2018

SABOR zEMLJINIH ELEMENATA

VAZDUH:
Na plećima svijeta jezdim,
za mnom neba se vijore,
pružam udah za izdahom,
hranim vatre da razgore!
 
VATRA:
Gorim sve što obuhvatim,
svjetlom na mrak ja pohodim,
u metale kamen topim,
i pepelom zemlju plodim!
 
ZEMLJA:
Rasipam se među kosti,
u zagrljaj smrti vežem,
život, kusur svijetu vraćam,
kada skupa s vodom liježem!
 
VODA:
Lako mi je ledom biti, 
n'o kapima sav svijet sprah,
sve što živi držim živim,
bez mene je život prah!
 
LJUBAV:
Na ovome skupu, vidim,
zviždi, gori, teče, gnjili,
ja sam snaga kreacije,
'zalud ste se postrojili!

copyright © Milovan Lalović 2018.

VESNI BOGINJI PROLJEĆA

Još te nosim utisnutu u tuđa imena,
misli tvoje b'jehu luča nebesnica,
ožiljak ti svaki sad je tamo svetilište,
a ti ponižena, sveta poslušnica.

Još te nosim utisnutu u naša imena,
nekad krila nosila te daleko od kužnih,
ožiljak ti svaki sad je tamo svetilište,
bez krila, na tronu iluzije tužnih.

Još te nosim utisnutu u sopstveno srce,
tu još uvjek podižem gradišta i vatre,
tu si ono što si uvjek Ti i bila sestro,
proljeće što niko ne može da satre.
​
copyright © Milovan Lalović 2018.

IMADOH TRI SRCA

Imadoh ženo ja srca tri.
Prvo bi' pusto k'o puste stepe,
međaše razum u korist ludog,
gledaše okom gordosti slijepe.

Lavovi ga proždriješe.

Bio sam trosrc nekada davno.
Drugo je kucalo kroz plamen vreli,
i sve je gorilo njegovom vatrom,
i sve je pretvorilo u pepeo bijeli.

Suze, ili rijeke ga odniješe.

Imadoh ženo ja srca tri.
Bez tebe treće zauvjek spava,
sedef je mekani u grudima svilo,
pa tvojim hirom otkucava.

Ono je posljednje koje kuca.

​​copyright © Milovan Lalović 2018.

KADA BI POŽELJELA ČUTI

Pričao bi ti o čemu žubore vode
dok spiraju vremena niz grla živih mrtvaca.
O njihovoj žeđi koju beskonačnost
ne može utaliti.
O nama dvoma u bespreglednom 
nizu svijetova i, o Antićevoj galaksiji 
u svakom od njih.
Pričao bih, kada bi poželjela čuti.

Priznao bih kapije kroz koje me provode
tvoji skriveni pogledi.
Priznao bih i drugu stranu 
na kojoj se prostiru tople plišane trpeze. 
Naučio bih te kako da poraziš Nemoguće.
Sve bih to učinio, kada se ne bi plašila čuti moj glas.

Razotkrio bih ti biološku farsu opsene
i dokazao da java izvan uma ne postoji.
Šaptao bih ti proljećnjim pljuskom koji je tajno unesen u skrivenije moje kutke.
Kada bi poželjela čuti.

Predstavio bih ti aleje u kojima rastem
skupa sa snovima.
Pokazao ti i onoga koji brine o njima
u maglama nerođenih doba.
Prosipao bih ti pred oči čudesa
što nas okružuju a nisu prepoznatljiva.
Sve bih to učinio,
kada bi poželjela da te stvorim.

Ali, sumnjam da ćeš pristati 
da postojiš u predjelima 
koja se ćute pred ogledalima.
Kraj je pjesme i vrijeme nam ističe.
Ti si se već spremila da zakloniš sav svijet iza kišnog oblaka.
Toliko toga bih ti želio reći
kada bi se usudila da postojiš.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

nEMOJ DA STRIJEPIŠ

Kad besmisao obuje cipele moje,
i krene smijelo niz drum što je
stariji od nas, voljena ženo,
nemoj da strijepiš, vino to je.

Dionis dokon igra se sa mnom,
vaga mi razum terazijom što se
smrtnikom mjeri, voljena ženo,
ne brini, vrijenja me nose.

No, kada mu dosadi i kada ode,
kad povratim opet sve što se snilo,
naša će srca pupoljak sviti,
ako je ljubavi u njima bilo.

copyright © Milovan Lalović 2018.

ŽRTVENE TREŠNJE

Ne diraj trešnje draga,
ti plodovi nisu za nas,
vrati ih natrag na stijenu,
bije ih težak glas.

Čovjek je volio ženu,
nebo zna samo koliko,
ali ne bijaše smrtno
tijelo joj mladoliko.

To b'ješe božanstvo, ne žena,
ne mariše ona za ljude,
niti za smrtnika ljubav,
ni njegove zablude lude.

Čovjek izgubi razum,
zaboravi i svoje ime,
srce zgnječi u nektar
i nahrani kolibrije njime.

U rupi gdje bijaše srce,
posadi mladicu tanku,
ona razgrana u deblo,
sa trešnjama u izdanku.

Svake godine draga,
u ovaj pozni čas,
on polaže krvave trešnje,
baš kao i večeras.

Glas se pronio svijetom
pa je sad proročansvo,
o  krvavom plodu i žrtvi
čovjeka za božanstvo.
​
I zato te trešnje ne diraj,
ti plodovi nisu za nas,
vrati ih natrag na stijenu,
​bije ih težak glas.

copyright © Milovan Lalović 2018.

PREMETNUĆU SE U TRI RIJEČI

Ispredam se sa vretena dana i noći,
iz klupka duge kose raščešljanih vijekova.
Ispredam se da bih stupio pred sebe u tebi kao brat
po istom organu koji nam u grudima bije.
Ti niz obraze izlivaš dobrodošlicu elegantnih popodneva,
i svako je u obliku para
​izduženih brojeva tri, 
okrenutih jedan ka drugom.

Pred milošću uzvišenog susreta,
ispod strehe dalekog i radoznalog dana,
kaplješ pogledom na moja očinja slova.
Kao darove polažem prašinu vijekova,
sa ruku otresam prah svih gospi koje su ti predhodile,
da njime nahranim zemlju pod  tvojim
bosim stopalima.
Svaki trun što pada oko tvog tijela
primi kao zavjet ljubavi u vječnosti naše vrste.

Spuštaš zahvalno prste na moja slova,
baš kada hoću riječima nestalih jezika
da prenesem poruku slijepih doba.
Dok prelaziš preko njih,
u dalekom vijeku usne se otvaraju.
Od bljeska dodira drhte riječi.
Ništa što je iz prošlosti mojih namjera
doplovilo do obrazaca tvoje buduće svijesti
ne vidim više.

Premećem se u treperav Gral.
Iz njega ću ispasti na tvoj dlan
kao Sunce, Zemlja i Mjesec.
Na dlanu ću sve svoje pjesme
premetnuti u samo tri riječi:
Volim te Ženo.

copyright © Milovan Lalović 2018.

KAO ŠTO

Kao što nauka priziva božanstvo u čovjeku, 
tako za tebe prizivam u sebi boga.
Kao što bog u meni snijeva poeziju,
tako u njemu ja snijevam tebe. 

I trenutak je vječnost.

Kao što se šume kostriješe od milja.
Ave tvome suncu, tvojoj kori hlada,
tako su se premetnule planine u misli,
pripremile  Sjutra da začnemo Sada.
​
Vječnost i trenutak.

Kao nogom što rimuješ korak po potrebi,
za tobom se esencija poetike sliva,
kao što te privijam u naručje k' sebi,
tako sam na srcu otvorio krila. 

I vječnost je trenutak.

​​copyright © Milovan Lalović 2018.

NE OTKRIJ

Ne otkrivaj hijeroglife sopstvenih misli!
Pogedaj đe mi izvor vode izbija iz grudi!
S okretom galaksije tok se njegov kreće, 
ispod đonova ljudi, da nas definiše, madam.
Umjesto papirusa možeš raširiti Haribdu,
neka, ne u srce, već u ponor tvojih uzdaha
odu valom riječi. 

Vrhunac će biti trenutak kada te rođeni osmjeh prosi niz smijavicu,
tanku jedva vidljivu stazicu na jalovoj dini.
I da nije februar, da ne duvaju mirisni vjetrovi planinskog cvijeća,
ona bi zasigurno ostala pokrivena pješčanom zbiljom kamenog lica pustinje.

Ne otkrivaj slovored sopstvenih misli!
Pogledaj đe mi sunce izlazi nad obrazima.
Nek ove riječi ostanu pružene
​između naša dva svijeta,
i međ' nihovim odrazima.
Lukovi će izdržati teret bezsrcog susreta, 
ali će se srušiti u ponor
i puvući te za sobom ako izgovoriš
samo jedan besrci slog.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

ZAGONETNA STVAR

Neko je maloprije kradimice odveo Zoru,
posestrimu Dana.

Želio u ljutnji da Jutro ne dođe,
da ljutica Tama nikada ne prođe -
vrata ovog stana.

Nestao je i rozi šal sa čiviluka,
poklon mile Duge Petopere.

Neko je odlučio da carstvo princezu ne treba,
da za njom nikakva ne postoji potreba,
i da komotno može da se spere:

sa neba Sunce,
sazvučje iz vjetra,
srce sa kore breze!
Ha, ha, ha,
baš bezveze.

Ma ko se to duri dolje u ulazu zgrade?
Baš to želim znati.

Kome je Zora umakla iz malene krunice,
šal ispao iz šarene torbice,
​pa bi da se vrati?
Zagonetna stvar.

copyright © Milovan Lalović 2018.
​

PROCES ODLJUBLJIVANJA

Zaljubio sam se u odraz ogledala,
odraz ljupki tvoj.
Sad se odljubljujem homeopatski,
u nadi da će me vrtoglavi simptomi proći.

Korak prvi:

U noćnoj gluhoći,
okrećem svoj odraz prema ogledalu
preko ulice.
Ispisujem klinasto pismo
u vazduhu -
upozorenje Neposluhu.
Poturam bočicu za homunkulis,
u slučaju da izađem iz ogledala.
Ti sjedaš i već si po noćnom stočiću
češljeve poredala.
Sad ćeš da se češljaš.
Ja ređam fermentirane poljske cvijetiće,
spremne za spagiriju u pola noći.
Odmotavam jutenu prostirku sa
srebrnom udaraljkom za razbijanje ogledala,
takozvanog "staklenog ujedala."

Korak drugi:

Ponoć manje minut.
Tvoj odraz me kao ne vidi,
a potajno se smiješka.
I neka mi čast viteška
potvrdi da je lažan,
koliko prelom svijetla
na prozoru.
Podižem razbijač stakla -
nisi se pomakla.
Ruka se spušta,
odlažem ga na sto.
I Neposluh je došao sad.
Brišem pismo klinasto,
pa brojim zamahe tvog češlja.
Jedan, deset, hiljadu...
Računica prelazi u mantru.
Još večeras ću se u nju udubiti
a sjutra,
sjutra se odljubiti,
časna riječ.

copyright © Milovan Lalović 2018.

Tarina-o-rotin san

Tarina-o-rota zvijezdo s moga čela,
razigrani zagrljaju južnih maestrala,
kaži šta si bila jutros započela,
kaži ocu šta si u snu ugledala?

Viđela sam mijesto veoma mi znano,
tu prestaju snovi varljivi se sniti,
očajem sve biješe kao obeznano,
i sijenkama koje mogah opaziti.

Vidljive mi bijehu a pak, sakrivene.
Svoju tamu kroz srca svuda razgranaše,
i potpuno mirne, nama opijene,
posijaše mržnju u tragove naše.

Iz tragova izrastoše u snazi i moći,
pokleknusmo pod njima u zaborav tame,
sve što ikad bijasmo nestade u noći,
pokriše nam slova i sve epigrame.

Sve što jasno pamtih -  posta izgubljeno.
A to oče mora da je zloslutno znamenje,
vasionu presijeklo je  koplje nazubljeno,
i donijelo potpuno mrtvo vanvremenje.

Sinu bljesak potom, u svijetlećem luku,
odpočeše nova otijelotvorenja,
zvijezdano se nebo prosu u momm oku,
i odrazi oblike čudesnih stvorenja.

Mlada sunca vasionom skute razvukoše,
ali ničeg našeg ne bi da se  snije,
tamne sijeke u rupe se crne uvukoše,
i ne bi nas više, ni posle ni prije.

Od Huzg-ola ne ostade kamen na kamenu,
od silnoga Rogon-oša ni bijedni odijek,
premisliše misli se u oblast nesmislenu,
dođe doba novo a sa njim i Čovjek.

copyright © Milovan Lalović 2018.

Snomora

Kad usnim kako te nema,
zar uvjek okasni zora?
što pride dva mijeseca puna
izađu poviše snova?
Ni glasa od odgovora.

​Nevid kad raskrili veče,
a on kad je poput stvora,
što jasno vidim dva diska na nebu?
Još ne ču’ odgovora.
Niti „raz“ od razgovora.

Kad sanjam da ne postojiš,
kad more me ledene sanje,
što rasan razvrće uporno kapke?
što raspliće snoplelo granje?

​Dok bez glasa s tamnog dna,
između jave i teškog sna
lunari me snomora.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

Dan

Pjesmu u dan ogrnuti valjalo bi ovaj.
Već sam čuo da ćeš preko Iznad-ova preći,
izgubiti zoru, načinit' oluju,
i opet pred čudosnevom sobom se obreći.

Dugim perom orlov'a vitog podpazuhlja,
okularit' ti ćeš iznad Preko-na, i šire.
Al' me zore služe, oluje me prate,
čudnobudo meljem snovlje za tvoje manire.

Pjesmu u dan ogrnuti valjalo bi ovaj,
čak ako i ne opaziš neke mis'onate,
dan je tu u oku, dan je u mušmuli,
dan je niz sve misli moje nepoznate.
​

​copyright © Milovan Lalović 2018.

Nesani darovi

Šaljem ti osmjeh tišine u noći,
dva koraka što kuckaju trotoar sneno,
misao koja se bum-buma srcem,
i jedno veče potpuno bezimeno.

Dodah san ptica iz čupa palmi,
i sve to pokrih zvijezdanim svodom,
umotah potom u šum Egeja,
i poslah sa prvim vremehodom.

Kad stigne padaće slova sa neba,
pod stihom će trave se tanane sviti,
rosa će sprati sav dvosmisao,
i darovi tako se razotkriti.

Ti se potrudi tačna budi po srcu,
svaki mu otkucaj dva put ponovi,
pa pruži ruke ka mokroj travi,
neka te obgrle nesani ovi.

​​
copyright © Milovan Lalović 2018.

Bubanj

Slušam šum talasa kraj izvora kojeg grlim.
Od srca mu dodajem zvuk bubnja
u slavu prevoja nage helenske noći.
Jastuk utapa mekano perje u korita
natopljena, i preplavljena dugom kosom.

Druga obala spava.
Proljećna noć se razmeće slanim potkovima,
i davi me u mirisnim virovima.

Mogao bih se okrenuti na drugu stranu,
mogao bih jednom odlukom izbrisati javu,
preusmjeriti tokove.
Mogao bih se odvojiti od toplog uvijenog trenutka,
i poslati svemir u ćošak da razvuče
potpuno novo vrijeme.

Biram da se ponovo topim.
Zaustavljam svijet između dva daha.
Premotavam javu sve do šuma talasa,
i ležeći kraj izvora kojeg grlim,
dodajem ritam bubnja
nagoj tami helenske noći.

​
copyright © Milovan Lalović 2018.

Sakrij me

Vidiš,
vrijeme ti traži nešto kroz oči,
stihove tajne to želi čuti,
a ti me kriješ u jezike drevne,
ja se na svima jednako ćutim.
I strijepiš.

Pazi,
vrijeme je lukavo - kočijaš stari,
čeka da čežnja kroz stih me oslovi,
lakta minute nad tvojom glavom,
i ćutnje ti u uglu usana lovi.
Porobljava ih.

Znaš,
ćutnje u ropstvu iznjedre nemire razne,
a ovi se pokondire u argumente,
i svaki će vrijeme ti uhu da šapne,
dok me namotavaš kroz simbol u lente.
Oko svog tijela.

Zato,
šta god da ti vrijeme u očima traži,
šta god da kraj usne to želi čuti,
sakrij me dobro u jezike drevne,
ja se na svima jednako ćutim.
​I ne brini.

​
copyright © Milovan Lalović 2018.

Pernati zmaj

Kaplje dan s bandere
svijetlom do daljnjega
a pod njom se patak
umišljeno gega.

Misli da je zmaj
i da vatru bljuje,
gače, štuca, kmače,
oko sebe pljuje.​

Pljunuo na sove
jer još budne bdiju,
pljunuo na kokoške
jer odavno spiju.

Pljunuo i šišmiša
jer pticu glumata,
pa na stranca noja
krupnog emigranta.

Pljunuo na laste
u viznom režimu,
pljunuo na vrabce
jer podnose zimu.

Slavuja je pljunuo
zbog tog što postoji,
sokola je preskočio
jer se njega boji.

Na prelasku ulice
zastade da štucne,
ne mogaše odoljeti
sagnu se da kljucne.

Trepće dan iz sijalice
drhti kolovoz,
juri težak kamion
kao brzi voz.

Da će baš tad naići
sav pernat svijet zna,
ali zmaju ne rekoše
​kma kma kma kma kma!


copyright © Milovan Lalović 2018.

Kad poželim da si tu

Kad poželim da si tu zamislim rijeke,
i papirne brodove na kursu prošlom,
osmijeh mi prikrije uzdah na usni,
da sačuva boje u potopu nadošlom.

Pomislim kako su svi ljudi đeca,
prostrem im srce za igralište
otvorim misao da promajom zviždi,
olujom ti raščišćam pribježište.

Kad pomislim na tvoje okate riječi,
sistem se zvIjezdani u meni svije,
rodiš se poput plamenog sunca,
koje sav svemir ljubavlju grije,

i pomislim kako su sva đeca ljudi,
Bože moj, tad misli postanu teške,
ni igre, ni pjesme, ni radosti više,
slomljena krila, i slomljene sve vrteške.

Tad nanovo zamislim vazdušne rijeke,
vrati se poznata misao neka,
ponovo moje si pribježište,
i ponovo stihovi, ispočetka.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

Rime u mrvicama

Svijetlost što nebo sa sobom priječi,
odvažno ustuknu od ruke ti male.
Propast! Zapomaga niz umlje Logika,
očajem su joj se staze doimale.

Tama, kontraš stari što crnilom hodi,
u kompleks presvuče tvoje mis'otoke.
Bijes raširi rogove pa porodi Ljutnju,
koja sebi servira razum u obroke.

Ti otvaraš usta al' sad Ego progovara,
aveti se već u sjeme mržnje zamotale,
šta će biti kada razuma presuši,
čime ćeš nahraniti svoje kanibale?

I dok tako čekam da okončaš bitke,
da padneš, il' protjeraš to klupko aveti,
mrvice od rima ostavljam za sobom,
niz snove, gdje nada zadnja će umrijeti.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

o ne sjećanju

​Nekoliko vijekova i proći će karavani
što iz tvog srca ka meni pozdrave nose.
Ali u praznini neću te se ni sjećati više,
niti za čim' usnula to duša uzdiše.

A šta ako pitaju za lijek nad istinama,
za javu što narasta u
​bezvremenim tunelima?
Ipak, sačekaću karavane prije nego nastavim misao...
"U mo-ru, u je-dn-oj ri-bi je um-je-sto ko-sti-ju klj-uč."

Nekoliko godina i proći će karavani
što iz tvog osmjeha mi skupu nadu nose.
Cijeniće je suncem i mjesecom;
Platiću bez riječi,
ako se nadom usnula duša liječi.

A šta kad me pitaju za bajku nad tajnama,
za oštre zube što je mesom po svijetu ovom hrane?
Ipak, sačekaću karavane prije nego nastavim o tome da pišem...
"U šu-mi, u je-dn-om vu-ku um-je-sto kr-vi te-če la-vlja vo-da."

Nekoliko minuta i proći će karavani
što iz tvog srca živote na dar mi nose.
Cijeniće ih svakom ribom,
i svim vucima koje,
progoniće tvoje Ti da lovi Ja moje.

I dok budem mislio pred njima o tebi,
dok budem sklanjao vjekovnu
prašinu sa misli,
biću tužan jer se neću ni sjećati više,
za čime to usnula duša mi uzdiše.
​
copyright © Milovan Lalović 2018.

U TUĐEM SNU

Kada ne bi stazu korakom stvarao, 
mostovi ka javi kada pali ne bi,
umakao bi prostoru besmislenom ovom,
prostoru što sliči ni najmanje sebi.

U tuđi san ne bi zavirivo više,
nit' za sobom krunio bi po parčence puta,
no je smrtno ranjen u najdubljoj sanji, 
pa izlaze traži, ranjen smrtno luta.

Drhti tlo od trke što ga kroz san prati,
gonitelji sriču za njim hiperbole,
čujem kako granjem tragove mu tuku,
dok sa lišća elegije kaplju poput smole.

Sve je osim staze nepokretno u snu,
osim staze i te zloslutne najezde,
nepokretne rijeke, nepokretno bilje,
nepokretne grudi, nepokretne zvijezde.
​
Kada ne bi stazu korakom stvarao, 
mostovi ka javi kada pali ne bi,
umakao bi prostoru besmislenom ovom,
prostoru što sliči ni najmanje sebi.

​​copyright © Milovan Lalović 2018.

JEDNO POPODNE

Molim povratnu kartu za popodne od praznine,
i tako mi svetog Apsurda,
i sve ljudske mizerije pred neznanim,
platiću je voljom od osam kilometara.
Osam! Da se obeznanim.

Kartu za podne preko mora,
i klupka riječnih tokova.
Za njegovu praznu refleksiju u društvu
mlade gospe i gospodina.
Gospodin shvata da je dama njegova,
tj. da može biti,
pa mu govor ne štima,
a pogled luta oblinama kao pas lutalica.
Neko bi rekao da je to sitnica!
Ali, ako je suditi kriptografskom
sistemu gospodinovog ministarstva misli,
bez ikakve dvosmisli,
on je ne želi za zvijezdano nebo.

Kakvog li popodneva!
Uklopilo se sasvim i u prazninu odluke
naše cvrkutave gospe.
Brižljivo je popraznila sve u sebi,
kako bi napravila mijesta
za prepoznavanje gospodinovog rečeničnog sklopa.
Upravo kida vezice svog tananog oklopa,
pa u potopu glupog lakomila,
katančić je prelomila.
Pretvara se kako pravi ključ
za srce nije ni važan?!

(Uvjek se ispostavi kao skupa greška).

Preskoči mi sad taj dio đe romantika
nagone potpiše,
tako mi presvetog Apsurda
evolutivni ćorsokaci,
i ništa više.

copyright © Milovan Lalović 2018.

smrt Nesmisla

Nonsens večeras priča sa sobom samim,
niko ga ne čuje jer nikoga nema,
slogovi za njim rasparuju, u tami,
jalovi revolt nijemih fonema.
 
Paradoks tamniči sve naivne misli,
zaključke šaptave kraj uha izlaže,
brižljivo dodaje i tačkice male,
po tri u nizu na sve što mu kaže.
 
Preko ćutanja noćas ništa neće preći,
apsurd zoru tišinama iskrada,
večeras Nonsens umrijeće stojeći,
na trgu ovog pospanog grada.

copyright © Milovan Lalović 2018.

QUATERNIO

SUPERIUS - I
Gore u korjenu šume vjetrovima duh se smije,
ispred sunca svakog od njih gladna misli nahranio,
(sad alegro svaki vije),
pa se pita ko tornada posloži u quaternio.

INFERIUS - II
Dolje pod haljinom neba materija sneno ćuti,
atom joj se ispred sunca svijetlom zrakom omilio,
(sad sa svakim nešto sluti),
pa se pita ko ih je to složio u quaternio.

EXTERIUS - III
A u desno, pod planinom, Animus u nebo viri,
od sunca je s četiri kapka materiju ukrstio,
(s njom hoće da se umiri),
pa atome uredno joj složio u quaternio.

INTERIUS - IV
Na obali mliječnog vala Anima u lijevo sjela,
duh joj sebe u četvoro pokraj srca prislonio,
(pa od njega drhti cijela),
tornada mu zaljubljena složila u quaternio.

​​copyright © Milovan Lalović 2018.

NASTAVI DA SE KREĆEŠ

Ti koja se krećeš u beskrajnom prostranstvu vremena,
sfero obla, haljino slana i  žitnice plodna.
Tebi kroz umršeno more vremena šaljem riječi.
Iz pregršti beskraja jednog nam Sada.
U ime mladog sunca oko kojeg smo kružili.
U ime planina koje si umjesto zrnevlja svijala u list,
i gravitacije koja nas je opijeno vukla jedno drugom,
tebi pišem, nastavi da se krećeš.

Ti koja si izrasla iz atoma što kamen sviju.
Svila latice prirodno kao što stijene sferom postanu.
Pila vode iz okeana u kojima život poprima svijest.
Tebi, koja si zamirisala slatkim dahom na plećima livada.
Dahom koji materija ispušta kada je obgrli duh života,
tebi se obraćam, nastavi da se krećeš.

Ti, čija Beskonačnost se nesrećno proteže sa proročanstva
na proročanstvo.
Kojoj je beskraj osuda uniženja. 
Koja se nizi pred strahovima iza spuštenih očnih kapaka. 
Pred plašnjama koje su memljive pećine proglasile svetim 
i čiju riječ ne dovodiš u pitanje.
Tebi sunca stvaram, nastavi da se krećeš.

Ti što život iz vodenih njedara podiže a pustinjsko mrtvo 
što posvećuješ i ljubiš.
Koja vjeruješ u beživotne lance lukavih i nestalnih pješčanih dina.
U one što se planinama predstavljaju a vjetar ih ospe. 
Tebi šaljem riječi sunčanog trenutka kroz umršeno
more vremena.
Lukavi pametnog ne može sustići,
nemoj sada stati.

Ti koja mi znaš podnožja gora u slanim strujama.
Poznaješ mi vrhove ogrnute u slatki kajmak snijega. 
Tebi podižem kapke i ispod ćilima  izvlačim utvare kosmosa. 
One nisu čela, već bezdani tamnih bunara smrti.
Utvare samo sebi sličnima drage koje se u svom jadu
ukleto laktaju u slogove riječi "čovječanstvo".
Tebi otkrivam njihovo prokletstvo kroz umršeno more vremena.
Nemoj s njima stati.

Ti koja se krećeš u beskrajnom prostranstvu,
sfero obla, haljino slana i žitnice plodna.
Tebi prenosim da Beskonačnost ne treba proroke i da je
po svemu ljudska. 
Da se otkucajem srca veže sa čovjeka na čovjeka, i sve tako
do u svoju beskrajnu suštinu.
Da nije pravolinijska već da je kružna, bez kraja i početka.
I ne mora biti veća od zenice oka da bi bila beskrajna
sve dok se krećemo u njoj.
Nastavi da se krećeš.

Tebi,
Odpadnik od ljudskog zvijerinja,
​Izgonitelj gospodara roblja,
Lomilac lanaca,
Nosilac plamena Prometejevog,
Visoki Tron Sunca,
kroz umršeno more vremena poručuje: 
U ime klasja i planina, u ime sunca ljubavi oko kojeg smo
oboje kružili, nastavi da se krećeš.
I ne tuguj, tuga je pustinjski otrov što se u oči kapa a taloži u srcu.  
Smij se, jer u  kružnoj putanji beskraja, ljubavi moja,
beskrajno ćemo se sretati.
Nastavi da se krećeš. 
​
copyright © Milovan Lalović 2018.

NOSTALGIJA

Da je sunca.
Da je dana.
Tvog osmjeha.
Tvojih ruku što mi hrle,
što se šire kao krila
da me grle.
 
Da me grle kao nekad
niz varljive pamtivijeke,
da su tople
obadvije,
dugovijeke.
 
Da je sunca,
da je dana,
pokraj tebe
razuzdana,

oči bi se napunile
oktobrom od
nevjerice.
Da si ovdje,
smislu bi se podčinile
besmislice.
 
Usne bi te sačekale
u grljenju,
u jurišu,
a grudi se ugužvale
da ne dišu.
 
Da je sunca
Da je dana.
Da je tvog osmjeha milog,
tvojih ruku što mi hrle,
što se šire kao svemir,
da me grle.

​copyright © Milovan Lalović 2018.​

NAŠE MORE

Vešeras naše more talasa
naraslo poput gorostasa.
Urliče,
plavi,
natapa lica,
nikada sročenih rečenica.

Negdje daleko sa druge strane,
na isti način formirane,
daleke,
nijeme,
potpuno gole,
i tvoje se ćutnje u njemu sole.

Ukrali poljubac,
par snova snili,
pa od ćutanja more sačinili.

copyright © Milovan Lalović 2018.

KAD PONOĆ KLIZNE

Ponoć, kad ponoć sa krova klizne,
a zamru kafane i cimbala,
njedra će jeleče osekom otkrit'
i kanjon od bijelih obala.

Kapljica kapnuće, kapljica vrela,
niz trepet voštanog plamena,
košulja pašće sa violine,
sa kosom niz gola ramena.

Čaršafe talas će podići smijelo,
i sve se svesti na misao i mrak,
jastuk će spremno primiti snove,
i maleni sujete uzorak.

Sanjati šta će se, šta će se sanjati,
kad javu smijene ogledala?
Ponoć sa krova kad opet klizne,
kanjonu od bijelih obala.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

​​

NOW IS ON TIME

Do not bring a winter,
snow will fall over my forehead.
The fingers already trembling
on branches of naked sigh.
All I respond to is just a call of prime.
My ears still hiding you in a fogy
whistle of steamboats.
They hear your trumpets
repeatedly breaking
a gray cover on the morning sky.
With echo,
I know,
you're sending yourself in a rebus form
of frozen harmonies,
or at least you try.
Do not send a winter,
all I respond is a call of prime.
You know,
I can not stand the cold voice you silly.
For that reason, I'm hurrying to prepare all passes.
Sprinkling my chest with
hot sand for the roads
through the impassable
canyons of the ribs.
Building overpasses
over the folded joints.
Alongside,
my legs,
alongside,
I lean the railroads,
and at the same time,
over my shoulder,
I sift the night.
With stars from the sieve,
I'm lighting up the paths,
and intersections of thoughts,
trying not to guide you
accidentally into the dark
parts of the mind.
I'm dropping my lips
deep into my throat,
so they would not hold you
on the viewpoints of sensuality.
That is very much important I have found.
Finally, I get rid of human barricades
from the senseless passage
​of the elbow,
and everything will be fine,
my love.
Everything is passable,
and Now is on time,
for rendezvous of illusory greatness,
to be or not to be smart.
Do not bring a winter,
I will be waiting with a pinch of poetry,
and two glasses of home-made wine,
in a hot moss ripped off from a hidden corner of my heart.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

VEZA SA TOBOM

Sve na svijetu sa tobom ima veze,
i počinje tvojim dobom.
Teze uz jutarnju kafu,
večernje antiteze.
Vajanje neba u tebi,
u sebi,
pa rađanje na njemu oka,
sve je to bujica tebe,
i sve je to tvoja pritoka.

Cepelin u oku plavom,
vozovi truckavih pruga,
boje za kišobrane
vijetrova plačnih sa juga.
Za prevrelo vulkansko stijenje
vijetrovi sijevera hladni,
zvižduci oluje ledne -
tobože nenapadni.

Sve na ovom svijetu sa tobom ima veze.
Pojmovi potpuno jasni,
baš potpuno,
i svi instinkti bezimeni.
ukratko sve kroz šta java,
predstavlja važnu te meni.
​
N'o samo je važno reći,
da sve počinje sa tvojim dobom,
ta veza tvoja sa svime,
i moja veza sa tobom.

copyright © Milovan Lalović 2018.

POTOP

U meni večeras izlio se potop,
dva puta se udavim pa jednom proplivam,
nosim blato da pustinje nahranim ti gladne,
jer ću preko brana noćas da prelivam.
​
Nahuškao sam mostove, obale ti glože,
s bujicama pritoka svaka mi se nosi,
mog'o bih te talasati ka nekome moru,
mogao bih mokre snove mrsiti u kosi.
​
U virove moje kupaćeš se gola,
strujama ću pametnice misli ti odnijeti,
izliću se preko brane u korita tvoja,
Ili ću u potopu noćas ti umrijeti.

copyright © Milovan Lalović 2018.

POSEBNA PJESMA

Ja ne šetam bos po pijesku,
da bih osjetio more, ili morsku sol,
već da bih išao u korak sa tobom -
izbjegao bol.
Ne kačim snove po zidovima,
i ne crtam putokaze ka njima 
da bih bježao u fantaziju.
Oni su stvarni, nas dvoje smo tamo,
tamo novi svijet izmišljamo.
Ne drhtim na snijegu,
i ne tresem se na novembarskoj kiši
zato što volim studen,
ili što nemam đe naložiti vatru
za promrzle kosti.
Ja to činim jer te i dalje čekam,
čekam,
i čekam.
Ne brojim godine zato što 
prezirem činjenicu da prolaze,
da ostavljaju tragove na svemu.
Oh, ne,
moram da zadržim vrijeme
kako se ne bi mimoišli,
zaobišli, ili čak izgubili.
Ne umirem, ljubavi, zato što me strah smrti,
ili što mi je život sladak,
već što se plašim sa mijesta se pomaći,
plašim se na svijetu drugom
nećeš me pronaći.

copyright © Milovan Lalović 2018.

TALASJE KOSE

Večeras si se sakrila u talasju kose,
prebireš misli zrno po zrno,
večeras je šaka puna mjesečine,
ažurno ispisala trag.

Čekam da obnaži nad nama nebo,
da livada prostre se potrbuške,
iz šoljica tada će ispasti čuda,
dugmad i slatke zelene kruške.

Kružim niz obla i plodna polja,
razgonim sumnje hulitelje,
večeras ti kačim u fenjere oka,
želje, i strasti.
​
Razum je poš'o na gubilište,
čekaj me miljem preblažena,
ponoć večeras u talasju njiše,
u srce moje uvijena.

​copyright © Milovan Lalović 2018.

MARKIZI OD HIRA

​Glavom mi misle tvoje se misli,
u kosi već su mi filigrane,
vetrenjačim rukama svaki ti dosjet,
iz tjemena granam baobab grane!

​Da niko ne čuje, i niko ne zna!
Po mraku sitnim vezom mi dođi...
 
Markizo što 'no od sebe bježiš,
pripremi mi stazu niz izgovore,
ponesi i goblen iluminarum,
da umlje izvezeš u razgovore.
 
Da niko ne čuje, i niko ne zna!
Po mraku sitnim vezom mi dođi...
 
Madam, već slovujem zamke za snove,
već čekam najluđeg od tvojih hirova,
ponirem pomisli u postiđa ledna,
već vrtložim vrtlogom dramaturških virova!

Da niko ne čuje, i niko ne zna.

​
copyright © Milovan Lalović 2018.

DA LI ZNATE

Da li znate za planine što stenju od teže?
Juče tuda prošao sam kamenitom stazom,
samo dva su smijera, jedan nebu seže,
drugi dolje strmo okomitim jazom.

Tamo slušah priču, nepričanu prije,
priču vode ledne što kamenu grmi,
što su zvijeri bilju zborile da snije,
u procijepu stijena đe je izvor crni.

I ništa do kamen, čudne ptice, zvijeri,
međedi što šumu dijele s vješticama,
i utvare drevne s granitnih iveri,
ničeg drugog ne bi po tim liticama.

Zađoh tako nepozvan u kraljevstvo tame,
s jedne strane hladna voda, s druge skamenjena,
nema šume što premračna crnila se za me',
niti bijaše litice što je pregolema.

Ali ne pogledah negledano cvijeće,
jer znah da mi hoće noge zaplitati,
već pregazih oštrice one predstojeće,
vrhovima simbole drevne pročitati.

Na najvećem vrhu, đe klisura pada,
đe se bezdan podaje vrtoglavom strahu,
iz magle me pozva lik njen iznenada,
oči sjajne tu me žarom posmatrahu.

Svi što tvrde da je znaju nestali su tragom,
a spoznao juče njezine sam strasti,
juče sam se milovao sa planinom nagom,
rasplito joj rijeke i biljkama vlasi.
​
Da li znate za planine što reže od teže,
za kraljevstvo tame što u srcu kriju,
za ledene zamke i smrznute mreže,
one koje ni u snu se bezbedno ne sniju?

copyright © Milovan Lalović 2018.

2017

Madam pupu

Madam Pupu
nedostajali ste snu,
mnoge riječi pravo sa strehe
kapahu u vašu čarapu.

Eh, Madam Pupu,
baš znate te sne,
sam u teatru a premijera
predstave neke spontane.

Madam Pupu
evo, po treći put,
igra čin vaših izgovora,
i osmjeh na pola prekinut.

Madam Pupu
ako čujete moj krik,
to budi se samo dostojanstvo,
ljubim vas srcem,
Mensje Gotik.

copyright © Milovan Lalović 2017.

TEK ŠTO SI OTIŠLA

Tek što si otišla...
a, već se pod moju kožu  podvukla hladnoća.
Ptice u krošnjama se meškolje predosijećaju zoru.
Zatvaram oči ali sna mi nema.
Misli okreću točak u glavi,
zastaje nasumično na tvojim
​neizgovorenim riječima.

Tek što si otišla...
a, saobraćaj budi usnule trotoare.
Narandžasta ptica slijeće na uličnu svijetiljku.
Nasmijan lik vrijeba iz svakog ugla nesanice.
Čarolija kakvu sam oduvijek želio:
za jutarnju kafu, šetnju, razgovor,
za Novu godinu.

Tek što si otišla...
a, već pomislih kako ne možeš biti stvarna.
Šapućem: "Šta ako je nema"?
Šapat odgovara:
"Ako je nema prepući će plavetnilo neba,
plavu će smijeniti crvena i svijet 
će biti u sutonu hiljadu godina.
Sve male i velike životinje će nestati.
Pčele će nestati a sa njima i cvijeće.
Ostaće samo četinari na straži.
Utroba zemlje će se otvoriti i
drevna će povraćati rastopljene rude
da prelije sav svijet u metal,
ako Nje nema!"

Tek što si otišla...
a, možda se budiš u nekom drugom svijetu.
U svijetu u kojem je ovaj svijet samo
hrpa poezije.
Poklanjaš smiješak jutra njegovim redovima
i pogleduješ kroz prozor u zmajeve na nebu.
(Drska je raskoš metafore u Tvom oku).

Tek što si otišla...
a, možda te nikad nije ni bilo ovdje.
Sjediš u kupeu voza.
Noć je i napolju pada snijeg.
Upravo čitaš ove redove i diviš se  igri
slučaja što junakinja pjesme sliči tebi.
Na vratima kupea naljepnica:
"zabranjeno unošenje oružja".
Nepoznat sjedi u drugom uglu.

Tek što si otišla...
a, možda sam te izmislio.
Bože da li sam?

Tek što si otišla...
a, ja više ne znam ni da li postojiš.
​Neka mi se smiluju nebesa!

copyright © Milovan Lalović 2017.

ZVIJEZDE DIGLE HAJKE

Kažeš da si drevna,
da ploviš kroz san,
a ja lonče mjesečine
taman pristavljam.

Zvjezdaniš mi mapu,
brod da prebrodi,
osmjesi se svjetlucaju
niko ne vidi.

Kao ludi nismo,
kriva režija,
luda noćna čajdžinica,
lud šeširdžija.

Sad te svemir juri,
zvijezde digle hajke,
traže te i snopletilje,
za stoljetne bajke.

San po san pa uzdah,
krdo šaptanja,
bolje da se ja probudim
dosta spavanja.

copyright © Milovan Lalović 2017.

NIKAD TAKO

Ja još takve misli nisam nikad čit'o,
u očima svijet su okupale sav,
a ti utopljenik u sopstvenoj suzi,
hvataš se za krotkost kao da je splav.

Ja još takav osmjeh ne ugledah nigdje,
u kraju je usana šifrovao znak,
jedina si koja značenje mu znadeš,
ali glumiš da ne vidiš njegov učinak.

Tako čudne rečenice još slušao nisam,
otvaraju igrom misaonik stari,
suncu na dan nižu besjede niz zrake,
da ih prepoznaju moji draguljari.

 Ja još nikad takvu ne ugledah javu,
kao što je ostrvo s tvoga dlana pruža,
opija me osmjeh,
zavode me riječi,
a naznaka tvojih misli voljom me oruža.

copyright © Milovan Lalović 2017.

KO LI SAM TO JA

Odćutana smisao riječi: "misterija",
osmjeh pra-pra majke, odraz njenog sna,
zvjezdana prašina, prima materia,
ko li sam o ko sam, ko li sam to ja?

Tragač što rovari kosti epiteta,
sin praznine kojoj nigdje nema dna,
pobratim centurije repatih kometa,
ko li sam o ko sam, ko li sam to ja?

Plod strasti vijekovne linije otaca,
apsurd intelekta što za se' ne zna,
berba misli nakon sjetve poljubaca,
ko li sam o ko sam, ko li sam to ja?

copyright © Milovan Lalović 2017.

KĆI SUNCA

Irena M. je bila Sunčeva kći,
potpuno svjesna porijekla svoga,
pregršt je svijetla sa neba snijela,
pravo u podzemlje beznađa moga.

Sama je hodila planetom Zemljom,
od neba se vješto i dugo krila,
često je slušala šta zvijezde šapte,
a snove je gotovo i budna snila.

Pravdala Ničea i nihilizam,
sklapala časovnik od uma moga,
princeza Logike, jedina kćerka,
sunca sa platna Vinsent van Goga.

Skupa smo sijali treptave zvijezde,
niz ulice mokre, niz usnuo grad,
rekla je: "tvoje nek bude -Novi-,
a meni šta ostane, ono -Sad-".

Irena je bila Sunčeva kći,
princeza svijetlog nebeskog trona,
voljeli smo se pre mnogo ljeta,
"al' šta je vreme?", rekla bi ona.

Kraljevstvo Nebo je ugrabi natrag,
ja taj dan u crnilo tinte obojih,
kći Sunca skoči sa visoke zgrade,
pravo u svemir stihova mojih.

copyright © Milovan Lalović 2017.

LJUBAVI

Svi stihovi ljubavi govore o nama,
srećni, i oni što tugom pišu,
svačiji uzdah je i uzdah naš,
nevažno što druge grudi ga dišu.

O nama govore još od postanja,
iskonski plamen smo, najdraža, mi,
i kad se plače i kad se sanja,
vječiti motiv smo, ljubavi.

Zato ne brini ako nas nema,
smrt naših tijela nek' te ne zabuni,
i poslije nas će ljubav da živi,
i uzdasi usnuli a besani.

copyright © Milovan Lalović 2017.

AFRODITA

Boginja ljubavi je rođena iz mora,
eto što se lako gube glave,
noć razaspe ludost niz obline,
niz bokove morske tvoje slane.

Eros smio divlja niz nebesa,
dok je žudnje Himerosa poje,
pa ne mogu ni lijevo ni desno,
nego pravo u naručje tvoje.

Hefesta je odabrala, kao,
n'o s Aresom čeka da dan svane,
pa ti sanka na oči mi nema,
pa sam pospan iz dana u dane.

copyright © Milovan Lalović 2017.

SA TOBOM BIH PIO VINO

​Sa tobom mi ne treba pravilo ni maska,
pa ti nižem svemire oko struka tanka,
da povedu oboje nas dimenziji novoj,
kroz vrelinu eksplozije Velikoga Praska.

Sa tobom bih ukrotio slane horizonte,
porušio sva pravila, svaki ideal,
slijedio ti uzdahe kao mudre misli,
držao se strasti ko za sveti gral.

Sa tobom bih preskako tarabe i sjeni,
potplaćiv'o na ćutnju lukave ključare,
sa tobom bih, rekoh, pio crno vino,
i skriv'o se na balkone i stare ormare.

copyright © Milovan Lalović 2017.

svijet u stihu

Svuda prosuo lati,
crveno paperjast mak,
ja gledam u usne tvoje,
a sunce mi kaplje za vrat.

Noseća trava sa rosom,
polegla uz nogu bosu,
duša bahati slova,
niz tvoju mirisnu kosu.

Izvan stihova ovih,
nema ni tebe ni mene,
nema ni sunca, ni trave,
ni makove boje crvene.

Zato, podaj mi osmjeh,
nek' stihovi odjeknu njime,
podaj i poljubac topli,
zasladimo stidljive rime.

Vječnost je ovaj trenutak,
a stih je sav svemir naš,
ja sam došao s' neba,
kao što i sama znaš.

Umij se slovima malim,
đavolak lektor već bjesni,
dajem ti srce ko' krunu,
sve možeš u mojoj pjesmi.

Želiš li vidjet' kometu,
ili možda oktobar pokisli,
il' želiš letjeti s' lastom,
kroz vrtove mojih misli?

U mojoj pjesmi sve možeš,
papir pod njom je plodan,
iako tvorac tvog svijeta,
biću ti podanik odan.
​
Izvan stihova ovih,
nema ni tebe, ni mene,
ni sunca što kaplje sa neba,
ni makove boje crvene.

copyright © Milovan Lalović 2017.

stih za tebe

Noć se tiho strofi primakla,
te na zareze ja žute fenjere stavi',
na tačke, svijetlucave perle od stakla, 
što na kraj mog' svijeta ona ih pravi.

Strofu je vjetar privio na ranu,
pa urla od bola preko mog krova,
mali goblini odnose tamu,
a svitci niz kamin mi unose slova.

U ponoć kad kazaljke jedna drugu minu,
i sjećanja moja kliznu preko njih,
kosmos mi pomaže sklopiti rimu,
da u kosu zatakneš jedan moj stih.

Čudan smo nekakav nas dvoje soj,
ja još spavam gdje onaj sunčan maj spi,
tamo gdje ležah na pruzi staroj,
i pitam se dal' navratiš ponekad i ti.

copyright © Milovan Lalović 2017.

MALOM OSMJEHU

Ako baš hoćeš da znaš
i, ako je u uglu usana ti 
mala naznaka osmjeha, 
malecna,
nastavi da čitaš,
sva je moja vasiona
u njemu.

Poručujem Malom Osmjehu 
da je bio u pravu. 
Neka se sjeti, ako je zaboravio, 
da bez njega ne započinje 
potop milja niti drhtaj srca.

U namjeri da stignu na vrijeme
u stanicu,
ponekad brzi vozovi preskoče 
ograničenje brzine 
na pojedinim dionicama.
Dogodi se da nesrećno iskoče iz šina.
To neka Mali Osmjeh ni najmanje 
ne uznemirava. 
Vozovi se uvjek vrate u kolosjek 
i sve dok pruga vodi stanici 
oni ka njoj neumorno hitaju.

Ako si stigla do ovog dijela
i u uglu usana imaš Mali Osmjeh, 
znam da će sve biti uredu. 
Mali Osmjeh znači otvorene
prozore u srcu.
Ako ga nema srce je
​zaključano zauvijek.
Mali Osmjeh nije ni po čemu mali.
Za tebe ga pišem velikim slovom.

Ako je on tu, makar i najmanja naznaka,
poručujem mu da ga volim.
Neka zaboravi kako smo se rastali. 
Umjesto onih riječi neka bude:
Ti: "Javi se kad stigneš kući".
Ja: "Doviđenja ljubavi, napisaću ti pjesmu."

copyright © Milovan Lalović 2017.

TRAGOVI U DUŠI

U mrklome mraku potpuna tišina,
potajno se misao misli udvara,
upliću se jedna s drugom
bez imalo srama,
a na drevnoj kuli ponoć udara.

Vođen plesom misli hranim monologe,
čekam da se sav svemir
​u mene preruši,
spuštam se u slojeve predaka u sebi,
i zatičem čudne tragove u duši.

Ko prešao to je niz memljive rune,
čit'o drevne znake, obris'o prašinu,
budio mi bilje niz padine blage,
podsticao na rast staru borovinu.

Ko gledao to je zvijezde jednim okom,
a drugim u vodu ledenu duboku,
uplitao u vijenac najtajnije cvijeće,
da ukrasi svoju glavu crnooku.

Potpis malih stopala prostire se svuda,
kako li su uspjele čuvara izbjeći,
kako li su uredile entropiju moju,
i čije su...? 
Zaista ne umijem reći.

copyright © Milovan Lalović 2017.

O DIVNA ŽENO

Iz čela mi korjenje oblake pije,
odavno spali su s njega viziri,
vreteno mota vrijeme u klupko,
a miris se svuda slađani širi.

Vidim te jasno očima Zemlje,
treperiš duboko do srži atoma,
u kavezu sinova - kukavica,
a svuda se širi slatka aroma.

Čujem te kao oluju daleku,
vrištiš na kičmi pješčanog spruda,
dozivaš slobodu urlikom groma,
i miris se sladak širi posvuda.

Obliku težiš pa ga i vajam,
emociju za tebe pletem od pjene,
otvaram dvijeri snovilišta,
mirisom slatkim natopljene.

Iza kaveza širi se Oštroumlje,
tamo na tebe miriše cvijet,
o divna Ženo sloboda te treba,
idi i dušom nadahni svijet.

copyright © Milovan Lalović 2017.

U SNU USNULOG BIVAM

Na licu nosim sunčano jutro,
njim' nomadim vilajet monologa,
ako me tražiš - a sumnjam u to,
biću u snima Usnuloga.

U snima Usnulog - eto gdje bivam,
tu dijelim sanje kroz razna postanja,
ako me zaista tražiš dok snivam,
pretraži snove onog što sanja.

Galaksije tragaju za zjenama tvojim,
od njih tvoj lik moram da sklanjam,
zato, ostavljam tragove - ili nastojim,
a trag su snovi koje ti sanjam.

Eto, baš usnih čudnije n'o ikada,
pod velom jave taj san skrivam,
dođi po njega, znaš gdje sam sada,
u snovima Usnulog - eto gdje bivam.

copyright © Milovan Lalović 2017.

volim te

Jer u uglu oka kriješ fantazuje,
jer se smiješiš kad se
drugi glasno smiju,
jer u sebi gajiš tajno male averzije,
koje svijetu serviraju hladnu digresiju.

Volim te zbog toplog dodira usana,
zbog ledenih prstiju
koje krišom splićeš,
volim tvoja obzorja, divlja i besana,
kada rasnim jutrom kraj mene osvićeš.

Zbog slatkoće mirisa predaka što širiš,
zbog svemira što mi u grudima bije,
zbog svih bura koje dodirom umiriš,
niz nagosti moje žedne grofovije.

Volim te jer sobom definišeš dan,
volim što u kosi ti se mrse razni sni,
što ti korak svaki biva lak i bezbrižan,
volim te zbog toga što ti jesi Ti.

Što svijetove nižeš oko moga vrata,
i što ne daš da zaspem do u jutra rana,
jedva čujna šaputanja tvoja domišljata,
volim što si žensko, volim što si dama.

Volim kada otkriješ svoje čarolije,
i zaista drugčije ni umio ne bi,
kad se srce zanosom potpuno opije,
volim te jer ličiš ponajviše sebi.

copyright © Milovan Lalović 2017.

ledeni vjetar

Upleo kosu ti u ranu zoru,
ni sutio nije da mjenjaće ćud,
kada je krenuo sinoć niz goru,
ledeni vjetar, drevan i lud.
 
Prešao krovove, kamene avlije,
istrgo šume - kad nem’o je kud,
povaljao drevne flamanske galije,
niz bokove tvoje gdje spava blud.
 
Vrištao skupa sa gromnim  krahom,
vijao spletove kosom ti dugom,
napinj'o jedra vrletnim  dahom,
pjenio predaje jednu za drugom.
 
Sa vrhova oštrih gdje jedan bdije,
niz klisure pravo postelji vile,
potjer'o pred sobom aluzije,
i one su žedne pohrlile.

Krenule sa njim u invazije,
pohotne strasti, jahačice riječi,
sedlane opsenom fantazije,
nošene erosom takoreći.
 
Negdje pred zoru postade spor,
opi se  pijući feminitite,
postade lagan k'o kakav lahor,
duvač u drevne aulete.
 
Smiri se potom negdje pred zoru,
ni sutio nije da mjenjaće ćud,
kada je krenuo sinoć niz goru,
ledeni vjetar drevan i lud.

copyright © Milovan Lalović 2017.

dok čeka u slovu

Čežnjivo odlažem krilo,
zemaljske zbrajam trenutke,
boginja nekud u stranu gleda,
a žena, u mene ćutke.

Jupiter snažan preža,
stražari da traju čuda,
maestral u kosi će misli da čita,
po volji ovoga suda.


Kockice boginja vrti,
ne časi ni jednoga trena,
maestral izvrće sve moje misli,
da spadne koprena snena.


Sav Sunčev sistem šestari nijemo,
presuda pada u pehar stari,
vrijeme se ponovo koritu vraća,
vraća se redosled stvari.


Beskrajan krug ishoda istih;
tražim da kažu gdje si,
na kojem svijetu, u kojem vijeku,
godini, na kojoj adresi?

Emisar ne haje za molbe moje,
niti ja marim da mu se svidim,
gravita sunce u uglu oka,
i za trenutak te vidim.

Sama u slovu stojiš,
pitaš se zašto me nema,
kada će mastilo skvasiti polja
i šta to nebo ti sprema.

Ali vješto ukriše svijet tvoj,
ukriše tvoje doba,
sakriše i  mene od oka tvoga,
pomoći ne može molba.

Ustajem tužan od stola,
prije nego poludim,
naginjem pehar,
niz grlo gorči,
na Zemlji se ponovo budim.

copyright © Milovan Lalović 2017.

kiša pad slana

Dal' više volim svemir ili tebe? 
Pitaš i odlaziš
niz ulicu stežući kaput uz tijelo.
Vjetar za tvojim riječima goni ordenje
besmislenog jesenjeg lišća.

Na svršetku čina, kapi udaraju
aplauz tvojim
​odlučnim koracima.
Kiša pada slana.
Rijetka vozila, znam,
ne mogu brisačima
ukloniti sa večeri sol.

Već te ugao zgrade guta sa vidika,
zvon tvojih čizmica diskretno prelazi iz našeg Sada
u moje Zauvjek.
A kiša? Nad mojom glavom
oblaci melju sol.

Htio sam ti reći da ti je pitanje dječije,
da se ljubav ne ucjenjuje, ne zahtjeva.
Htio sam ti reći da je svemir
i tvoj koliko je i moj,
da je imati tebe u njemu mnogo ljepše
nego biti kometa što usamljena luta 
zvjezdanim stazama.

Htio sam ti reći da se zaustaviš.
Zastani samo na tren!
Dozvoli makar da odgovorim,
hoću da kažem kako je ljubav
moja za tebe vječna,
barem onoliko koliko je vječan i Bog.

Kiša pada slana.

Beskućnik izviruje ispod
kartonskog dvorca,
nudi mi sklonište od kiše.
Ulični čistači psuju sudbinu.
Anđeli se šeretski smiješe
i šire mi jedra.
Svemir po običaju ćuti, poslovno
širi prostransvo.

Pumpam hladan
oktobarski vazduh u pluća,
drhtaj šaka viješto skrivaju tamni bezdani džepova.
Htio sam ti reći da volim svemir,
da ljubim taj beskonačni prostor jer ga
prepoznajem u svom srcu kad te gledam dok se smiješiš.
Htio sam ti oči svoje dati,
portrete pogleda položiti na dar.
Htio sam ti otkriti jednu drevnu riječ,
onu koja Zemlju nosi u svojim analogijama.

Kiša pada slana.

Jedrenjak kreće niz trotoar,
plitak gaz jer su riječi nasukane u grlu.
Meridijani mrse kurseve niz ulicu.
Poželjeh da se pretvorim u kip,
da zauvjek ostanem
​u toj ulici kao kamen
za jedan ljubavni grafit.

Kiša pada slana.
​
Ponoć prolazi za jedan minut.
Eto mila moja, već si juče. 
Ljut na časovnike i kalendare ulazim kod De Gola.
Ajfel, kroz velike mokre prozore stražari
nada mnom i nad trenutkom.
Vrijeme je za osmjeh,
sviće novi dan.

copyright © Milovan Lalović 2017.

nad mojim drevnim gradom

Nad mojim gradom drevnim
ponovo otvaram vrata,
na čelo padaju izgnane misli,
bujica obilata.

Mir mi je pokrio usne
pa ćutim samome sebi,
ukrivam onaj vragolast osmjeh,
onaj što pripada tebi.

Nad mojim drevnim gradom
misli u klupko se splele,
uplele "ti si" u "ne nego ja sam"
pa logiku na skroz pomele.

Oči azurom talasaju javu,
pogledom ljubim nebesa,
čudesnu baštu svijetova raznih,
pravo na naša čudesa.

Nad mojim drevnim gradom
otvaram za tebe vrata,
otvaram i onaj kišobran stari,
što čeka slovasta jata.

Da, ljeto je ali ga nosim,
čudno me gledaju ljudi,
glavu nakrivila šarena mačka,
i ona se tobože čudi.

Svaki je suton za tebe,
svaka je zora tvoja,
svakim sazvežđem ti vladaš Vilo,
nad drevnim gradom,
u doba moja.

copyright © Milovan Lalović 2017.

tajna pjesma

Kad se sati usitne nad svijetom, 
kad noć u san svu hitrinu topi,
čovjek kad srž svoje ambicije,
još u smis'o misli ne uklopi.

Kada spava sva suština svijeta,
kad se prostor i vrijeme podijele,
kad san lijepi fantazijom kapke,
čovjekove misli da zacijele.

Kad zastor se ukloni s' nebesa,
po zakonu svete kreacije,
Vaseljena kad zatrepti oku,
logikom na ljudske negacije.

Tada čovjek - ako u snu nije,
ako pozna umne upotrebe,
na najdublje bunare silazi,
da zahvati sopstvenoga sebe.

Tad se "ko sam" daje naslutiti,
tu zaiskre iskre od spoznaje,
ma koliko plamen mali bio,
u tami se lako prepoznaje.

Neko nađe na bunaru blago,
blijesne krčag k'o da je pun Sunca,
te sušestvom kreacije svete,
oplemeni čovjekova srca.

Takav čovjek ljudska je oaza,
mapa smisla piše mu na čelu,
smislom su mu oslikane zvijezde,
u očima, k'o u akvarelu.

Neko pak na bunar siđe zbunjen,
gleda krčag al' ne pruži ruku,
ništa smis'o takvome ne ima,
prolazni ga besmislu odvuku.

Ima onih što zahvate mržnju,
takav im je krčag razumniji,
što ideal veći za njeg' vežu,
utol'ko im je krčag puniji.

Kad se sati usitne nad svijetom,
Kad tama nas s' nama samim spoji,
čovjek s'lazi duboko u sebe,
da se svojom suštinom napoji.

Kad odmara sva tekstura svijeta,
kad se duše na bunaru dijele,
san u pomoć hita čovječanstvu,
da mu rane od misli zacijele.

copyright © Milovan Lalović 2017.

opet u šumi

Čuo sam vukove sa lijeve strane,
urliču gladni - čini se na smjenu, 
pod nogom mi krckaju jelove grane,
dok mraz ih okiva u koru ledenu.

Dal' sam već jednom prošao ovuda,
nikad put ne bješe ovako dug,
bori se razum da rastjera čuda,
a dojma sam kako idem u krug.

Pod nogom snijeg lomi se i puca,
jezivo huči svaki moj dah,
ledom se okiva srce dok kuca,
čini se ko da će stati na mah.

Sablast me prati, čujem je šapuće,
šapti da stanem, da mi se drijema,
slušaj - zvecka smrznuto pruće,
ali ja koračam kao da je nema.

Zamrzle kapi vise sa grana,
na njima mjesec prelama zrak,
dok puca deblo i grana se slama,
iz svake jaruge cvokoće strah.

Sva šuma u okovu leda i snijega,
korak sve teži čini se i kraći,
dal' na proplanku podno onog brijega,
izgubljenu stazu opet ću pronaći?

Još jedan korak, govorim sebi,
ne gledaj u grane što ih mjesec kupa,
neće ni prići vukovi tebi,
a srce mi lupa, lupa i lupa.

copyright © Milovan Lalović 2017.

za krila ljubavi

Uhodim sofiste kad okreću nebo,
cjenkaju vlasnika vasione,
nude mi zvijezde po nižoj cijeni,
da osvijetlim papirus i leksikone.

Pratim trag slova tražeći tajnu,
ispijam memljive riječi u dahu,
potom se mrvim u kutiju malu,
potom sam mastilo u finom prahu.

Za tvoja krila mjerim nebesa,
za vatru kradem žar samog pakla,
polažem srce pred predrasude,
između trijumfa i debakla.

Pristajem Sizifov teret da nosim,
žeđ tvoje zemje dušom da gasim,
mastilo prosipam plesom za kišu,
da svojim srcem noge ti skvasim.

Antički grčki sanja o tebi,
latinski mrtav za tebe diše,
al' kako da ti raširim krila,
u knjigama drevnim o tome ne piše.

No, duboko u sebi naš'o sam način,
oblake oblačim u kostime,
Sunce ti presipam s neba u snove,
da osvijetliš staze kad kreneš niz rime.

Brišem sav prostor što nas razdvaja,
sve pantomime koje promaših,
rušim sva pravila kamenih ljudi,
i razliku svaku vremena naših.

copyright © Milovan Lalović 2017.

bila je

Bila je strofa baš kao ova,
Mjesec se bijaše nekuda skrio,
tvoj bijeli ego sretoh na vodi,
u susret mi biješe dojedrio.

Bila su ostrva u bespuću plavom,
sidrila dan su u slanoj vodi,
kapljice slile su šapat niz uho,
ka mome srcu da me uhodi.

Požarom strasti stihije pletoh,
lednik se topio od groma moga,
a riječi prosuh daleko niz mora,
daleko bez smisla ikakvoga.

Zaludu k nebu tebe sam zvao,
nije se budila u tebi ptica,
usnuo intelekt, usnula ljubav,
usnula vizija sirotica.

I tako, odoh niz nebo dalje,
za mnom će potop se vremena dići,
bila je strofa baš kao ova,
znala si da ću sa njom otići.

copyright © Milovan Lalović 2017.

sveznajuća

Niz polja svijesti moje tvoji plugovi oru,
razgrćeš mi misli
hladno kovanom logikom.
Sve misli vidiš i sve moje znaš.
Oranicom krstare tragovi tvojih stopala,
potpis tebe koja ne bivaš.
Ne makar onako da bih nekog nazvao
tvojim odrazom na javi
izvan moga svijeta.

Plešeš kao osvajač u pohodu na regije
mojeg najtajnijeg sloja.
Zavodiš ostavljajući za sobom
diskretne znake predaje.
Kradem ih od sebe samoga, 
i čuvam za kasnije.
Vidim da nisu jasni, prije prerani
pa zatim i prekasni.
Mnogostruki nijemi govori -
eto šta su oni.
Vode i lijevo koliko su na desno.

Mjesto očiju tvojih kroz dva prozora
Sunce se smiješi.
Bih da ga gledam,
jer zagonetna tvar sostav mu priliči.
Ali, ti na moje poglede
besramno puštaš
divlje konje apsurdom osedlane.
Zatim, na prozore namah
oblake navlačiš.
Zadrhti neispunjena želja i strast
za tvojim (ili pak sopstvenim)
svjetlom, i ništa više.

Drhti prostranstvo svijesti
iza moga čela.
Ne svojim, mojim zrakama
sijaš nekud u stranu.
Odsutnog pogleda, baš zato,
prije nego bilo šta drugo,
tabam logikom bulevar,
prolaz kroz lavirinte
tebi naklonjenih misli,
stazu za izbjeglog sebe iz sebstva,
drum što spasu vodi korake Usamljenog djeteta.

Zora sviće iza čela duboko u tebi.
Ti se prepoznaješ u njoj
i ne preostaje mi ništa
do da sakupim kusur onog "Ja".
Podviknem prosječnom sebi
da bih ulio snagu tebi.
Ištem da se plugom zaore
dublje u misli,
duboko dolje do jalovog sloja besmisla.
Tu te želim točiti u srce svoje,
tek tu si moja!

Potom se oblaci u prozorima razilaze.
Cvjetaš osmjehom na moje
izgubljene regije.
Ja ćutim, ne pomišljam
da ti otkrijem ono
što jedino ne znaš, i što ti ništi ime.
Ono što ti ne znaš, iako gorda
i sveznajuća se svakoj ponaosob
misli predstavljaš,
je to,
da se bez moje svijesti,
ne bi imala kuda prošetati
​ i posveznati,
niti kome podati,
besramna ljubavi moja.

copyright © Milovan Lalović 2017.

opet sam sanjao

Opet sam te sanjao noćas,
šetaš se bosa niz metafore,
k'o kiša ti mije stopala mala,
k'o nižeš u đerdan izgovore.

Opet usnih nagovaraš mene,
eho tvog glasa prožima sve,
pružaš mi ruke a kiša pada,
k'o spira mi snove niz obraze.

Opet te usnih - o željo pusta,
smiješ se zvonko kroz cijeli san,
k'o mokro je lišće u tvojoj kosi,
a ja k'o da sam bestjelesan.

Opet sam sanjao usne ti vrele,
k'o znam da će šapnuti epilog,
k'o nećanja moja u jatu lete,
daleko nekud iz usnulog.

Opet sam sanjao ljubavi tebe,
potpuno nagu i mokru od kiše,
k'o pružam ti ruke,
k'o ostaću s tobom,
k'o neću da probudim nikad se više.

copyright © Milovan Lalović 2017.

obrisi sjećanja

O kako ste oholi
vi obrisi mojih sjećanja -
progonitelji na skupom glasu.
Mučna su bježanja,
još mučnija vraćanja,
u poslednjem času,
od vas.

Krotite večeri moje,
žilite nutrinu duše
mirisom egejske soli,
vjetar sa mora puše,
i prožima čežnjom
moj tajni svijet.

Oh, nesana helenska noći,
pjeno mora na pragu,
poljupci u vinskoj kakvoći,
žrtva sam hira vašeg!
Ili pak, hira svoga.

Sinhroni evo pucaju:
jedna staza kraj bastiona,
jedna udaljena zvijezda,
jedan oblak iznad partenona,
lubenica što pada na tlo
i otkucaji srca u grudima mojim.

Vaša lukava najava,
oh, vi nostalgični vjesnici -
splavovi samovoljnog sjećanja.
Hajde, nosite skeptici!
Nosite i mene,
srce ste odnijeli davno.

Ali znajte ponijeću slova,
i strast svakog pretka gorštaka.
Svaki od njih da je ljubi,
svaki da mili joj grudi,
svaki da pije iz sna,
jer svi oni su - Ja!

copyright © Milovan Lalović 2017.

čuješ li me mama

Zašto su mi snovi,
nestvarni daleki,
kad ja sanjam samo,
o bratu i seki?

Sve igračke dajem!
Ma, sve što je moje,
da mama i tata,
ponovo se spoje.

A da snovi ispune,
sav prostor u sobi,
mama treba barem,
da još dvoje rodi.

Sve igračke dajem!
Ma, sve što je moje,
da se snovi ispune,
​da nas bude troje!

copyright © Milovan Lalović 2017.

snopostanje

Nosi me s jastuka barka
u virove dubokog sna,
tu jedno su stvarnost i varka,
na domaku usnulog dna.

Skok prvi sam odvažno spio,
međusan svuda se širi,
prestaje sve što sam bio,
svijest se sa beskrajem miri.

Drugi skok; izranja obala,
sidrim bez brige i straha,
namjera tu me je odala,
a tebe je ritmika daha.

Treći skok; pokret il' akcija,
slovima podmećeš trag,
gubi se sva dominacija,
prihvataš da pređem prag.

Četvrti skok; gutaš plavo,
mada je ta stvar placebo,
zbog nje nad mojom glavom,
prostireš plavetno nebo.

Peti skok; stvaranje svijeta,
dojka se topi u dlan,
jedno se rađa iz spleta,
u prasak se premeće san.

Šesti skok; rađa se prostor,
poslednje što nam svijest zna,
spušta se vremenski zastor,
tu MI sada postaje JA.

Sedmi skok; snopostanje,
za kim sve usnulo žudi,
budilnik na stolu zvoni,
i moj se svijet budi.

copyright © Milovan Lalović 2017.

ne pamtim

Niz stepenik jave spustio se dan,
lakrdija nebom gos'n mjesec žut,
ne, ne pamtim kako miriše tvoj san,
niz uvojke razasut.

Drsko nebo ovlaš vijence planinske,
šah i prozor jedan stari krilati,
crven šešir, šaputanke strasne latinske,
ne, ništa ja ne pamtim.

Dal' od sebe mogu srce sakriti,
kad se rime prospu svud po bespuću,
ne, ni ove strofe neću pamtiti,
ne znam o kom' šapuću.

Zaborav je uvjek skupa usluga,
na kraju se i on čini poznatim,
to je ništa drugo nego orden zasluga,
pijani moj pobratim.
​
Istrijebi se nebo, nema zvijezdica,
zora sprema novi sunčan atelje,
besani su čaršafi kad zaboravljam,
miris tvoje postelje.

copyright © Milovan Lalović 2017.

noć u kući

Kockam se s' Mijesecom žutim,
k'o ulog polažem težnju,
siječem apsurd na pola,
na varljivu sumnju i čežnju.

Došla sam svečano k' tebi,
da ne budeš noćas sam,
da Mijesec ne odnese slova,
i da ne prokockaš dan.

Ko je to - pitam u čudu,
prestaje partija snena,
čudno mi jer osim mene,
u kući nikoga nema.

Ja sam to, tvoja Ideja,
što ti na prozor lupa,
daću ti pohotno sebe,
stvarajmo viječnost skupa.

Oh, svijetla gospo Idejo,
erosom drhtim svim,
spremna je postelja umna,
za naš ljubavni čin!

Ustani iza stola,
čeka te zvijezdano krdo,
dosta smo Mijeseče igrali,
moraš da zađeš za brdo.

Svlači se težnja u volju,
apsurd mi daruje snagu,
bacam kroz prozor sumnju,
i grlim Ideju nagu.

Animus vodi korak,
ženstveno prati anima,
mastilom miriše tango,
strastvena rađa se rima.

copyright © Milovan Lalović 2017.

iluzija

Pokušah ignorisati,
da me mračna sijenka prati,
da me slijedi mrka tmina,
gusta poput crnog dima,
da se tama za me' sprema,
ne, to je pričin ničeg nema,
iluzija, eto šta je.

Hajde spavaj - kažem sebi,
ništa tamno te ne slijedi,
objašnjenja tu su prosta,
uplašen si, sad je dosta!
Nema sumnje ni dilema,
iza sofe ničeg nema,
iluzija, eto šta je.

Taman malo se povratih,
logikom um preobratih,
klatno mahnu stidno ponoć,
zapomaga neko: "pomoć"!
Ustah naglo istog trena,
al' u sobi nikog nema,
iluzija, eto šta je.

U kraj oka spazih nešto,
šmugnu pod moj krevet vješto,
hej ti! 
Panika me stiže,
oklijevah pa priđoh bliže,
digoh dušek, akt ekstrema,
pod krevetom ničeg nema,
iluzija eto šta je.

Razboritost bogu ištem,
molim ga za utočište,
nek' je kleta nakarada,
što pleše uz svjetla grada,
po balkonu tama njena,
ne, na njemu ničeg nema,
iluzija eto šta je.

Zakoračih u noć hladnu,
opazih konturu skladnu,
uvijenu u čvor sjenu,
od ponoći crnju ženu,
tada spoznah šta mi sprema,
ne, to tamo ničeg nema,
iluzija eto šta je.

Padoh u mrak sa visine,
sa balkona u srž tmine,
u zagrljaj tlo me čeka,
materica pračovjeka.
Oči sklopi glava snena,
ne, ni svijeta više nema,
sve bijaše iluzija.

copyright © Milovan Lalović 2017.

2010

oprost

Ništa nije bolnije ni veće,
od oprosta.
Kad se bijes s' tišinom isprepleće,
tu se dijelimo,
na male i najveće,
na bogove i zvijeri.

copyright © Milovan Lalović 2010.

Ima jedna ulica

Ima jedna ulica nije važno gdje,
u njoj su čempresi i osmjeh bez kraja,
trag mirisa mastila i prstohvat nje,
na hartiji, u kapi čaja.

Ima jedna ulica, njena i moja,
u njoj osmjeh beskrajno traje,
vesela lica i radost koja,
na pregršt se drugom čovjeku daje.

Ima jedna ulica, al' pomislićeš svašta,
da nema takvih i ne zborim pravo,
samo smiješna šala, uvrnuta mašta,
pomislićeš možda kako nisam zdravo.

copyright © Milovan Lalović 2010.

prividi

Niz obline tvoje nacrtaću skicu,
požuda s' moralom noćas kao da je,
priviđenje s' crnim povezom na licu,
što na slijepo maršira kroz tvoje odaje.

Svuda oko nas se ispreplela tama,
to u tami orgijaju pijani bogovi,
tvoj trenutak predaje ja crtam po nama,
dok na čelu rastu mi čelični rogovi.

Niz obline tvoje nacrtaću skicu,
sve što blud od bluda ište pisaće na tebi,
prividi sa crnim povezom na licu,
da se po tvom tijelu izgubili ne bi.

copyright © Milovan Lalović 2010.

JUTROS

Jutros vrh stogova ružnih
pahulje izvode premet u zraku,
brišu tragove koraka tužnih,
zamrzlom čipkom na sokaku.
 
Dah su sledile na usnama bludnice,
tu na sred sela, kraj naše česme,
i smrznu s njim pogled, njen pogled svetice,
na barjaku sleđenih svat’a bez pjesme.
 
Zanijemiše sijede seoske glave,
sa neba se proli ledena kiša,
prestaše iza i trube da slave,
posute skramom ledenog pliša.
 
Gavran sa krova oglasi se prvi,
naricaljka tada zamijeni pjesme,
uz njih i topot kapljica krvi,
u korito puno, kraj stare česme.
​

copyright © Milovan Lalović 2010.
​

zvijer

Noć se sporo razvlači  venama,
mastiljavom tamom kupa stare slutnje, 
kažnjava ih redom strogim anatemama,
zalazi u neizvjesnu esenciju šutnje.

Dok koraci gužvaju vijekove niz ulicu, 
na licima prolaznika tražim razumjenje,
za dvojnika svoga, drevnog lutalicu,
što mi nosi tijelo, što mi nosi mnjenje.

Iza ugla vaskrsnuću instinkte u bdenja, 
pročitaću na licima prolaznika mapu, 
dok u šapu vučju šaka mi se mijenja,
pokušaću sakriti od njih tu etapu.

Bjesovi će moji mjesec noćas gristi, 
crne slutnje sapliću čovjeka u meni, 
smješkaju se umišljeni vrači i sofisti, 
dok ja tražim signal, neki bezimeni. 

Vrijeme me ne dotiče,
bivstvovanje traje,
očnjaci mi rastu i sve mi se muti,
monolog ili dijalog,
ni sam ne znam šta je,
doziva me puni mjesec što se gore žuti.

Zadnje slutnje koje dosegnuti mogu,
poniženo mole da promjenim smjer
prepuštam se mastiljavom
tamnom epilogu,
i zavijam ka mjesecu
​ kao divlja zvijer.

copyright © Milovan Lalović 2010.

kitnjasti manir

Bijelim drumom klacka kočija,
za njom trče jezuške iz snijega,
vidi rijeku - danas je drugačija,
kači sante leda podno brijega.

Ne sklanjaj pahulje sa lica anđele,
nek' za nama okreću se ljudi,
promrzli će trag, te male sandale,
k'o zavijetni pečat da ih sludi.

Idila je danas čitav kraj posvetila,
renesansnom kitnjastom maniru,
prilažem ti srce k'o srazmjeru,
​kao zlatni presijek na papiru.

copyright © Milovan Lalović 2010.

ti i ja

Večeras nosi bisere u kosi,
miriše mi more sa tvoga tijemena,
dok se ljubimo na klupi bosi,
imamo vremena...
Za sve.

Samo reci da me voliš,
jer polazi galija, a na njoj ti i ja.
O, nemoj da se bojiš,
to je magija -
Za nas.

Pjeniće vali na pučini,
ali ako me voliš samo!
Srećnom ću da te učinim,
jer ne znaju oni šta mi znamo...
Samo mi.

Večeras nosi u kosi cvijetove,
a ja ću šešir nataći,
daleke sada svijetove,
ti i ja ćemo obići,
​T i i ja.

copyright © Milovan Lalović 2010.

JAHANJE U MRAKU

Stiže zora Mijesec je ispijen,
gola krotiš oblake zauzdane snažno,
sa usana kapljem ti, tobom sav opijen,
i sakupljam mladeže niz tijelo ti vlažno.

Trzaju se preko neba tvoji bokovi,
trzajima gužvaš mokre čaršafe pod nama,
pustio sam blud sa lanca, da te ulovi,
i prinese kao žrtvu ispred moga hrama.

Uzdrhtalim tvojim dahom duša mi se hrani,
jezicima ostaljaš potpis po stomaku,
nema vojske koja će bedem da odbrani,
dok si ti u napadu, jašući u mraku.

Impresije noktima ostavljaš niz bedra,
umorna od bitke gledaš kako stojim,
puca zora nebesima, krvava i vedra,
dok pred noge padaš gola totemima mojim.

copyright © Milovan Lalović 2010.

kraj

Curi niz oblake srebrni sjaj,
ja gledam u lišće - ti ćutiš,
niz prozor mutni se izli sav čaj
- to dolazi kraj, al' ne slutiš.

Pamuk nebom koluta modar,
ledne ruke pod pazuh mi stišće,
munja kruniše na tronu oktobar
- a ne čuh ništa, sem lišće.

Pokrile pejzaž tanane slutnje,
zbog njih niz obraze sliva se čaj,
vijore logikom šarene ćutnje
- i zato ćutim, zato je kraj.

Munje me uopšte ne brinu,
spreman sam - korak mi lagan,
nek' gromovi vrisnu i napadnu!
Ja ćutim i čekam uragan.

copyright © Milovan Lalović, 2010.

vrbe

Opet mi drhte čvornate grane,
silna je voda što razdvaja nas,
čeznem da spojim suprotne strane,
čeznem za vjetrom da čujem ti glas.

Žilom te tražim svojom najdebljom,
prepleo bih s' tobom korijen u vodi,
pravio kalem duboko pod zemljom,
iz kojeg će mladica nova da rodi.

Ali ne mogu, struja je brza!
Nikada uspjeti neću u tome,
mlade mi žile čupa i trza,
​dok kamenje valja po koritu svome.

copyright © Milovan Lalović, 2010.

STARI SAT

Zaplelo se u kazaljke nekoliko želja,
nestvarne i usnule niz brojčanik krivi,
kikotavi osmjeh klovnovskog veselja
budi ih sa vremenom, da u njima živim.

One vrijeme koče, da mi mijesta pruže,
da olovkom novu minutu zahvatim,
tik-taka sve o tebi kazaljke mi kruže,
a ja sve sa vremenom da te opet shvatim.
​
Starim satom plešu, novi krug sad bude,
svo vrijeme se uvrće s brojeva i snova,
uvrćem se i ja, to ti pjesmu pišem, 
plešem da prokrvare ova bosa slova.

copyright © Milovan Lalović 2010.

2000-2008

strašilo

Strašilo sam plašim ptice,
ali one se ne boje,
od jute je moje lice,
ispunjeno šakom proje.

Zavijao snijeg mi šake,
pa kulise hladne čvrste,
pružam gore da bi svrake,
sletjele na slamne prste.

Kandža ptič'ja me ne grebe,
svi su isti dani naši,
strašilo sam plašim sebe,
niko drugi se ne plaši.

copyright © Milovan Lalović

pokraj crkve

Pokraj crkve gdje su me izboli,
jedan čovjek šapuće, pognuo je glavu,
kleknuo na zemlju, pa se tiho moli,
mjesto suza, zrna soli padaju u travu.

Vlažni jezik magle liže vrata tvrda,
ostavila mokar trag niz krst na kupoli,
spušta se i veče, a čovjek ne mrda,
pred njim rastu bijele gomile od soli.

Na platou, gdje sam ugledao judu,
gdje su me zbog njega mačima izboli,
prolaznici zastaju zbunjeni u čudu,
gledajuć' u klečeću statuu od soli.

copyright © Milovan Lalović

točak sudbine

Vrti se točak, tkaju se niti,
pletu se šare sudbina raznih,
u tkanju se ništa ne može skriti,
sreća ni suze očiju praznih.

Tkajte se, tkajte sudbine ljudi,
na istok, na sjever, na zapad i jug,
sudiće oni što im se sudi,
kad točak okrene sledeći krug.

Tkajte, tkajte božije ruke,
istkajte svima po mjeri sag,
ogrnuću šaru je svoju ćutke,
pred Boga kad dodjem, da ne budem nag.

copyright © Milovan Lalović

kaluđer

Kaluđer kraj plota izgubio zrna,
pa prstima pipa pirinač da skupi,
u dubokij travi, pokraj gustog grma,
umišljene grijehe tako da iskupi.

Uporan je bio i prebir'o travke,
dosadio grmu, dosadio travi,
uporne su bile i graktave čavke,
uporni su bili i maleni mravi.

Ali kako veče primače se plotu,
svaki mu trud dalji izgledaše smiješan,
nasmija se sebi i svome životu,
pa ode na počinak veseo i griješan.

copyright © Milovan Lalović

niza strme gole strane

Niza strme gole strane,
muk zavija žalopojke,
od sumraka, dok ne svane,
kap svijetla, dok ne padne,
na paprati i uvojke.

A kad zvijezde pruže zrake,
i zadrhti prva sijen,
u pepeo močiš šake,
pa na dojke crtaš znake,
da označiš da si plijen.

Terasama brdskog vijenca,
golih grudi kada lutaš,
kraj izvora hladnog zdenca,
čekaš lovca, svog prvijenca,
da mu dušu tu progutaš.

Da progutaš dušu novu,
niz brzake da je pustiš,
pa veliku šumsku sovu,
na drvenu staviš bovu,
da je kljuje dok ti ćutiš.

Kad se pokrov tamni skrati,
i kad žuti mjesec zađe,
simbole ćeš s' grudi sprati,
ogrnut' se sa paprati,
da te niko ne pronađe.

copyright © Milovan Lalović

blago onom ko rano poludi

Blago meni đe poluđeh, ljudi!
Blago moja nedozrela mašto,
đe ja vidim da sjede neljudi,
drugi vide čojstvo i junaštvo!

Meni pamet nikako da stigne,
ozbiljniji nisam od đeteta,
đe ja vidim da pas nogu digne,
drugi kažu-svaka mu je sveta!

Meni pamet dolaziti neće.
Blago meni, blago dovijeka!
Đe ja čujem da čaktar klepeće,
drugi slijede "učena" čo'eka.

Oj pameti glave mi napsle,
ti potraži bolje mjesto đe-je,
drugi vide boeme vaskrsle,
đe ti čuješ ovce kako bleje.

Ni rađat se, možda, nisam treb'o.
Sav mi svijet naopačke stoji!
Samo nebo još je uvijek nebo,
i još niko zvijezde ne izbroji.

I ne želim pamet da mi dođe!
Blago meni, sav se svijet čudi,
đe mi život u veselju prođe,
blago onom ko rano poludi!

copyright © Milovan Lalović

moje ptice

Krovovima mokrim noge moje gaze,
dugo već sam zarobljen među misli dvije,
slamna gnijezda skupljam i ptice okupljam,
da mi nađu vjetar, vjetar što se krije.

Niz tok rijeke plovi dugačko mi tijelo,
studen pjenom talasi mi tmurne misli boje,
tihe ribe ljutim što im školjke kupim,
pa školjkama hranim gladne ptice svoje.

Evo mene gore, tu vaznesoh misli,
'mjesto suza mastilo curi mi niz lice,
širim, širim krila, krila od papira,
da nahranim slovima gladne svoje ptice.

copyright © Milovan Lalović

vjetrenjače moga uma

Stare su se razmahale,
sive krošnje mrkih šuma,
pa mašući pokrenuše,
vjetrenjače moga uma.

Kamen leđa podmetnuo,
korijenju da skrene staze,
hoće hrastom da okuje,
misaone vodogaze.

Pa mi snagu sve to pruža,
i čini me vrlo vrlim,
visinama duh mi diže,
vrletima oštrim surim.

Tako gore obitavam,
međ' munjama mirno stojim,
i posmatram ljude dolje,
da im ćudi sve izbrojim.

copyright © Milovan Lalović

vjetar

Vjetar roman u krošnjama piše,
'vrh drveta snena beba spava,
kolijevka se klacka, suva grana njiše,
a ptica je cvrkutom u snu održava.

Balerina pleše oko starog čvora,
pajac je u travi, ćuti - ni da pisne,
sve bi bilo samo noćna mora,
da ona u skoku vjetar za vrat stisne.

Ali ona vješto izbjegava zamke,
miluje joj tijelo povjetarac - strasno,
leti suvo lišće, lete žute slamke,
dok joj zvecka đerdan, milozvučno, glasno.

copyright © Milovan Lalović

ne, nemoj i ćuti

Ne, ništa mi nemoj pričati o sebi,
sit sam ljudske boli čemera i jada,
tako krasnu nikad više vidio te ne bi'
kao što te gledam dok se smiješiš sada.

Preklinjem te nemoj, nemoj ništa reći,
kad te budem pitao iz kojeg si svijeta,
vrela lava plašim se mogla bi poteći,
niz ta bedra tvoja, hladna i prokleta.

Ćuti, samo ćuti i prstima kupi,
da sakupiš dane na gomilu jednu,
pa podijeli svima, meni ovaj glupi,
kad ne htjedoh uzeti te tako milu, čednu.

copyright © Milovan Lalović

dah proljeća

Proljeće je došlo rano,
putem klacka stara čeza,
niz klizavo drvo hladno,
cure suze starih breza.

U vazduhu mir miriše,
debla splela gole ruke,
škripe dok ih vjetar njiše,
danas hoće da propupe.

Zastah da se čudom čudim,
pa obrisah vlažnu koru,
da li da se smatram ludim,
što sa brezom čekam zoru?

copyright © Milovan Lalović

sudnji dan

Kada Gospod progovori,
sve planine glasom strese,
Đavo dan u noć pretvori,
da na nebo se vaznese.

Na saboru mrtvih duša,
zadojenih grešnom krvlju,
bijesni vrazi i zvijerinje,
po gorenom plešu drvlju.

Ljudi umiru od strave,
promrzli na putevima,
svoju dijecu plačuć' dave,
u jalovim usijevima.

Crni dim nebom koluta,
strah sa tamom skupa stiže,
novo tijelo rijekom pluta,
zvijerinje se gladno diže.

Rog se krivi ječi notom,
vaseljena drhti cijela,
božja vojskla stupi potom,
prikriva je magla bijela.

Konjica je istupila,
ljudi drhte u nemiru,
dal' se duša iskupila,
po grijesima dok prebiru.

Na Zemlju nas zvijezde nose,
po tragu im vatra piše,
repate im gore kose,
usud božji objaviše.

Konje bijele u kas dajte,
nek' vijore perjanici,
kad' viknem ne oklijevajte,
vitezovi i vojnici.

Nek' zasija rubin mali,
dok mačevi zvižde vjetru,
nek' crveni dan objavi,
i krvavu božju žetvu.

Reže vrazi i nakaze,
kojim' priče dijecu plaše,
preko rijeke hladne gaze,
da posijeku duše naše.

Svi lagano kao jedan,
iza mene u red stajte,
mačeve za krvav megdan,
vadite ne oklijevajte.

Od vas tražim jedno samo,
ne gubite svoju vijeru,
kad mačeve raspijevamo,
hoću stazu k' Luciferu!

Raskrčite stazu k' njemu,
na megdan ga želim danas,
kad njegove zvijeri krenu,
uz bubnjeve krenu na nas.

Tuku bubnji sikte zmije,
gledam djav'le i trolove,
Lucifer se glasno smije,
trese brda i dolove.

Na štitu mu crni kamen,
kroz koji se tama ruga,
iz usta mu bije plamen,
nisu usta već dva kruga.

U crnom mu oklop tvrdi,
krljušti po njemu sjaje,
osjeća se sumpor smrdi,
mačem siječe nešto baje.

Kad se vojske sudariše,
od sudara nebo puče,
tamne kapi udariše,
neke hladne, neke vruće.

Jašem k' njemu lud od bijesa,
siječem žive, polumrtve,
dim se diže sa tijelesa,
na krvave pao žrtve.

Vitezovi hrabri moji,
ginu krčeć' meni stazu,
krv se pijeni zemlju poji,
primičem se riječnom gazu.

Čuvaju mi bočne strane,
Lucifer ogrtač skida,
na oči mi šalje vrane,
moj im soko kila kida.

Niz mačeve u sudaru,
liznu plamen dugi plavi,
rijeka diže vrelu paru,
za trenutak svi su stali.

Mač moj pleše ognjem sijeva,
gore rane koje pravi,
sa mnom pleše, smrti pjeva,
a zvijerskim se mesom hrani.

Konji grizu jedan drugog,
mačeve smo izlomili,
na osvitu dana drugog,
mrtvi žive uklonili.

Pa pred zoru svjetlo sinu,
od njegovog svijetlog zraka,
Đavo krenu u visinu,
u zaklone od oblaka.

Zapeh strijelu pa je pustih,
vesela je leti, pjeva,
u tminu oblaka gustih,
Luciferu po sred čela.

Pade Đavo opet dolje,
nasta uzbuna i graja,
zvijer sad jedna drugu kolje,
bježeć' s' kraja na kraj kraja.

Niko ne sm'je nam umaći,
u Božju se milost nadam,
okrećem se svojoj braći, 
i sa konja svoga padam.

Nad ranjenim tijlom mojim,
leti perje na sve strane,
sam kraj rijeke strašne stojim,
tjeram krilom s' mrtvih vrane.

Trepavice mi se lijepe,
premazane ptič'jim mlijekom,
kojim anđeli me krijepe,
dok tijelesa plove rijekom.

Strašni krici sa svih strana,
knjeginjica Smrt u crnom,
predvodnica gladnih vrana,
darivaše crnim zrnom.

Pokraj mene kad zastade,
na kopčama štita krtog,
sklopih oči rubin pade,
pokraj nogu đav'la mrtvog.

copyright © Milovan Lalović

mislim na vas

Mislim na Vas milostiva,
u snu ljubim ruke Vaše,
a peku me k'o kopriva,
gutljaji iz hladne flaše.

Mislim na Vas gospo lijepa,
u snu ljubim Vaše grudi,
milije od cijelog svijeta,
nedam nikom' da me budi.

Mislim na Vas, al' me plaše,
zovem ime, nemam glas,
iz čaše mi propast maše,
od kad sretoh gospo Vas.

copyright © Milovan Lalović

kaplju kapi

Kapa, kapa, kapi tuku,
iz oblaka munja bije,
dižem u vis slabu ruku,
a niz nju mi potop lije.

Kapa, kapa, kapi biju,
rijeke čine strašni splet,
usta moja vodu piju,
da ne potopi se svijet.

Kapa, kapa, kapi liju,
stihija me silna nosi,
hoće vode da sakriju,
čitav svijet u mojoj kosi.

copyright © Milovan Lalović

vodim te

Niz stazu sto počinje kod usana tvojih,
klize mi smjelo drhtavi prsti,
pokretom jednim bluzu raskrojih,
da me pred tobom Gospod Bog krsti!

Nek pobjegnu sveti pod rukom tvojom,
niz bluzu boje trešnjinog cvijeta, 
vodim te stazom za požudom svojom,
do najdubljih odaja mojega svijeta.

copyright © Milovan Lalović

uzmi me u svemu

Uzmi me u čaši crnog vina!
Pola popij, drugu polu prolij,
izlij je niz gola svoja bedra,
razbiću se u stotine kapi
da isparim od požude tvoje.

Uzmi me iz kutije male,
noćne kreme kraj uzglavlja svoga,
utrljaj me u bjelinu kože,
u bjelinu kanjona međ’ grudi.
Mirisaćeš na čemprese divlje,
mirisaćeš kao moja duša.

Uzmi me iz bočice parfema, 
prsni me na međunožje vrelo,
milion ću raspršit’ kapljica
španjolskoga cvjetnoga recepta,
pa pomješan sa čežnjama tvojim,
mirisaću na bludi oluje.

Umotaj se gola u čaršafe bijele,
i stupi na balkon po oluji bijesnoj,
pa jezikom skupi kapljice sa strehe,
kroz nagone divlje da ti žeđ ugasim.

copyright © Milovan Lalović

čekanje

Tamno nebo snijeg sipa,
po vratu me studen češe,
gusta magla vrh nasipa,
valcer zimskoj noći pleše.

Kraj klupe te čekam mila,
inje lijepi moje kapke,
perje pada s' ptičijih krila,
na grešne mi misli slatke.

Sve je više oštre studi,
ledene se grede kupe,
niz obraze i niz grudi,
sijedog starca pokraj klupe.

copyright © Milovan Lalović

voda bez vodogaza

Ledena skrama okova dvijeri,
pamet se sakri' pod kamen hladni,
snijeg zatrpa, i s'kriše se z'vjeri,
a putem prođoše prosjaci gladni.

Tamnuje djavo u hladnoj sobi,
raskide okove, obruši zid,
gnusan i bijesan van svake dobi,
uzjaha hladnu vodenu hrid.

Demoni u glas pjevati staše,
i krenu kolo duž promrzlih staza,
i djecu nevinu mučiše, klaše,
na vodi Drini, bez vodogaza.

copyright © Milovan Lalović

pokraj stare vodenice

Za objavu noć se sprema,
mjesec kupi padalice,
ćuti stara vodenica,
šapte trave šaptalice.

One šapte tvojoj kosi,
krase tvoje pletenice,
šaputanke vjetar nosi,
oko stare vodenice.

copyright © Milovan Lalović

iznad krova stare kuće

Gore, iznad krova stare kuće,
teče rijeka-oblak za oblakom,
vjetar s' cvijećem u travi šapuće,
ponaosob sa laticom svakom.

Bor šišarku u potok ispusti,
pa se bune iglice na grani,
slavuj šmugnu u grm jedan gusti,
uplašen je ostaće po strani.

Vesele se u voćnjaku kruške,
koja koju kada nadgovori,
lubenice leže potrbuške,
dosadni im ovi razgovori.

Gore, iznad krova kuće stare,
Bog prosuo vreću sjajnih zvijezda,
rasparene, hoće da se spare,
da sačine treperava gnijezda.

Iglice su oprostile boru,
potok teče čini se sve uži,
slavuj ćuti pjevaće u zoru,
sa ograde rascvjetaloj ruži.

copyright © Milovan Lalović

putokaz

Ako skreneš lijevo sa kamene staze,
od staze što vodi pravo prema dolu,
upašćeš u tragove što titani gaze,
dok odnose stijenje prema tamnom molu.

Ugledaćeš more kako kopno ždere,
i vidjećeš bedem što uporno čuva,
i potura tijelo da sa sebe spere,
sluz i crne fleke titanovih muva.

Ako k' dolu nastave tvoje noge trome,
i uspiješ stići dok još traje dan,
otvorićeš oči u krevetu svome,
i shvatićeš da je sve to bio san.

copyright © Milovan Lalović

sijenke i ti

Vjetrokaz na krovu veselo klepće,
svezani plešu na vodi čuni,
fenjer na prozoru nemirno trepće,
da sjenke kraj tvoga kreveta zbuni.

A ti se gola u uglu češljaš,
da budeš lijepa kad pređeš u snove,
pa uvojke svoje u barok petljaš,
dok sjenke po zidu igraju gole.

Figurice gipsane na polici mole,
da ih pogledaš makar na tren,
očima mrtvim sjenke ti love,
i piju do kraja svoj treperav plijen.

Vjetrovi motaju maglu niz brda,
šušture, šušte nada mnom grane,
divlji se konji zbili u krda,
čekaju da zora na nebu svane.

Ti liježeš u postelju kao u bajku,
u mrak se stapaju nemirne sjeni,
za tebe golu, za tebe majku,
da sakriju nagost što bludom plijeni.

Vjetar se podvlači pod pokrove tvoje,
grudi ti štrče ko presveti hram,
zvijezdice crveno nebesa boje,
dok porađaš suncem okupan dan.

copyright © Milovan Lalović

bunilo

Oči mi suze od tupog bola,
padaju slane kapi na sto,
treperi svijeća na sred' stola,
a vukovi grizu smrznuto tlo.

Njihovi zubi nalik su igli,
u strašne lance neko ih sput'o,
cimaju alke u moždanoj cigli,
i reže na mene, podmuklo, ljuto.

Ništa mi jasno ne bijaše tada,
gdje to dođoh onako snen,
otpoče kiša hladna da pada,
i vječnost da ruga se kroz jedan tren.

Niz naprsle zidove garež se izli,
i vjetar rastjera ledenu kišu,
vukovi misli su moje izgrizli,
pa sulude u glavi sada se njišu.

copyright © Milovan Lalović

don kihot sam

Don Kihot sam! - vičem na glas,
za mnom jaše Sančo Pansa,
krakati džin ide na nas,
reklo bi se nema spasa.

Čekamo ga hrabro skupa,
guske oko nas dva gaču,
mastilo nas crno kupa,
i nas, a i vjetrenjaču.

Štit i koplje Sančo sprema,
kamena nas gleda neman,
oklijevanja više nema,
Don Kihot je opet spreman!

Nije da se sad tu durim,
 od panike Sančo skače,
gledaću da koplje sjurim,
skroz u temelj vjetrenjače.

copyright © Milovan Lalović

duše iz valhale

Sakrih savijest, razum se začudi,
haljina ti skliznu grešna i lagana,
zaigraše kolo niz gole ti grudi,
duše iz Valhale mrtvijeh pagana.

Tijelo tvoje sprema ustanak i bunu,
pa me svaki pogled oko struka steže,
uzdasi se kratki u Odina kunu,
sa usana tvojih dok na moje biježe.

Oružje je spremno, zveckaju džiliti,
prsti moji traže po tvom tijelu staze,
i tragove strasti koje ne mo'š skriti,
niz prostranstva vrela što sa mnom se maze.

copyright © Milovan Lalović, 2008.

dok mirno spavaš

Dok mirno spavaš protiču rijeke,
pod jastukom tvojim vodeni splet,
ja potapam oči, vlažne i meke,
pravo iz jave u alfabet.

Dok mirno spavaš slova ti ljubim,
sklapam nad njima čelična krila,
sklapam - da s'krijem sebe pred drugim,
da nemirna riječ mirna bi bila.

Dok mirno lutaš snovima milim,
ja nosim na leđima za tebe svijet,
zbog tebe se nizim, zbog tebe se silim,
zbog tebe je ludost sad moj epitet.

Dok usnula ne znaš o stihu ništa,
jer u snu svom ti si u drugoj javi,
ja sedlam u rimi čudovišta,
sve dok se Sunce ne objavi.

Dok spavaš mirno bludna od snova,
nad željama tvojim letim u krug,
ispraćam stihove preko tvog krova,
​odlaze nekud daleko na jug.

Dok mirno spavaš pokraj svog muža,
granica ludosti postaje tanja,
ona se mojim svijetom sad pruža,
ja sam taj koji zapravo sanja.

copyright © Milovan Lalović

mileni

Igraju snovi u njenoj kosi,
zaspao mijesec u šoljici, na dnu,
usnulo cvijeće u prvoj rosi,
usnula seka u dubokom snu.

Vjetrovi češljaju uvojke njene,
svetci sa zida košmare love,
spremni su mačevi ako vrag krene,
spremni da zaštite sekine snove.

Sedam vjetrova nad njom sada duva,
sedam bdije iznad nje sad glava,
sedam mačeva od sad će da čuva,
​sedam snova Mileni dok spava.

copyright © Milovan Lalović

trag parfema

Idem preko našeg starog mosta,
ispred mene štikle zvone bluda himnu,
suknja tek tolika, da ne bude prosta,
pokrila, a razgrće predvečernju tminu.

Mošus kao povodac iza nje se vuče,
vezao me čvrsto, k'o oblaci nebo,
mijesec hoće sa sebe oblake da svuče,
pa zracima, k'o kandžama, niz noge zagreb'o,

Iza ugla, na kraj mosta, ušla je u kuću,
pod nogama kaldrma htjede se izmaći,
trag parfema sapleten ostade u pruću,
u ogradi starog mosta, što bi nikad kraći.

copyright © Milovan Lalović

Usnih te

To dodiri tvoji putuju k' meni,
noćas to dobuju niz vrat moj,
bore se sa snom, kapci mi sneni,
dok za dah se bori požude poj.

To vrhovi tvojih prstiju klize,
znamenje traže po tijelu mome,
osjećam dolaze, i sve su bliže,
talasi strasti što razum lome.

Šapati tvoji mame mi dušu,
izdajnik drhtaj me predade tebi,
pukoše nespremne na svu tu sušu,
usne što pukle drugačije ne bi.

Razapet tako ja usnih te opet,
gdje gola jašeš kroz stihove ove,
i dojku jednu gdje pružaš mi stidno,
​da zadojiš moje bludničke snove.

copyright © Milovan Lalović

jedan kraj

U suton uplovi jedrenjak,
dreknuše uzbunom zvona -
na stijeni,
skupa sa krvlju pade i mrak,
da ugasi sjaj zeleni -
u očima.

Grunuše topovi,
padoše jedra,
bol se rascvijeta duboko u njoj,
i izbi joj krvava ruža na njedra,
kad otpoče poj - 
pušaka raznih.


Suncem je trčala a nije stigla,
od tame - njega da sakrije,
ljubav će pustiti sa oštrog hrida,
nek je okean ispije,
sa njim.

Ugasla radost pred puške je stala:
"Mrtva sam i ja dok ubice zvone,
evo, i sebe smrti sam dala,
tonem sa galijom što u smrt tone,
u valove!"

copyright © Milovan Lalović

da me uzme bog pod svoje

Da me uzme Bog pod svoje,
pa da hodim šireć' vjeru, 
molitve bih cijelog svijeta,
okrenuo u tvom smjeru.

Sva bih mora zapjenio,
talase što lađe lome,
te od pjene sačinio,
akvarel u srcu tvome.

S'kupio bih mjesta sveta,
prekovao njima dan,
pa bih krunu svetog svijetla,
položio na tvoj dlan.

Da me uzme Bog pod svoje,
a ti u snu da se javiš,
vlast nad svijetom pred'o bih ti,
da od njega bajku praviš,
iz dubine jastva svoga,
kreatora dao splet,
da u ime jednog boga,
oblikuješ ovaj svijet.

copyright © Milovan Lalović

dva svijeta

Slovo moje zid izvaja,
sa tri kule k'o tri roga,
javu od sna da razdvaja,
spoljni svijet od svijeta moga.

Plamen more tuče spolja,
talasi mi pokrov pletu,
u mom' svijetu papir polja,
i ptice u niskom letu.

Silni vali u naletu,
nose ljude u čamcima,
brode horde ka mom' svijetu,
okovane u lancima.

Al' me brane moje ptice,
sa papira lete lako,
kandžama im sjeku lice,
i izvrću naopako.

copyright © Milovan Lalović

ko to...

Ko to bere moje cvijeće,
ko se vrtom mojim šeta,
ko puteve izokreće,
koji vode do mog svijeta?

Ko se drnzn'o da ne pita,
a da vrtom mojim gazi,
da kroz riječi moje skita,
da na rime moje pazi?

Ko god da je mili Bože,
nek' što prije trag sakrije,
nek' izađe dok još može,
i zatvori sve kapije.

copyright © Milovan Lalović

strijelac

Pšenična polja talasaju k' meni,
prestajem disati, postajem kip,
osluškujem vjetar, nalik sam stijeni,
i strijelom nišanim pšenični klip.

Vjetar mi šapuće-pšenicu ljubi,
strijelu će skrenuti sa njene putanje,
zatim glas nestaje, tiho se gubi,
a pogled sa stijelom klizi u stapanje.

Tad samo na tren vjetar je stao,
k'o treptaj oka ptice se kunu,
Kraljice pšenice, a sada slamo,
zrna se prosuše, izgubi krunu.

copyright © Milovan Lalović

osmjeh

Ne govori ništa već ćuti,
čuj kako grgolje podzemni zdenci,
sjedi kraj mene na ovaj žuti
maslačak u sijenci.

Ne diraj vodu sa toga bunara,
jer ta voda je živa,
postoji jedna priča stara,
ta voda je sniva.

Vjeruj mi da su ti zdenci tekli,
još kad su vile i konji vrani,
pali tu skupa,
o, to su rekli i meni lani.

Ne vjeruješ? Ipak nemoj da piješ,
mogla bi duša da ti svene,
dodji, ne bježi, zašto kriješ,
taj osmjeh od mene.

copyright © Milovan Lalović

Tamo me čekaj

naš li gdje se završava misao,
tamo gdje sunce u mrak-
kosu svoju moči,
gdje snovi i java gube smisao?
Tamo me čekaj, tamo ću doći.

Znaš li gdje lađe bez posade brode,
tamo gde svijest bez forme se širi,
gdje duše čekaju da opet se rode?
Doći ću tamo kad sve se umiri.

Znaš li gdje sveti sjede u travi,
gdje nema dana i nema noći,
tamo gdje snivaš da spavaš u snima?
Tamo me čekaj tamo ću doći.

Znaš li za duboke vode plave,
gdje majke puštaju suzu svoju,
tražeći u njima dječije glave?
Ako me nema - potraži ti moju.

copyright © Milovan Lalović

Nad nikšićkim poljem

Oblaci grme, munja ih cijepa,
Budoš se bori oluju kroti, 
a ispod jednog naprslog crijepa,
maleni vrapci se stisli siroti.

Parče najlona vjetar nebom nosi,
ko zmaj se vijori nad gradom sivim,
starice nema pod hrastom da prosi,
da traži milostinju prstima krivim.

Ljudi pred kišom se skrili u kuće,
semafor škilji na žuto oko,
ograde žive i mrtvo pruće
usnule vape za smrznutim sokom.

Ja žurim ka bedemu što umoran snuje-
što sniva glave i krvavo kolje,
raspeću sebe u sred oluje-
da razapet gledam Nikšićko polje.

copyright © Milovan Lalović

izgnani car

Maglena prostirka pade na brda,
oblake raspori oštrica tvrda.
Ja plešem u magli, ja izgnani car,
bez krune i carstva, umoran, star.

A brda stenju, gromovi trešte,
počasnom gostu nebeske fešte.
Tražim im mrsko munju na dar,
ja, izgnanik bez krune, umoran car.

Kiša već spira tragove moje,
duboki ponori preda mnom stoje.
Sa munjom plešem! O, kakav smo par,
​munja i prognani, bez krune car!

Vjetar mi nanosi orlovski poj,
poslednji leti podanik moj.
Ja ruke širim, još jednom bar,
​da nebom leti izgnani car!

copyright © Milovan Lalović

krotim krotim

Krotim, krotim teške vale,
to preslano mrko more,
krotim usne što se hvale,
i strastvene krotim zore.

Krotim drhtaj tvoga tijela,
vežem četiri svijeta strane,
sijenka tvoja na vez sijela,
talasi je pijenom hrane.

Vezao sam s' četiri niti,
sitnu pređu drže ljudi,
pa čvor malen želim skriti,
među tople tvoje grudi.

Krotim vjetre i oluje,
krotim tvoje želje drske,
krotim uzdah kad se čuje,
na pijesku ispod trske.

copyright © Milovan Lalović

osjeti...

Osjetiš li treptaj, pazi to je tren,
u kojem noć smijenjuje dan,
u kom' odsjaj na vodi obljubljuje sijen,
a lišće u krošnjama šušturi u san.

Osjetiš li ptice... Pristaše u krošnje,
kao galske lađe u ledene luke,
osjetiš li pređu mraka, pređu tamne nošnje,
koje tkaju srebrn' prsti mijesečeve ruke.

Osjetiš li mijesec... Opet mirno zrači,
i zaziva iz daljine vapaj vučiji,
dugme tiho moli vez da ga otkači,
a čvor svaki k'o i oblak pleten drukčiji.

Osjeti svom dušom tanani trenutak,
u kom tama tami novu tamu plete,
pa se sakrij negdje u najdalji kutak,
jer plakaćeš svu noć kao malo dijete.

copyright © Milovan Lalović

luda glava

U snu viđeh mjesec kako,
zvijezdama se pijan smiješi,
jednom rukom pertla svijetlo,
a drugom ga rukom driješi.

U snu viđeh zvijezde sjajne,
iz čaše se smiju meni,
viđeh kliznu nešto plavo,
ispod dojki nekoj ženi.

Dal' sam budan ili sanjam,
n'o čudnoj se smiješim javi,
uzeh čašu da sakupim,
iscijedak od žene plavi.

Popih gutljaj razum smutih,
mjesečevih pijega žutih,
rasprši se čudna java,
probudi se luda glava.

copyright © Milovan Lalović

kliše

Cirkon sija lažnim sjajem,
crno vino pamet kupi,
kap savjesti klizi krajem,
da u čaši pamet skupi.

Dim cigare valcer igra,
podijum mu piksla puna,
tašnica s' dezenom tigra,
i nad stolom p'jana Luna.

Strast ostavlja trag u boji,
karmin potpis bluda piše,
zaboravom usta poji,
da bi potpun bio kliše.

copyright © Milovan Lalović

divlje guske

Divlje guske digle glave,
al' u zamah neće krila,
niz čistine neba plave,
nijedna još nije bila.

Odavno im stvrdla pera,
a ni kljuni im ne gaču,
naslikan ih lovac tijera,
naslikani psi mu skaču.

Ukočeno stoje tako,
u okviru tešku, zlatnu,
nije ptica biti lako,
kad si samo trag na platnu.

copyright © Milovan Lalović

vrana

Ko to tako kasno lupa,
na prozore duše moje,
kandžom kida na komade,
dal' da jede il' da dade,
ko to lupa, ko je, ko je?

Da li kanže sjeku mene,
jel od kljuna tu sad rana?
Koga vide oči snene?
Zloslutnica crna  vrana.

Ko to tako kasno lupa,
ko remeti kosti moje,
ko to lupa, ko je, ko je?

copyright © Milovan Lalović​

pjesma glasniku

Mrtva glavo što me gledaš,
sa striževog oštrog kolca,
iz očiju život ne daš,
poslaniku našeg tvorca?

A ja doš'o da te vodim,
u maglama bijelim, gustim,
da te muka oslobodim,
pred Gospoda da te spustim.

Zašto posta gnusna žrtva,
što ti oči krvlju pjene?
Progovaraj glavo mrtva,
​il' ćeš Đav'lu poslije mene!

copyright © Milovan Lalović

---