Rajska stanica
robudila me snažna graja praćena zvukom trube i doboša. U prvom planu mi bijaše lice prijatelja. Posmatrao me je sa poluosmijehom, kao da nije bio siguran da li se šalim, ili sam zaista spavao.
„Spavanje nije dozvoljeno“, reče nakon što je izostala bilo kakva reakcija sa moje strane. „Izgubio si, znaš, izmotavanje ti sada ne vrijedi. Možeš poći odmah po pločicu, ili možeš platiti hiljadarku. Samo znaj, miliji mi je novac.“ Konstatovao je više za sebe, nego što je sugerisao. Plastične karte u njegovim rukama zašuštaše zvukom viještog miješanja.
Osvrnuh se oko sebe. Sjedili smo pod krošnjom povećeg stabla. Prepoznao sam to mijesto. Nalazili smo se u zaraslom parku takozvane „Rajske stanice“, napuštene mentalne ustanove koja se nadnosila nad našim gradom poput neprijatnog podsijetnika na čovijekove evolutivne slijepe ulice.
„Gdje da pođem?“ upitah, trljajući oči u nevjerici. Muzika i graja postadoše jači. Kroz grmlje se nazirala šarena karnevalska povorka koja se kretala uz samo bolničko imanje. „Soba 42, ne pravi se da ne znaš. Kada si juče dobijao, tada ti ništa nije bilo nejasno,“ dobaci on povišenim tonom. „Ja se ne sjećam kako smo dospjeli ovdje,“ rekoh iskreno. Pretpostavio sam kako to neće uzeti za istinu. „Treba li da se zamislim i oprostim ti dug? Ako je tako, u redu, oprošteno je. Samo, ne zovi me ubuduće da igram. Igraj sa brucošima, mene zaobiđi.“
Tih studentskih dana je u krugu mojih kolega sa medicinskog fakulteta bilo popularno kartanje. Međutim, zaista nisam imao namjeru da lažem. Potpuno sam bio zbunjen u pogledu toga kako smo se tog dana obreli u parku. Nisam se sjećao kartanja, zapravo, posljednje što sam pamtio je bilo predavanje profesora Jovanovića. U taj mah pomislih da još uvijek sanjam, ali samo tren nakon toga opazih polupraznu bocu burbona u travi. Ustadoh, brišući hladan znoj sa čela. Nije bilo zabune, bio je to park starog bolničkog kompleksa u koji smo imali običaj dolaziti da se kockamo i da pijemo. „Dakle, šta će biti? Ideš po pločicu ili plaćaš?“ Osjetio sam nestrpljenje u Markovom tonu. Stekoh utisak kako mu je novac prijeko potreban. „Idem, naravno da idem, sačekaj me tu“, odvratih zbunjeno gledajući prema staroj zgradi. Njenu prednju fasadu pokrivao je gusti bršljan. Kroz njega su tamne rupe polomljenih prozora zjapile poput portala u neko drevno ludilo. Zbog one boce burbona, postadoh uvjeren kako nije u pitanju san - već, prije alkohol. Pomislih kako sam se napio i doživio neku vrstu kratkotrajne amnezije. To je najvijerovatnije objašnjavalo i činjenicu da sam izgubio na kartama.
Muzika praćena poklicima razularene gomile postade neprijatno glasna. Osim toga, činilo se da muzičari nisu najbolje sinhronizovani. Od njihovog sviranja ne bijah u stanju da mislim. „Ako je amnezija slijedeći stepen mog samouništiteljskog načina života, onda ću prestati da pijem,“ izjavih teatralno. Marko zapali cigaretu i dohvati flašu. Osmijehnuh se kad umijesto komentara na moju izjavu otpi poveći gutljaj iz boce.
U krugu mojih prijatelja je postojao običaj da svako ko izgubi na kartama, a nema novca da plati, može u ime duga ponuditi posjetu sobi 42. Radilo se o toliko intrigantnoj građevini da su o njoj, i njenim nekadašnjim stanarima, ispredane raznorazne urbane legende. Prepričavale su se, naravno, po kafanama i sobama studenata sa prve godine. Pa ipak, ako izuzmemo natprirodni elemenat tih priča ostala bi sasvim istinita osnova. Gotovo su svi u gradu znali da su u toj ustanovi, u vrijeme kada je bila aktivna kao bolnica, vršeni najkontraverzniji eksperimenti nad mentalno oboljelim pacijentima. To je bio period kada je medicina optimistički tražila načine da izliječi razne psihičke poremećaje i oboljenja. Vremena neetičkih eksperimenata su odavno prošla i Rajska stanica je sad već decenijama zjapila napuštena. Grad je ponudio bolničku sa cijelokupnim placem na prodaju, međutim, ni poslije trećeg sniženja cijene nije bilo zainteresovanih kupaca.
Na žičanoj ogradi, kojom je bio ograđen strogi bolnički krug, okačeno je upozorenje gradske uprave. Krupnim slovima na traci za obilježavanje su upozoravali eventualne uljeze da je zdanje ruinirano. Ignorišući ga, provukoh se kroz rupu u ogradi. Bio sam uvijeren kako ću usput, prije nego i dođem do sobe 42, pronaći u travi, ili hodniku prizemlja, neki odbačeni komadić žute keramike. Pomišljao sam kako je neko sigurno išao prije mene po njega i kako ga je odbacio kada mu više nije bio potreban.
Ne znam kome je, i kada, palo na pamet da soba 42 bude dokaži hrabrost odredište. Ko god bio inicijator takve dječije ideje morao je biti svijestan da se radi o jedinoj prostoriji koja je u cijeloj Rajskoj stanici obložena žutim keramičkim pločicama.
Tamni oblaci na horizontu rolali su se nošeni brzim vijetrovima visokih atmosferskih slojeva. Njihovi modri pramenovi izvirivali su iza krovne konstrukcije ovijenčavajući ruševnu zgradu olujnom krunom. Nije bilo teško pretpostaviti da će navući zastor nad gradom prije nego što Sunce zađe. Ugledah jedan plavi balon u obliku srca. Vijetar ga je nosio preko krova pravo ka oblacima. Posmatrao sam ga sve dok se ne pretvori u sićušnu tačku a zatim moj pogled ponovo obuhvati oronulu zgradurinu i puzavicu na fasadi. Zaputih se ka glavnom bolničkom ulazu čija su se velika metalna vrata ispostavila kao neprohodna prepreka. Na njima je i dalje stajao masivni lanac, koji i nakon svih godina izloženosti klimatskim promijenama bijaše još uvijek čvrst i efikasan. Zbog toga obiđoh zdanje stazom obraslom u travu. Pozadi, stojeći u korovu do koljena, opazih da su sa jednog prizemnog prozora uklonjene rešetke. Uprkos očevidnoj napuštenosti, i neodržavanosti objekta, bilo je lako zaključiti da je to mijesto često posijećivano. Debela daska je očigledno imala ulogu mosta koji je preko simsa spajao tlo sa zgradom. Zadrhtala je pod mojim stopalima ali se bez ikakvog napora uspeh pravo unutra. Pretpostavljao sam da je zbog svoje veličine, odaja u koju bijah ušao mogla nekad prije biti kancelarija. Međutim, šta god da je nekad bila sada podsijećala na zaprljani javni zahod. Osijećao se smrad fekalija, a iskorišćeni toalet papiri, zgužvane novine, i otpali komadi maltera bijahu svuda razasuti po vlažnom podu. Tamo odakle je sa plafona otpao malter, jasno su se opažali mrežni prepleti zarđale armature. Na sredini prostorije, oko zgarišta vatre, bijahu tanki insulinski špricevi sa iglama. U jednom uglu opazih i nagorijelu automobilsku gumu. Vlažni zidovi bijahu pokriveni ugljenim žvrljotinama. Iznad otvora u kome su se nekada nalazila vrata bijaše nažvrljano: “U tami uma svijetla ne gore”. Ispod te mudrolije bijaše „w74“. Nisam se zadržavao na tumačenju već odmah istupih u polumračan hodnik. Strujanje hladnijeg vazduha donese miris buđi. Izvadih iz džepa mobilni telefon i njime osvijetlih oko sebe. Sada sam jasnije razaznavao prepreke pred sobom. Nekoliko gvozdenih kreveta na sprat, nabacanih na gomilu, priječilo mi je prolaz kroz hodnik. Uspeh se preko tih metalnih barijera i sa vrha gomile opazih kako je hodnik duži nego što sam pretpostavljao. Svijetlost dopiraše samo do niza najbližih metalnih vrata koja bijahu širom otvorena na obadvije strane. Stojeći tu na prepreci, skoro da sam rukom mogao dohvatiti zarđalu rešetku na plafonu koja je nekad očigledno branila pristup električnoj sijalici. Pažljivo se spustih preko kreveta, vodeći računa da se ne povrijedim. Kada se nađoh na drugoj strani prepreke, za trenutak mi se učini da začuh tih i potmuo jauk. Činilo se da je došao iz polumračne utrobe hodnika preda mnom. Pomislih na mačke. Stara zgrada je bila idealno mijesto za njih. Iako mi je logika odmah pronašla razumno objašnjenje, srce otpoče da udara bržim ritmom. Ukipih se i oslušnuh. Spolja je još uvijek do mene dopirala neprirodno prigušena muzika karnevala. Pomislih, ako to nije mačka onda je zasigurno zvuk vijetra u razbijenim oknima prozora. Ipak, za svaki slučaj, i dalje sam nepomično stajao i osluškivao. Bijah spreman da i na najmanji znak neobičnosti preskočim krevete i napustim zgradu. Fijukanju vijetra se pridružio i udaljeni prasak grmljavine, ali jaukanje se nije ponovilo. Ohrabren time riješih da što prije odem po ono za šta sam i došao.
Kako sam odmicao hodnikom tako se na vratima soba iznova primjećivao jedan uznemirujući detalj. Bez sumnje je svijedočio o stepenu, ili bolje reći nedostatku slobode nekadašnjih pacijenata. Svaka kvaka bijaše samo sa spoljašnje strane. Zbog toga su se vrata mogla otvarati samo iz hodnika. Jednom zatvoren, pacijent apsolutno nije imao nikakvog načina izaći iz sobe. Prolazeći pored jedne od soba opazih, ili mi se učinilo da sam opazio u njoj nejasan pokret. Bijaše to samo na tren i u krajnjem uglu vidnog polja. Hladni mi trnci prostrujaše tijelom. Usmijerih svijetlost prema toj prostoriji slušajući ništa drugo do bubnjanje srca u ušima. Posmatrana iz hodnika, soba se činila prazna. Tražeći dokaz da se moj um našalio sa mnom, priđoh oprezno ulazu kako bih pogledao bolje. U uglu, na betonskom podu, ležaše poluraspalo tijelo poveće ptice. Zapravo, to je više ličilo na grudvu crnog perja iz koga su virile bijele kosti, nego na pticu. Soba je, izuzev te uginule ptice, bila potpuno prazna. Podeblji sloj prašine na podu je nepobitno potvrđivao kako već dugo u nju niko nije kročio. Čvrsto odlučih da ubuduće ignorišem takve stvari i nastavih da se krećem, nepokolebljivo osvijetljavajući hodnik pred sobom. Kretanje mi ne bijaše više ničim ometeno, te ubrzo stigoh do samog kraja hodnika i zatekoh se ispred velikog prijemnog pulta. Na njemu je kraj natrulih fioka stajao iskrivljeni mesingani luster. Desno od pulta, su landarala promajom rasklimatana dvokrilna vrata, obećavajući nastavak hodnika. Ispred njih, u srči od stakla, bijahu razasuti zarđali ventili za vodu. Pređoh iza pulta, i opazih ulubljeni liveni umivaonik, dijelove polomljene pisaće mašine, kao i par povećih buba, koje se uznemirene svijetlom telefona razbježaše ka pukotinama u dnu zida. Razočaran što nigdje unaokolo nema ni komadića žute keramike, priđoh stepeništu koje je od pulta vodilo u podzemni nivo bolnice.
Zagrmilo je, ovoga puta bliže i silnije, kao da grom cijepa oblake i na svijet pušta bijesnu oluju. Tek tad primjetih kako više ne čujem muziku karnevala. Najednom mi se telefon oglasi kratkim zvukom. Bila je to Markova poruka. Javljao je da će me zbog nadolezećeg nevremena čekati na stajalištu gradskog prevoza.
Zakoračih na prvu stepenicu i namah osjetih hladan dodir po lijevom obrazu. Instinktivno ustuknuh opipajući lice. Najobičnija umišljotina, nasmiješih se samom sebi. Ipak, bio je to usiljen smiješak, izvještačen do te mijere da bijaše više nalik grimasi straha nego osmijehu. Kod prvog zavoja ponovo zastadoh i oslušnuh. Osim učestale grmljavine, zavijanja vijetra, i pljuštanja teške kiše po pustoj zgradi, ništa drugo se nije moglo čuti. Pri samom dnu naiđoh na ucrvljalog pacova. Sa gađenjem prekoračih to meškoljeće klupko i stupih u gustu memljivu tamu podzemnog hodnika. Prošarah svijetlom i opazih kako se i tim uskim hodnikom takođe prostire niz poluotvorenih metalnih vrata. Krenuh naprijed, korak po korak. Na zidu pored prve sobe opazih neviješti pokušaj da se ugljenom naslika rogata čoviječja glava. Iznad ulaza bijaše zakačena čađava aluminijumska tablica sa brojem 55. Za razliku od soba na gornjem nivou, ova bijaše dosta uža i bez ikakvog prozora. Podsijećala je prije na zatvorsku ćeliju, nego na sobu. U njoj se do lijevog zida nalazio krevet od kovanog gvožđa. Sa njega su visili debeli kožni kaiševi. Naspram kreveta, okrenuta ka ulazu, stajala su invalidska kolica ogrnuta iznošenom ludačkom košuljom. Njeni pocijepani rukavi bijahu prekršteni nad metalnom kutijom koju je neko položio na sjedalo. Zaintrigiran tim gotovo portretskim prizorom, uputih se unutra kako bih pogledao šta se nalazi u njoj. Međutim, nakon što uđoh u sobu iz hodnika začuh oštro škripanje zarđalih šarki. Udahnuh duboko i zaustavih dah kako bi raširenim plućima umirio bubnjanje srca i bio u stanju da još više izoštrim sluh. Logika opet okrivi vijetar koji je lako mogao odozgo prodrijeti u podzemni hodnik i silovitim naletom pomijeriti neka od vrata. U strahu da se ona iza mene iznenada ne zatvore, odustah od istraživanja sadržine kutije i žurno se vratih u hodnik. Usmijerih slabašno svijetlo ispred sebe, u pravcu iz kojeg sam pretpostavio da se čula škripa. Tog istog trenutka se sledih potpunom stravom. Samo na nekoliko koraka udaljenosti od mene bijaše krupna crna zvijer. Kako svijetlo nije bilo dovoljno jako, nisam mogao biti siguran o kojoj je zvijeri riječ. Stajala je nepomično i gledala prema meni. Imao sam utisak da me procijenjuje isto onako kako predator procijenjuje rastojanje do lovine. Potpuno neočekivano displej telefona zatrepta i svijetlo se ugasi. Tama začas sve proguta crnom nepreglednošću. Uši mi zaglunuše od zastrašujuće grmljavine koja grunu poput topovskog plotuna. Brzo ispritiskah dugmad tastature i svijetlost ponovo zasija. Od one zvijeri sada ne bijaše ni traga. Na njenom mijestu ugledah bolnički stočić. Preko njega je bila prebačena crna plastična cerada. Posmatrana sa mijesta na kojem sam se nalazio cerada je zaista imala oblik koji je podsijećao na vuka. Odmahnuh glavom u nevijerici, sada već ubjeđen kako se moj pijani um definitivno poigrava sa mnom. Počeh da se premišljam oko odustajanja. Pomislih kako bi bilo bolje da se vratim i ponudim Marku novac. Strahovi su navijali za tu odluku, ali se kao suprotnost toj ideji ispriječi ponos. Siguran kako bi već sjutra na fakultetu svi znali da sam išao po pločicu i da je nisam donio. Da sam bar odmah odlučio da platim, tada bih se mogao pravdati sa bezbroj izgovora. Međutim, onoga trena kada sam ušao u zgradu već bijaše kasno za časnu izmijenu odluke. Tada mi pade na pamet da se toliko željeni komad žute keramike možda krije na stočiću. Glupa pretpostavka, ali puna nade. Zadigoh ceradu i ugledah pribor sa uredno upakovanim, i savršeno očuvanim, medicinskim instrumentima. Kako me sada nisu zanimale dugačke igle za izvođenje lobotomije, niti su me interesovali zakrivljeni skalpeli, makaze i testere, vratio sam ceradu na njeno mijesto.
Nastavih da se krećem vrlo oprezno i pratio usput brojeve soba. Utom dođoh do kraja hodnika. Završavao se jedinim vratima koja bijahu zatvorena. Iznad ovih vrata se nalazio broj 42. Maših se rukom za metalnu kvaku i bezuspješno cimnuh nekoliko puta. Dijelovalo je kao da su zaključana. Ne znam da li sam tom činjenicom više bio razočaran ili uplašen. Kao da dobih nekakvo priželjkivano dopuštenje, hitro se okrenuh i zaputih natrag. Već sam mogao da vidim nevijericu na Markovom licu. Tek što načinih par koraka a iza leđa začuh metalni škljocaj brave. Odjeknuo je u hodniku oduzimajući energiju mojim koracima. Noge se ukočiše. Odmah nakon zvuka brave uslijedio je jecav zvuk zarđalih šarki. Ako je u meni bilo imalo alkohola, taj zvuk me otrijeznio. Polako se okrenuh i osvijetlih u pravcu širom otvorenih vrata sobe 42. Iz otvora je zjapila tama. Instinktivno sam bio svijestan kako treba biježati. Želio sam to i da učinim, ali nisam imao hrabrosti da okrenem leđa tom uskomešanom crnilu. Činilo mi se da je ta tama na neki način živa. Gotovo pa sam bio hipnotisan njenim pulsiranjem. Činila je da umislim ukus krvi u ustima, i veoma stvarnu ledenicu koja ledi kičmu čitavom dužinom. Mržnja je izbijala iz sobe 42. Nagonski se počeh kretati unatraške. Koljena su podrhtavala prijeteći izdajničkim klecanjem. Hodajući tako poput raka, uspio sam da se malo udaljim, ali uslijed šoka bijah potpuno zaboravio kako se iza mene nalazi stočić sa ceradom. Udarih u njega i on se prevrnu. Instrumenti za se rasuše i zazvečaše po betonu. Zateturah se i posegnuh rukama prema zidu kako bih povratio ravnotežu. Telefon ispade i razbi se. Svijetla nestade. Hodnik odjeknu od snažne grmljavine. Negdje u mojoj blizini otpoče da kaplje voda. Potom me nešto zgrabi za nogu. Hvat je bio vrlo jak i veoma hladan. Podsjećao je na stisak izrazito koščate šake. Panično vrisnuh, otresajući nogom u pokušaju da se oslobodim.
Nisam mogao pretpostaviti šta je to moglo obitavati u tami uskog bolničkog hodnika. Niti kakve su namjere tog entiteta mogle biti. Kada me konačno pustilo, okrenuh se u namijeri da potrčim ka stepeništu. Čak sam uspio da načinim par žurnih koraka. Međutim, kako je tama bila potpuna, spotakoh se i udarih glavom u jedna poluotvorena vrata. Od žestokog udarca se stropoštah na tlo. Pred očima mi u tami zaigraše svijetlaci. Osijetih kako se krv polako sliva niz moje lice, ali uprkos povrijedi bol nisam osijećao. Taman kada htjedoh da ustanem, hladan stisak mi po drugi put obavi obadvije noge a na uho začuh udaljeno šaputanje gomile. Zadah truleži mi zapuhnu nozdrve nagoneći refleks povraćanja u grlu. Zavrištah dozivajući pomoć. Nepoznata sila reagova trenutno i poče me sa lakoćom vući po betonu. Uzaludno sam se trzao i mlatarao rukama unaokolo ne bih li dohvatio vrata neke od soba iz hodnika. Kada bijah povučen preko onih razasutih metalnih alatki, osjetih ujede užarenog bola svuda po tijelu. Iznenada stisak popusti, a zatim uslijedi zaglušujući tresak vrata.
„Mi ćemo te natijerati da klečiš, da puziš, da moliš“, doprije do mene hor glasova. Zujali su poput roja pčela. Iako to nisam mogao vidjeti znao sam da se nalazim u sobi koju sam tražio. U sobi 42. Odjednom mi se ona hiljadarka učini kao izgubljena ponuda spasenja. Nekako se pridigoh i počeh pipati okolo u potrazi za izlazom. „Mi ćemo te natjerati da jedeš svoje meso, puzaćeš, molićeš, mi smo voljni!“ Ponovo zujanje i kikot. Ovoga puta tik na mojem uhu. Krv je natopila majicu i pantalone, no bolovi po mom obamrlom tijelu bijahu utupili. Grozničavo napipah vrata, a zatim mi prsti pređoše preko nečega za šta sam pretpostavio da je ljudsko lice. Opipah i dugu sluzavu kosu, pa potom trgnuh ruke unatrag. Hladan dodir koščatih prstiju po glavi me natjera da ustuknem i da se počnem povlačiti što dalje od vrata. „Topla krv će nas ugrijati, tople kosti osnažiti, pusti nas u sebe!“ Ubjeđen kako mi je došao kraj, pozvah u pomoć Boga i prekrstih se. Nakon toga tlo pod mojim nogama nestade. Propadoh kroz duboku rupu u uglu dokaži hrabrost sobe.
Pretpostavljam da sam izgubio svijest. Nisam mogao odrediti koliko je vremena prošlo, ali ono što me je osvijestilo bila je snažna graja i ritmovi doboša. Lice mog najboljeg prijatelja bijaše u prvom planu. Posmatrao me je sa osmijehom, kao da nije bio siguran da li se šalim ili sam zaista spavao. „Spavanje nije dozvoljeno“, reče nakon što je izostala bilo kakva reakcija sa moje strane. „Izgubio si, izmotavanje ti sada ne vrijedi. Možeš poći odmah po pločicu, ili možeš platiti hiljadarku.“ Osvrnuh se začuđeno oko sebe. Sjedili smo u travi ispod drveta. Nedaleko od nas je prolazila karnevalska povorka. Raštimovani orkestar je samouvjereno upravljao ushićenjem gomile. „Ali, kako je moguće?“ Upitah zbunjeno. „Dakle, šta će biti? Ideš po pločicu, ili plaćaš?“ Pogledah prema zgradi Rajske stanice. Crne duplje razbijenih prozora zlokobno su motrile moju odluku. „Plaćam, naravno da plaćam. Hajde, pokupi te karte. Idemo da vidimo karneval, dok ga kiša nije rastjerala.“
Nisam mogao pretpostaviti šta je to moglo obitavati u tami uskog bolničkog hodnika. Niti kakve su namjere tog entiteta mogle biti. Kada me konačno pustilo, okrenuh se u namijeri da potrčim ka stepeništu. Čak sam uspio da načinim par žurnih koraka. Međutim, kako je tama bila potpuna, spotakoh se i udarih glavom u jedna poluotvorena vrata. Od žestokog udarca se stropoštah na tlo. Pred očima mi u tami zaigraše svijetlaci. Osijetih kako se krv polako sliva niz moje lice, ali uprkos povrijedi bol nisam osijećao. Taman kada htjedoh da ustanem, hladan stisak mi po drugi put obavi obadvije noge a na uho začuh udaljeno šaputanje gomile. Zadah truleži mi zapuhnu nozdrve nagoneći refleks povraćanja u grlu. Zavrištah dozivajući pomoć. Nepoznata sila reagova trenutno i poče me sa lakoćom vući po betonu. Uzaludno sam se trzao i mlatarao rukama unaokolo ne bih li dohvatio vrata neke od soba iz hodnika. Kada bijah povučen preko onih razasutih metalnih alatki, osjetih ujede užarenog bola svuda po tijelu. Iznenada stisak popusti, a zatim uslijedi zaglušujući tresak vrata.
„Mi ćemo te natijerati da klečiš, da puziš, da moliš“, doprije do mene hor glasova. Zujali su poput roja pčela. Iako to nisam mogao vidjeti znao sam da se nalazim u sobi koju sam tražio. U sobi 42. Odjednom mi se ona hiljadarka učini kao izgubljena ponuda spasenja. Nekako se pridigoh i počeh pipati okolo u potrazi za izlazom. „Mi ćemo te natjerati da jedeš svoje meso, puzaćeš, molićeš, mi smo voljni!“ Ponovo zujanje i kikot. Ovoga puta tik na mojem uhu. Krv je natopila majicu i pantalone, no bolovi po mom obamrlom tijelu bijahu utupili. Grozničavo napipah vrata, a zatim mi prsti pređoše preko nečega za šta sam pretpostavio da je ljudsko lice. Opipah i dugu sluzavu kosu, pa potom trgnuh ruke unatrag. Hladan dodir koščatih prstiju po glavi me natjera da ustuknem i da se počnem povlačiti što dalje od vrata. „Topla krv će nas ugrijati, tople kosti osnažiti, pusti nas u sebe!“ Ubjeđen kako mi je došao kraj, pozvah u pomoć Boga i prekrstih se. Nakon toga tlo pod mojim nogama nestade. Propadoh kroz duboku rupu u uglu dokaži hrabrost sobe.
Pretpostavljam da sam izgubio svijest. Nisam mogao odrediti koliko je vremena prošlo, ali ono što me je osvijestilo bila je snažna graja i ritmovi doboša. Lice mog najboljeg prijatelja bijaše u prvom planu. Posmatrao me je sa osmijehom, kao da nije bio siguran da li se šalim ili sam zaista spavao. „Spavanje nije dozvoljeno“, reče nakon što je izostala bilo kakva reakcija sa moje strane. „Izgubio si, izmotavanje ti sada ne vrijedi. Možeš poći odmah po pločicu, ili možeš platiti hiljadarku.“ Osvrnuh se začuđeno oko sebe. Sjedili smo u travi ispod drveta. Nedaleko od nas je prolazila karnevalska povorka. Raštimovani orkestar je samouvjereno upravljao ushićenjem gomile. „Ali, kako je moguće?“ Upitah zbunjeno. „Dakle, šta će biti? Ideš po pločicu, ili plaćaš?“ Pogledah prema zgradi Rajske stanice. Crne duplje razbijenih prozora zlokobno su motrile moju odluku. „Plaćam, naravno da plaćam. Hajde, pokupi te karte. Idemo da vidimo karneval, dok ga kiša nije rastjerala.“
Pripovjetka Rajska stanica je prvi put objavljena u majskom izdanju Argus Books #17 onlajn magazina 2017.
Kliknite ovdje da bi čitali ili preuzeli PDF format časopisa.
Kliknite ovdje da bi čitali ili preuzeli PDF format časopisa.
