Poezija iz doba crvenih jastuka
SABOR ZEMLJINIH ELEMENATA
VAZDUH:
Na plećima svijeta jezdim, za mnom neba se vijore, pružam udah za izdahom, hranim vatre da razgore! VATRA: Gorim sve što obuhvatim, svijetlom na mrak ja pohodim, u metale kamen topim, i pepelom zemlju plodim! ZEMLJA: Rasipam se među kosti, u zagrljaj smrti vežem, život, kusur svijetu vraćam, kada skupa s vodom liježem! VODA: Lako mi je ledom biti, n'o kapima sav svijet sprah, sve što živi držim živim, bez mene je život prah! LJUBAV: Na ovome skupu, vidim, zviždi, gori, teče, gnjili, ja sam snaga kreacije, 'zalud ste se postrojili! copyright © Milovan Lalović 2018 VESNI BOGINJI PROLJEĆA
Još te nosim utisnutu u tuđa imena,
misli tvoje b'jehu luča nebesnica, ožiljak ti svaki sad je tamo svetilište, a ti ponižena, sveta poslušnica. Još te nosim utisnutu u naša imena, nekad krila nosila te daleko od kužnih, ožiljak ti svaki sad je tamo svetilište, bez krila, na tronu iluzije tužnih. Još te nosim utisnutu u sopstveno srce, tu još uvjek podižem gradišta i vatre, tu si ono što si uvjek Ti i bila sestro, proljeće što niko ne može da satre. copyright © Milovan Lalović 2018 IMADOH TRI SRCA
Imadoh ženo ja srca tri.
Prvo bi' pusto k'o puste stepe, međaše razum u korist ludog, gledaše okom gordosti slijepe. Lavovi ga proždriješe. Bio sam trosrc nekada davno. Drugo je kucalo kroz plamen vreli, i sve je gorilo njegovom vatrom, i sve je pretvorilo u pepeo bijeli. Suze, ili rijeke ga odniješe. Imadoh ženo ja srca tri. Bez tebe treće zauvijek spava, sedef je mekani u grudima svilo, pa tvojim hirom otkucava. Ono je posljednje koje kuca. copyright © Milovan Lalović 2018 KADA BI POŽELJELA ČUTI
Pričao bi ti o čemu žubore vode
dok spiraju vremena niz grla živih mrtvaca. O njihovoj žeđi koju beskonačnost ne može utaliti. O nama dvoma u bespreglednom nizu svijetova i, o Antićevoj galaksiji u svakom od njih. Pričao bih, kada bi poželjela čuti. Priznao bih kapije kroz koje me provode tvoji skriveni pogledi. Priznao bih i drugu stranu na kojoj se prostiru tople plišane trpeze. Naučio bih te kako da poraziš Nemoguće. Sve bih to učinio, kada se ne bi plašila čuti moj glas. Razotkrio bih ti biološku farsu opsene i dokazao da java izvan uma ne postoji. Šaptao bih ti proljećnjim pljuskom koji je tajno unesen u skrivenije moje kutke. Kada bi poželjela čuti. Predstavio bih ti aleje u kojima rastem skupa sa snovima. Pokazao ti i onoga koji brine o njima u maglama nerođenih doba. Prosipao bih ti pred oči čudesa što nas okružuju a nisu prepoznatljiva. Sve bih to učinio, kada bi poželjela da te stvorim. Ali, sumnjam da ćeš pristati da postojiš u predijelima koja se ćute pred ogledalima... Kraj je pjesme i vrijeme nam ističe. Ti si se već spremila da zakloniš sav svijet iza kišnog oblaka. Toliko toga bih ti želio reći kada bi se usudila da postojiš. copyright © Milovan Lalović 2018 NEMOJ DA STRIJEPIŠ
Kad besmisao obuje cipele moje,
i krene smijelo niz drum što je stariji od nas, voljena ženo, nemoj da strijepiš, vino to je. Dionis dokon igra se sa mnom, vaga mi razum terazijom što se smrtnikom mijeri, voljena ženo, ne brini, vrijenja me nose. No, kada mu dosadi i kada ode, kad povratim opet sve što se snilo, naša će srca pupoljak sviti, ako je ljubavi u njima bilo. copyright © Milovan Lalović 2018 ŽRTVENE TREŠNJE
Ne diraj trešnje draga,
ti plodovi nijesu za nas, vrati ih natrag na stijenu, bije ih težak glas. Čovjek je volio ženu, nebo zna samo koliko, ali ne bijaše smrtno tijelo joj mladoliko. To b'ješe božanstvo, ne žena, ne mariše ona za ljude, niti za smrtnika ljubav, ni njegove zablude lude. Čovjek izgubi razum, zaboravi i svoje ime, srce zgnječi u nektar i nahrani kolibrije njime. U rupi đe bijaše srce, posadi mladicu tanku, ona razgrana u deblo, sa trešnjama u izdanku. Svake godine draga, u ovaj pozni čas, on polaže krvave trešnje, baš kao i večeras. Glas se pronio svijetom pa je sad to proročansvo, o krvavom plodu i žrtvi čovjeka za božanstvo. I zato te trešnje ne diraj, ti plodovi nijesu za nas, vrati ih natrag na stijenu, bije ih težak glas. copyright © Milovan Lalović 2018 PREMETNUĆU SE U TRI RIJEČI
Ispredam se sa vretena dana i noći,
iz klupka duge kose raščešljanih vijekova. Ispredam se da bih stupio pred sebe u tebi kao brat po istom organu koji nam u grudima bije. Ti niz obraze izlivaš dobrodošlicu elegantnih popodneva, i svako je u obliku para izduženih brojeva tri, okrenutih jedan ka drugom. Pred milošću uzvišenog susreta, ispod strijehe dalekog i radoznalog dana, kaplješ pogledom na moja očinja slova. Kao darove polažem prašinu vijekova. Sa ruku otresam prah svih gospi koje su ti predhodile, kako bi njime nahranio zemlju pod tvojim bosim stopalima. Svaki trun što pada oko tvog tijela primi kao zavjet ljubavi u vječnosti naše vrste. Spuštaš zahvalno prste na moja slova, baš kada hoću riječima nestalih jezika da prenesem poruku slijepih doba. Dok prelaziš preko njih, u dalekom vijeku usne se otvaraju. Od bljeska dodira drhte riječi. Ništa što je iz prošlosti mojih namjera doplovilo do obrazaca tvoje buduće svijesti ne vidim više. Premećem se u treperav Gral. Iz njega ću ispasti na tvoj dlan kao Sunce, Zemlja i Mjesec. Na dlanu ću sve svoje pjesme premetnuti u samo tri riječi: Volim te Ženo. copyright © Milovan Lalović 2018 KAO ŠTO
Kao što nauka priziva božanstvo u čovjeku,
tako za tebe prizivam u sebi boga. Kao što bog u meni snijeva poeziju, tako u njemu ja snijevam tebe. I trenutak je viječnost. Kao što se šume kostriješe od milja. Ave tvome suncu, tvojoj kori hlada, tako su se premetnule planine u misli, pripremile Sjutra da začnemo Sada. Viječnost i trenutak. Kao nogom što rimuješ korak po potrebi, za tobom se esencija poetike sliva, kao što te privijam u naručje k' sebi, tako sam na srcu otvorio krila. I viječnost je trenutak. copyright © Milovan Lalović 2018 NE OTKRIJ
Ne otkrivaj hijeroglife sopstvenih misli!
Pogedaj đe mi izvor vode izbija iz grudi! S okretom galaksije tok se njegov kreće, ispod đonova ljudi, da nas definiše, madam. Umjesto papirusa možeš raširiti Haribdu, neka, ne u srce, već u ponor tvojih uzdaha odu valom riječi. Vrhunac će biti trenutak kada te rođeni osmijeh prosi niz smijavicu, tanku jedva vidljivu stazicu na jalovoj dini. I da nije februar, da ne duvaju mirisni vijetrovi planinskog cvijeća, ona bi zasigurno ostala pokrivena pješčanom zbiljom kamenog lica pustinje. Ne otkrivaj slovored sopstvenih misli! Pogledaj đe mi sunce izlazi nad obrazima. Nek ove riječi ostanu pružene između naša dva svijeta, i međ' nihovim odrazima. Lukovi će izdržati teret bezsrcog susreta, ali će se srušiti u ponor i puvući te za sobom ako izgovoriš samo jedan besrci slog. copyright © Milovan Lalović 2018 ZAGONETNA STVAR
Neko je maloprije kradimice odveo Zoru,
posestrimu Dana, želio u ljutnji da Jutro ne dođe, da ljutica Tama nikada ne prođe - vrata ovog stana. Nestao je i rozi šal sa čiviluka, poklon gospe Duge Petopere. Neko je odlučio da carstvo princezu ne treba, da za njom nikakva ne postoji potreba, i da komotno može da se spere: sa neba Sunce, sazvučje iz vijetra, srce sa kore breze! Ha, ha, ha, baš bezveze. Ma ko se to duri dolje u ulazu zgrade? Baš to želim znati... Kome je Zora umakla iz malene krunice, šal ispao iz šarene torbice, pa bi da se vrati? Zagonetna stvar. copyright © Milovan Lalović 2018 PROCES ODLJUBLJIVANJA
Zaljubio sam se u odraz ogledala,
odraz ljupki tvoj. Sad se odljubljujem homeopatski, u nadi da će me vrtoglavi simptomi proći. Korak prvi: U noćnoj gluhoći, okrećem svoj odraz prema ogledalu preko ulice. Ispisujem klinasto pismo u vazduhu - upozorenje Neposluhu. Poturam bočicu za homunkulis, u slučaju da izađem iz ogledala. Ti sjedaš i već si po noćnom stočiću češljeve poredala. Sad ćeš da se češljaš. Ja ređam fermentirane poljske cvijetiće, spremne za spagiriju u pola noći. Odmotavam jutenu prostirku sa srebrnom udaraljkom za razbijanje ogledala, takozvanog "staklenog ujedala." Korak drugi: Ponoć manje minut. Tvoj odraz me kao ne vidi, a potajno se smiješka. I neka mi čast viteška potvrdi da je lažan, koliko prelom svijetla na prozoru. Podižem razbijač stakla - nisi se pomakla. Ruka se spušta, odlažem ga na sto. I Neposluh je došao. Brišem pismo klinasto, pa brojim zamahe tvog češlja. Jedan, deset, hiljadu... Računica prelazi u mantru. Još večeras ću se u nju udubiti a sjutra, sjutra se odljubiti, časna riječ. copyright © Milovan Lalović 2018 TARINA-O-ROTIN SAN
Tarina-o-rota zvijezdo s moga čela,
razigrani zagrljaju južnih maestrala, kaži šta si bila jutros započela, kaži ocu šta si u snu ugledala? Viđela sam mijesto veoma mi znano, tu prestaju snovi varljivi se sniti, očajem sve biješe kao obeznano, i sijenkama koje mogah opaziti. Vidljive mi bijehu a pak, sakrivene. Svoju tamu kroz srca svuda razgranaše, i potpuno mirne, nama opijene, posijaše mržnju u tragove naše. Iz tragova izrastoše u snazi i moći, pokleknusmo pod njima u zaborav tame, sve što ikad bijasmo nestade u noći, pokriše nam slova i sve epigrame. Sve što jasno pamtih - posta izgubljeno. A to oče mora da je zloslutno znamenje, vasionu presijeklo je koplje nazubljeno, i donijelo potpuno mrtvo vanvremenje. Sinu bljesak potom, u svijetlećem luku, odpočeše nova otijelotvorenja, zvijezdano se nebo prosu u momm oku, i odrazi oblike čudesnih stvorenja. Mlada sunca vasionom skute razvukoše, ali ničeg našeg ne bi da se snije, tamne sijeke u rupe se crne uvukoše, i ne bi nas sada, ni poslije ni prije. Od Huzg-ola ne ostade kamen na kamenu, od silnoga Rogon-oša ni bijedni odijek, premisliše misli se u oblast nesmislenu, dođe doba novo a sa njim i Čovjek. copyright © Milovan Lalović 2018 RAZMAŽENA PJESMA
Ovo je pjesma u kojoj se
život razmazi u oku, utorak subotu zavede strasno, i prestupi godinu u besramnom skoku. Osmjehom lice vuče i njiše... Granje će u njoj ti predati ptice... Ko? Ja ne pišem ništa - sama se piše, na izvoru lične mi nesvjestice. Nije to ništa za ovu pjesmu, ni dani, ni ptice, ni oči krupne, ona se prostire od mene ka tebi, preko galaksije cijelokupne. Kladim se u ovu strofu što fali da nijesi znala. copyright © Milovan Lalović 2018 XXII
Prvo poslah u pregršti zore
da Mijesecu oči se odmore. Potom Svijest je oko otvorila s poslanikom mojim ozorila. Razum - reko da ime mu biva da ne može bez nje da počiva. Grlo suvo počelo grebati u tonove smislene roptati. Usne hitnjom da muk raspolute da iskažu misli razasute. Skupa pošli za vodičem Danom kroz kanjone vijugom moždanom. No ih vrijebo tamniji od čađa čopor zvijeri nijemoga Beznađa. Kroz klisure nejasnog bunila svijetlom sam ih čuvo od tamnila. Na prevoju đe kičma moždana ispravlja im pogled iz bezdana. Jedno drugo sobom oplodili pa čovjeka kroz sebe rodili. Brižnan čovjek, da se ne utroje, sakrio ih u pramene svoje. Produžio kanjonom bez kraja Beznađe mu za tragom oblaja. Zalio mu oči od besana vlažni zavjet modrih okeana. Dva sam njemu nadjeno imena jedno Čovjek, a drugo je Žena. San su snili a u snu ih Volja srela preko vasionskih polja. Zavjet dala uz moje doznake berićete u noćne konake. Sve što bude njome se zaklelo ma šta bilo doć'e u dospjelo. Dan od sreće ne zna šta ga snašlo preko čela sunce mu izašlo. U suncu sam čuvam ih od tmice suncem palim tamne snokradice. Sad kroz mene nek oboje gazi neka su im na dar svi prolazi. Nek' kruna im bude od iskona ova moja mila vasiona. Domove nek' svijetlo im osija širom bezbroj mojih galaksija. copyright © Milovan Lalović 2018 |
SNOMORA
Kad usnim kako te nema,
zar uvjek okasni zora? što pride dva mijeseca puna izađu poviše snova? Ni glasa od odgovora. Nevid kad raskrili veče, a on kad je poput stvora, što jasno vidim dva diska na nebu? Još ne ču’ odgovora. Niti „raz“ od razgovora. Kad sanjam da ne postojiš, kad more me ledene sanje, što rasan razvrće uporno kapke? što raspliće snoplelo granje? Dok bez glasa s tamnog dna, između jave i teškog sna lunari me snomora. copyright © Milovan Lalović 2018 DAN
Pjesmu u dan ogrnuti valjalo bi ovaj.
Već sam čuo da ćeš preko Iznad-ova preći, izgubiti zoru, načinit' oluju, i opet pred čudosnevom sobom se obreći. Dugim perom orlov'a vitog podpazuhlja, okularit' ti ćeš iznad Preko-na, i šire. Al' me zore služe, oluje me prate, čudnobudo slikam snovlje za tvoje manire. Pjesmu u dan ogrnuti valjalo bi ovaj, čak ako i ne opaziš neke mis'onate, dan je tu u oku, dan je u mušmuli, dan je niz sve misli moje nepoznate. copyright © Milovan Lalović 2018 NESANI DAROVI
Šaljem ti osmjeh tišine u noći,
dva koraka što kuckaju trotoar sneno, misao koja se bum-buma srcem, i jedno veče potpuno bezimeno. Dodah let ptica iz čupa palmi, i sve to pokrih zvijezdanim svodom, umotah potom u šum Egeja, i poslah sa prvim vrijemehodom. Kad stigne padaće slova sa neba, pod stihom će trave se tanane sviti, rosa će sprati sav dvosmisao, i darovi tako se razotkriti. Ti se potrudi tačna budi po srcu, svaki mu otkucaj dva put ponovi, pa pruži ruke ka mokroj travi, neka te obgrle nesani ovi. copyright © Milovan Lalović 2018 BUBANJ
Slušam šum talasa kraj izvora kojeg grlim.
Od srca mu dodajem zvuk bubnja u slavu prevoja nage helenske noći. Jastuk utapa mekano perje u korita natopljena, i preplavljena dugom kosom. Druga obala spava. Proljećna noć se razmeće slanim potkovima, i davi me u mirisnim virovima. Mogao bih se okrenuti na drugu stranu, mogao bih jednom odlukom izbrisati javu, preusmjeriti tokove. Mogao bih se odvojiti od toplog uvijenog trenutka, i poslati svemir u ćošak da razvuče potpuno novo vrijeme. Biram da se ponovo topim. Zaustavljam svijet između dva daha. Premotavam javu sve do šuma talasa, i ležeći kraj izvora kojeg grlim, dodajem ritam bubnja nagoj tami helenske noći. copyright © Milovan Lalović 2018 SAKRIJ ME
Vidiš,
vrijeme ti traži nešto kroz oči, stihove tajne to želi čuti, a ti me kriješ u jezike drevne, ja se na svima jednako ćutim... I strijepiš. Pazi, vrijeme je lukavo - kočijaš stari, čeka da čežnja kroz stih me oslovi, lakta minute nad tvojom glavom, i ćutnje ti u uglu usana lovi... Porobljava ih. Znaš, ćutnje u ropstvu iznjedre nemire razne, a ovi se pokondire u argumente, i svaki će vrijeme ti uhu da šapne, dok me namotavaš kroz simbol u lente, oko svog tijela. Zato, šta god da ti vrijeme u očima traži, šta god da kraj usne to želi čuti, sakrij me dobro u jezike drevne, ja se na svima jednako ćutim... I ne brini. copyright © Milovan Lalović 2018 PERNATI ZMAJ
Kaplje dan s bandere
svijetlom do daljnjega a pod njom se patak umišljeno gega. Misli da je zmaj i da vatru bljuje, gače, štuca, kmače, oko sebe pljuje. Pljunuo na sove jer još budne bdiju, pljunuo na kokoške jer odavno spiju. Pljunuo i šišmiša jer pticu glumata, pa na stranca noja krupnog emigranta. Pljunuo na laste u viznom režimu, pljunuo na vrabce jer podnose zimu. Slavuja je pljunuo zbog tog što postoji, sokola je preskočio jer se njega boji. Na prelasku ulice zastade da štucne, ne mogaše odoljeti sagnu se da kljucne. Trepće dan iz sijalice drhti kolovoz, juri težak kamion kao brzi voz. Da će baš tad naići pernat svijet sav zna, ali zmaju ne rekoše kma kma kma kma kma! copyright © Milovan Lalović 2018 KAD POŽELIM DA SI TU
Kad poželim da si tu zamislim rijeke,
i papirne brodove na kursu prošlom, osmijeh mi prikrije uzdah na usni, da sačuva boje u potopu nadošlom. Pomislim kako su svi ljudi đeca, prostrem im srce za igralište otvorim misao da promajom zviždi, olujom ti raščišćam pribježište. Kad pomislim na tvoje okate riječi, sistem se zvIjezdani u meni svije, rodiš se poput plamenog sunca, koje sav svemir ljubavlju grije, i pomislim kako su sva đeca ljudi, Bože moj, tad misli postanu teške, ni igre, ni pjesme, ni radosti više, slomljena krila, i slomljene sve vrteške. Tad nanovo zamislim vazdušne rijeke, vrati se poznata misao neka, ponovo moje si pribježište, i ponovo stihovi, ispočetka. copyright © Milovan Lalović 2018 RIME U MRVICAMA
Svijetlost što nebo sa sobom priječi,
odvažno ustuknu od ruke ti male. Propast! Viknu niz umlje Logika, očajem su joj se staze doimale. Tama, kontraš što crnilom hodi, u kompleks presvuče misotoke. Bijes raširi rogove, porođa Ljutnju, da servira razum sebi u obroke. Ti otvaraš usta al' sad Ego priča, aveti u sjeme mržnje zamotale, šta će biti kada razuma presuši, čime ćeš nahraniti svoje kanibale? I dok tako čekam da okončaš bitke, da padneš, il' protjeraš to klupko aveti, mrvice od rima ostavljam za sobom, niz snove, đe nada zadnja će umrijeti. copyright © Milovan Lalović 2018 O NESJEĆANJU
Nekoliko vijekova i proći će karavani
što iz tvog srca ka meni pozdrave nose. Ali u praznini neću te se ni sjećati više, niti za čim' usnula to duša uzdiše. A šta ako pitaju za lijek nad istinama, za javu što narasta u bezvremenim tunelima? Ipak, sačekaću karavane prije nego nastavim misao... "U mo-ru, u je-dn-oj ri-bi je um-je-sto ko-sti-ju klj-uč." Nekoliko godina i proći će karavani što iz tvog osmjeha mi skupu nadu nose. Cijeniće je suncem i mjesecom; Platiću bez riječi, ako se nadom usnula duša liječi. A šta kad me pitaju za bajku nad tajnama, za oštre zube što je mesom po svijetu ovom hrane? Ipak, sačekaću karavane prije nego nastavim o tome da pišem... "U šu-mi, u je-dn-om vu-ku um-je-sto kr-vi te-če la-vlja vo-da." Nekoliko minuta i proći će karavani što iz tvog srca živote na dar mi nose. Cijeniće ih svakom ribom, i svim vucima koje, progoniće tvoje Ti da lovi Ja moje. I dok budem mislio pred njima o tebi, dok budem sklanjao vjekovnu prašinu sa misli, biću tužan jer se neću ni sjećati više, za čime to usnula duša mi uzdiše. copyright © Milovan Lalović 2018 U TUĐEM SNU
Kada ne bi stazu korakom stvarao,
mostovi ka javi kada pali ne bi, umakao bi prostoru besmislenom ovom, prostoru što sliči ni najmanje sebi. U tuđi san ne bi zavirivo više, nit' za sobom krunio bi po parčence puta, no sam smrtno ranjen u najdubljoj sanji, pa izlaze tražim, sumanuto lutam. Drhti tlo od trke što me kroz san prati, gonitelji sriču za mnom hiperbole, čujem kako granjem tragove mi tuku, dok sa lišća elegije kaplju poput smole. Sve je osim staze nepokretno u snu, osim staze i te zloslutne najezde, nepokretne rijeke, nepokretno bilje, nepokretne grudi, nepokretne zvijezde. Kada ne bi stazu korakom stvarao, mostovi ka javi kada pali ne bi, umakao bi prostoru besmislenom ovom, prostoru što sliči ni najmanje sebi. copyright © Milovan Lalović 2018 JEDNO POPODNE
Molim povratnu kartu za popodne od praznine,
i tako mi svetog Apsurda, i sve ljudske mizerije pred neznanim, platiću je voljom od osam kilometara. Osam! Da se obeznanim. Kartu za podne preko mora, i klupka riječnih tokova. Za njegovu praznu refleksiju u društvu mlade gospe i gospodina. Gospodin shvata da je dama njegova, tj. da može biti, pa mu govor ne štima, a pogled luta oblinama kao pas lutalica. Neko bi rekao da je to sitnica! Ali, ako je suditi kriptografskom sistemu gospodinovog ministarstva misli, bez ikakve dvosmisli, on je ne želi za zvijezdano nebo. Kakvog li popodneva! Uklopilo se sasvim i u prazninu odluke naše cvrkutave gospe. Brižljivo je popraznila sve u sebi, kako bi napravila mijesta za prepoznavanje gospodinovog rečeničnog sklopa. Upravo kida vezice svog tananog oklopa, pa u potopu glupog lakomila, katančić je prelomila. Pretvara se kako pravi ključ za srce nije ni važan?! (Uvjek se ispostavi kao skupa greška). Preskoči mi sad taj dio đe romantika nagone potpiše, tako mi presvetog Apsurda evolutivni ćorsokaci, i ništa više. copyright © Milovan Lalović 2018 SMRT NESMISLA
Nonsens večeras priča sa sobom samim,
niko ga ne čuje jer nikoga nema, slogovi za njim rasparuju, u tami, jalovi revolt nijemih fonema. Paradoks tamniči sve naivne misli, zaključke šaptave kraj uha izlaže, brižljivo dodaje i tačkice male, po tri u nizu na sve što mu kaže. Preko ćutanja noćas ništa neće preći, apsurd zoru tišinama iskrada, večeras Nonsens umrijeće stojeći, na trgu ovog pospanog grada. copyright © Milovan Lalović 2018 PROLJEĆE U BIBLIOTECI
Iz ugla oka pomislih krila,
raširila nekakva bijela ptica, međutim, to bijaše široki osmjeh što odnosi studen sa moga lica. „Dobar dan", nazvah, da smanjim intrigu, osmjeh se širi i proljeće rađa, „vruće je ovdje, novu bih knjigu..." „Prebrzo čitate", vijesnica nagađa. „Neku sa snijegom ako imate, da odsustvo zime nadomijesti... Razljepota prerano godine ove, nesumnjivo danas javiće vijesti". Sva slova u glavi samoglasno drhte, da ni ne pominjem navalu trotačkica, „Snijeg se na polu baš prebrzo topi..." a ja od osmijeha mislio ptica. „Nijesam čitao uopšte brzo..." Baš šuplje mi ovo opravdanje. „Traže od nas u školi, već znate, pa dođoh da zahvatim tu kod vas znanje..." Osmjeh joj nikako ne slazi sa lica, tope se lednici zvijezde daleke, znam da zna podkope u srcu mome, dublje od temelja biblioteke. copyright © Milovan Lalović 2018 UKOTVLJENE LAĐE
Ako si u svijetu đe uzdah ozori,
sama kao korak međ' dobra i zla, gnijezda ti nad glavom skupljaju epohe, maštarada ako čini pokrove ti sna. Poslaću ti neke ukotvljene lađe, pune milog pogleda, da noćas izviri, pa umjesto mjeseca nad planetom tvojom, da u snove koje kriješ bestidno proviri. Brodice će donijeti još i jedno čudo, usne što ih vjetar rezao ko stijenu, da šapte o suncu što mi okrunilo krošnje, o granama mojim i čvrstom korijenu. Ti umiri mora i sve svoje rijeke, kako lađe ne bi potopila greškom, pa sve riječi koje nađeš nepodesne, podvuci u snima jednim toplim smiješkom. Ako si u svijetu đe uzdah ozori, ko linija što razdvaja od dobroga zlo, poslaću ti neke ukotvljene lađe al oluje ne smiju da znadu za to. copyright © Milovan Lalović 2018 |
QUATERNIO
SUPERIUS - I
Gore u korjenu šume vijetrovima duh se smije, ispred sunca svakog od njih gladna misli nahranio, (sad alegro svaki vije), pa se pita ko tornada posloži u quaternio. INFERIUS - II Dolje pod haljinom neba materija sneno ćuti, atom joj se ispred sunca svijetlom zrakom omilio, (sad sa svakim nešto sluti), pa se pita ko ih je to složio u quaternio. EXTERIUS - III A u desno, pod planinom, Animus u nebo viri, od sunca je s četiri kapka materiju ukrstio, (s njom hoće da se smiri), pa atome uredno joj složio u quaternio. INTERIUS - IV Na obali mliječnog vala Anima u lijevo sjela, duh joj sebe u četvoro pokraj srca prislonio, (pa od njega drhti cijela), tornada mu zaljubljena složila u quaternio. copyright © Milovan Lalović 2018 NASTAVI DA SE KREĆEŠ
Ti koja se krećeš u beskrajnom prostranstvu vremena,
sfero obla, haljino slana i žitnice plodna. Tebi kroz umršeno more vremena šaljem riječi. Iz pregršti beskraja jednog nam Sada. U ime mladog sunca oko kojeg smo kružili. U ime planina koje si umjesto zrnevlja svijala u list, i gravitacije koja nas je opijeno vukla jedno drugom, tebi pišem, nastavi da se krećeš. Ti koja si izrasla iz atoma što kamen sviju. Svila latice prirodno kao što stijene sferom postanu. Pila vode iz okeana u kojima život poprima svijest. Tebi, koja si zamirisala slatkim dahom na plećima livada. Dahom koji materija ispušta kada je obgrli duh života, tebi se obraćam, nastavi da se krećeš. Ti, čija Beskonačnost se nesrećno proteže sa proročanstva na proročanstvo. Kojoj je beskraj osuda uniženja. Koja se nizi pred strahovima iza spuštenih očnih kapaka. Pred plašnjama koje su memljive pećine proglasile svetim i čiju riječ ne dovodiš u pitanje. Tebi sunca stvaram, nastavi da se krećeš. Ti što život iz vodenih njedara podiže a pustinjsko mrtvo što posvećuješ i ljubiš. Koja vjeruješ u beživotne lance lukavih i nestalnih pješčanih dina. U one što se planinama predstavljaju a vjetar ih ospe. Tebi šaljem riječi sunčanog trenutka kroz umršeno more vremena. Lukavi pametnog ne može sustići, nemoj sada stati. Ti koja mi znaš podnožja gora u slanim strujama. Poznaješ mi vrhove ogrnute u slatki kajmak snijega. Tebi podižem kapke i ispod ćilima izvlačim utvare kosmosa. One nisu čela, već bezdani tamnih bunara smrti. Utvare samo sebi sličnima drage koje se u svom jadu ukleto laktaju u slogove riječi "čovječanstvo". Tebi otkrivam njihovo prokletstvo kroz umršeno more vremena. Nemoj s njima stati. Ti koja se krećeš u beskrajnom prostranstvu, sfero obla, haljino slana i žitnice plodna. Tebi prenosim da Beskonačnost ne treba proroke i da je po svemu ljudska. Da se otkucajem srca veže sa čovjeka na čovjeka, i sve tako do u svoju beskrajnu suštinu. Da nije pravolinijska već da je kružna, bez kraja i početka. I ne mora biti veća od zenice oka da bi bila beskrajna sve dok se krećemo u njoj. Nastavi da se krećeš. Tebi, Odpadnik od ljudskog zvijerinja, Izgonitelj gospodara roblja, Lomilac lanaca, Nosilac plamena Prometejevog, Visoki Tron Sunca, kroz umršeno more vremena poručuje: U ime klasja i planina, u ime sunca ljubavi oko kojeg smo oboje kružili, nastavi da se krećeš. I ne tuguj, tuga je pustinjski otrov što se u oči kapa a taloži u srcu. Smij se, jer u kružnoj putanji beskraja, ljubavi moja, beskrajno ćemo se sretati. Nastavi da se krećeš. copyright © Milovan Lalović 2018 NOSTALGIJA
Da je sunca.
Da je dana. Tvog osmjeha. Tvojih ruku što mi hrle, što se šire kao krila da me grle. Da me grle kao nekad niz varljive pamtivijeke, da su tople obadvije, dugovijeke. Da je sunca, da je dana, pokraj tebe razuzdana, oči bi se napunile oktobrom od nevjerice. Da si ovdje, smislu bi se podčinile besmislice. Usne bi te sačekale u grljenju, u jurišu, a grudi se ugužvale da ne dišu. Da je sunca Da je dana. Da je tvog osmjeha milog, tvojih ruku što mi hrle, što se šire kao svemir, da me grle. copyright © Milovan Lalović 2018 NAŠE MORE
Vešeras naše more talasa
naraslo poput gorostasa. Urliče, plavi, natapa lica, nikada sročenih rečenica. Negdje daleko sa druge strane, na isti način formirane, daleke, nijeme, potpuno gole, i tvoje se ćutnje u njemu sole. Ukrali poljubac, par snova snili, pa od ćutanja more sačinili. copyright © Milovan Lalović 2018 KAD PONOĆ KLIZNE
Ponoć, kad ponoć sa krova klizne,
a zamru kafane i cimbala, njedra će jeleče osekom otkrit' i kanjon od bijelih obala. Kapljica kapnuće, kapljica vrela, niz trepet voštanog plamena, košulja pašće sa violine, sa kosom niz gola ramena. Čaršafe talas će podići smijelo, i sve se svesti na misao i mrak, jastuk će spremno primiti snove, i maleni sujete uzorak. Sanjati šta će se, šta će se sanjati, kad javu smijene ogledala? Ponoć sa krova kad opet klizne, kanjonu od bijelih obala. copyright © Milovan Lalović 2018 NOW IS ON TIME
Do not bring a winter,
snow will fall over my forehead. Fingers already trembling on branches of naked sigh. All I respond to is just a call of prime. My ears still hiding you in a fogy whistle of steamboats, hearing your trumpets repeatedly breaking a gray cover on the morning sky. With echo, I know, you're sending yourself in a rebus form of frozen harmonies, or at least you try. Do not send a winter, all I respond is a call of prime. You know, cant stand the cold voice you silly. For that reason, I'm hurrying to prepare all passes. Sprinkling chest with hot sand for the roads through the impassable canyons of the ribs. Building overpasses over the folded joints. Alongside, my legs, alongside, I leaning the railroads, and at the same time, over my shoulder, I sifting the night. With stars from the sieve, will lighting up the paths, and intersections of thoughts, trying not to guide you accidentally into the dark parts of the mind. I will dropp my lips deep into my throat, so they would not hold you on the viewpoints of sensuality. That is very much important I have found. Finally, I get rid of human barricades from the senseless passage of the elbow, and everything will be fine, my love. Everything is passable, and Now is on time, for rendezvous of illusory greatness. To be, or not to be a smart? Do not bring a winter. I will be waiting with a pinch of poetry, and two glasses of home-made wine, in a hot moss ripped off from a hidden corner of my heart. copyright © Milovan Lalović 2018 VEZA SA TOBOM
Sve na svijetu sa tobom ima veze,
i počinje tvojim dobom. Teze uz jutarnju kafu, večernje antiteze. Vajanje neba u tebi, u sebi, pa rađanje na njemu oka, sve je to bujica tebe, i sve je to tvoja pritoka. Cepelin u oku plavom, vozovi truckavih pruga, boje za kišobrane vijetrova plačnih sa juga. Za prevrelo vulkansko stijenje vijetrovi sijevera hladni, zvižduci oluje ledne - tobože nenapadni. Sve na ovom svijetu sa tobom ima veze. Pojmovi potpuno jasni, baš potpuno, i svi instinkti bezimeni. ukratko sve kroz šta java, predstavlja važnu te meni. No, samo je važno reći, da sve počinje sa tvojim dobom, ta veza tvoja sa svime, i moja veza sa tobom. copyright © Milovan Lalović 2018 POTOP
U meni večeras izlio se potop,
dva puta se udavim pa jednom proplivam, nosim blato da pustinje nahranim ti gladne, jer ću preko brana noćas da prelivam. Nahuškao sam mostove, obale ti glože, s bujicama pritoka svaka mi se nosi, mog'o bih te talasati ka nekome moru, mogao bih mokre snove mrsiti u kosi. U virove moje kupaćeš se gola, strujama ću pametnice misli ti odnijeti, izliću se preko brane u korita tvoja, Ili ću u potopu noćas ti umrijeti. copyright © Milovan Lalović 2018 POSEBNA PJESMA
Ja ne šetam bos po pijesku,
da bih osjetio more, ili morsku sol, već da bih išao u korak sa tobom - izbjegao bol. Ne kačim snove po zidovima, i ne crtam putokaze ka njima da bih bježao u fantaziju. Oni su stvarni, nas dvoje smo tamo, tamo novi svijet izmišljamo. Ne drhtim na snijegu, i ne tresem se na novembarskoj kiši zato što volim studen, ili što nemam đe naložiti vatru za promrzle kosti. Ja to činim jer te i dalje čekam, čekam, i čekam. Ne brojim godine zato što prezirem činjenicu da prolaze, da ostavljaju tragove na svemu. Oh, ne, moram da zadržim vrijeme kako se ne bi mimoišli, zaobišli, ili čak izgubili. Ne umirem, ljubavi, zato što me strah smrti, ili što mi je život sladak, već što se plašim sa mijesta se pomaći, plašim se na svijetu drugom nećeš me pronaći. copyright © Milovan Lalović 2018 TALASJE KOSE
Večeras si se sakrila u talasju kose,
prebireš misli zrno po zrno, večeras je šaka puna mjesečine, ažurno ispisala trag. Čekam da obnaži nad nama nebo, da livada prostre se potrbuške, iz šoljica tada će ispasti čuda, dugmad i slatke zelene kruške. Kružim niz obla i plodna polja, razgonim sumnje hulitelje, večeras ti kačim u fenjere oka, želje, i strasti. Razum je poš'o na gubilište, čekaj me miljem preblažena, ponoć večeras u talasju njiše, u srce moje uvijena. copyright © Milovan Lalović 2018 MARKIZI OD HIRA
Glavom mi misle tvoje se misli,
u kosi već su mi filigrane, vijetrenjačim rukama svaki ti dosjet, iz tjemena granam baobab grane! Da niko ne čuje, i niko ne zna! Po mraku sitnim vezom mi dođi... Markizo što'no od sebe bježiš, pripremi mi stazu niz izgovore, ponesi i goblen iluminarum, da umlje izvezeš u razgovore. Da niko ne čuje, i niko ne zna! Po mraku sitnim vezom mi dođi... Madam, već slovujem zamke za snove, već čekam najluđeg od tvojih hirova, ponirem pomisli u postiđa ledna, već vrtložim vrtlogom dramaturških virova! Da niko ne čuje, i niko ne zna. copyright © Milovan Lalović 2018 DA LI ZNATE
Da li znate za planine što stenju od teže?
Juče tuda prošao sam kamenitom stazom, samo dva su smijera, jedan nebu seže, drugi dolje strmo okomitim jazom. Tamo slušah priču, nepričanu prije, priču vode ledne što kamenu grmi, što su zvijeri bilju zborile da snije, u procijepu stijena đe je izvor crni. I ništa do kamen, čudne ptice, zvijeri, međedi što šumu dijele s vješticama, i utvare drevne s granitnih iveri, ničeg drugog ne bi po tim liticama. Zađoh tako nepozvan u kraljevstvo tame, s jedne strane hladna voda, s druge skamenjena, nema šume što premračna crnila se za me', niti bijaše litice što je pregolema. Ali ne pogledah negledano cvijeće, jer znah da mi hoće noge zaplitati, već pregazih oštrice one predstojeće, vrhovima simbole drevne pročitati. Na najvećem vrhu, đe klisura pada, đe se bezdan podaje vrtoglavom strahu, iz magle me pozva lik njen iznenada, oči sjajne tu me žarom posmatrahu. Svi što tvrde da je znaju nestali su tragom, a spoznao juče njezine sam strasti, juče sam se milovao sa planinom nagom, rasplito joj rijeke i biljkama vlasi. Da li znate za planine što reže od teže, za kraljevstvo tame što u srcu kriju, za ledene zamke i smrznute mreže, one koje ni u snu se bezbedno ne sniju? copyright © Milovan Lalović 2018 SNENI IZGOVORI
Pružio sam ruku da obrišem svijet,
ali među prste ugled’o sam staze, i roj tvojh snova, zapravo sneli entitet - izgovori uvjek način iznalaze. Sanjaš perje kako iz jastuka leti, sanjaš da smo uloge u nekom mjuziklu, usnuli me rasanjuju brzi kolopleti, krugovima pjanim na tvom monociklu. Izgovori uvjek način iznalaze, uvjek u saglasju snenog proročanstva - pravdaju te iza mene vijugave staze, pravo iz portreta tvoga visočanstva. Brodovi na pučini dave se dok kližu, sanjaš da su hrastovi svukli svoje kore, vukove đe pod prozorom mijesečinu ližu, i komade razbijene prevremene zore! Izgovori uvjek način iznalaze, noćni leptir hvata posljednje fotone, mirisi mi tvoji u san nadolaze, rekoh li da brodovlje na pučini tone? Pružio sam dlan da obrišem svijet, ali među prste ugled’o sam staze, i roj tvojh snova kao sneli entitet - izgovori uvjek način iznalaze. copyright © Milovan Lalović 2018 MJESEC U VRANI
Nije to do riječi,
brojao sam njihove izostanke... Jesen nosi sa sobom, zar ne? Idealnu mijeru za rastanke... Nije to do dijela, niti je posrijedi nekakva zloba. Kiše spiraju ulice naše, zar ne? idealno doba. Nije to, nije. Uzrok smo sebi sami, i to što jesen vuče za nama nedorečen mjesec u bijeloj vrani. copyright © Milovan Lalović 2018 |