Poezija Mokrokosine epohe
|
prodajem sjećanje
Prodaje jutro sjećanje jedno,
sa vrha mi jezika ponudu zvaće, riječ je o jutru što izgubi sebe, pred osmjehom jednim - u najkraće. Život mi nude za sjećanje jedno, ponude pljušte ko da te znaju, crijepovi grme oblaka pjani, i kišnih sezona u naraštaju. Prodaje jutro sjećanje jedno, evo, na vrhu mi jezika staće, crijepovi grme ko oblaka pjani, prodajem sjećanje - u najkraće. copyright © Milovan Lalović 2020 
U KORITU RIJEČNOM
U dubokom pedlju korita riječnog,
u glinenom domuješ beznađu, isti se nikad od tamo vrate, neki se izgube a rijetki pronađu. Putuje prasak grane u noći, odraz ti traži tokom dugim, da li se ogledaš u hladnoj vodi, Ili se ogledaš u ženama drugim? copyright © Milovan Lalović 2020 
NIKO NIKO
Niko ne izlazi po ovom mrazu,
kamen je ledenica, vjetar je groznica fijuče odu smrtnome porazu. Izlazio sam da te tražim... Niko ne ide po ovome mraku, tama je jalova, mrčava đavlova zamrači svijet u dvokoraku. Izlazio sam da te tražim... Niko ne zalazi u šumu tih riječi, slogovi čemere, poente iznevjere lukavo u grlo popriječi. Zalazio sam tamo da pišem o tebi... copyright © Milovan Lalović 2020 
TETRAMETAR DUŠE
Nepostojanje svijeta, nakon svijeta,
najbliže je postojanju mene nakon tebe. Um je samo jedan bez granice a srce je išpartano njima. Preko mojih mejdana i međa, žice su se trnave pletale, jedina si prostor raskrčila, reče kako prostor nosit moram. To sad nije prostor nego beskraj a sred njega svijet je u čast tebi. No, kada bi voljet bilo dosta, onda sunce svjetu ne bi sjalo. Kad prostor bi bio što poželjeh, kada bi on dovoljan mi bio, ja ti ne bih alfabeta sunce... Kao što se čovječanstvo upetljalo u dobro i zlo, tako sam te upetljao u to srce svoje, ko ljudima izlaza mi nema. Al ja nemam četri strane svijeta pa da mogu nekud da odplovim, nego sam se tobom četverio pa sad nosim tetrametar duše. copyright © Milovan Lalović 2020 
ZVJEZDARNICA
Ne nosim ti cvijeće niti lutke mrtve,
papirnate brodove, Ikarovu pticu, ne nosim ti zvona hvale niti žar pokude, donosim ti, dušo moja, malu zvjezdarnicu. Tišina se tiha u nju upisala, mada je tad šumila kao slano more, helenske su muze crtale kružiće, pa docrtaj i ti svoje urobore. Koliko je dubok skok u tvoje suzne plašnje, a koliko zmaj opasan što te hara strahom? Imam mač i oklop, ima i kuraže, zgasnuću mu vatre čovječijim dahom. Čitave sam noći tražio u mraku, našao ti zvijezdu koja pali tmicu, prst u svjetlo umoči i pramen zabaci, pa prelistaj ovu malu zvjezdarnicu. Kolike su ti vrleti duševni ožiljci što zalaze u ljude, u prošle ti dane? Pronašo sam lijek, poništiću svaki, osmjehom ću vidati srčane ti rane. Ne nosim ti cvijeće jer svene dok trepneš, lutke mrtve da te uče kakvi smo to mi, papirnate brodove da tonu dok plove, Ikarova krila da padneš i ti. Sve što imam u rukama dajem ti na uvid, ovim me je darovala jedna zvijezda pala, nije drago kamenje, ali sija jače, to je jedna posebna zvjezdarnica mala. copyright © Milovan Lalović 2020 
SVIH OVIH GODINA
Nije bilo teško voljeti te svih ovih godina,
kroz lica kišnih ulica, i kroz stihove na nebu. Vjerujem da misliš da sam sretan što ivicom paklenom ne šetam, za tobom. Ti ne znadeš za moje suze jer si zastranila, jer si udaljila smisao mladosti. Ti ne vidiš kameni osmjeh na mom licu, što mramori nesanicu, jer si sva u sebi. Samo si ti velika, mliječna i sjajna, samo ti si tajna, no nikom neg' sebi. Da me ima tamo đe bi da me ima, bila bi to sila, samo ne znam, čija? A ti dobro znadeš sve nemušte znake, da su meni vazda najsunčane zrake, ogledalo bile. Pored svega toga ti bi da omračim, s besmislom jednačim, i da za se ne znam. Svaki je put vazda prepun iskušenja, mračni, uništenja, suicid na kraju. Ja sam crno-bijeli ekran tvog života, ludak i dobrota, kako ti kad dune. Zlatna ptičja krila odbacaš bez snage, međe su ti blage presuhle u grlu. Ne tražiš me više nebo da beremo, nego bi da mremo, skupa, ti smrt zoveš. A možda bi mogli pričati u snima, možda bi u njima bila opet lijepa? Ali ipak, nemoj, kad spim lako spavam, i ne ustručavam da bolu dam glasa. Mogla bi se brzo opet premetnuti, može ne svanuti, sa tobom se ne zna. Bilo je ipak teško voljeti te svih ovih godina, kroz lica bezimenih ulica, i lelek na nebu. copyright © Milovan Lalović 2020 
MANTRA
Čeznem da mi skinu
jedno sjećanje prije nego stignem do članka sa tvojim imenom. U međumišlje padaju tek skovane ćutnje. Tamo krišom obrazuju mantru gorkog pomirenja. copyright © Milovan Lalović 2020 
KAKO JE NASTAO VJETAR
Jednom, baš davno, mladić je bio,
jutra su bila već stigla do svijeta, bila je đevojka plemena Hio, ljepša od svakog na svijetu cvijeta. Svarog tek bješe počeo sniti, Triglav nadgledaše gomilanje brda, Vesna je nudila biljkama piti, a vile su skupljale zvijezde u krda. Sin Svarogov, Dajbog, Sunce ojača, ljepotu đevojke spaziše svi, a baba Čuma, šumska jedrenjača, posla da ugrabe šumski je Sni. Mladić od jada pođe u šume, zviždukom svojim vazdan je zvao, vazdan je jurio kroz iste naume, razočaran veo, pa nadom cvao. Tada su noći bile najstrašnje, zubate sjenke - ako si sam, vodopad boli unutrašnje, bijaše sebipad preglasan. Veles ga opazi u srcu šume, izađe pred njega i on u čudu, izađe prije nego izbezume, Ljesnici šumski u galopnom hudu. "Možeš je naći, al trajaće dugo, a kao čovjek si kratkoga vijeka, jedan je način i ništa drugo, skupe su čini tvojega lijeka." Mladić na koljena pade pred njime, sva šumska bića prenose tako, reče da ne mari za život i načine, i da mu pomogne, ako zna kako. Veles ga podiže nebu u centar, krv obli oblak pa potom zaplovi, mladić se premetnu u snažan vjetar, što raslo je svijetom ka zemlji se povi. Od tada je vjetar na njenom tragu, od tada on svuda može da zađe, u bolu zavija jer traži dragu, od toga dana dok je ne pronađe. copyright © Milovan Lalović 2020 
TAKVOG SAM STAVA
Koncem sam godina sašio šavove,
to znači se rušiti pa opet izrasti, lomiti principe, kovati stavove, a sad sam takvog da ću te ukrasti. Ostavi noćas srce bez ključa, neka te ne plaše sopstveni kontrasti, cilindar ću mjesecu natać na čelo, noćas ću tebe od njega ukrasti. Koncem sam vijekova preplito pute, stope tražilje broj'o - i znadem, staze do tebe, do tvoga srca, ako mi dozvoliš noćas te kradem. Ostavi svoje srce bez straže, i budi spremna za nova imena, takvog sam stava i tu je tačka, noćas te kradem za sva vremena. copyright © Milovan Lalović 2020 
MIJUKI
Miriše vazduh, kći Jošivara,
prostorno-vremenska anomalija, rominja minuta sekunde po lišću, najavu prosilja radoznalija. Lepeza je opet podočni greben, čas preko nje gleda, a čas je sada, niz njega ćera Sizife moje u stavove: "što ti na pamet pada"? Pristaću opet na igru tvoju, svešćemo susret na slučaj puki, dobro mi došli na prvi poziv instinkti lovca hladne Mijuki. copyright © Milovan Lalović 2020 
LITICE UZLOTA
Na domaku neba đe oblak odmara,
i đe mramor pije svaku kap života, đe je šapat privida odgovor koraku, tu će da te čekaju litice Uzlota. Kiše mogu padati hladnije od straha, kada pređeš Bezimen kod jedinog gaza, može snijeg da vije, il vjetar da reže očajničke jauke očnjacima mraza. Neka te ne uplaše drhtaji planina, niti što poneđe viri po kost neka, to su sve mednici izgubljenih duša, ti misli na Uzlot i bezdan što čeka. Neđe na sred uspona, u srcu planine, ugledaćeš ulaz, ako do tad svane, nemoj alke brojati što iz stijene vire, i nemoj me pitati što su iskovane. Ni za živu glavu nemoj ulaziti, bilo šta da čuješ ili da opaziš, a mogo bi čuti vapaje u pomoć, bolje je da umreš nego da ulaziš. Kada prođeš tuda i staza te skrene, iza lakta jedinog skamenjenog bora, noga će ti ugaziti u pokrov oblaka, tu počinju uvojci maglenoga mora. Tu ti oči neće od koristi biti, no će da te vode srce i dobrota, samo oni mogu živog te dovesti, čeljustima litica prokletog Uzlota. Čućeš dvije pjesme da u magli poju, njihova će melodija bit veoma mila, jedna će ti pjevati glasom drage tvoje, druga glasom majke kad te je dojila. To su vile bile kad se svijet stvarao, ali su zbog žiga krvi to prestale biti, sad zavode putnike, sakupljaju duše, ako im odgovoriš ne možeš se skriti. Uzmi šaku zemlje naguraj u uši, i napuni usta nek ti gadno nije, ne skreći sa staze pamti ove riječi, samo razum tu te uspjeće da skrije. Ako još živ budeš kad spaziš kolibu, od drveta crnog, natopljenog maglom, tu svratiti možeš, tu starica živi, odavno je sklopila primirje sa vragom. Nudiće ti hranu, nudiće ti piće, tu slobodno možeš i jesti i piti, ali tu ne smiješ konačit umoran, tu ne smiješ leći, i me smiješ sniti. Čim ostaviš kolibu suziće se staza, nećeš znati za sebe ni za ikog svoga, gola će suština novorođenčeta izaći pred očaj bezdana gorkoga. Na koju ćeš stranu ne mogu ti reći, ni kolko te čeka tu rođenja novih, uzalud bi bilo savjet da ti dajem, jer se nećeš sjećati tu ni riječi ovih. Na domaku neba đe oblak odmara, i đe mramor vrtloži klobuke života, đe je šapat privida jeka u koraku, tu ćeš naći litice prokletog Uzlota. Još ti mogu reći da sam te čekao, još ću samo jedno za usput ti dati, milost plavog neba ponesi sa sobom, neka te ka Uzlotu moj blagoslov prati. copyright © Milovan Lalović 2020 
BESKRAJ SREĆE
Sjajem oka lovila mi riječ,
kao da sakuplja slogove, pod bokalom apsurd spio, točio nam i on pio ko da poji južne bogove. Nosila je ime mirisno, ime cvijeta bijelog ljiljana, u dvorištu konji vrani, mjesec brani da razdani a bluzica brižno birana. Krenu želja pa se spotače, krošnja hrasta lipu dotače, reče sanja beskraj sreće, kako ka njoj naglo kreće, kako širi ruke malene. Baš kada je to prošaptala, padalica zvijezda slazila, negđe iza njenih leđa, studen Bosni iza međa, a ona je nije spazila. Zatvorio oči sam na tren, pa poželjeh ja umjesto nje, poželjeh joj beskraj sreće, kako naglo ka njoj kreće, poželjeh joj da ostvari sne. Baš si smiješan puni mjeseče, oči sklapaš dok ja govorim, cimet vijetru miris dade, behar svud okolo pade, ko sam ja da beskraj osporim? Sjajem oka lovila mi riječ, kao da sakuplja slogove, pod bokalom apsurd spio, točio nam i on pio, ko da poji južne bogove. copyright © Milovan Lalović 2020 
|
LUDA GOSPA OD DRENA
Priđi, momče, bliže,
da oslušneš drven glas u noći, da oslušneš lišće što ga liže, ni drugi me nijesu mogli proći. Čućeš riječi što iz zemlje rastu, kazaće ti ko sam i otkuda, na oči će u kamen da srastu, priđi, priđi nijesam luda. Odrekla sam prava se na vrijeme, pa sad čuvam prolaz put Uzlota, granam breme, pojim sjeme, lažu da sam kalem mizantropa. Priđi, priđi momče meni, riječ je moja drenom tvrda, nudim savjet bezvremeni, priđi, priđi nijesam luda. copyright © Milovan Lalović 2020 
100 DUKATA
Sto dukata da mi pričaš,
želim opet čut finesu, riječi su ti skroz drukčije, ali tebi možda nijesu? Prođi bosa kroz povratak, neka bude besramnije, čitav dan je nedorečen, ali tebi možda nije? Skini kletvu s galaksije, svemir hoće da malakše, tvoje neću nije neću, možda ti je tako lakše? Sačekajmo skupa mijenu, s njom promijeni i maksime, ti nijesi to što živiš, da li ćeš se složit s time?. Sto dukata da se vratiš, svu ti ljutnju izuzeću, nije bilo to što misliš, al te ubjeđivat neću. copyright © Milovan Lalović 2020 
NOVI TORKEMADA
Na bujici bijesa i bakljada,
posve novi jaše Torkemada. Iza njega jata armirana, od topova i crnih gavrana. Kletvama ga gizde cvrkutavi, te on tamom oko sebe davi. Mjesto sloge i mjesto blaženstva, oko sebe svud sije prokletstva. Nije sunce nego je šterika, od nje gori sva mu retorika. Mjesto mira u naše dolove, on daruje čudne blagoslove. Žarka želja što kraj njega kroči, da brat bratu košulju namoči. Palaca mu sa jezika često, ko da traži za se neko mijesto. Misli da će dobit zamah vijetra, da zasjedne na tron Sv. Petra. Gavranima svojim raju hvata, al je orah voćka čudnovata. copyright © Milovan Lalović 2020 
JUNOŠ HRABRI
Jeste li čuli za Junoša Hrabrog,
onog koji sa kamenjem luta bespućem ledene vasione u mraku uma iskrenuta? Veles zakloni životinju svaku, Vesna okrenu glavu u stranu, Morena zapjeva uspavanku svom čovječanstvu raštrkanu. Junoš jedini, od ljudskoga roda, pođe niz kosmos, i usude, da traži buktinju najprve vatre, da izmoli milost za Zemlju i ljude. Bogove nađe u žaru postanja, zamoli od njih ljudima nadu... Svarog umiri podanike, al zatraži oči u nadoknadu. Junoš iskopa tu oči svoje, s očima i sile misaone, pa jatom stijena nastavi pute, kroz hladna bespuća vasione. Jeste li čuli za Junoša Hrabrog, onog koji sa kamenjem luta, bespućem ledene vasione, u mraku uma iskrenuta? copyright © Milovan Lalović 2020 
VITGENŠTAJN
Da li je moguće htjeti dobro, htjeti zlo,
a ne htjeti? Kakvog čovjeka slikaju takvi epiteti? I odakle sreća grana se i kreće, srećan je što hoće il' srećan što neće? Voljeti bližnjeg značilo bi htjeti? Ne htjeti bi bilo recipročno šteti? Ali, ako želji ispunjenja nema, izlazim li srećan iz tog fenomena? Da li je u redu bližnjemu ne htjeti ništa dobro, a ništa ni zlo? Kakav status donosi neutralno tlo? Dal' je neutralno jedino viteško? Čuješ li me greško? Odgovori. copyright © Milovan Lalović 2020 
VEČE U NIKŠIĆU
Veče mi spušta hladni mrazogriz,
pahulje niže ko bisere u niz. Na kraju kolodvora, jedna bora, čelom iskrada, čekanje nije kao što bi nekada. Zveckaju nade poput šake grošića, ulični čistač mije lice Nikšića. Oblikom srca moga, nijemoga, potpisuje noć, ali ne čuje vrisak upomoć! Hej! Svaki je čovjek samo slatka košnica, niz saće sliva pčelinja kišnica, i znam da tebi nijesu, noćas u plesu, na broj koraci, nek' me raznesu ovim trgom jataci. Veče se spušta vilo, zima ugriza, ne poznajem se čak ni izbliza, koračam niz ulicu, besmislicu, prema finesi, riječima koje jesi a i koje nijesi. Zima mi kopča studen okolo vrata, Kralj i ja kao dva brata, čekanje više nije, kao prije, čelom iskrada, a ni nas dvoje nijesmo kao nekada. copyright © Milovan Lalović 2020 
BOSA U MRAKU
Kad šetaš obalom bosa u mraku,
pažjivo vrata na srcu zaključaj, čini se da je mjesec večeras, samo još jedan izgubljen slučaj. Mogla bi svoju jedinu sebe, zateći kako se sobom koleba, sa njim bi mogla pod oblak uteći, može ko mladić sići sa neba. On poznaje rune, poznaje snove, on poznaje jezike, poznaje čini, mogla bi umjesto haljine crvene, zateći sebe u mjesečini. Mogla bi pomislit kako je bitno, da baš je sve onako kako i treba, mogle bi školjke u pjesku sitnom, šumiti s ritmom treptaja neba. A on odnosi đevojke u zvijezdana jata, pravo na uzglavlje dalekom Febu, ako ti zracima u oči virne, mogla bi postati zvijezda na nebu. Kad šetaš obalom bosa u mraku, pažjivo vrata na srcu zaključaj, potom svom snagom odbaci ključić pravo u more - za svaki slučaj. copyright © Milovan Lalović 2020 
NEMOJ MILA, NEMOJ DUŠO
Nemoj mila sjedit na ljuške,
svjetlo nikad neće unatraške. A bez svjetla kao bez očiju, ulari se tama u kočiju. Iz kočije mrak u pamet pređe, čim zamaknu preko prve međe. Poslije svjetlo i boli i peče, puste oči naviknu na veče. Poslije braniš i ono što nijesi nijesu ljudi poslije nego grijesi. A svaku će ti poslije sitnicu, pretočiti u strah i krivicu. Krila će ti vezat memlom jada, bićeš kao Gojkovica mlada. Zidaće te jadu u temelje, sve što jesi i što su ti želje. Vratiće ti okove prošlosti, jedva smo te vratili milosti. I sama će subjektivnost puka, bit teški uteg oko ruka. A na prve zrake svijetlog sunca tama će da sa okova bunca: dođi mila, dođi dušo, mrak u tebe nije uš'o. copyright © Milovan Lalović 2020 
SMIJENA IZ POČIVALIŠTA
U ovo sam doba prah zemlje Hamove,
dok tebe još nema, i ne znadeš ništa, u ovo se doba iz nje na put dajem, pravo među slijepe iz počivališta. Preko gorkog mora trenut mi je preći, prije nego uspije oblak se pomaći, čekaju me širom otvorene dvijeri, u ovo ću doba pjesnika pronaći. Red je da nad redom uzme se očinstvo, leo et aquila, spiritus et corpus, red je da se Paskal skupa sa Volterom, sažimlju u jedan jedinstveni opus. U ovo ću doba pehar preuzeti, simplicitas opus ad simplex Sole, pokriće me svitci od glave do pete, treperenjem svijetla da Sunce izmole. U ovo sam doba svijetleća molitva, dok tebe još nema, i ne znadeš ništa, od Sunca te u ovo doba otkupljujem, dolazim zbog tebe iz počivališta. copyright © Milovan Lalović 2020 
NOŽ U SRCU
Kad izvučem nož iz srca
prolije se mlijeko majke, uspavanke, šaputanja, i čudesne njene bajke. Grune vakum, padnu zvijezde, oblije mi svemir grudi, a sunce se ko nad brdom u crvenom plaču rudi. Gajde počnu pa ne staju, pa krvarim njine zvuke, zalud srca ranu skrivam, zalud na grud stavljam ruke. Onda majka sva istoči a ostane samo tama, potom iz nje ti se javiš, pocrni mi cijela rana. Otkucaj za otkucajem tvoje riječi pršte snažno, i sve što je oko mene, sve postane mi nevažno. Krene vatra mjesečinom, krene opsen tvoga lika, krenu bjesi i fantomi na srce ih stane rika. Eto zašto taj nož tu je, što oštrici trajnost prosim, što ne želim da ga diram, zašto nož u srcu nosim. copyright © Milovan Lalović 2020 
A
Pulsar je svemirski disko,
komete idu na jug, bezbroj je ježeva kod bakrenog ždrala, vazduh je najbolji drug. Četri je manje od jedan, danas je od juče prije, tri krila su dovoljna pod uglom pravim, dvije, pet, četiri, dvije. Pulsar je svemirski disko, komete će pravo na jug, na sjeveru dom je bakrenog ždrala, vazduh je najbolji drug. copyright © Milovan Lalović 2020 
ZORA
Zora koja neće ali uvjek dođe,
zora u ruhu krvavog rubina, zora koja priča najviše kad ćuti, zora svijetlog milja vrletnih dubina. Zora koja izlazi ko žrtva zbog drugih, zora koja nebu viječno nosi lijeka, zora što mi oduzima dah sa oba dlana, zora koja izlazi iz moga odjeka. Zora koja zrakom svijetla razapinje tamu, zora svijetle nade i zora okrijepa, zora što kamenje sa srca odnosi, zora ta to ti si, đevojko prelijepa. copyright © Milovan Lalović 2020 
DUGME NA MOSTU
Noć zatekla Sunce na sred mosta,
kontempluje svoje konsekvence, gleda zvijezdu trepće mu sa neba, a međ' prste okreće dugmence. Izvjesno je da je dugme njeno, svaki tren će panika u napad, okolnosti nijesu svakidašnje, ne zna đe je istok a đe zapad. Noć se čudi nije joj suvislo, percepciju čini opčinjenom, jeste Sunce ali ko da nije, neće s mosta vremenu doglednom. Trepti zvijezda smješka se u sjaju, blješti sjajem lednice polarne, pozvijezdila most je a priori, da mrežari vjetrove solarne. Na sred mosta dugme s bluze smakla, i posula svud zanose snene, da pomuti strane svijeta Suncu, izmeđ' mašte i misli ledene. Dugme Sunce okiva ko lanci, niti može zaći nit' izaći, gleda zvijezdu nevješta se pravi, gleda kako čudo će ga snaći. copyright © Milovan Lalović 2020 
HOĆU NEĆU
U početku bješe kraj,
alternativa bi škart, praznina je praznovala sam početak ambicije. A onda se zakuvalo paradoksom hoću-neću. Niko ne bi za ostanja u trajanju nepostanja, niko ne bi za postanja bez povrata nepostanja. Praznina je praznovala sam početak ambicije. Ambicije! Đeco moja. Ambicije! Sva realnost teorija zavjere je od početka. Hoću-neću, hoću-neću, hoću-neću, hoću-neću. copyright © Milovan Lalović 2020 
TRAGOVI U DUŠI
U mrklome mraku potpuna tišina,
potajno se misao misli udvara, upliću se jedna s drugom bez imalo srama, a na drevnoj kuli ponoć udara. Vođen plesom misli hranim monologe, čekam da se sav svemir u mene preruši, spuštam se u slojeve predaka u sebi i zatičem čudne tragove u duši. Ko prošao to je niz memljive rune, čito drevne znake, obriso prašinu, budio mi bilje niz padine strme, podsticao na rast staru borovinu. Ko gledao to je zvijezde jednim okom, a drugim u vodu, ledenu duboku, uplitao u vijenac najtajnije cvijeće, da ukrasi svoju glavu crnooku. Potpis malih stopala prostire se svuda, kako li su uspjele čuvara izbjeći, kako li su uredile entropiju moju, i čije su? Ubijte me, ne umijem reći. copyright © Milovan Lalović 2020 
|
JEDAN PAR OČIJU
Smrt, Ljepota i ja
borimo se za oči. Smrti su za Život, Ljepoti za ostatak svijeta, a meni su za tebe. Slijepih nas je troje, a vida naznaka, ko li - ko će - progledati iz nevida mraka? Borimo se Ljepota, Smrt i ja. Smrt prebira otkacuje srca, Ljepota se nada u figure, ja goloum emociji tvojoj. copyright © Milovan Lalović 2020 
MAGNUM OPUS
O, samoćo zavičaju moj,
ja ne mogu slušat tvoje priče, one što zvocaš vjetru u mraku, nad kojim on potom u oknu riče. Tuđi su mi sadašnji ljudi, taman kao oni od juče, šapti mi nešto o sjutrašnjim, novim, neka o njima u oknu huče. O, samoćo bezruko poprsje, magnum opus iz soli se lije, fijuče vjetar, gorim u vatri, o blagoš, blagoš, Ja mi se smije. copyright © Milovan Lalović 2020 
DILEMA
Da li to snijevam javu
ili to java spi, da li je kamenje drago, il smije se Peruna kći? Hoćel' mi bistriti dane, il dani će oblačat' u noć, da li da kući Peruna krenem, ili ona će doć'? copyright © Milovan Lalović 2020 
S ONU STRANU
S onu stranu svake
konačnosti prirode. đe pojmova nema a misli se dogode. Tamo đe svi stavovi formalno izblijede ja ću supsumirat sebe, i tvoje tvoje poglede. Pa ću da te estetišem - što drugi ne čine, da postaneš boginja - poznajem načine. A druga božanstva gledaće u čudu, kako ništim njihovu vječnu predrasudu. Potom ćemo birati Panteon i zgode, s onu stranu konačnosti svijeta i prirode. copyright © Milovan Lalović 2020 
DAMA SA SLOVOM "O"
Ima jedan minut sam,
tako uvjek nabasam, minut kojem sve vatre raspire. I ko sam da kažem išta? Tu plišana čudovišta, krenu s pitanjima da se njime šire. Ima jedan minut "O", vrijeme skroz poljuljao, sobom ljuja barke kao mijeh. Onda bih da poludim, onda bih da je budim, onda se plaća svaka riječ u isti ceh. Kad krenu blagi talasi, znam da će da oglasi. Preko Egeja riječi usitne kad slove. Čas jašu demagogije, pod sedlom analogije, čas moje naklonosti bjesni vali love. A more kao i more, izbaci stare amfore, pa znadni šta li se u svakoj od njih skriva. Onda bih da poludim, onda bih da je budim, onda mi svaka riječ i ne biva i biva. Potom bez lijeka, tišina neka, potpiše sa osekom svaki novi dan. Ima jedna sama, u minutu dama, daleki minut slovom "O" je oslikan. copyright © Milovan Lalović 2020 
IMALA JE...
Imala je noge kao bajku,
a ta bajka nije da se kaže, to je bajka da se snima hodi, da se uz nju jutra noću traže. Čvrste grudi od stihova čvršće, pogled kao da nebo otvara, dvije riječi dovoljne da kaže, pa da pamet s nogu mi obara. Imala je neobičnu manu da nestane kada joj je milo, da ne mogu poslije da je nađem, kao da je nikad nije bilo. copyright © Milovan Lalović 2020 
DOLAZIM
Mjesec sjenke donosi
proljeće te zanosi a sunce ih odnosi da te zora isprosi Cigani ti sviraju pred zoru te smiruju srce ti graviraju i mjesec nerviraju Riječi ti iznalazim na konju ti dolazim kroz kanjone zalazim da talase pregazim Oj dodole dodole ruke da te zagle niz prevoje razgole tobom da se obgrle Sunce da mi rodiš ti da svadbuju sneni sni mirisnoj borovini svaki dan u godini copyright © Milovan Lalović 2020 
niče, ja i kafa jutarnja
Starije je uživanje u blejavom stadu,
starije neg' iko pamti, ili iko zna. Milija je slatka trava u blejavom stadu, nego gorka kora sopstvenoga Ja. Prsite se ponosni ovčijom parolom, a za praznovjerje oštrili ste sluh, kada toru nije istina na volju, on bleji u travi na slobodan duh. Kada stadu nije istina na volju, tada sve su livade pogane do mora, tad se pljuje preko kolja i parmaka, ali ovca iskače rijetko kad iz tora. Jer ne može ovca bez čobana svoga, on će sav tor ovjenčati neviđenom slavom, jer ne može ovca bez čobana svoga, nikad nije učila da razmišlja glavom. Ko je ovcu ikada vidio da luta, da je ovca a da je bez svog čobaništa, da probleji nešto što stado ne bleji, da je išta više od me-ke-ke ništa? Koga bi to ovce mogle mrzit jače, ko im kvari primjerom dirigovan sluh, ko ih više opominje na to da su ovce? Niko više nego oslobođen duh. Oslobođen duh je svekoliko biće, u njemu se budi i u njemu snije, a tamo je put torova sloboda zaluda, ako ne zablejiš niko razumije. Torovima riječi vrijede skrušene žalošću, pogotovo koje kude faunu razlike, bog će rješit toru sve ovčje probleme, nakon onog ražnja što će za praznike. Ko slobodan nije, ko ne širi krila, ko u travi uživa uz meketav smijeh, onaj što ne razumije ove moje riječi, reći ću mu po njegovom: "Me-ke me-ke meeeek." copyright © Milovan Lalović 2020 
ŽEĐI
Odlazi snu, žeđi moja,
sa jastuka, jave radi. Znaš što mene snovi mame? To je ona i go greben, šaka soli, morsko breme, oštar vazduh podno krila. Vrtloži se žeđi moja, virom snenim u dubine. Duboka je naša sanja, ogledalo ogledalu put beskraja snenog piše. Kašika me hladna poji otrovima slatkim, hladnim, studen voda plitkih snova smijehom zvonkim jutra vedra iz najdublje hvata sanje. U tanjir mi sipa riječi oštar kamen crnogorski, misli nikad pomišljene, šljunak pjene ovijenčen vijencem kiše u buđenja. Podanik sam svoje žeđi, kano trava što se zemlji dodvorava za kap rose. Bježi, bježi, ljepotice, sa jastuka, jave radi, ti pokidaj slatke mreže, ja ih neću dosanjati. copyright © Milovan Lalović 2020 
TRENUTAK
Mapirah nas oboje ovim stihovima
u jasnoći bića što nenadno svrne, poznah jednu vječnost u treptaj trenutku, što svemire širi kroz kose ti crne. Ti ćeš sklopit ruke sva u iznenadu, okačićeš zoru da nad stihom rudi, uvezaćeš kosu čvršće nego ikad, da se vaseljena na dodir ne budi. Ja sam sasvim nemoć u svome spoznanju, poznah da si vladarka rasunčanog jutra, mapirah nas nenadano ovim stihovima, u vtloge duboke što viju iznutra. copyright © Milovan Lalović 2020 
U IME SVEG ONOG
Na rubu izraza osluškujem vodu,
talasi danima ponavaljaju jedno, kamen-riba neiskazane tajne pod kamenje noću sakriva doslijedno. Tražim svoj odraz u očima psećim, mračni okean mije mi riječi, sunce u krvave dubine tone, među grudi tvoje, u kanjon što mliječi. Sve što je java to preobraža, dugonogi nehaju u tjelu žene, hranjena strašću, kišom i vatrom, preobrazi, molim te, u nehaj mene. Ne mogu tajne kamene ribe, tražiti po dnu vodenih skuta, visoko u prošlosti ja dah sam bio, a ti si bila srebrn flauta. Ništa ne duži ko slomljeni dani, sipaj mi sebe boginjo meda, ispiću čari metamorfoze, niz polja tvojega naočigleda. Dane mi podaj duž ruke duge, da postanu noći kad niz butke kliznu, zamješaj svijet u kukove svoje, vulkani u očima da magmom briznu. U ime daha što vjetrom kaldrma, u ime tvoje muzike bajne, u ime svih pasa i kamen-riba, otruj me bakrom puti ti sjajne. copyright © Milovan Lalović 2020 
NE GAZ'TE MI ŠKOLJKE
Imam glavu punu tisućljećnih snova, pa ne poznam kada minut nosić k nebu digne, dosta mi je priče - velikih planova,
ne gaz'te mi školjke, šum će da vas stigne. Svu finoću svijeta minut u sekundu meće, ćutnje skuplja kao da su od antike blago, misli ptice ne lete kada ona neće, a ribe ne plivaju kada joj je drago. Pogledajte kosu moju - vasionsko vrijeme, bezdani su svemirski moj raširen skut, kometama prosipam se kao bijelo sijeme, galaktički skroz sam na skroz razasut. Na suprotnost vama koja pričate sa sobom, pitanja vam odgovore ne mogu prestići, dajete se predrasudi sekundnom diobom, ne gaz'te mi školjke šum će vas sustići! Vi držište da slobodnim postaje se lako, a ne mož'te prekinuti svoj najtanji vez, svijetovima mojim biste al' ne znate kako, promjenili sebe da se ne načini rez. Gazite mi školjke, mila gospođice, a tragove stopala prolaznim pravdate, pravilima njihovim si pljujete u lice, potom šum bi slušali - u pijesak padate. Lasno vam je muškima pokazati masku, a ženama lasno pokazati drum, na nijednom svijetu školjku moju okeansku, ne možete ubjediti da ne šumi šum. Pristupite mokra, bosa, goloruka, kad pred Svemir izlazite - pred krunu i tron, vašeg srca oblik sam – slučajnost je puka, a srcu ste stigli evo napokon. copyright © Milovan Lalović 2020 
UPUTSTVO (ZA POSJETITELJKU)
Devet jutro-bljeskova za luču od snova,
Što izviru tamo đe kantara nema, Osam zvjezdan poslanica od osam klanova, Da ti korak prate kad koračaš snena. Sedam riječnih spjevova da ne plaču oči, Tamo đe se obala s razočarjem dira, Šest pravila čvrstih za Kosača Noći, Da pod ruku ideš s Bezbrižjem od Mira. Pet divova stražara nad vrtom što vise, Kao spomen mojoj održanoj riječi, Četri draga kamena za ukras na sise, Da ih u ideji blještiljavljem spriječi. Tri su violine dvijeri moga snovlja, Kada kroz njih prođeš čućeš jasnog guda, Dva su krila na daskama oslanog brodovlja, Ona će te ponijeti da razgledaš čuda. Jedan zavjet moraš na palubi dati, Inače si uzalud na kraj moga stiha, Da ćeš se pobuditi kad osvitni sati Zaustave simfoniju gudačkog triptiha. copyright © Milovan Lalović 2020 
MOKROKOSA
Prvo sam stvorio svemir i zvijezde,
a onda sam stvorio svijet koji, od spoljnjeg svemira, od njegovog vremena, moju kreaciju potpuno dvoji. Nakon par vijekova malo odmorih, poželjeh da imam jutarnju rosu, poželjeh muzu, poželjeh rijeke, odlučih da stvorim Mokrokosu. Izvukoh iz njedra kutiju malu, množač osmjeha - za upotrebu, otvorih poklopac, zagrabih šakom, razasuh prašinu svuda po nebu. Potom pričekah vjetrove južne, da galop kišni mom svijetu privuku, pukoše gromovi, sijevnuše munje, koje Mokrokosi kočije vuku. Na usnu mi kapnu prva kap kiše, prosu se kosa niz papirna brda, raspuče pupoljak, razvi se ruža, skvasi se pernica suva i tvrda. U pehar joj nasuh krv prvog stiha, maleni svirci hvale citiraše, vino od slova, njihova berba, koju njoj u čast prefermentiraše. Tad gosn. Gotik, perjanik vjerni, istupi ispod kutije mastila, Mokrokosu najavi, predstavi mene, iznese najljepša slovna nam častiva. Na čuvanje predadoh ključe od svijeta, odredih da poji svo tajno bilje, žeđi da gasi po svijetu mome, da svojim vodama raznosi milje. copyright © Milovan Lalović 2020 
|
