MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Poslednja poruka

Picture
dlučio da napišem ovu poruku  u  nadi  da  će čoviječanstvo ipak pobijediti i da će jednoga dana riječi ljudi koji su se zatekli u ovoj situaciji biti, ako ništa drugo, makar podsijetnik na ovu  egzistencijalnu  krizu.
  Drugi je dan kako se ne usuđujem da izađem iz bungalova. Posve sam siguran da To, šta god da je, zna da sam unutra. Iz meni nepoznatog razloga do sada  nije pokušavalo da uđe u bungalov. Juče sam pravio planove, jedan je čak uključivao i posijetu policijskoj stanici kako bih dobavio oružje. Međutim, sve sam  ih  odbacio, a posebno taj,  jer  ne  vidim  kako  bi bilo kakvo ljudsko oružje u ovom slučaju moglo biti od pomoći. Na kraju krajeva, kada bih i uspio da  se dočepam nekakvog prevoznog  sredstva  ne znam gdje  bih  se  njime zaputio. Sudeći po televizijskim kanalima, kojih od juče više nema, ovo je bio globalni napad i svuda je bilo  isto.
    Voda od jutros nije za piće, smrdi na fekalije.  Da  sam  imao  malo  više sreće mogao sam se zateći u nekom  tržnom  centru  gdje  bih  imao  hrane  godinama.  Ali ne, ja  sam  evo  zaglavio u  ovom bungalovu  u  Južnoafričkoj  Republici, tačnije u Kejptaunu.
   Od samog početka mi se nije išlo na put. Moj šef je, međutim, smatrao da sam ja  najprikladniji kada su pregovori sa stranim kompanijama u pitanju.   Moja vijerenica  Ana,  kao  što  je bilo i za očekivati, oduševljeno je pristala da pođe sa mnom. I tako smo nas dvoje stigli ovdje prije sedam dana. Dok sam dane provodio u konferencijskim salama i poslovnim ručkovima, gdje sam tokom razgovora ubijedjivao strane investitore da sklope ugovor sa mojom kompanijom i izađu na novo tržište, Ana je uživala u moru i šopingu. Kejptaun ju je očarao, kada bih iscrpljen uveče  došao  u naš bungalov ona nije prestajala da mi govori o raznim dogodovštinama toga dana. Osmijehivao sam joj se zadovoljno srećan što bar neko uživa u svemu tome.
   Kada  je  ugovor  konačno  potpisan,  kao  nagradu, kompanija nam je produžila boravak još tri dana o njihovom trošku.  Konačno sam imao na raspolaganju malo vremena da se pridružim Ani u besposlenom leškarenju na suncu.   U  petak  ujutro  sam  pozvao  lokalnog vodiča, dva metra viskog crnca Nangua.  Naložio sam mu da me poveze do putničke  agencije  kako bih rezervisao avionske  karte  za  ponedjeljak  ujutro.   Ostavih  Anu  da  spava,  te  nakon  doručka  sijedoh  u Nanguov  džip i zaputismo  se  prema  gradu.   Nangu  se  ponosio  što  će  me  provesti  nekom prečicom  do  turističke  agencije,  tako  da  ćemo  o  čas  posla obaviti tu formalnost oko karata. I stvarno, zaputi se nekim  uličicama sirotinjskog  kvarta,  kroz koje bijahu istaknuti improvizovani štandovi sa suvenirima i hranom.  U jednom trenutku,  on  naglo  pritisnu   kočnicu i  džip  podiže ogromni oblak prašine. Ljepljivi znoj mi je već natopio pamučnu majicu tako da mi  se  sigurnosni pojas, od tog manevra, neprijatno usijekao u kožu. Bijah bijesan na njegovu vožnju, i na vrućinu, i na  prečicu  kojom  se  zaputio.  Ipak  se  suzdržah  i ne rekoh ništa.   Bilo  je  očigledno  da  ne možemo  dalje  jer se ulica račvala u dvije uske staze koje su krivudale između nakrivljenih kuća, sklepanih od raznog materijala.   Nekolicina miještana, visokih i mršavih crnaca, pritrča i poče da se gura međusobno. Svi su vikali u glas prema nama dvojici. Nangu primijeti moju uznemirenost, reče  da  se opustim i da ništa ne brinem.  Na pitanje šta žele od nas on se osmijehnu i odgovori da se, kao i uobičajeno, prepiru oko toga u čijem dvorištu ćemo parkirati vozilo.   Da ne bi  doveli sebe u  neprijatnu  situaciju u  kojoj bi stvorili  neprijatelje, naivno predložih  da kola ostavimo  na ulici.  Nangu  odmahnu   glavom  sa  kiselim  izrazom na licu, što prevedoh kao: ne dolazi u obzir. Kada  se  konačno  parkirasmo  u  dvorištu  jedne  ruine,  vlasnik objekta se  nakezi bezubim osmijehom i signalizira dlanovima nešto što  razumih kao:  ne treba  da  brineš  za automobil. Izvadih novčanicu od jednog dolara i pružih mu je. Čovijeku zasijaše oči od sreće, pokloni mi se nekoliko  puta  i sijede   pored  džipa na opšte  razočaranje  komšija. Nangu poče da maše  rukama  i da se raspravlja sa njima. O čemu su govorili meni bijaše potpuno nejasno. Međutim, ne prođe ni par minuta a oni  počeše   da  se  razilaze uz radoznale poglede kojima su me odmijeravali od glave do pete.  Konačno Nangu se osmijehnu i vedro reče kako smo gotovo stigli. Ostatak puta je trebalo preći  jednom od uskih staza koja je krivudala kroz dvorišta siromašnog naselja.  Slegnuo  sam ramenima, ne znajući šta bih mu  na to odgovorio. Tih poslednjih  stotinjak  metara pređosmo ćutke. Prošavši straćare, izađosmo na širok  piješčani put.  Sa druge strane ulice bijaše zelena kućica na kojoj je stajao natpis na engleskom jeziku: Travel Agency Gotolu.  Laknulo mi je,  zahtijevah  od Nangua da me sačeka na ulici jer nisam želio da vidi sumu novca koju sam imao kod sebe.   Uđoh  u  agenciju i dočeka me miris  jeftinih cigara.   Ventilator  me  ošinu njime direktno u nozdrve.  Sredoviječna crnkinja  udari  muvaricom po  pultu,  očigledno ubijajući zamišljenu muvu, pa se podboči i pogleda me preko naočara za sunce.  Šta god sam je pitao, na engleskom,   ona   nije   znala   odgovoriti.   Pola  sata  smo  se sporazumijevali  i  ništa  se  ne razumijesmo.    Kako  izvadih  novčanicu  od  pet dolara tako njeno poznavanje engleskog jezika odjednom   postade   neuporedivo   bolje.  Rezervisah  karte, platih  gotovinom,  uzeh   kupone rezervacija i zadovoljno napustih agenciju.
   Nangu  me  smireno  čekao na drugoj strani ulice.  Htijedoh  odmah poći natrag u bungalov, ali me  on  ubijedi  kako  bi  bilo  dobro  kupiti  neki  suvenir  i  na  taj  način  pomoći  ljudima  u  tom siromašnom  kraju.  Bezvoljno sam se zaputio  za njim kroz lavirintski red  tezgi. Zastao sam pored jedne i strpljivo sačekao dok je starija gospođa, očigledno turistkinja, preturala po svom novčaniku u potrazi za sitnišem. Tada sam prvi put ugledao tu čudnu sijenku. Kretala se krivudavo na stazi iza Nangua i išla je pravo na nas. Koraknuh unazad kako bih pogledao iznad tezge ubijeđen da nešto iznad nas baca tu sijenku. Nangu nije stigao ni da vrisne, gornji dio njegove glave se odvoji i odletje nekih pet metara u stranu. Izgledalo je kao da mu je neko strgnuo kapu sa glave. Odmah u sledećem trenutku krv šiknu u mlazu i njegovo tijelo prvo kleknu koljenima u prašinu, a zatim se prevrnu na stranu. Zgrožen tim činom pomislih kako ga je ubio neki od miještana, zbog parkinga. U nevijerici posmatrah kako čudna sijenka okružuje njegovo mrtvo tijelo. Jasno se čulo mljackanje i mrvljenje kostiju. Od tog zvuka mi se naježila svaka dlaka na tijelu. Žena iza tezge vrisnu i pade unatraške prevrćući police sa suvenirima. Turistkinja otrča vrišteći, a ja instinktivno  krenuh natrag, sve dok me ne dočeka susijedna tezga.Okupljeni ljudi se razbiježaše vrišteći u panici. Iz kuće, na koju se naslanjala tezga, istrča čovijek u potkošulji i donjem vešu. Poče da galami prema prodavačici koja je oborila suvenire. Kako nije spazio sijenku i tijelo Nangua, jer je bilo zaklonjeno štandom, on krenu prema meni mašući rukama očigledno  spreman da se fizički razračuna sa mnom. Podigoh ruku u panici i pokazah prema sijenci koja se poput tečnosti sad već razlivala oko štanda i kretala u njegovom pravcu. On iskolači oči pa se ukoči. Nešto, meni nevidljivo, munjevitom ga brzinom  prepoluti od glave pa do međunožja. Njegova crijeva, poput klupka zmija, prosuše se u prašnjavo tlo. Krv šiknu na sve strane, gusta i jarko crvena. Desna polovina tijela pade unatrag a lijeva pobadajući lice pred moja stopala. Ja sam još uvijek stajao ukočeno u potpunom šoku nemoćan da se pomijerim. U svakom trenutku sam iščekivao smrt da dođe i po mene. 

Picture
Na nebu pojavi veliki  svijetleći prsten. Gledao sam kako jasno pulsira poput živog bića. Njegova pojava bijaše propraćena  i piskutavim  zvukom.  U taj mah sijenka na raspolućenom tijelu prestade da se pomijera. Vidio sam kako su se na sredini misterioznog prstena otvorila pravougaona vrata. Potpuno sam siguran da sam na tom otvoru opazio humanoidno stvorenje. Nisam ga mogao  osmotriti dobro jer je prsten bio udaljen više od trista metara a  sigurno  je  i  panika zamutila  moje  rasuđivanje. Ali nema sumnje da su sa njim bila i još dvojica čiji obrisi se ukazaše nešto kasnije. Nosili su  između sebe  neku kutiju koja bijaše velika i sudeći po njihovim pokretima nimalo laka.  Izbacili su je  napolje  a  zatim  su se  vrata zatvorila i prsten je  počeo  da blijedi  da  bi  nakon par minuta potpuno iščezao.   Na  kutiju,  koja je pala na tlo,  sa  svih  strana navališe sijenke. Strah u meni konačno pokrenu  nagon za opstankom , nisam  više  čekao  da vidim  šta  će  se  dogoditi,   znao  sam da  ću umrijeti strašnim načinom.   Dao sam se  u trk.  Čuo  iza sebe vrisak  ljudi,  plač  žena  i dijece  ali se nisam zaustavljao. Dok  sam  panično  trčao  osvrtao sam  se preko ramena provijeravajući da li me neka od  sijenki slijedi.  Kako  je  bilo sunčano prijepodne i nije nedostajalo običnih sijenki, imao  sam  utisak  da su mi stalno za petama. Unaokolo ljudi padahu kao snoplje. Nekima je glava odsijecana, drugima udovi,  treći pak su se vukli  jecajući  bez  da  sam mogao primjetiti  da  su  povrijeđeni.   Ako sam ikada i imao sreće toga dana sam je svu istrošio. Nakon pola sata, boreći se za vazduh, utrčao sam u turistički kompleks. Pošto smo nas dvoje, Ana i ja,  došli van sezone, gotovo  da i nije bilo ljudi.  Kada sam utrčao  u  bungalov,  gdje smo bili smiješteni, potajno sam se nadao da će  još uvijek biti  u krevetu, nažalost ne zatekoh je unutra. Naravno, htjeo sam da je potražim ali nisam imao predstavu u kojem pravcu da se zaputim. Spustio sam roletne i zatvorio kapke na prozorima.  Pokušao  sam da je dobijem telefonom, ali se  na uporno zvonjenje nije javljala,  a onda  joj se  baterija istošila, više nije zvonilo. Uključio sam satelitsku televiziju  i  ugledao  London u dimu.  Direktan prenos; snimali su iz vazduha tako da se na ulicama vidjela masa ljudi kako bezglavo trči gazeći jedni druge. Začuo se pucanj, a zatim još jedan, iz susjednog bungalova.  Odmah iskljičih televizor i oslušnuh, ništa se više nije čulo. Ostadoh da sijedim tako nepomično dok je dan prolazio. Ana nije došla i već sam osijetio duboko u duši da je nikada više neću vidjeti.  Kako je dan odmicao bivao sam sve gladniji. U bungalovu  nije bilo hrane.  Odlučio sam  da  pođem  do  komšijskog  i provijerim  situaciju. Oprezno  sam izašao  na trem, sunce  je postalo  crveni  disk do pola zašao za horizont.   Čuli su se zrikavci i ništa nije ukazivalo na to da se događa nešto nesvakidašnje.  Ipak,  ne  dadoh se zavarati,  gonjen probuđenim istinktom pokrenuh  se iznenađujuće   brzo.  Prešao sam  dvorište u tri  koraka  i elegantno preskočio nisku  bambusovu ogradu.    Zalegao  sam  u  gusti  žbun i oslušnuo. Ništa neobično se  nije čulo.   Osmotrio  sam bungalov  pred  sobom  ali   nisam opažao  ništa što  bi ukazivalo  na opasnost. Nakon  par minuta osmatranja ustadoh i pretrčah rastojanje do ulaza. Pokucao sam na vrata a ona  se na dodir  sama  otvoriše.  To je  bio trenutak  kada  su  me  svi događaji  konačno slomili.  Kleknuo sam na pod gledajući u tijelo čovijeka kome je glava bila otvorena poput Nanguove.   Za  razliku  od  pokolja kojem  sam danas  prisustvovao, u ovom slučaju, oko  žrtve  nigdje nije bilo ni  kapi krvi, izgledao je  poput blijede  kore iscijeđenog limuna. Sticao se utisak da je neko isasio sve iz njega, osim kože i kostiju. Može biti da je tu  na dijelu bila neka viještija sila od one kojoj sam prije toga svijedočio. Onda se iznenada začuo onaj piskutav zvuk prstena iznad bungalova.  Brzo  sam  se pribrao,  te sam zatvorio  vrata i povuko se u tamu ugla između natkasne i kreveta.   Zvuk  se nakon nekog vremena udaljio, a ja sam ostao tu da sijedim do jutra.   Kada  je  konačno  svanulo sakupio sam hrabrosti  i  prišao vratima, pogledao sam kroz čipkastu zavijesu. Sijenka je bila napolju, narasla je toliko da je pokrila sav prostor dokle god je moj pogled dopirao.
   Tri dana sam proveo zatvoren ovdje, leš u hodniku je počeo da zaudara. 
Nešto je razbilo prozor, čujem opet piskutav zvuk...


Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt