Poslednja poruka
dlučio da napišem ovu poruku u nadi da će čoviječanstvo ipak pobijediti i da će jednoga dana riječi ljudi koji su se zatekli u ovoj situaciji biti, ako ništa drugo, makar podsijetnik na ovu egzistencijalnu krizu.
Drugi je dan kako se ne usuđujem da izađem iz bungalova. Posve sam siguran da To, šta god da je, zna da sam unutra. Iz meni nepoznatog razloga do sada nije pokušavalo da uđe u bungalov. Juče sam pravio planove, jedan je čak uključivao i posijetu policijskoj stanici kako bih dobavio oružje. Međutim, sve sam ih odbacio, a posebno taj, jer ne vidim kako bi bilo kakvo ljudsko oružje u ovom slučaju moglo biti od pomoći. Na kraju krajeva, kada bih i uspio da se dočepam nekakvog prevoznog sredstva ne znam gdje bih se njime zaputio. Sudeći po televizijskim kanalima, kojih od juče više nema, ovo je bio globalni napad i svuda je bilo isto.
Voda od jutros nije za piće, smrdi na fekalije. Da sam imao malo više sreće mogao sam se zateći u nekom tržnom centru gdje bih imao hrane godinama. Ali ne, ja sam evo zaglavio u ovom bungalovu u Južnoafričkoj Republici, tačnije u Kejptaunu.
Od samog početka mi se nije išlo na put. Moj šef je, međutim, smatrao da sam ja najprikladniji kada su pregovori sa stranim kompanijama u pitanju. Moja vijerenica Ana, kao što je bilo i za očekivati, oduševljeno je pristala da pođe sa mnom. I tako smo nas dvoje stigli ovdje prije sedam dana. Dok sam dane provodio u konferencijskim salama i poslovnim ručkovima, gdje sam tokom razgovora ubijedjivao strane investitore da sklope ugovor sa mojom kompanijom i izađu na novo tržište, Ana je uživala u moru i šopingu. Kejptaun ju je očarao, kada bih iscrpljen uveče došao u naš bungalov ona nije prestajala da mi govori o raznim dogodovštinama toga dana. Osmijehivao sam joj se zadovoljno srećan što bar neko uživa u svemu tome.
Kada je ugovor konačno potpisan, kao nagradu, kompanija nam je produžila boravak još tri dana o njihovom trošku. Konačno sam imao na raspolaganju malo vremena da se pridružim Ani u besposlenom leškarenju na suncu. U petak ujutro sam pozvao lokalnog vodiča, dva metra viskog crnca Nangua. Naložio sam mu da me poveze do putničke agencije kako bih rezervisao avionske karte za ponedjeljak ujutro. Ostavih Anu da spava, te nakon doručka sijedoh u Nanguov džip i zaputismo se prema gradu. Nangu se ponosio što će me provesti nekom prečicom do turističke agencije, tako da ćemo o čas posla obaviti tu formalnost oko karata. I stvarno, zaputi se nekim uličicama sirotinjskog kvarta, kroz koje bijahu istaknuti improvizovani štandovi sa suvenirima i hranom. U jednom trenutku, on naglo pritisnu kočnicu i džip podiže ogromni oblak prašine. Ljepljivi znoj mi je već natopio pamučnu majicu tako da mi se sigurnosni pojas, od tog manevra, neprijatno usijekao u kožu. Bijah bijesan na njegovu vožnju, i na vrućinu, i na prečicu kojom se zaputio. Ipak se suzdržah i ne rekoh ništa. Bilo je očigledno da ne možemo dalje jer se ulica račvala u dvije uske staze koje su krivudale između nakrivljenih kuća, sklepanih od raznog materijala. Nekolicina miještana, visokih i mršavih crnaca, pritrča i poče da se gura međusobno. Svi su vikali u glas prema nama dvojici. Nangu primijeti moju uznemirenost, reče da se opustim i da ništa ne brinem. Na pitanje šta žele od nas on se osmijehnu i odgovori da se, kao i uobičajeno, prepiru oko toga u čijem dvorištu ćemo parkirati vozilo. Da ne bi doveli sebe u neprijatnu situaciju u kojoj bi stvorili neprijatelje, naivno predložih da kola ostavimo na ulici. Nangu odmahnu glavom sa kiselim izrazom na licu, što prevedoh kao: ne dolazi u obzir. Kada se konačno parkirasmo u dvorištu jedne ruine, vlasnik objekta se nakezi bezubim osmijehom i signalizira dlanovima nešto što razumih kao: ne treba da brineš za automobil. Izvadih novčanicu od jednog dolara i pružih mu je. Čovijeku zasijaše oči od sreće, pokloni mi se nekoliko puta i sijede pored džipa na opšte razočaranje komšija. Nangu poče da maše rukama i da se raspravlja sa njima. O čemu su govorili meni bijaše potpuno nejasno. Međutim, ne prođe ni par minuta a oni počeše da se razilaze uz radoznale poglede kojima su me odmijeravali od glave do pete. Konačno Nangu se osmijehnu i vedro reče kako smo gotovo stigli. Ostatak puta je trebalo preći jednom od uskih staza koja je krivudala kroz dvorišta siromašnog naselja. Slegnuo sam ramenima, ne znajući šta bih mu na to odgovorio. Tih poslednjih stotinjak metara pređosmo ćutke. Prošavši straćare, izađosmo na širok piješčani put. Sa druge strane ulice bijaše zelena kućica na kojoj je stajao natpis na engleskom jeziku: Travel Agency Gotolu. Laknulo mi je, zahtijevah od Nangua da me sačeka na ulici jer nisam želio da vidi sumu novca koju sam imao kod sebe. Uđoh u agenciju i dočeka me miris jeftinih cigara. Ventilator me ošinu njime direktno u nozdrve. Sredoviječna crnkinja udari muvaricom po pultu, očigledno ubijajući zamišljenu muvu, pa se podboči i pogleda me preko naočara za sunce. Šta god sam je pitao, na engleskom, ona nije znala odgovoriti. Pola sata smo se sporazumijevali i ništa se ne razumijesmo. Kako izvadih novčanicu od pet dolara tako njeno poznavanje engleskog jezika odjednom postade neuporedivo bolje. Rezervisah karte, platih gotovinom, uzeh kupone rezervacija i zadovoljno napustih agenciju.
Nangu me smireno čekao na drugoj strani ulice. Htijedoh odmah poći natrag u bungalov, ali me on ubijedi kako bi bilo dobro kupiti neki suvenir i na taj način pomoći ljudima u tom siromašnom kraju. Bezvoljno sam se zaputio za njim kroz lavirintski red tezgi. Zastao sam pored jedne i strpljivo sačekao dok je starija gospođa, očigledno turistkinja, preturala po svom novčaniku u potrazi za sitnišem. Tada sam prvi put ugledao tu čudnu sijenku. Kretala se krivudavo na stazi iza Nangua i išla je pravo na nas. Koraknuh unazad kako bih pogledao iznad tezge ubijeđen da nešto iznad nas baca tu sijenku. Nangu nije stigao ni da vrisne, gornji dio njegove glave se odvoji i odletje nekih pet metara u stranu. Izgledalo je kao da mu je neko strgnuo kapu sa glave. Odmah u sledećem trenutku krv šiknu u mlazu i njegovo tijelo prvo kleknu koljenima u prašinu, a zatim se prevrnu na stranu. Zgrožen tim činom pomislih kako ga je ubio neki od miještana, zbog parkinga. U nevijerici posmatrah kako čudna sijenka okružuje njegovo mrtvo tijelo. Jasno se čulo mljackanje i mrvljenje kostiju. Od tog zvuka mi se naježila svaka dlaka na tijelu. Žena iza tezge vrisnu i pade unatraške prevrćući police sa suvenirima. Turistkinja otrča vrišteći, a ja instinktivno krenuh natrag, sve dok me ne dočeka susijedna tezga.Okupljeni ljudi se razbiježaše vrišteći u panici. Iz kuće, na koju se naslanjala tezga, istrča čovijek u potkošulji i donjem vešu. Poče da galami prema prodavačici koja je oborila suvenire. Kako nije spazio sijenku i tijelo Nangua, jer je bilo zaklonjeno štandom, on krenu prema meni mašući rukama očigledno spreman da se fizički razračuna sa mnom. Podigoh ruku u panici i pokazah prema sijenci koja se poput tečnosti sad već razlivala oko štanda i kretala u njegovom pravcu. On iskolači oči pa se ukoči. Nešto, meni nevidljivo, munjevitom ga brzinom prepoluti od glave pa do međunožja. Njegova crijeva, poput klupka zmija, prosuše se u prašnjavo tlo. Krv šiknu na sve strane, gusta i jarko crvena. Desna polovina tijela pade unatrag a lijeva pobadajući lice pred moja stopala. Ja sam još uvijek stajao ukočeno u potpunom šoku nemoćan da se pomijerim. U svakom trenutku sam iščekivao smrt da dođe i po mene.
Drugi je dan kako se ne usuđujem da izađem iz bungalova. Posve sam siguran da To, šta god da je, zna da sam unutra. Iz meni nepoznatog razloga do sada nije pokušavalo da uđe u bungalov. Juče sam pravio planove, jedan je čak uključivao i posijetu policijskoj stanici kako bih dobavio oružje. Međutim, sve sam ih odbacio, a posebno taj, jer ne vidim kako bi bilo kakvo ljudsko oružje u ovom slučaju moglo biti od pomoći. Na kraju krajeva, kada bih i uspio da se dočepam nekakvog prevoznog sredstva ne znam gdje bih se njime zaputio. Sudeći po televizijskim kanalima, kojih od juče više nema, ovo je bio globalni napad i svuda je bilo isto.
Voda od jutros nije za piće, smrdi na fekalije. Da sam imao malo više sreće mogao sam se zateći u nekom tržnom centru gdje bih imao hrane godinama. Ali ne, ja sam evo zaglavio u ovom bungalovu u Južnoafričkoj Republici, tačnije u Kejptaunu.
Od samog početka mi se nije išlo na put. Moj šef je, međutim, smatrao da sam ja najprikladniji kada su pregovori sa stranim kompanijama u pitanju. Moja vijerenica Ana, kao što je bilo i za očekivati, oduševljeno je pristala da pođe sa mnom. I tako smo nas dvoje stigli ovdje prije sedam dana. Dok sam dane provodio u konferencijskim salama i poslovnim ručkovima, gdje sam tokom razgovora ubijedjivao strane investitore da sklope ugovor sa mojom kompanijom i izađu na novo tržište, Ana je uživala u moru i šopingu. Kejptaun ju je očarao, kada bih iscrpljen uveče došao u naš bungalov ona nije prestajala da mi govori o raznim dogodovštinama toga dana. Osmijehivao sam joj se zadovoljno srećan što bar neko uživa u svemu tome.
Kada je ugovor konačno potpisan, kao nagradu, kompanija nam je produžila boravak još tri dana o njihovom trošku. Konačno sam imao na raspolaganju malo vremena da se pridružim Ani u besposlenom leškarenju na suncu. U petak ujutro sam pozvao lokalnog vodiča, dva metra viskog crnca Nangua. Naložio sam mu da me poveze do putničke agencije kako bih rezervisao avionske karte za ponedjeljak ujutro. Ostavih Anu da spava, te nakon doručka sijedoh u Nanguov džip i zaputismo se prema gradu. Nangu se ponosio što će me provesti nekom prečicom do turističke agencije, tako da ćemo o čas posla obaviti tu formalnost oko karata. I stvarno, zaputi se nekim uličicama sirotinjskog kvarta, kroz koje bijahu istaknuti improvizovani štandovi sa suvenirima i hranom. U jednom trenutku, on naglo pritisnu kočnicu i džip podiže ogromni oblak prašine. Ljepljivi znoj mi je već natopio pamučnu majicu tako da mi se sigurnosni pojas, od tog manevra, neprijatno usijekao u kožu. Bijah bijesan na njegovu vožnju, i na vrućinu, i na prečicu kojom se zaputio. Ipak se suzdržah i ne rekoh ništa. Bilo je očigledno da ne možemo dalje jer se ulica račvala u dvije uske staze koje su krivudale između nakrivljenih kuća, sklepanih od raznog materijala. Nekolicina miještana, visokih i mršavih crnaca, pritrča i poče da se gura međusobno. Svi su vikali u glas prema nama dvojici. Nangu primijeti moju uznemirenost, reče da se opustim i da ništa ne brinem. Na pitanje šta žele od nas on se osmijehnu i odgovori da se, kao i uobičajeno, prepiru oko toga u čijem dvorištu ćemo parkirati vozilo. Da ne bi doveli sebe u neprijatnu situaciju u kojoj bi stvorili neprijatelje, naivno predložih da kola ostavimo na ulici. Nangu odmahnu glavom sa kiselim izrazom na licu, što prevedoh kao: ne dolazi u obzir. Kada se konačno parkirasmo u dvorištu jedne ruine, vlasnik objekta se nakezi bezubim osmijehom i signalizira dlanovima nešto što razumih kao: ne treba da brineš za automobil. Izvadih novčanicu od jednog dolara i pružih mu je. Čovijeku zasijaše oči od sreće, pokloni mi se nekoliko puta i sijede pored džipa na opšte razočaranje komšija. Nangu poče da maše rukama i da se raspravlja sa njima. O čemu su govorili meni bijaše potpuno nejasno. Međutim, ne prođe ni par minuta a oni počeše da se razilaze uz radoznale poglede kojima su me odmijeravali od glave do pete. Konačno Nangu se osmijehnu i vedro reče kako smo gotovo stigli. Ostatak puta je trebalo preći jednom od uskih staza koja je krivudala kroz dvorišta siromašnog naselja. Slegnuo sam ramenima, ne znajući šta bih mu na to odgovorio. Tih poslednjih stotinjak metara pređosmo ćutke. Prošavši straćare, izađosmo na širok piješčani put. Sa druge strane ulice bijaše zelena kućica na kojoj je stajao natpis na engleskom jeziku: Travel Agency Gotolu. Laknulo mi je, zahtijevah od Nangua da me sačeka na ulici jer nisam želio da vidi sumu novca koju sam imao kod sebe. Uđoh u agenciju i dočeka me miris jeftinih cigara. Ventilator me ošinu njime direktno u nozdrve. Sredoviječna crnkinja udari muvaricom po pultu, očigledno ubijajući zamišljenu muvu, pa se podboči i pogleda me preko naočara za sunce. Šta god sam je pitao, na engleskom, ona nije znala odgovoriti. Pola sata smo se sporazumijevali i ništa se ne razumijesmo. Kako izvadih novčanicu od pet dolara tako njeno poznavanje engleskog jezika odjednom postade neuporedivo bolje. Rezervisah karte, platih gotovinom, uzeh kupone rezervacija i zadovoljno napustih agenciju.
Nangu me smireno čekao na drugoj strani ulice. Htijedoh odmah poći natrag u bungalov, ali me on ubijedi kako bi bilo dobro kupiti neki suvenir i na taj način pomoći ljudima u tom siromašnom kraju. Bezvoljno sam se zaputio za njim kroz lavirintski red tezgi. Zastao sam pored jedne i strpljivo sačekao dok je starija gospođa, očigledno turistkinja, preturala po svom novčaniku u potrazi za sitnišem. Tada sam prvi put ugledao tu čudnu sijenku. Kretala se krivudavo na stazi iza Nangua i išla je pravo na nas. Koraknuh unazad kako bih pogledao iznad tezge ubijeđen da nešto iznad nas baca tu sijenku. Nangu nije stigao ni da vrisne, gornji dio njegove glave se odvoji i odletje nekih pet metara u stranu. Izgledalo je kao da mu je neko strgnuo kapu sa glave. Odmah u sledećem trenutku krv šiknu u mlazu i njegovo tijelo prvo kleknu koljenima u prašinu, a zatim se prevrnu na stranu. Zgrožen tim činom pomislih kako ga je ubio neki od miještana, zbog parkinga. U nevijerici posmatrah kako čudna sijenka okružuje njegovo mrtvo tijelo. Jasno se čulo mljackanje i mrvljenje kostiju. Od tog zvuka mi se naježila svaka dlaka na tijelu. Žena iza tezge vrisnu i pade unatraške prevrćući police sa suvenirima. Turistkinja otrča vrišteći, a ja instinktivno krenuh natrag, sve dok me ne dočeka susijedna tezga.Okupljeni ljudi se razbiježaše vrišteći u panici. Iz kuće, na koju se naslanjala tezga, istrča čovijek u potkošulji i donjem vešu. Poče da galami prema prodavačici koja je oborila suvenire. Kako nije spazio sijenku i tijelo Nangua, jer je bilo zaklonjeno štandom, on krenu prema meni mašući rukama očigledno spreman da se fizički razračuna sa mnom. Podigoh ruku u panici i pokazah prema sijenci koja se poput tečnosti sad već razlivala oko štanda i kretala u njegovom pravcu. On iskolači oči pa se ukoči. Nešto, meni nevidljivo, munjevitom ga brzinom prepoluti od glave pa do međunožja. Njegova crijeva, poput klupka zmija, prosuše se u prašnjavo tlo. Krv šiknu na sve strane, gusta i jarko crvena. Desna polovina tijela pade unatrag a lijeva pobadajući lice pred moja stopala. Ja sam još uvijek stajao ukočeno u potpunom šoku nemoćan da se pomijerim. U svakom trenutku sam iščekivao smrt da dođe i po mene.
Na nebu pojavi veliki svijetleći prsten. Gledao sam kako jasno pulsira poput živog bića. Njegova pojava bijaše propraćena i piskutavim zvukom. U taj mah sijenka na raspolućenom tijelu prestade da se pomijera. Vidio sam kako su se na sredini misterioznog prstena otvorila pravougaona vrata. Potpuno sam siguran da sam na tom otvoru opazio humanoidno stvorenje. Nisam ga mogao osmotriti dobro jer je prsten bio udaljen više od trista metara a sigurno je i panika zamutila moje rasuđivanje. Ali nema sumnje da su sa njim bila i još dvojica čiji obrisi se ukazaše nešto kasnije. Nosili su između sebe neku kutiju koja bijaše velika i sudeći po njihovim pokretima nimalo laka. Izbacili su je napolje a zatim su se vrata zatvorila i prsten je počeo da blijedi da bi nakon par minuta potpuno iščezao. Na kutiju, koja je pala na tlo, sa svih strana navališe sijenke. Strah u meni konačno pokrenu nagon za opstankom , nisam više čekao da vidim šta će se dogoditi, znao sam da ću umrijeti strašnim načinom. Dao sam se u trk. Čuo iza sebe vrisak ljudi, plač žena i dijece ali se nisam zaustavljao. Dok sam panično trčao osvrtao sam se preko ramena provijeravajući da li me neka od sijenki slijedi. Kako je bilo sunčano prijepodne i nije nedostajalo običnih sijenki, imao sam utisak da su mi stalno za petama. Unaokolo ljudi padahu kao snoplje. Nekima je glava odsijecana, drugima udovi, treći pak su se vukli jecajući bez da sam mogao primjetiti da su povrijeđeni. Ako sam ikada i imao sreće toga dana sam je svu istrošio. Nakon pola sata, boreći se za vazduh, utrčao sam u turistički kompleks. Pošto smo nas dvoje, Ana i ja, došli van sezone, gotovo da i nije bilo ljudi. Kada sam utrčao u bungalov, gdje smo bili smiješteni, potajno sam se nadao da će još uvijek biti u krevetu, nažalost ne zatekoh je unutra. Naravno, htjeo sam da je potražim ali nisam imao predstavu u kojem pravcu da se zaputim. Spustio sam roletne i zatvorio kapke na prozorima. Pokušao sam da je dobijem telefonom, ali se na uporno zvonjenje nije javljala, a onda joj se baterija istošila, više nije zvonilo. Uključio sam satelitsku televiziju i ugledao London u dimu. Direktan prenos; snimali su iz vazduha tako da se na ulicama vidjela masa ljudi kako bezglavo trči gazeći jedni druge. Začuo se pucanj, a zatim još jedan, iz susjednog bungalova. Odmah iskljičih televizor i oslušnuh, ništa se više nije čulo. Ostadoh da sijedim tako nepomično dok je dan prolazio. Ana nije došla i već sam osijetio duboko u duši da je nikada više neću vidjeti. Kako je dan odmicao bivao sam sve gladniji. U bungalovu nije bilo hrane. Odlučio sam da pođem do komšijskog i provijerim situaciju. Oprezno sam izašao na trem, sunce je postalo crveni disk do pola zašao za horizont. Čuli su se zrikavci i ništa nije ukazivalo na to da se događa nešto nesvakidašnje. Ipak, ne dadoh se zavarati, gonjen probuđenim istinktom pokrenuh se iznenađujuće brzo. Prešao sam dvorište u tri koraka i elegantno preskočio nisku bambusovu ogradu. Zalegao sam u gusti žbun i oslušnuo. Ništa neobično se nije čulo. Osmotrio sam bungalov pred sobom ali nisam opažao ništa što bi ukazivalo na opasnost. Nakon par minuta osmatranja ustadoh i pretrčah rastojanje do ulaza. Pokucao sam na vrata a ona se na dodir sama otvoriše. To je bio trenutak kada su me svi događaji konačno slomili. Kleknuo sam na pod gledajući u tijelo čovijeka kome je glava bila otvorena poput Nanguove. Za razliku od pokolja kojem sam danas prisustvovao, u ovom slučaju, oko žrtve nigdje nije bilo ni kapi krvi, izgledao je poput blijede kore iscijeđenog limuna. Sticao se utisak da je neko isasio sve iz njega, osim kože i kostiju. Može biti da je tu na dijelu bila neka viještija sila od one kojoj sam prije toga svijedočio. Onda se iznenada začuo onaj piskutav zvuk prstena iznad bungalova. Brzo sam se pribrao, te sam zatvorio vrata i povuko se u tamu ugla između natkasne i kreveta. Zvuk se nakon nekog vremena udaljio, a ja sam ostao tu da sijedim do jutra. Kada je konačno svanulo sakupio sam hrabrosti i prišao vratima, pogledao sam kroz čipkastu zavijesu. Sijenka je bila napolju, narasla je toliko da je pokrila sav prostor dokle god je moj pogled dopirao.
Tri dana sam proveo zatvoren ovdje, leš u hodniku je počeo da zaudara. Nešto je razbilo prozor, čujem opet piskutav zvuk...
Tri dana sam proveo zatvoren ovdje, leš u hodniku je počeo da zaudara. Nešto je razbilo prozor, čujem opet piskutav zvuk...
