Poezija vremena hajki
|
MADAM PUPU
Madam Pupu
nedostajali ste snu, mnoge riječi pravo sa strehe kapahu u vašu čarapu. Eh, Madam Pupu, baš znate te sne, sam u teatru a premijera predstave neke spontane. Madam Pupu evo, po treći put, igra čin vaših izgovora, i osmijeh na pola prekinut. Madam Pupu ako čujete moj krik, to budi se samo dostojanstvo, ljubim vas srcem, Mesje Gotik. copyright © Milovan Lalović 2017 
TEK ŠTO SI OTIŠLA
Tek što si otišla...
a, već se pod moju kožu podvukla hladnoća. Ptice u krošnjama se meškolje predosijećaju zoru. Zatvaram oči ali sna mi nema. Misli okreću točak u glavi, zastaje nasumično na tvojim neizgovorenim riječima. Tek što si otišla... a, saobraćaj budi usnule trotoare. Narandžasta ptica slijeće na uličnu svijetiljku. Nasmijan lik vrijeba iz svakog ugla nesanice. Čarolija kakvu sam oduvijek želio: za jutarnju kafu, šetnju, razgovor, za Novu godinu. Tek što si otišla... a, već pomislih kako ne možeš biti stvarna. Šapućem: "Šta ako je nema"? Šapat odgovara: "Ako je nema prepući će plavetnilo neba, plavu će smijeniti crvena i svijet će biti u sutonu hiljadu godina. Sve male i velike životinje će nestati. Pčele će nestati a sa njima i cvijeće. Ostaće samo četinari na straži. Utroba zemlje će se otvoriti i drevna će povraćati rastopljene rude da prelije sav svijet u metal, ako Nje nema!" Tek što si otišla... a, možda se budiš u nekom drugom svijetu. U svijetu u kojem je ovaj svijet samo hrpa poezije. Poklanjaš smiješak jutra njegovim redovima i pogleduješ kroz prozor u zmajeve na nebu. Drska je raskoš metafore u Tvom oku. Tek što si otišla... a, možda te nikad nije ni bilo ovdje. Sjediš u kupeu voza. Noć je i napolju pada snijeg. Upravo čitaš ove redove i diviš se igri slučaja što junakinja pijesme sliči tebi. Na vratima kupea naljepnica: "zabranjeno unošenje oružja". Nepoznat sjedi u drugom uglu. Tek što si otišla... a, možda sam te izmislio. Bože da li sam? Tek što si otišla... a, ja više ne znam ni da li postojiš. Neka mi se smiluju nebesa! copyright © Milovan Lalović 2017 
ZVIJEZDE DIGLE HAJKE
Kažeš da si drevna,
da ploviš kroz san, a ja lonče mijesečine taman pristavljam. Zvijezdaniš mi mapu, brod da prebrodi, osmjesi se svijetlucaju niko ne vidi. Kao ludi nijesmo, kriva režija, luda noćna čajdžinica, lud šeširdžija. Sad te svemir juri, zvijezde digle hajke, traže te i snopletilje, za stoljetne bajke. San po san pa uzdah, šume šaptanja, bolje da se probudim dosta spavanja. copyright © Milovan Lalović 2017 
NIKAD TAKO
Ja još takve misli nijesam nikad čit'o,
u očima svijet su okupale sav, a ti utopljenik u sopstvenoj suzi, hvataš se za krotkost kao da je splav. Ja još takav osmijeh ne ugledah niđe, u kraju je usana šifrovao znak, jedina si koja značenje mu znadeš, ali glumiš da ne vidiš njegov učinak. Tako čudne rečenice još slušao nijesam, otvaraju igrom misaonik stari, suncu na dan nižu besjede niz zrake, da ih prepoznaju moji draguljari. Ja još nikad takvu ne ugledah javu, kao što je ostrvo s tvoga dlana pruža, opija me osmijeh, zavode me riječi, a naznaka tvojih misli voljom me oruža. copyright © Milovan Lalović 2017 
KO LI SAM TO JA
Oćutana smisao riječi: „misterija",
osmjeh pra-pra majke, odraz njenog sna, zvijezdana prašina, prima materia, ko li sam o ko sam, ko li sam to ja? Tragač što rovari kosti epiteta, sin praznine kojoj niđe nema dna, pobratim centurije repatih kometa, ko li sam o ko sam, ko li sam to ja? Plod strasti vijekovne linije otaca, apsurd intelekta što za se' ne zna, berba misli nakon sijetve poljubaca, ko li sam o ko sam, ko li sam to ja? copyright © Milovan Lalović 2017 
KĆI SUNCA
Irena je bila Sunčeva kći,
potpuno svijesna porijekla svoga, pregršt je svijetla sa neba snijela, pravo u podzemlje beznađa moga. Sama je hodila planetom Zemljom, od neba se viješto i dugo krila, često je slušala šta zvijezde šapte, a snove je gotovo i budna snila. Pravdala Ničea i nihilizam, sklapala časovnik od uma moga, princeza Logike, jedina kćerka, sunca sa platna Vinsent van Goga. Skupa smo sijali treptave zvijezde, niz ulice mokre, niz usnuo grad, rekla je: "tvoje nek bude -Novi-, a meni šta ostane, ono -Sad-". Irena je bila Sunčeva kći, princeza svijetlog nebeskog trona, voljeli smo se prije mnogo ljeta, "al' šta je vreme?", rekla bi ona. Kraljevstvo Nebo je ugrabi natrag, ja taj dan u crnilo tinte obojih, kći Sunca skoči sa visoke zgrade, pravo u svemir stihova mojih. copyright © Milovan Lalović 2017 
LJUBAVI
Svi stihovi ljubavi govore o nama,
srećni, i oni što tugom pišu, svačiji uzdah je i uzdah naš, nevažno što druge grudi ga dišu. O nama govore još od postanja, iskonski plamen smo, najdraža, mi, i kad se plače i kad se sanja, viječiti motiv smo, ljubavi. Zato ne brini ako nas nema, smrt naših tijela nek' te ne zabuni, i poslije nas će ljubav da živi, i uzdasi usnuli a besani. copyright © Milovan Lalović 2017 
AFRODITA
Boginja ljubavi je rođena iz mora,
eto što se lako gube glave, noć potpiše želje niz obline, niz bokove talasaste slane. Eros smio smiješka se s nebesa, dok žudnje je Himerosa poje, nit znam kud je lijevo nit kud desno, đe počinje njeno a đe moje. Hefesta je odabrala, kao, no s Perunom čeka da dan svane, pa nam sanak oči ne zaklapa, pa sam pospan iz dana u dane. copyright © Milovan Lalović 2017 
SA TOBOM BIH PIO VINO
Sa tobom mi ne treba pravilo ni maska,
pa ti nižem svemire oko struka tanka, da povedu oboje nas dimenziji novoj, kroz vrelinu eksplozije Velikoga Praska. Sa tobom bih ukrotio slane horizonte, porušio sva pravila, svaki ideal, slijedio ti uzdahe kao mudre misli, držao se strasti ko za sveti gral. Sa tobom bih preskako tarabe i sijeni, potplaćiv'o na ćutnju lukave ključare, sa tobom bih, rekoh, pio crno vino, i skriv'o se na balkone i stare ormare. copyright © Milovan Lalović 2017 
SVIJET U STIHU
Svuda prosuo lati,
crveno paperjast mak, ja gledam u usne tvoje, a sunce mi kaplje za vrat. Noseća trava sa rosom, polegla uz nogu bosu, duša bahati slova, niz tvoju mirisnu kosu. Izvan stihova ovih, nema ni tebe ni mene, nema ni sunca, ni trave, ni makove boje crvene. Zato, podaj mi osmijeh, nek' stihovi odjeknu njime, podaj i poljubac topli, zasladimo stidljive rime. Viječnost je ovaj trenutak, a stih je sav svemir naš, ja sam došao s' neba, kao što i sama znaš. Umij se slovima malim, đavolak lektor već bjesni, dajem ti srce ko' krunu, sve možeš u mojoj pjesmi. Želiš li viđet' kometu, ili možda oktobar pokisli, il' želiš letjeti s' lastom, kroz vrtove mojih misli? U mojoj pjesmi sve možeš, papir pod njom je plodan, iako tvorac tvog svijeta, biću ti podanik odan. Izvan stihova ovih, nema ni tebe, ni mene, ni sunca što kaplje sa neba, ni makove boje crvene. copyright © Milovan Lalović 2017. 
STIH ZA TEBE
Noć se tiho strofi primakla,
te na zareze ja žute fenjere stavi', na tačke, svijetlucave perle od stakla, što na kraj mog' svijeta ona ih pravi. Strofu je vijetar privio na ranu, pa urla od bola preko mog krova, mali goblini odnose tamu, a svici niz kamin mi unose slova. U ponoć kad kazaljke jedna drugu minu, i sijećanja moja kliznu preko njih, kosmos mi pomaže sklopiti rimu, da u kosu zatakneš jedan moj stih. Čudan smo nekakav nas dvoje soj, ja još spavam đe onaj sunčan maj spi, tamo đe ležah na pruzi staroj, i pitam se dal' navratiš ponekad i ti. copyright © Milovan Lalović 2017. 
|
MALOM OSMJEHU
Ako baš hoćeš da znaš
i, ako je u uglu usana ti mala naznaka osmijeha, malecna, nastavi da čitaš, sva je moja vasiona u njemu. Poručujem Malom Osmijehu da je bio u pravu. Neka se sijeti, ako je zaboravio, da bez njega ne započinje potop milja niti drhtaj srca. U namjeri da stignu na vrijeme u stanicu, ponekad brzi vozovi preskoče ograničenje brzine na pojedinim dionicama. Dogodi se da nesrećno iskoče iz šina. To neka Mali Osmijeh ni najmanje ne uznemirava. Vozovi se uvijek vrate u kolosijek i sve dok pruga vodi stanici oni ka njoj neumorno hitaju. Ako si stigla do ovog dijela i u uglu usana imaš Mali Osmijeh, znam da će sve biti uredu. Mali Osmjeh znači otvorene prozore u srcu. Ako ga nema srce je zaključano zauvijek. Mali Osmijeh nije ni po čemu mali. Za tebe ga pišem velikim slovom. Ako je on tu, makar i najmanja naznaka, poručujem mu da ga volim. Neka zaboravi kako smo se rastali. Umjesto onih riječi neka bude: Ti: "Javi se kad stigneš kući". Ja: "Doviđenja ljubavi, napisaću ti pjesmu." copyright © Milovan Lalović 2017. 
TRAGOVI U DUŠI
U mrklome mraku potpuna tišina,
potajno se misao misli udvara, upliću se jedna s drugom bez imalo srama, a na drevnoj kuli ponoć udara. Vođen plesom misli hranim monologe, čekam da se sav svemir u mene preruši, spuštam se u slojeve predaka u sebi, i zatičem čudne tragove u duši. Ko prešao to je niz memljive rune, čit'o drevne znake, obris'o prašinu, budio mi bilje niz padine blage, podsticao na rast staru borovinu. Ko gledao to je zvijezde jednim okom, a drugim u vodu ledenu duboku, uplitao u vijenac najtajnije cvijeće, da ukrasi svoju glavu crnooku. Potpis malih stopala prostire se svuda, kako li su uspjele čuvara izbjeći, kako li su uredile entropiju moju, i čije su...? Zaista ne umijem reći. copyright © Milovan Lalović 2017. 
O DIVNA ŽENO
Iz čela mi korijenje oblake pije,
odavno spali su s njega viziri, vreteno mota vrijeme u klupko, a miris se svuda slađani širi. Vidim te jasno očima Zemlje, treperiš duboko do srži atoma, u kavezu sinova - kukavica, a svuda se širi slatka aroma. Čujem te kao oluju daleku, vrištiš na kičmi piješčanog spruda, dozivaš slobodu urlikom groma, i miris se sladak širi posvuda. Obliku težiš pa ga i vajam, emociju za tebe pletem od pijene, otvaram dvijeri snovilišta, mirisom slatkim natopljene. Iza kaveza širi se Oštroumlje, tamo na tebe miriše cvijet, o divna Ženo sloboda te treba, idi i dušom nadahni svijet. copyright © Milovan Lalović 2017. 
U SNU USNULOG BIVAM
Na licu nosim sunčano jutro,
njim' nomadim vilajet monologa, ako me tražiš - a sumnjam u to, biću u snima Usnuloga. U snima Usnulog - eto đe bivam, tu dijelim sanje kroz razna postanja, ako me zaista tražiš dok snivam, pretraži snove onog što sanja. Galaksije tragaju za zjenama tvojim, od njih tvoj lik moram da sklanjam, zato, ostavljam tragove - ili nastojim, a trag su snovi koje ti sanjam. Eto, baš usnih čudnije n'o ikada, pod velom jave sada to skrivam, dođi po snovlje, znaš đe sam sada, u snovima Usnulog - eto đe bivam. copyright © Milovan Lalović 2017. 
VOLIM TE
Jer u uglu oka kriješ fantazuje,
jer se smiješiš kad se drugi glasno smiju, jer u sebi gajiš tajno male averzije, koje svijetu serviraju hladnu digresiju. Volim te zbog toplog dodira usana, zbog ledenih prstiju koje krišom splićeš, volim tvoja obzorja, divlja i besana, kada rasnim jutrom kraj mene osvićeš. Zbog slatkoće mirisa predaka što širiš, zbog svemira što mi u grudima bije, zbog svih bura koje dodirom umiriš, niz nagosti moje žedne grofovije. Volim te jer sobom definišeš dan, volim što u kosi ti se mrse razni sni, što ti korak svaki biva lak i bezbrižan, volim te zbog toga što ti jesi Ti. Što svijetove nižeš oko moga vrata, i što ne daš da zaspem do u jutra rana, jedva čujna šaputanja tvoja domišljata, volim što si žensko, volim što si dama. Volim kada otkriješ svoje čarolije, i zaista drugčije ni umio ne bi, kad se srce tobom potpuno opije, volim te jer ličiš ponajviše sebi. copyright © Milovan Lalović 2017. 
LEDENI ViJETAR
Upleo kosu ti u ranu zoru,
ni sutio nije da mijenjaće ćud, kada je krenuo sinoć niz goru, ledeni vijetar, drevan i lud. Prešao krovove, kamene avlije, istrgo šume - kad nem’o je kud, povaljao drevne flamanske galije, niz bokove tvoje đe spava blud. Vrištao skupa sa gromnim krahom, vijao spletove kosom ti dugom, napinj'o jedra vrletnim dahom, pijenio predaje jednu za drugom. Sa vrhova oštrih đe jedan bdije, niz klisure pravo postelji vile, potjer'o pred sobom aluzije, i one su žedne pohrlile. Krenule sa njim u invazije, pohotne strasti, jahačice riječi, sedlane opsenom fantazije, nošene erosom takoreći. Neđe pred zoru postade spor, opi se pijući feminitite, postade lagan k'o kakav lahor, duvač u drevne aulete. Smiri se potom neđe pred zoru, ni sutio nije da mjenjaće ćud, kada je krenuo sinoć niz goru, ledeni vijetar drevan i lud. copyright © Milovan Lalović 2017. 
DOK ČEKA U SLOVU
Čežnjivo odlažem krilo,
zemaljske zbrajam trenutke, boginja nekud u stranu gleda, a žena, u mene ćutke. Jupiter snažan preža, stražari da traju čuda, maestral u kosi će misli da čita, po volji ovoga suda. Kockice boginja vrti, ne časi ni jednoga trena, maestral izvrće sve moje misli, da spadne koprena snena. Sav Sunčev sistem šestari nijemo, presuda pada u pehar stari, vrijeme se ponovo koritu vraća, vraća se redoslijed stvari. Beskrajan krug ishoda istih; tražim da kažu đe si, na kojem svijetu, u kojem vijeku, godini, na kojoj adresi? Emisar ne haje za molbe moje, niti ja marim da mu se svidim, gravita sunce u uglu oka, i za trenutak te vidim. Sama u slovu stojiš, pitaš se zašto me nema, kada će mastilo skvasiti polja i šta to nebo ti sprema. Ali viješto ukriše svijet tvoj, ukriše tvoje doba, sakriše i mene od oka tvoga, pomoći ne može molba. Ustajem tužan od stola, prije nego poludim, naginjem pehar, niz grlo gorči, na Zemlji se ponovo budim. copyright © Milovan Lalović 2017. 
KIŠA PADA SLANA
Dal' više volim svemir ili tebe?
Pitaš i odlaziš niz ulicu stežući kaput uz tijelo. Vijetar za tvojim riječima goni ordenje besmislenog jesenjeg lišća. Na svršetku čina, kapi udaraju aplauz tvojim odlučnim koracima. Kiša pada slana. Rijetka vozila, znam, ne mogu brisačima ukloniti sa večeri sol. Već te ugao zgrade guta sa vidika, zvon tvojih čizmica diskretno prelazi iz našeg Sada u moje Zauvjek. A kiša? Nad mojom glavom oblaci melju sol. Htio sam ti reći da ti je pitanje dječije, da se ljubav ne ucijenjuje, ne zahtijeva. Htio sam ti reći da je svemir i tvoj koliko je i moj, da je imati tebe u njemu mnogo ljepše nego biti kometa što usamljena luta zvijezdanim stazama. Htio sam ti reći da se zaustaviš. Zastani samo na tren! Dozvoli makar da odgovorim, hoću da kažem kako je ljubav moja za tebe viječna, barem onoliko koliko je viječan i Bog. Kiša pada slana. Beskućnik izviruje ispod kartonskog dvorca, nudi mi sklonište od kiše. Ulični čistači psuju sudbinu. Anđeli se šeretski smiješe i šire mi jedra. Svemir po običaju ćuti, poslovno širi prostransvo. Pumpam hladan oktobarski vazduh u pluća, drhtaj šaka viješto skrivaju tamni bezdani džepova. Htio sam ti reći da volim svemir, da ljubim taj beskonačni prostor jer ga prepoznajem u svom srcu kad te gledam dok se smiješiš. Htio sam ti oči svoje dati, portrete pogleda položiti na dar. Htio sam ti otkriti jednu drijevnu riječ, onu koja Zemlju nosi u svojim analogijama. Kiša pada slana. Jedrenjak kreće niz trotoar, plitak gaz jer su riječi nasukane u grlu. Meridijani mrse kurseve niz ulicu. Poželjeh da se pretvorim u kip, da zauvjek ostanem u toj ulici kao kamen za jedan ljubavni grafit. Kiša pada slana. Ponoć prolazi za jedan minut. Eto mila moja, već si juče. Ljut na časovnike i kalendare ulazim kod De Gola. Ajfel, kroz velike mokre prozore stražari nada mnom i nad trenutkom... Vrijeme je za osmjeh, sviće novi dan. copyright © Milovan Lalović 2017. 
NAD MOJIM DREVNIM GRADOM
Nad mojim gradom drijevnim
ponovo otvaram vrata, na čelo padaju izgnane misli, bujica obilata. Mir mi je pokrio usne pa ćutim samome sebi, ukrivam onaj vragolast osmijeh, onaj što pripada tebi. Nad mojim drijevnim gradom misli u klupko se splele, uplele "ti si" u "ne nego ja sam" pa logiku na skroz pomele. Oči azurom talasaju javu, pogledom ljubim nebesa, čudesnu baštu svijetova raznih, naše pravo na čudesa. Nad mojim drijevnim gradom otvaram za tebe vrata, otvaram i onaj kišobran stari, što čeka slovasta jata. Da, ljeto je ali ga nosim, čudno me gledaju ljudi, glavu nakrivila šarena mačka, i ona se tobože čudi. Svaki je suton za tebe, svaka je zora tvoja, svakim sazviježđem ti vladaš Vilo, nad drijevnim gradom, u doba moja. copyright © Milovan Lalović 2017. 
TAJNA PJESMA
Kad se sati usitne nad svijetom,
kad noć u san svu hitrinu topi, čovjek kad srž svoje ambicije, još u smis'o misli ne uklopi. Kada spava sva suština svijeta, kad se prostor i vrijeme podijele, kad san lijepi fantazijom kapke, čovijekove misli da zacijele. Kad zastor se ukloni s' nebesa, po zakonu svete kreacije, Vaseljena kad zatrepti oku, logikom na ljudske negacije. Tada čovjek - ako u snu nije, ako pozna umne upotrijebe, na najdublje bunare silazi, da zahvati sopstvenoga sebe. Tad se "ko sam" daje naslutiti, tu zaiskre iskre od spoznaje, ma koliko plamen mali bio, u tami se lako prepoznaje. Neko nađe na bunaru blago, bljesne krčag k'o da je pun sunca, te sušestvom kreacije svete, oplemeni čovjekova srca. Takav čovjek ljudska je oaza, mapa smisla piše mu na čelu, smislom su mu oslikane zvijezde, u očima, ka u akvarelu. Neko pak na bunar siđe zbunjen, gleda krčag al' ne pruži ruku, ništa smis'o takvome ne ima, prolazni ga besmislu odvuku. Ima onih što zahvate mržnju, takav im je krčag razumniji, što ideal veći za njeg' vežu, utol'ko im je krčag puniji. Kad se sati usitne nad svijetom, Kad tama nas s' nama samim spoji, čovjek s'lazi duboko u sebe, da se svojom suštinom napoji. Kad odmara sva tekstura svijeta, kad se duše na bunaru dijele, san u pomoć hita čovječanstvu, da mu rane od misli zacijele. copyright © Milovan Lalović 2017. 
|
OPET U ŠUMI
Čuo sam vukove sa lijeve strane,
urliču gladni - čini se na smjenu, pod nogom mi krckaju jelove grane, dok mraz ih okiva u koru ledenu. Dal' sam već jednom prošao ovuda, nikad put ne bijaše ovako dug, bori se razum da rastjera čuda, a dojma sam kako idem u krug. Pod nogom snijeg lomi se i puca, jezivo huči svaki moj dah, ledom se okiva srce dok kuca, čini se ko da će stati na mah. Sablast me prati, čujem je šapuće, šapti da stanem, da mi se drijema, slušaj - zvecka smrznuto pruće, ali ja koračam kao da je nema. Zamrzle kapi vise sa grana, na njima Mijesec prelama zrak, dok puca deblo i grana se slama, iz svake jaruge cvokoće strah. Sva šuma u okovu leda i snijega, korak sve teži čini se i kraći, dal' na proplanku podno onog brijega, izgubljenu stazu opet ću pronaći? Još jedan korak, govorim sebi, ne gledaj u grane što ih Mijesec kupa, neće ni prići vukovi tebi, a srce mi lupa, lupa i lupa. copyright © Milovan Lalović 2017. 
ZA KRILA LJUBAVI
Uhodim sofiste kad okreću nebo,
cijenkaju vlasnika vasione, nude mi zvijezde po nižoj cijeni, da osvijetlim papirus i leksikone. Pratim trag slova tražeći tajnu, ispijam memljive riječi u dahu, potom se mrvim u kutiju malu, potom sam mastilo u finom prahu. Za tvoja krila mijerim nebesa, za vatru kradem žar samog pakla, polažem srce pred predrasude, između trijumfa i debakla. Pristajem Sizifov teret da nosim, žeđ tvoje zemje dušom da gasim, mastilo prosipam plesom za kišu, da svojim srcem noge ti skvasim. Antički grčki sanja o tebi, latinski mrtav za tebe diše, al' kako da ti raširim krila, u knjigama drijevnim o tome ne piše. No, duboko u sebi naša' sam način, oblake oblačim u kostime, Sunce ti presipam s neba u snove, da osvijetliš staze kad kreneš niz rime. Brišem sav prostor što nas razdvaja, sve pantomime koje promaših, rušim sva pravila kamenih ljudi, i razliku svaku vremena naših. copyright © Milovan Lalović 2017. 
BILA JE
Bila je strofa baš kao ova,
Mijesec se bijaše nekuda skrio, tvoj bijeli ego sretoh na vodi, u susret mi biješe dojedrio. Bila su ostrva u bespuću plavom, sidrila dan su u slanoj vodi, kapljice slile su šapat niz uho, ka mome srcu da me uhodi. Požarom strasti stihije pletoh, lednik se topio od groma moga, a riječi prosuh daleko niz mora, daleko bez smisla ikakvoga. Zaludu k nebu tebe sam zvao, nije se budila u tebi ptica, usnuo intelekt, usnula ljubav, usnula vizija sirotica. I tako, odoh niz nebo dalje, za mnom će potop se vremena dići, bila je strofa baš kao ova, znala si da ću sa njom otići. copyright © Milovan Lalović 2017. 
SVEZNAJUĆA
Niz polja svijesti moje tvoji plugovi oru,
razgrćeš mi misli hladno kovanom logikom. Sve misli vidiš i sve moje znaš. Oranicom krstare tragovi tvojih stopala, potpis tebe koja ne bivaš. Ne makar onako da bih nekog nazvao tvojim odrazom na javi izvan moga svijeta. Plešeš kao osvajač u pohodu na regije mojeg najtajnijeg sloja. Zavodiš ostavljajući za sobom diskretne znake predaje. Kradem ih od sebe samoga, i čuvam za kasnije. Vidim da nijesu jasni, prije prerani pa zatim i prekasni. Mnogostruki nijemi govori - eto šta su oni. Vode i lijevo koliko su na desno. Mjesto očiju tvojih kroz dva prozora sunce se smiješi. Bih da ga gledam, jer zagonetna tvar sostav mu priliči. Ali, ti na moje poglede besramno puštaš divlje konje apsurdom osedlane. Zatim, na prozore namah oblake navlačiš. Zadrhti neispunjena želja i strast za tvojim (ili pak sopstvenim) svijetlom, i ništa više. Drhti prostranstvo svijesti iza moga čela. Ne svojim, mojim zrakama sijaš nekud u stranu. Odsutnog pogleda, baš zato, prije nego bilo šta drugo, tabam logikom bulevar, prolaz kroz lavirinte tebi naklonjenih misli, stazu za izbjeglog sebe iz sebstva, drum što spasu vodi korake Usamljenog đeteta. Zora sviće iza čela duboko u tebi. Ti se prepoznaješ u njoj i ne preostaje mi ništa do da sakupim kusur onog "Ja". Podviknem prosječnom sebi da bih ulio snagu tebi. Ištem da se plugom zaore dublje u misli, duboko dolje do jalovog sloja besmisla. Tu te želim točiti u srce svoje, tek tu si moja! Potom se oblaci u prozorima razilaze. Cvijetaš osmijehom na moje izgubljene regije. Ja ćutim, ne pomišljam da ti otkrijem ono što jedino ne znaš, i što ti ništi ime. Ono što ti ne znaš, iako gorda i sveznajuća se svakoj ponaosob misli predstavljaš, je to, da se bez moje svijesti, ne bi imala kuda prošetati i posveznati, niti kome podati, besramna ljubavi moja. copyright © Milovan Lalović 2017. 
OPET SAM SANJAO
Opet sam te sanjao noćas,
šetaš se bosa niz metafore, k'o kiša ti mije stopala mala, k'o nižeš u đerdan izgovore. Opet usnih nagovaraš mene, eho tvog glasa prožima sve, pružaš mi ruke a kiša pada, k'o spira mi snove niz obraze. Opet te usnih - o željo pusta, smiješ se zvonko kroz cijeli san, k'o mokro je lišće u tvojoj kosi, a ja k'o da sam bestijelesan. Opet sam sanjao usne ti vrele, k'o znam da će šapnuti epilog, k'o nećanja moja u jatu lete, daleko nekud iz usnulog. Opet sam sanjao ljubavi tebe, potpuno nagu i mokru od kiše, k'o pružam ti ruke, k'o ostaću s tobom, k'o neću da probudim nikad se više. copyright © Milovan Lalović 2017. 
OBRISI SJEĆANJA
O, kako ste oholi
vi obrisi mojih sijećanja - progonitelji na skupom glasu. Mučna su biježanja, još mučnija vraćanja, u poslednjem času, od vas. Krotite večeri moje, žilite nutrinu duše mirisom egejske soli, vijetar sa mora puše, i prožima čežnjom moj tajni svijet. Oh, nesana helenska noći, pijeno mora na pragu, poljupci u vinskoj kakvoći, žrtva sam hira vašeg! Ili pak, hira svoga. Sinhroni evo pucaju: jedna staza kraj bastiona, jedna udaljena zvijezda, jedan oblak iznad partenona, lubenica što pada na tlo i otkucaji srca u grudima mojim. Vaša lukava najava, oh, vi nostalgični vijesnici - splavovi samovoljnog sijećanja. Hajde, nosite skeptici! Nosite i mene, srce ste odnijeli davno. Ali znajte ponijeću slova, i strast svakog pretka gorštaka. Svaki od njih da je ljubi, svaki da mili joj grudi, svaki da pije iz sna, jer svi oni su - Ja! copyright © Milovan Lalović 2017. 
ČUJEŠ LI ME MAMA
Zašto su mi snovi,
nestvarni daleki, kad ja sanjam samo, o bratu i seki? Sve igračke dajem! Ma, sve što je moje, da mama i tata, ponovo se spoje. A da snovi ispune, sav prostor u sobi, mama treba barem, da još dvoje rodi. Sve igračke dajem! Ma, sve što je moje, da se snovi ispune, da nas bude troje! copyright © Milovan Lalović 2017. 
SNOPOSTANJE
Nosi me s jastuka barka
u virove dubokog sna, tu jedno su stvarnost i varka, na domaku usnulog dna. Skok prvi sam odvažno spio, međusan svuda se širi, prestaje sve što sam bio, svijest se sa beskrajem miri. Drugi skok; izranja obala, sidrim bez brige i straha, namjera tu me je odala, a tebe je ritmika daha. Treći skok; pokret il' akcija, slovima podmećeš trag, gubi se sva dominacija, prihvataš da pređem prag. Četvrti skok; gutaš plavo, mada je ta stvar placebo, zbog nje nad mojom glavom, prostireš plavetno nebo. Peti skok; stvaranje svijeta, dojka se topi u dlan, jedno se rađa iz spleta, u prasak se premeće san. Šesti skok; rađa se prostor, poslednje što nam svijest zna, spušta se vremenski zastor, tu MI sada postaje JA. Sedmi skok; snopostanje, za kim sve usnulo žudi, budilnik na stolu zvoni, i moj se svijet budi. copyright © Milovan Lalović 2017. 
NE PAMTIM
Niz stepenik jave spustio se dan,
lakrdija nebom gos'n Mijesec žut, ne, ne pamtim kako miriše tvoj san, niz uvojke razasut. Drsko nebo ovlaš vijence planinske, šah i prozor jedan stari krilati, crven šešir, šaputanke strasne latinske, ne, ništa ja ne pamtim. Dal' od sebe mogu srce sakriti, kad se rime prospu svud po bespuću, ne, ni ove strofe neću pamtiti, ne znam o kom' šapuću. Zaborav je uvijek skupa usluga, na kraju se i on čini poznatim, to je ništa drugo nego orden zasluga, pijani moj pobratim. Istrijebi se nebo, nema zvijezdica, zora sprema novi sunčan atelje, besani su čaršafi kad zaboravljam, miris tvoje postelje. copyright © Milovan Lalović 2017. 
NOĆ U KUĆI
Kockam se s' Mijesecom žutim,
k'o ulog polažem težnju, siječem apsurd na pola, na varljivu sumnju i čežnju. Došla sam svečano k' tebi, da ne budeš noćas sam, da Mijesec ne odnese slova, i da ne prokockaš dan. Ko je to - pitam u čudu, prestaje partija snena, čudno mi jer osim mene, u kući nikoga nema. Ja sam to, tvoja Ideja, što ti na prozor lupa, daću ti pohotno sebe, stvarajmo viječnost skupa. Oh, svijetla gospo Idejo, erosom drhtim svim, spremna je postelja umna, za naš ljubavni čin! Ustani iza stola, čeka te zvijezdano krdo, dosta smo Mijeseče igrali, moraš da zađeš za brdo. Svlači se težnja u volju, apsurd mi daruje snagu, bacam kroz prozor sumnju, i grlim Ideju nagu. Animus vodi korak, ženstveno prati anima, mastilom miriše tango, strastvena rađa se rima. copyright © Milovan Lalović 2017. 
ILUZIJA (E. A. POU)
Pokušah ignorisati,
da me mračna sijenka prati, da me slijedi mrka tmina, gusta poput crnog dima, da se tama za me' sprema... Νe, to je pričin, ničeg nema, iluzija, eto šta je. Hajde spavaj - kažem sebi, ništa tamno te ne slijedi, objašnjenja tu su prosta, uplašen si, sad je dosta! Nema sumnje ni dilema, iza sofe ničeg nema, iluzija, eto šta je. Taman malo se povratih, logikom um preobratih, klatno mahnu stidno ponoć, zapomaga neko: "pomoć"! Ustah naglo istog trena, al' u sobi nikog nema, iluzija, eto šta je. U kraj oka spazih nešto, šmugnu pod moj krevet vιješto, hej ti! Panika me stiže, oklijevah pa priđoh bliže, digoh dušek, akt ekstrema, pod krevetom ničeg nema, iluzija eto šta je. Razboritost bogu ištem, molim ga za utočište, nek' je kleta nakarada, što pleše uz svιjetla grada, po balkonu tama njena, ne, na njemu ničeg nema, iluzija eto šta je. Zakoračih u noć hladnu, opazih konturu skladnu, uvijenu u čvor sijenu, od ponoći crnju ženu, tada spoznah šta mi sprema, ne, to tamo ničeg nema, iluzija eto šta je. Padoh u mrak sa visine, sa balkona u srž tmine, u zagrljaj tlo me čeka, materica pračovjeka. Oči sklopi glava snena, ne, ni svijeta više nema, sve bijaše iluzija. copyright © Milovan Lalović 2017. 
|
