Sjenovid
aista mi je žao, gospodine Pavloviću: želim prvo da Vam se izvinim i nadam se da Vam nakon „Vašeg pisma“ neće dijagnostikovati podvojenu ličnost ili nešto slično tome. Takođe se nadam da ćete se predomisliti povodom odluke da sebi oduzmete život na ovaj način. Kakav god razlog Vas tjerao na skok sa dvadesetog sprata, držim da će biti nebitan nakon čitanja ovog pisma. Oprostićete mi što sam Vas satijerao u kut, zaposijeo Vaše tijelo i što ga koristim kao svoje.
Nekada bijah ljudsko biće, baš kao i Vi. A život u ljudskom obliku, gospodine Pavloviću, najdivnija je stvar koja mi se ikada dogodila. Nego, da bi Vam bilo jasnije zbog čega sam tu, moraću napisati sve od samog početka.
Visoko u planini bijaše moja kuća, okružena gustom jelovom i bukovom šumom. Najbliže selo, Studenica, bijaše otprilike na oko sat vremena udaljeno. Malo je reći da su to bila teška vremena. Tada imadoh ženu i tri sina, koji bijahu stasali za rad na imanju. Sve bih dao kada bih mogao još samo jednom da ih zagrlim.
Bilo je sunčano julsko jutro, ako se ne varam, gospodnje 1771. Moji sinovi su bili u polju, a ja ostah da popravim polomljene jasle, u štali. Pošto ne imadoh eksera, dasku sam vezivao brezovim prućem. Kad izađoh ubrati još mladica, ugledah mladu dijevojku kako sokakom tijera ovce. Zaputih se prema njoj jer breze bijahu u tom smjeru. Taman kad pomislih kako bi valjalo onog najstarijeg sina ženiti, čobanica vrisnu te otrese rukom preko haljine kao da je nešto ujede. Požurih prema njoj, u namjeri pomoći, a ona zavrnu suknju i podsuknju sve do koljena pa stade prelaziti dlanom gore dolje preko njih kao da nesto otresa. Od pogleda na ženske gole listove i koljena meni proključa krv. Osjetih se ponovo mladićem te se postidih. Vidjeh svoju ženu đe žurno ide prema njoj, te se ja okrenuh natrag prema štali i vratih se bez pruća. Ušavši ponovo u štalu oslušnuh i primirih disanje. Sramota me bijaše, dragi prijatelju, u to vrijeme žene su pokrivale čak i kosu maramom, a gole noge sam viđao samo kod svoje žene, pa i to kad bi jedno drugom pomagali oko kupanja. Kako čaktar i dalje zvonjaše na sokaku, ja odlučih da legnem pod jasle i provjerim kako su učvršćene. Bijah tako u ležećem položaju te cimnuh vezove jače nego što sam namijeravao. Jedna od brezovih veza se otpusti i daska me udari pravo u čelo. Mislim da sam za trenutak izgubio svijest, a kada dođoh sebi, bijah okružen mrtvim dušama. Kosa mi se digla na glavi od straha, a u grlu se smota nekakva zamorina te ne mogah ni glasa pustiti. Pomislih kako sam zasigurno i ja umro. Prepoznah svog strica, koji tada bijaše mrtav već desetu godinu. Svi oni se nadviše nad mene i gledahu me netremice. Najčudniji mi bijahu dvoje bez kose na glavi. Oči su im se u nepravilnom ritmu uvlačile u glavu i ponovo bubrile. Bijaše neprijatno gledati u njih te se pridigoh i uzmaknuh korak unazad. Došekaše me jasle, ni makac. Pogledah prema vratima. Kao da mi čita misli, obrati mi se onaj bliži bez kose. Glas mu bijaše poput drobljenja suve trave pod nogama. Reče da se zove Sijenomor. Upita da li sam spreman poći sa njim ili bih rađe da mu dam jednog od sinova. Dok je govorio, oči mu zatitraše brže nego do tada. Nikada nisam smatrao sebe kukavicom, ali tada sam, priznajem, bio preplašen do srži čoviječijeg bića. Pokušao sam se pribrati te ga upitah, kuda treba da pođemo. Međutim, on ne odgovori ništa, već samo klimnu glavom mom stricu i ostalima. Svi oni zatim, izblijedješe i bijahu razneseni na promaji poput vodene pare. Srce mi zalupa tako snažno da pomislih kako će iskočiti iz grudi. Prstima napipah sijekiricu u jaslama i čvrsto stegnuh njenu dršku. Iako nisam znao kako da je upotrijebim protiv vazduha ipak se osjetih sigurnije. Svi bijahu nestali, svi osim Sijenomora, koji je i dalje stajao i gledao u mene netremice onim svojim pulsirajućim očima. Pomislih potrčati prema vratima ali me noge nisu htjele poslušati.
- Večeras, kad mjesec bude nad planinom, izađi iz kuće. Budi oprezan i ne dozvoli da te sinovi ili žena opaze. Dođi u štalu - reče Sjenomor, a onda, kao i drugi, bi razvejan promajom.
Taj dan bijaše najduži u mom životu. Sinovi mi se vratiše kući umorni te prvim mrakom odoše na počinak. Moja žena se zadrža nešto malo duže, dok opere sudove poslije večere, a onda ode i ona. Ja ostah sam da oštrim već naoštrene noževe pod svijetlošću voštanice. Nakon što mjesec uveliko bijaše nad kućom i začu se vučije zavijanje, negdje iz pravca Kamene glave, sa druge strane brda, izađoh pred vrata. Hladan povijetarac me dočeka, šušturilo je lišće u krošnji stare kruške. Stegnuh vuneni prsluk čvršće uz tijelo. Zatvorih vrata za sobom što sam mogao tiše. Mjesečina je obasjavala dobro te se zaputih prema štali. Korak mi bijaše spor i težak. Dok sam se osvrtao oko sebe i osluškivao moje srce je lupalo tako snažno da sam mislio da će iskočiti. Disanje mi posta ubrzano, plitko, i ma koliko se trudio da ovladam njime kako treba, nisam uspjevao. Pred ulazom u štalu začuh komešanje stoke. Dok sam se pitao da li treba da uđem unutra, pojavi se bijeli pramen magle pa se poče postepeno uobličavati u Sijenomora. Kad se u potpunosti uobliči, htjedoh ga upitati zbog čega sam tu, ali me on preduhitri i reče da ne govorim ništa već da ga slijedim. Zaputismo se preko livade, prikaza je preda mnom koračala baš kao što bi išao i svaki normalan čovijek. Dijelovao je toliko stvarno na mijesečini da sam mislio kako mu mogu položiti ruku na rame. Kada stadosmo pred kapiju porodičnog groblja, obuze me nekontrolisan drhtaj. Začu se šum jelovih niskih grana i nepoznat čovijek širokih ramena izađe pred nas. U životu ne bijah vidjeo čudniju odjeću od one u kojoj je on bio. Činilo se da je sva od vučijeg krzna a opet moglo je biti i da je to njegovo krzno, teško da sam mogao odgonetnuti. Njegova brada i kosa bijaše dugačka gotovo do pojasa. Obojicu nas pozdravi širokim osmjehom i kratkim klimoglavom. Teatralno, nekud iz onog krzna, izvadi nešto, pokloni se Sijenomoru a zatim mi pruži ruku. Činilo se kao da želi da se rukuje a opet u isto vrijeme i da mi preda ono u ruci. Ja, kao po komandi, prihvatih ponuđeno te se i rukovah i preuzeh ono iz njegove ruke. Pridošlica se nasmiješi, duboko udahnu vazduh, a zatim se bez riječi okrenu i nestade u šumi. Htijedoh otvoriti šaku i pogledati, ali Sjenomor prošaputa svojim slamnastim glasom da odložim to u džep i pođem za njim. Kad bijasmo negdje na sredini groblja, ugledah sviježe iskopanu raku među grobovima.
- Ovo je grob za tvoje tijelo - reče mi Sjenomor. - Kad se vratiš kući, poješćeš taj suvi listić što si dobio i leći u svoj krevet, te zaspati tako da će se tri dana činiti da si umro.
Osjetih kako mi koljena klecaju, vijerovatno je i on primjetio da sam gotovo skrenuo sa uma od straha te se nasmješi pa dodade:
- Ne brini, nećeš biti zapravo mrtav, naprotiv, živjećeš mnogo duže nego što možeš i pomisliti.
Padoh na koljena, pomislih na svoje sinove i ženu i suze mi krenuše niz obraze.
- Dajte mi deset dana makar, molio sam ga, treba da radove oko kuće privedem kraju.
Nekada bijah ljudsko biće, baš kao i Vi. A život u ljudskom obliku, gospodine Pavloviću, najdivnija je stvar koja mi se ikada dogodila. Nego, da bi Vam bilo jasnije zbog čega sam tu, moraću napisati sve od samog početka.
Visoko u planini bijaše moja kuća, okružena gustom jelovom i bukovom šumom. Najbliže selo, Studenica, bijaše otprilike na oko sat vremena udaljeno. Malo je reći da su to bila teška vremena. Tada imadoh ženu i tri sina, koji bijahu stasali za rad na imanju. Sve bih dao kada bih mogao još samo jednom da ih zagrlim.
Bilo je sunčano julsko jutro, ako se ne varam, gospodnje 1771. Moji sinovi su bili u polju, a ja ostah da popravim polomljene jasle, u štali. Pošto ne imadoh eksera, dasku sam vezivao brezovim prućem. Kad izađoh ubrati još mladica, ugledah mladu dijevojku kako sokakom tijera ovce. Zaputih se prema njoj jer breze bijahu u tom smjeru. Taman kad pomislih kako bi valjalo onog najstarijeg sina ženiti, čobanica vrisnu te otrese rukom preko haljine kao da je nešto ujede. Požurih prema njoj, u namjeri pomoći, a ona zavrnu suknju i podsuknju sve do koljena pa stade prelaziti dlanom gore dolje preko njih kao da nesto otresa. Od pogleda na ženske gole listove i koljena meni proključa krv. Osjetih se ponovo mladićem te se postidih. Vidjeh svoju ženu đe žurno ide prema njoj, te se ja okrenuh natrag prema štali i vratih se bez pruća. Ušavši ponovo u štalu oslušnuh i primirih disanje. Sramota me bijaše, dragi prijatelju, u to vrijeme žene su pokrivale čak i kosu maramom, a gole noge sam viđao samo kod svoje žene, pa i to kad bi jedno drugom pomagali oko kupanja. Kako čaktar i dalje zvonjaše na sokaku, ja odlučih da legnem pod jasle i provjerim kako su učvršćene. Bijah tako u ležećem položaju te cimnuh vezove jače nego što sam namijeravao. Jedna od brezovih veza se otpusti i daska me udari pravo u čelo. Mislim da sam za trenutak izgubio svijest, a kada dođoh sebi, bijah okružen mrtvim dušama. Kosa mi se digla na glavi od straha, a u grlu se smota nekakva zamorina te ne mogah ni glasa pustiti. Pomislih kako sam zasigurno i ja umro. Prepoznah svog strica, koji tada bijaše mrtav već desetu godinu. Svi oni se nadviše nad mene i gledahu me netremice. Najčudniji mi bijahu dvoje bez kose na glavi. Oči su im se u nepravilnom ritmu uvlačile u glavu i ponovo bubrile. Bijaše neprijatno gledati u njih te se pridigoh i uzmaknuh korak unazad. Došekaše me jasle, ni makac. Pogledah prema vratima. Kao da mi čita misli, obrati mi se onaj bliži bez kose. Glas mu bijaše poput drobljenja suve trave pod nogama. Reče da se zove Sijenomor. Upita da li sam spreman poći sa njim ili bih rađe da mu dam jednog od sinova. Dok je govorio, oči mu zatitraše brže nego do tada. Nikada nisam smatrao sebe kukavicom, ali tada sam, priznajem, bio preplašen do srži čoviječijeg bića. Pokušao sam se pribrati te ga upitah, kuda treba da pođemo. Međutim, on ne odgovori ništa, već samo klimnu glavom mom stricu i ostalima. Svi oni zatim, izblijedješe i bijahu razneseni na promaji poput vodene pare. Srce mi zalupa tako snažno da pomislih kako će iskočiti iz grudi. Prstima napipah sijekiricu u jaslama i čvrsto stegnuh njenu dršku. Iako nisam znao kako da je upotrijebim protiv vazduha ipak se osjetih sigurnije. Svi bijahu nestali, svi osim Sijenomora, koji je i dalje stajao i gledao u mene netremice onim svojim pulsirajućim očima. Pomislih potrčati prema vratima ali me noge nisu htjele poslušati.
- Večeras, kad mjesec bude nad planinom, izađi iz kuće. Budi oprezan i ne dozvoli da te sinovi ili žena opaze. Dođi u štalu - reče Sjenomor, a onda, kao i drugi, bi razvejan promajom.
Taj dan bijaše najduži u mom životu. Sinovi mi se vratiše kući umorni te prvim mrakom odoše na počinak. Moja žena se zadrža nešto malo duže, dok opere sudove poslije večere, a onda ode i ona. Ja ostah sam da oštrim već naoštrene noževe pod svijetlošću voštanice. Nakon što mjesec uveliko bijaše nad kućom i začu se vučije zavijanje, negdje iz pravca Kamene glave, sa druge strane brda, izađoh pred vrata. Hladan povijetarac me dočeka, šušturilo je lišće u krošnji stare kruške. Stegnuh vuneni prsluk čvršće uz tijelo. Zatvorih vrata za sobom što sam mogao tiše. Mjesečina je obasjavala dobro te se zaputih prema štali. Korak mi bijaše spor i težak. Dok sam se osvrtao oko sebe i osluškivao moje srce je lupalo tako snažno da sam mislio da će iskočiti. Disanje mi posta ubrzano, plitko, i ma koliko se trudio da ovladam njime kako treba, nisam uspjevao. Pred ulazom u štalu začuh komešanje stoke. Dok sam se pitao da li treba da uđem unutra, pojavi se bijeli pramen magle pa se poče postepeno uobličavati u Sijenomora. Kad se u potpunosti uobliči, htjedoh ga upitati zbog čega sam tu, ali me on preduhitri i reče da ne govorim ništa već da ga slijedim. Zaputismo se preko livade, prikaza je preda mnom koračala baš kao što bi išao i svaki normalan čovijek. Dijelovao je toliko stvarno na mijesečini da sam mislio kako mu mogu položiti ruku na rame. Kada stadosmo pred kapiju porodičnog groblja, obuze me nekontrolisan drhtaj. Začu se šum jelovih niskih grana i nepoznat čovijek širokih ramena izađe pred nas. U životu ne bijah vidjeo čudniju odjeću od one u kojoj je on bio. Činilo se da je sva od vučijeg krzna a opet moglo je biti i da je to njegovo krzno, teško da sam mogao odgonetnuti. Njegova brada i kosa bijaše dugačka gotovo do pojasa. Obojicu nas pozdravi širokim osmjehom i kratkim klimoglavom. Teatralno, nekud iz onog krzna, izvadi nešto, pokloni se Sijenomoru a zatim mi pruži ruku. Činilo se kao da želi da se rukuje a opet u isto vrijeme i da mi preda ono u ruci. Ja, kao po komandi, prihvatih ponuđeno te se i rukovah i preuzeh ono iz njegove ruke. Pridošlica se nasmiješi, duboko udahnu vazduh, a zatim se bez riječi okrenu i nestade u šumi. Htijedoh otvoriti šaku i pogledati, ali Sjenomor prošaputa svojim slamnastim glasom da odložim to u džep i pođem za njim. Kad bijasmo negdje na sredini groblja, ugledah sviježe iskopanu raku među grobovima.
- Ovo je grob za tvoje tijelo - reče mi Sjenomor. - Kad se vratiš kući, poješćeš taj suvi listić što si dobio i leći u svoj krevet, te zaspati tako da će se tri dana činiti da si umro.
Osjetih kako mi koljena klecaju, vijerovatno je i on primjetio da sam gotovo skrenuo sa uma od straha te se nasmješi pa dodade:
- Ne brini, nećeš biti zapravo mrtav, naprotiv, živjećeš mnogo duže nego što možeš i pomisliti.
Padoh na koljena, pomislih na svoje sinove i ženu i suze mi krenuše niz obraze.
- Dajte mi deset dana makar, molio sam ga, treba da radove oko kuće privedem kraju.
On nije želio ni da čuje za to. Odmahivao je glavom, a mijesečina mu se presijavala na ćeli kao po tankoj korici leda na prvom zimskom mrazu. Ubijeđivah ga sam neko vrijeme, nabrajajući šta sve treba da obavim. Na svaki pomen bilo kojeg od tih nesvšenih poslova Sijenomor bi samo šrošaputa kako je to nebitno u kontekstu vremena i neke veće istine. Očajan i uplašen tada nisam razumijevao značenje njegovih riječi i ne bijaše mi važnije ništa na svijetu do da obavim što više poslova kako bi olakšao familiji moj neočekivani odlazak.
Kada već bijah ubjeđen da molbe ne vrijede, pramen magle liznu uz krst na grobu mog strica. Deblo stare jabuke, koja je rasla uz ogradu groblja, zatrese se i iza njega istupi i stric. Nije me ni pogledao već priđe pravo Sjenomoru. Činilo se kao da nešto govore, ja pak nisam čuo ni riječ već sam to mogao zaključiti po njihovom mahanju rukama i ubrzanom titranju Sjenomorovih očiju. Ne prođe dugo, a obojica me značajno pogledaše. Stric mi reče kako imam pet dana da obavim sve što je potrebno a da pete večeri moram postupiti onako kako je Sjenomor rekao. Htjedoh im se zahvaliti, ali obojica nestadoše sledećeg trena pred mojim očima bez znaka naklonosti ka mojim ljudskim običajima. Zadržah se još nekoliko trenutaka tu među grobovima i kako ne vidjeh više nikoga, vratih se kući. Pošto se uvjerih da niko nije opazio moj nestanak legoh na klupu u predsoblju zaboravivši u očaju da svučem odjeću sa sebe.
Jutro je svanulo sunčano i toplo. Pogledah kroz prozor i vidjeh ženu u bašti. Pomislih kako sve ono od juče bijaše san. Gurnuh ruku u džep, ali tamo, pod prstima osjetih suvi listić. Bez dvoumljenja ga bacih u ognjište i izađoh pred kuću da se umijem. Obrisah lice rukavom i zaputih se prema njivi. Žena najednom prestade sa radom pa me pogleda nekako čudno, iskosa. Podigoh ruku da joj mahnem a onda na korak od nje ugledah gologlavu priliku Sjenomora. Činilo se da ga žena ne primjećuje. Umijesto nje on podiže ruku u znak pozdrava, a žena nastavi da plijevi zemlju. Priđoh joj oprezno, a neprestalno sam pogledivao u prikazu koja se pomijerila pa je sad stajala nezainteresovano po strani.
- Što se to šunjaš, jesi li doručkovao - upita me žena. Odmahnuh glavom ne progovorivši ni riječ. Sjenomor je sad petljao nešto oko svojeg rukava i gledao nekud u pravcu šume. Skrenuh i ja pogled u tom smijeru, a kad ga vratih, njega ne bijaše više.
- Vrati se i doručkuj - opomenu me žena, te se bez riječi okrenuh i vratih u kuću. Pomislio sam da gubim razum. Kada odlomih parče hleba na sto iz njega ispade onaj suvi listić koji bijah bacio u ognjište. Ustadoh naglo iz stolice a hleb mi ispade iz ruku i otkotrlja se u ugao.
- Jesi li dobro oče?
Okrenuh se i ugledah mlađeg sina na pragu kako me radoznalo posmatra.
- Dobro sam, eto ispade mi hleb - promumlah i podigoh ga. Listić je i dalje bio na stolu te ga u prolazu pokupih i izađoh iz kuće.
- Pustiću stoku, pazi da je ne tjeraš prema Kamenoj glavi danas - dobacih mu preko ramena i zaputih se prema štali.
Čitavog prvog dana sam pokušavao da se riješim suvog listića. Komadao sam ga u parčiće, palio, zakopavao u zemlju i šta sve nisam probao. Svaki put bih nakon toga ugledao Sijenomora i listić bi se pojavio tamo gdje se najmanje nadam. Konačno pred veče riješih da prihvatim sudbinu. Odlučio sam da privedem što više mogu poslova kraju. Preostale dane i učinjeh tako. Od jutra do mraka sam provodio radeći. Za to vrijeme više nijednom nisam ugledao Sjenomora. Sinovi i žena bijahu iznenađeni. U čudu me nagovaraše da se odmorim, pokušavahu da mi i pomognu, ali ja nisam mogao sijesti niti sam im dozvoljavao da mi pomažu. Plašio sam se da ih pogledam u oči. Odvraćao sam pogled misleći kako će u mojim očima sve pročitati. Čini mi se da je tih pet dana prošlo brže nego pet minuta. Petog jutra namijestih tek sklepane klupe pred kuću objašnjavajući ženi kako treba da budu tu. Ona je odmahivala glavom i gledala me kao da sam sišao sa uma. Popodne povadih eksere iz tarabe, te na brzinu sastavih mrtvački sanduk od sirove bukovine po svojoj mjeri. Žena mi donese kafu u kolibu, a kad opazi sanduk baci poslužavnik okrenu se i bez riječi uđe u kuću. Ne prođe dugo, a njeni jecaji dopriješe do mene. Sve ove godine ne mogu prežaliti što ne pođoh za njom da je utješim, ali tada nisam znao šta bih joj utješno mogao reći. Uveče kasno uđoh u kuću, te se pozdravih sa sinovima. Naslutili su da nešto nije kako treba između mene i žene. Zapitkivali su kuda namijeravam da idem i šta klupe rade u dvorištu. Nisam se obazirao na njihova pitanja već priđoh ženi a ona ljutito okrenu glavu od mene pa zaplaka. Zagrlih je i nježno joj otrijeh suzu sa lica. Sinovi se zgledaše pa ustadoše iza sofre i odoše na počinak. Kada zatvoriše v rata za sobom ona kao da se dozva sebi. Odgurnu me ljutito pa bez ijedne riječi ode u spavaću sobu i zalupi tako snažno vratima da sam mislio da će se voštanice na stolu preturiti.
Tako ti ja, gospodine Pavloviću, ostadoh sam da sjedim kraj ognjišta i da prevrćem onaj suvi listić u svojim rukama. Nakon što se vatra ugasi u ognjištu, a voštanica gotovo dogorje do kraja, stavih listić u usta sažvakah ga i progutah. Ništa posebno se ne dogodi te se nakon pola sata i opružih na klupi zahvalan što je žena tako jasno stavila do znanja da me ne želi u sobi. Tek što se opružih oduze mi se lijeva strana tijela a zatim ubrzo i desna. Htjedoh otvoriti oči ali ni kapke ne mogah pomjeriti. Uhvati me panika ali nije bilo pomoći. Nisam se više pitao ni sa jednim dijelom svog tijela. Tako sam dočekao i jutro. Čuo s am kad je žena ustala, čuo sam jasno ali nisam mogao da otvorim oči. Drmala me i budila pola sata a zatim zapomažući dozva sinove. Kada i njih dvojica ne uspješe da me dozovu, žena zakuka. Okupali su me u hladnoj vodi a potom su me obukli u odijelo. Položili su me u sanduk a zatim izložiše na sto pred kućom. Čuo sam kad je žena otposla najstarijeg sina da pođe u Studenicu i obavjesti ljude o mojoj smrti.
Po glasovima sam prepoznavao one koji su došli da se oproste od mene. Čitav naredni dan i noć bijah izložen pred kućom. Konačno pred zoru začuh kako z akivaju sanduk i mene unutra. Osijetio sam kad su sinovi podigli sanduk i čuo sam kuknjavu ženinu kad krenuše prema groblju. Nakon govora, koji je održao najstariji sin, Otac Toma iščita molitve. Spustiše me u grob. Počeše da bacaju zemlju na sanduk, nekoliko grudvica prođe između dasaka i udari me u lice. Uskoro zemlja ispuni rupu i ja ostadoh sam sa sobom u grobu pitajući se da li će doći po mene kao što su obećali ili ću zauvijek ostati tu zakopan.
Vrijeme je prolazilo sporo a onda konačno začuh grebanje po sanduku. Podigoše poklopac i ja po prvi put ugledah svijet kroz koprenu bijelila. Gledao sam Sjenomora koji pruži ruku prema meni i izvuče me takvim pokretom da se ja raspadoh u bezbroj bijelih pramenova.
- Nemoj da se plašiš - dopre do mene misao, a znao sam da nije moja - uskoro ćeš ovladati svojim novim stanjem.
Uvio sam se u vrtlog, a zatim krenuo nošen vjetrom za Sijenomorom koji se diže visoko iznad krošanja jela.
Dragi gospodine Pavloviću, u tom vantijelesnom stanju, daljine i širine doimaju se potpuno drugačije, cijeli svijet izgleda drugačije. Veoma brzo sam naučio kako da se krećem. Rasplinjavao sam se i skupljao, puštao sam vjetar da me raznese pa povlačio dijelove sebe opet u jedno. Kada se Sijenomor i ja spustismo ponovo do zemlje shvatih da se nalazimo u ruševinama starog manastira na dan hoda od moje kuće. Uzeh oblik sfere a oko mene se okupiše i drugi slični nama a opet drugačiji po svojoj svrsi. Tu dobih novo ime, rado bih otkrio kako ali to ljudi ne mogu pojmiti (bez namjere da vrijeđam), stoga nije ni važno. Nazvaše me Sijenovid po mojoj sposobnosti da u ljudima prepoznam sijeni utkane u dušu, koje skrivaju pod čvrstim maskama. I samo poimanje vremena u mom novom stanju je potpuno drugačije, stoga se može reći da sam po ljudskom mijerenju vremena za pet minuta naučio kako zaposjesti životinju, a da ona nije toga ni svijesna.
Počinjao sa pticama i nije mi se dopalo. Zatim sam prešao na jelene, medvjede, vukove i sve ostalo što se kreće. Cijelu tu noć sam prelazio iz životinje u životinju, a Sjenomor me slijedio i podučavao. Klimao glavom na svaki napredak i strpljivo ponavljavo uputstva kod svakog mog neuspjeha. U zoru se oprostismo i krenuh sam po svijetu. Rastegao sam se sa oblaka na oblak, sa oblaka na dno okeana, išao sam sa kontinenta na kontinent, ono što bi ljudi rekli, „u treptaju oka“. U cijeloj godini ja sam jedanaest mjeseci bivao slobodan da se krećem kuda hoću i da činim šta mi je volja. Moja obaveza, zbog koje sam i bio nagrađen tim besmrtnim oblikom, zahtjevala je da mijesec dana, po ljudskom poimanju protoka vremena, čuvam vrata Hada*. Ja sam to obavljao onako kako se i od mene očekivalo, nemilosrdno i predano. Mrtve duše podzemnog svijeta neće nikuda pobjeći u to možeš biti siguran.
Ah, oprostite, već nedostaje hartije...
Da privedem kraju, još uvijek smatram da je to bila nesrećna trgovina, gospodine Pavloviću. Vrijeme treba pokloniti onima koji su opsednuti njime. Vi ste po zanimanju sajdžija ako se ne varam? Oduvijek želite da zauzdate vrijeme i čini se potpuno ispravno da se Vama ukaže ta prlika. U drugu ruku, ne činite se pretijerano srećni čoviječijom manifestacijom života, gospodine Pavloviću. Ugledavši Vas u namjeri da odbacite dragocijenu formu, ovdje na krovu, pomislih kako ste upravo Vi odlična prilika da me zamijenite. Ni najmanje ne sumnjam kako će te biti odličan čuvar na Stiksu**. Budite pažljivi i nikada, naglašavam, nikada i ni pod kojim uslovom ne kročite u Asfodel***. Kako će te biti bestijelesni tako će se zakon neživih, u tom s lučaju, odmah primjeniti na Vas, bez obzira na vašu ulogu i dužnost. Više nikada ne bi mogli preći Stiks natrag. Niko, čak ni Sijenomor, ne bi mogao da vam pomogne.
Dajem Vam pet dana da obavite sve poslove gospodine Pavloviću, a petog dana, u ponoć, pokucaću na vrata vaše kuće. Dobićete od mene viječnost na dar a zauzvrat, uzeću Vaše smrtno tijelo i nastaviti Vaš život ma koliko Vi držali da je on bijedan.
..............................................................................................
* Had, (grč. ᾍδης, Haidēs; Ἀΐδης, Aïdēs) u grčkoj mitologiji naziv za podzemni svijet, a isto ime nosi i njegov vladar.
** Stiks ili Stig (grč. Στύξ, Stýx) u grčkoj mitologiji ime je rijeke koja čini granicu između zemlje i podzemnog svijeta - Hada. Okružuje Had, zavisno od izvora, devet ili dvadeset puta.
*** Asfodel (grč. asphodelós) bot. Asphodelus ramosus, Asfodelske poljane su bile dio starogrčkog podzemnog svijeta gdje su živjele duše prosječnih ljudi poslije smrti. Ljudi u Asfodelu ne mogu pričati osim ukoliko nisu reanimirani krvlju životinja.
Kada već bijah ubjeđen da molbe ne vrijede, pramen magle liznu uz krst na grobu mog strica. Deblo stare jabuke, koja je rasla uz ogradu groblja, zatrese se i iza njega istupi i stric. Nije me ni pogledao već priđe pravo Sjenomoru. Činilo se kao da nešto govore, ja pak nisam čuo ni riječ već sam to mogao zaključiti po njihovom mahanju rukama i ubrzanom titranju Sjenomorovih očiju. Ne prođe dugo, a obojica me značajno pogledaše. Stric mi reče kako imam pet dana da obavim sve što je potrebno a da pete večeri moram postupiti onako kako je Sjenomor rekao. Htjedoh im se zahvaliti, ali obojica nestadoše sledećeg trena pred mojim očima bez znaka naklonosti ka mojim ljudskim običajima. Zadržah se još nekoliko trenutaka tu među grobovima i kako ne vidjeh više nikoga, vratih se kući. Pošto se uvjerih da niko nije opazio moj nestanak legoh na klupu u predsoblju zaboravivši u očaju da svučem odjeću sa sebe.
Jutro je svanulo sunčano i toplo. Pogledah kroz prozor i vidjeh ženu u bašti. Pomislih kako sve ono od juče bijaše san. Gurnuh ruku u džep, ali tamo, pod prstima osjetih suvi listić. Bez dvoumljenja ga bacih u ognjište i izađoh pred kuću da se umijem. Obrisah lice rukavom i zaputih se prema njivi. Žena najednom prestade sa radom pa me pogleda nekako čudno, iskosa. Podigoh ruku da joj mahnem a onda na korak od nje ugledah gologlavu priliku Sjenomora. Činilo se da ga žena ne primjećuje. Umijesto nje on podiže ruku u znak pozdrava, a žena nastavi da plijevi zemlju. Priđoh joj oprezno, a neprestalno sam pogledivao u prikazu koja se pomijerila pa je sad stajala nezainteresovano po strani.
- Što se to šunjaš, jesi li doručkovao - upita me žena. Odmahnuh glavom ne progovorivši ni riječ. Sjenomor je sad petljao nešto oko svojeg rukava i gledao nekud u pravcu šume. Skrenuh i ja pogled u tom smijeru, a kad ga vratih, njega ne bijaše više.
- Vrati se i doručkuj - opomenu me žena, te se bez riječi okrenuh i vratih u kuću. Pomislio sam da gubim razum. Kada odlomih parče hleba na sto iz njega ispade onaj suvi listić koji bijah bacio u ognjište. Ustadoh naglo iz stolice a hleb mi ispade iz ruku i otkotrlja se u ugao.
- Jesi li dobro oče?
Okrenuh se i ugledah mlađeg sina na pragu kako me radoznalo posmatra.
- Dobro sam, eto ispade mi hleb - promumlah i podigoh ga. Listić je i dalje bio na stolu te ga u prolazu pokupih i izađoh iz kuće.
- Pustiću stoku, pazi da je ne tjeraš prema Kamenoj glavi danas - dobacih mu preko ramena i zaputih se prema štali.
Čitavog prvog dana sam pokušavao da se riješim suvog listića. Komadao sam ga u parčiće, palio, zakopavao u zemlju i šta sve nisam probao. Svaki put bih nakon toga ugledao Sijenomora i listić bi se pojavio tamo gdje se najmanje nadam. Konačno pred veče riješih da prihvatim sudbinu. Odlučio sam da privedem što više mogu poslova kraju. Preostale dane i učinjeh tako. Od jutra do mraka sam provodio radeći. Za to vrijeme više nijednom nisam ugledao Sjenomora. Sinovi i žena bijahu iznenađeni. U čudu me nagovaraše da se odmorim, pokušavahu da mi i pomognu, ali ja nisam mogao sijesti niti sam im dozvoljavao da mi pomažu. Plašio sam se da ih pogledam u oči. Odvraćao sam pogled misleći kako će u mojim očima sve pročitati. Čini mi se da je tih pet dana prošlo brže nego pet minuta. Petog jutra namijestih tek sklepane klupe pred kuću objašnjavajući ženi kako treba da budu tu. Ona je odmahivala glavom i gledala me kao da sam sišao sa uma. Popodne povadih eksere iz tarabe, te na brzinu sastavih mrtvački sanduk od sirove bukovine po svojoj mjeri. Žena mi donese kafu u kolibu, a kad opazi sanduk baci poslužavnik okrenu se i bez riječi uđe u kuću. Ne prođe dugo, a njeni jecaji dopriješe do mene. Sve ove godine ne mogu prežaliti što ne pođoh za njom da je utješim, ali tada nisam znao šta bih joj utješno mogao reći. Uveče kasno uđoh u kuću, te se pozdravih sa sinovima. Naslutili su da nešto nije kako treba između mene i žene. Zapitkivali su kuda namijeravam da idem i šta klupe rade u dvorištu. Nisam se obazirao na njihova pitanja već priđoh ženi a ona ljutito okrenu glavu od mene pa zaplaka. Zagrlih je i nježno joj otrijeh suzu sa lica. Sinovi se zgledaše pa ustadoše iza sofre i odoše na počinak. Kada zatvoriše v rata za sobom ona kao da se dozva sebi. Odgurnu me ljutito pa bez ijedne riječi ode u spavaću sobu i zalupi tako snažno vratima da sam mislio da će se voštanice na stolu preturiti.
Tako ti ja, gospodine Pavloviću, ostadoh sam da sjedim kraj ognjišta i da prevrćem onaj suvi listić u svojim rukama. Nakon što se vatra ugasi u ognjištu, a voštanica gotovo dogorje do kraja, stavih listić u usta sažvakah ga i progutah. Ništa posebno se ne dogodi te se nakon pola sata i opružih na klupi zahvalan što je žena tako jasno stavila do znanja da me ne želi u sobi. Tek što se opružih oduze mi se lijeva strana tijela a zatim ubrzo i desna. Htjedoh otvoriti oči ali ni kapke ne mogah pomjeriti. Uhvati me panika ali nije bilo pomoći. Nisam se više pitao ni sa jednim dijelom svog tijela. Tako sam dočekao i jutro. Čuo s am kad je žena ustala, čuo sam jasno ali nisam mogao da otvorim oči. Drmala me i budila pola sata a zatim zapomažući dozva sinove. Kada i njih dvojica ne uspješe da me dozovu, žena zakuka. Okupali su me u hladnoj vodi a potom su me obukli u odijelo. Položili su me u sanduk a zatim izložiše na sto pred kućom. Čuo sam kad je žena otposla najstarijeg sina da pođe u Studenicu i obavjesti ljude o mojoj smrti.
Po glasovima sam prepoznavao one koji su došli da se oproste od mene. Čitav naredni dan i noć bijah izložen pred kućom. Konačno pred zoru začuh kako z akivaju sanduk i mene unutra. Osijetio sam kad su sinovi podigli sanduk i čuo sam kuknjavu ženinu kad krenuše prema groblju. Nakon govora, koji je održao najstariji sin, Otac Toma iščita molitve. Spustiše me u grob. Počeše da bacaju zemlju na sanduk, nekoliko grudvica prođe između dasaka i udari me u lice. Uskoro zemlja ispuni rupu i ja ostadoh sam sa sobom u grobu pitajući se da li će doći po mene kao što su obećali ili ću zauvijek ostati tu zakopan.
Vrijeme je prolazilo sporo a onda konačno začuh grebanje po sanduku. Podigoše poklopac i ja po prvi put ugledah svijet kroz koprenu bijelila. Gledao sam Sjenomora koji pruži ruku prema meni i izvuče me takvim pokretom da se ja raspadoh u bezbroj bijelih pramenova.
- Nemoj da se plašiš - dopre do mene misao, a znao sam da nije moja - uskoro ćeš ovladati svojim novim stanjem.
Uvio sam se u vrtlog, a zatim krenuo nošen vjetrom za Sijenomorom koji se diže visoko iznad krošanja jela.
Dragi gospodine Pavloviću, u tom vantijelesnom stanju, daljine i širine doimaju se potpuno drugačije, cijeli svijet izgleda drugačije. Veoma brzo sam naučio kako da se krećem. Rasplinjavao sam se i skupljao, puštao sam vjetar da me raznese pa povlačio dijelove sebe opet u jedno. Kada se Sijenomor i ja spustismo ponovo do zemlje shvatih da se nalazimo u ruševinama starog manastira na dan hoda od moje kuće. Uzeh oblik sfere a oko mene se okupiše i drugi slični nama a opet drugačiji po svojoj svrsi. Tu dobih novo ime, rado bih otkrio kako ali to ljudi ne mogu pojmiti (bez namjere da vrijeđam), stoga nije ni važno. Nazvaše me Sijenovid po mojoj sposobnosti da u ljudima prepoznam sijeni utkane u dušu, koje skrivaju pod čvrstim maskama. I samo poimanje vremena u mom novom stanju je potpuno drugačije, stoga se može reći da sam po ljudskom mijerenju vremena za pet minuta naučio kako zaposjesti životinju, a da ona nije toga ni svijesna.
Počinjao sa pticama i nije mi se dopalo. Zatim sam prešao na jelene, medvjede, vukove i sve ostalo što se kreće. Cijelu tu noć sam prelazio iz životinje u životinju, a Sjenomor me slijedio i podučavao. Klimao glavom na svaki napredak i strpljivo ponavljavo uputstva kod svakog mog neuspjeha. U zoru se oprostismo i krenuh sam po svijetu. Rastegao sam se sa oblaka na oblak, sa oblaka na dno okeana, išao sam sa kontinenta na kontinent, ono što bi ljudi rekli, „u treptaju oka“. U cijeloj godini ja sam jedanaest mjeseci bivao slobodan da se krećem kuda hoću i da činim šta mi je volja. Moja obaveza, zbog koje sam i bio nagrađen tim besmrtnim oblikom, zahtjevala je da mijesec dana, po ljudskom poimanju protoka vremena, čuvam vrata Hada*. Ja sam to obavljao onako kako se i od mene očekivalo, nemilosrdno i predano. Mrtve duše podzemnog svijeta neće nikuda pobjeći u to možeš biti siguran.
Ah, oprostite, već nedostaje hartije...
Da privedem kraju, još uvijek smatram da je to bila nesrećna trgovina, gospodine Pavloviću. Vrijeme treba pokloniti onima koji su opsednuti njime. Vi ste po zanimanju sajdžija ako se ne varam? Oduvijek želite da zauzdate vrijeme i čini se potpuno ispravno da se Vama ukaže ta prlika. U drugu ruku, ne činite se pretijerano srećni čoviječijom manifestacijom života, gospodine Pavloviću. Ugledavši Vas u namjeri da odbacite dragocijenu formu, ovdje na krovu, pomislih kako ste upravo Vi odlična prilika da me zamijenite. Ni najmanje ne sumnjam kako će te biti odličan čuvar na Stiksu**. Budite pažljivi i nikada, naglašavam, nikada i ni pod kojim uslovom ne kročite u Asfodel***. Kako će te biti bestijelesni tako će se zakon neživih, u tom s lučaju, odmah primjeniti na Vas, bez obzira na vašu ulogu i dužnost. Više nikada ne bi mogli preći Stiks natrag. Niko, čak ni Sijenomor, ne bi mogao da vam pomogne.
Dajem Vam pet dana da obavite sve poslove gospodine Pavloviću, a petog dana, u ponoć, pokucaću na vrata vaše kuće. Dobićete od mene viječnost na dar a zauzvrat, uzeću Vaše smrtno tijelo i nastaviti Vaš život ma koliko Vi držali da je on bijedan.
..............................................................................................
* Had, (grč. ᾍδης, Haidēs; Ἀΐδης, Aïdēs) u grčkoj mitologiji naziv za podzemni svijet, a isto ime nosi i njegov vladar.
** Stiks ili Stig (grč. Στύξ, Stýx) u grčkoj mitologiji ime je rijeke koja čini granicu između zemlje i podzemnog svijeta - Hada. Okružuje Had, zavisno od izvora, devet ili dvadeset puta.
*** Asfodel (grč. asphodelós) bot. Asphodelus ramosus, Asfodelske poljane su bile dio starogrčkog podzemnog svijeta gdje su živjele duše prosječnih ljudi poslije smrti. Ljudi u Asfodelu ne mogu pričati osim ukoliko nisu reanimirani krvlju životinja.