenja, nade, strasti i smrt. Đe su moje vojske? Đe su moji mednici? Đe je moja psovka kočijaša? Kako sam slab! Kao kad se monah moli bogu danima ništeći sebe i božije dijelo time što gazi sopstvenu prirodu koja mu je data, tako ja gazim sopstvene principe ovim stihovima koji me nagone na sram. copyright © Milovan Lalović 2019 
MIRIS JUTRA
Zora uljuljkuje mirise žene
na slanom jutru zapljusnutom u jastuke. Oko glave oblijeću neizgovorene riječi zakasnile i potisnute pred najezdom konjice želja. Da li ću moći da te sklonim iz kutije savjesti? Ti spavaš dok te posmatram preko ponora naših nagih oblika u javi. Vidim da snijevaš kako se naše volje jedna u drugu ulivaju pritokama izbjeglim iz moralnih kanjona. Kap po kap. Trep po trep. Ne, ne, ne. Da, da, da. Mic po mic, horizonti su povlačili skute, sve dok se nijesu potpuno ogolila naša lica. Sve dok nijesmo skinuli maske i počeli razgovarati jezikom drevnih šuma. A onda galop kroz gusto načičkana stabla. Granje koje šiba po licu. Vjetar u kosi... Zora uljuljkuje mirise žene. Melodije ljepljive ko žice harfe. Zora uljuljkuje i mirise mene, uz mirise sviježe skuvane kafe. copyright © Milovan Lalović 2019 
KOLIKO Ste BLIZU?
Treperenje vašeg totaliteta
u oku potire nakane i namisli. Rekli ste da ste oblak crven od mog sunca. Svašta ste rekli... Koliko ste crveni ako ste u pjesmi? Besmisleno je govoriti o čekanju. Gledao sam razna neba i reći ću vam da oblaci ne stoje. Sve što jeste je čarolija stihom razapetog neba. Ako izvoljevate, mila gospođice, uselite se u pjesmu. Koliko oblak stoji nepomičan na nebu ako se useli u stihove? Nema potrebe govoriti o ljubavi jer je neiskaziva kao i munje, kao munje i prođe. Ostane, znam, pjesma na gubilištu novog vedrog dana. Stoga, besmisleno je usidriti na jednoj riječi, besmisleno je ostati u jednom stihu. Stoga, zaputimo se iznad proširenih šapata prije presude, na kraju njih prestaju sve teorije, počinje metafizika poljupca. Ili se oblače naoblačite niz papir da vas žedna međurečenična korita piju, kao što vas u ovom vremenu nepostojeći ispijam dahom do potpune nemogućnosti. Treperenje vašeg totaliteta u mislima, potire sva pitanja. Pokušavam da se prisjetim nekog ali postoji samo jedno: Koliko je blizu ako ste u pjesmi? copyright © Milovan Lalović 2019 
ONI SU KRIVI
Kao neću opet pokleknuti,
glancam sjajne kopče od oklopa, a druzi se lukavo šegače, Tagor, Antić, Neruda i Popa. Ja te slušam a ništim što čujem, zalud ništim kad u meni ječe, ja zaustim da prozborim: "zbogom"! A Tagor ti kaže: "dobro veče". Ti se topiš kao moja nada, vidim đe te ponijelo ganuće, hoću na to da odmahnem glavom, a Antić proglasi nemoguće. Čaše su mi ko od vijeka skuplje, soba grca od tvoga cvrkuta, ja iskreno ne bih pio vino, no Neruda sa žeđi me sputa. Kad mi princip baciše pod noge, okitiše pogled dozvolama, lako ti je navest me na ludost, Popa veče niz struk ti prelama. copyright © Milovan Lalović 2019 
ČOVJEK
Čovjek ti je sine zagonetka,
on uvrnut sav je u meteže, teško je čovjeka razotkriti, a sebe je otkriti najteže. Taman kada na dobro izađe, padne klapa da ga pomračuje, šta je svijetlo, a šta mrak se smatra, to mu samo slučaj odlučuje. Pa uprti ko mazga nemire, osedlane u lijepe mirove, sa sedlom mu lakše podnijeti kandžije kroz sopstvene hirove. Misli zna se, upozno se dobro, nema veze što pod sedlom zebe, što da traži đe mu se Ja skriva, to ti znači čekati na sebe. Čovjek ti je stara zagonetka, čovjek čojku daje protivteže, teško je čovjeka razotkriti, a sebe je otkrit ponajteže. copyright © Milovan Lalović 2019 
ŠTA ĆE TRUBE?
Pitala si kako sam te našao,
zašto iznenada sam zaćutao na zvuke trube? Znaj da još samo malo, evo, ćutaću, nema tu mnogo čega da se izgubi, poljem niču vitki čempresi, sa metalom skupa sijani, u mojoj krvi... Otvori ruke sad u zagrljaj, skini šešir preko pogleda, vidiš, sudbine se prepliću, vječnost ili minut, nebitno, u nama... Minut jedan ili u vječnost, razlika je posve apstraktna, pokazaću ti čudne svijetove, one što ti glatko izmiču. Pitala si kako sam te našao, zašto pričam tako smršeno, i šta će trube? copyright © Milovan Lalović 2019 
|
