MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Sjenovid

Picture
aista mi je žao, gospodine Pavloviću: želim prvo da Vam se izvinim  i  nadam   se  da  Vam  nakon  „Vašeg pisma“  neće dijagnostikovati   podvojenu   ličnost  ili  nešto  slično  tome. Takođe se nadam da ćete se predomisliti  povodom  odluke da sebi oduzmete život na  ovaj  način.   Kakav  god  razlog Vas tjerao na skok sa dvadesetog sprata,  držim  da  će  biti nebitan nakon čitanja  ovog  pisma.  Oprostićete mi što sam Vas satijerao u kut, zaposijeo Vaše  tijelo  i  što  ga  koristim kao svoje.
     Nekada  bijah  ljudsko  biće,  baš  kao  i  Vi.   A  život u ljudskom obliku, gospodine Pavloviću, najdivnija  je  stvar  koja  mi  se  ikada  dogodila.  Nego, da bi Vam bilo jasnije zbog čega sam tu, moraću  napisati  sve  od  samog početka.

     Visoko  u  planini  bijaše  moja  kuća,  okružena  gustom jelovom i bukovom šumom. Najbliže selo,  Studenica,  bijaše  otprilike  na  oko  sat vremena udaljeno. Malo je reći da su to bila teška vremena. Tada imadoh ženu i tri sina, koji bijahu stasali za rad  na  imanju. Sve bih dao kada bih mogao još samo jednom da ih  zagrlim.   
    Bilo  je  sunčano julsko jutro, ako se ne varam, gospodnje 1771. Moji sinovi su bili u polju, a ja ostah  da  popravim  polomljene  jasle,  u  štali.  Pošto  ne  imadoh  eksera,  dasku  sam vezivao brezovim prućem. Kad izađoh ubrati još mladica, ugledah mladu dijevojku  kako  sokakom  tijera ovce.  Zaputih  se  prema njoj  jer breze bijahu u tom smjeru. Taman kad pomislih kako bi valjalo onog najstarijeg sina ženiti, čobanica vrisnu te otrese rukom preko haljine kao da je nešto ujede. Požurih prema njoj, u namjeri pomoći, a ona zavrnu suknju i podsuknju sve do koljena  pa  stade prelaziti dlanom gore dolje preko njih kao da nesto otresa. Od  pogleda  na  ženske  gole  listove  i koljena meni proključa krv. Osjetih se ponovo mladićem te se  postidih.  Vidjeh  svoju  ženu  đe žurno ide prema njoj, te se ja okrenuh natrag prema štali i vratih se bez pruća. Ušavši ponovo  u štalu oslušnuh i  primirih  disanje.   Sramota  me  bijaše,  dragi  prijatelju, u   to  vrijeme  žene  su pokrivale čak i kosu maramom, a gole noge sam viđao samo kod svoje žene, pa i to kad bi jedno drugom pomagali oko kupanja. Kako čaktar i dalje zvonjaše  na  sokaku,  ja  odlučih  da  legnem pod jasle i provjerim kako su učvršćene. Bijah tako u ležećem položaju  te  cimnuh  vezove  jače nego što sam namijeravao. Jedna od brezovih veza se otpusti i  daska  me  udari  pravo  u  čelo. Mislim da sam za trenutak izgubio svijest, a  kada  dođoh  sebi,  bijah  okružen  mrtvim  dušama. Kosa mi se digla na glavi od straha, a u grlu se smota nekakva zamorina te ne  mogah  ni  glasa pustiti. Pomislih kako sam zasigurno i ja umro. Prepoznah svog strica, koji tada bijaše mrtav  već desetu godinu. Svi oni se nadviše nad mene i gledahu me netremice. Najčudniji mi bijahu   dvoje bez kose na glavi. Oči su im se u nepravilnom  ritmu uvlačile  u  glavu  i  ponovo  bubrile.  Bijaše neprijatno gledati u njih te se pridigoh i uzmaknuh korak unazad.   Došekaše me jasle, ni makac. Pogledah prema vratima. Kao da mi čita misli, obrati mi se onaj bliži bez  kose.  Glas  mu  bijaše poput drobljenja suve trave pod nogama. Reče da se zove Sijenomor. Upita da  li  sam  spreman poći sa njim ili bih rađe da mu dam  jednog od sinova. Dok je govorio, oči mu zatitraše brže nego do tada. Nikada nisam smatrao sebe kukavicom, ali tada sam, priznajem, bio  preplašen  do  srži čoviječijeg bića. Pokušao sam se pribrati te ga upitah, kuda treba da  pođemo.  Međutim,  on  ne odgovori ništa, već samo klimnu glavom mom stricu i ostalima. Svi oni zatim, izblijedješe i bijahu razneseni na promaji poput vodene  pare.  Srce  mi  zalupa  tako  snažno  da  pomislih  kako  će iskočiti iz grudi. Prstima napipah sijekiricu u jaslama i čvrsto  stegnuh  njenu  dršku.   Iako  nisam znao kako da je upotrijebim protiv vazduha ipak se osjetih sigurnije. Svi bijahu  nestali,  svi  osim Sijenomora, koji je i dalje stajao i  gledao  u  mene  netremice  onim  svojim  pulsirajućim  očima. Pomislih potrčati prema vratima ali me noge nisu htjele poslušati.
   - Večeras, kad mjesec bude nad planinom, izađi iz kuće. Budi oprezan i ne dozvoli da te sinovi ili žena  opaze.   Dođi  u  štalu - reče  Sjenomor,  a  onda,  kao  i  drugi,  bi  razvejan  promajom.
    Taj   dan bijaše najduži u mom životu. Sinovi mi se vratiše kući umorni te prvim mrakom odoše na počinak. Moja žena se zadrža nešto malo duže, dok opere sudove poslije večere, a onda ode i ona. Ja ostah  sam  da  oštrim  već  naoštrene  noževe  pod  svijetlošću  voštanice.  Nakon  što mjesec uveliko bijaše nad kućom i začu se vučije zavijanje, negdje iz pravca Kamene  glave,  sa druge strane brda, izađoh pred vrata. Hladan povijetarac me dočeka, šušturilo je  lišće  u  krošnji stare kruške. Stegnuh vuneni prsluk čvršće uz tijelo. Zatvorih vrata  za  sobom  što  sam  mogao tiše. Mjesečina je obasjavala dobro te se zaputih prema štali. Korak mi bijaše spor  i  težak.  Dok sam se osvrtao oko sebe i osluškivao moje srce  je  lupalo  tako  snažno  da  sam  mislio  da  će iskočiti. Disanje mi posta ubrzano, plitko, i ma  koliko  se  trudio  da  ovladam  njime  kako  treba, nisam uspjevao. Pred ulazom u štalu začuh komešanje stoke. Dok sam se pitao  da  li  treba  da uđem unutra, pojavi se bijeli pramen magle pa se poče postepeno uobličavati u Sijenomora. Kad se u potpunosti uobliči, htjedoh ga upitati zbog čega sam tu, ali  me  on  preduhitri  i  reče  da  ne govorim ništa već da ga slijedim. Zaputismo se preko livade,  prikaza  je  preda  mnom  koračala baš kao što bi išao i svaki normalan čovijek.   Dijelovao  je  toliko  stvarno  na  mijesečini da sam mislio kako mu mogu položiti ruku na  rame.   Kada  stadosmo  pred  kapiju  porodičnog  groblja, obuze me nekontrolisan drhtaj.  Začu  se  šum  jelovih  niskih  grana  i  nepoznat  čovijek  širokih ramena izađe pred nas. U životu ne bijah vidjeo čudniju odjeću od one u kojoj je on bio. Činilo se da je sva od vučijeg krzna a opet moglo je biti i da je  to  njegovo  krzno,  teško  da  sam  mogao odgonetnuti. Njegova brada  i  kosa  bijaše  dugačka  gotovo  do  pojasa.  Obojicu  nas  pozdravi širokim osmjehom i kratkim klimoglavom. Teatralno, nekud iz onog  krzna,  izvadi  nešto,  pokloni se Sijenomoru a zatim mi pruži ruku. Činilo se kao da želi da se rukuje a opet u isto vrijeme  i  da mi preda ono u ruci. Ja, kao po komandi, prihvatih ponuđeno te se  i  rukovah  i  preuzeh  ono  iz njegove  ruke.   Pridošlica  se  nasmiješi,  duboko  udahnu  vazduh, a zatim se bez riječi okrenu i nestade u šumi. Htijedoh otvoriti šaku i  pogledati,  ali  Sjenomor  prošaputa  svojim  slamnastim glasom da odložim to u džep i pođem za njim. Kad bijasmo  negdje  na  sredini  groblja,  ugledah sviježe iskopanu raku među  grobovima.
   - Ovo  je  grob za tvoje tijelo - reče mi Sjenomor. - Kad se vratiš kući, poješćeš taj suvi listić što si dobio i leći u svoj krevet, te zaspati tako da će se tri dana činiti da si umro. 
    
Osjetih  kako  mi  koljena klecaju,  vijerovatno je i on primjetio da sam gotovo skrenuo sa uma od straha te se nasmješi pa dodade:
   - Ne brini, nećeš biti zapravo mrtav, naprotiv, živjećeš mnogo duže nego što možeš  i  pomisliti.
    Padoh  na  koljena,  pomislih  na  svoje  sinove  i  ženu  i  suze  mi  krenuše  niz  obraze.
   - Dajte mi deset dana makar, molio sam ga, treba da radove oko kuće privedem kraju. 

Picture
     On nije želio ni da čuje za to. Odmahivao  je glavom, a mijesečina mu se presijavala na  ćeli kao po tankoj korici  leda  na  prvom   zimskom mrazu.      Ubijeđivah   ga sam   neko   vrijeme, nabrajajući šta sve treba da obavim.  Na  svaki pomen  bilo  kojeg   od  tih   nesvšenih  poslova Sijenomor bi samo šrošaputa kako je to nebitno u kontekstu vremena i neke veće istine. Očajan i  uplašen   tada  nisam   razumijevao  značenje njegovih riječi i  ne  bijaše  mi  važnije  ništa  na svijetu do da obavim što više poslova kako bi olakšao familiji moj neočekivani odlazak.
    Kada  već bijah ubjeđen da molbe ne vrijede, pramen magle liznu uz krst na grobu mog strica. Deblo stare jabuke, koja je rasla uz ogradu groblja, zatrese se i iza njega istupi i stric. Nije me ni pogledao već priđe pravo Sjenomoru. Činilo se kao da nešto govore, ja pak  nisam  čuo  ni  riječ već sam to mogao zaključiti po  njihovom  mahanju  rukama  i  ubrzanom  titranju  Sjenomorovih očiju. Ne prođe dugo, a obojica me značajno pogledaše. Stric mi reče kako  imam  pet  dana  da obavim sve što je potrebno a da pete večeri moram  postupiti  onako  kako  je  Sjenomor  rekao. Htjedoh im se zahvaliti,  ali  obojica  nestadoše  sledećeg  trena  pred  mojim  očima  bez  znaka naklonosti ka mojim ljudskim običajima. Zadržah se još nekoliko trenutaka tu među  grobovima  i kako ne vidjeh više nikoga, vratih se kući. Pošto  se  uvjerih  da  niko  nije  opazio  moj  nestanak legoh  na  klupu  u  predsoblju  zaboravivši  u  očaju  da  svučem  odjeću  sa  sebe.
    Jutro  je  svanulo  sunčano  i  toplo.  Pogledah kroz prozor i vidjeh ženu u bašti. Pomislih kako sve ono od juče bijaše san.  Gurnuh  ruku  u  džep,  ali tamo,  pod prstima osjetih suvi listić.  Bez dvoumljenja ga bacih u ognjište i izađoh pred kuću da se umijem. Obrisah lice rukavom i zaputih se  prema njivi.  Žena  najednom  prestade  sa  radom  pa  me  pogleda  nekako  čudno,  iskosa. Podigoh  ruku  da  joj  mahnem  a  onda  na  korak  od nje ugledah gologlavu priliku Sjenomora. Činilo se da ga žena ne  primjećuje.   Umijesto  nje  on  podiže  ruku  u  znak  pozdrava,  a  žena nastavi da plijevi zemlju. Priđoh joj oprezno, a  neprestalno  sam  pogledivao  u  prikazu  koja  se pomijerila pa je sad  stajala  nezainteresovano  po  strani.
   - Što  se  to  šunjaš,  jesi  li  doručkovao - upita me žena. Odmahnuh glavom ne progovorivši ni riječ. Sjenomor je sad petljao nešto oko svojeg rukava i gledao nekud u pravcu šume. Skrenuh i ja pogled u tom smijeru, a kad ga vratih, njega ne bijaše više.
   - Vrati se i doručkuj - opomenu me žena, te se bez riječi okrenuh i vratih u kuću.  Pomislio sam da gubim razum. Kada odlomih parče hleba na sto iz njega ispade onaj suvi listić koji bijah bacio u ognjište. Ustadoh naglo iz stolice a hleb mi ispade iz ruku i otkotrlja se u ugao.
   - Jesi li dobro oče?
   Okrenuh se i ugledah mlađeg sina na pragu kako me radoznalo posmatra.
   - Dobro sam, eto ispade mi hleb - promumlah i podigoh ga. Listić je i dalje  bio  na  stolu  te  ga  u prolazu pokupih i izađoh iz kuće.
   - Pustiću stoku, pazi da je ne tjeraš prema Kamenoj glavi  danas - dobacih  mu  preko  ramena  i zaputih se prema štali.
   Čitavog prvog dana sam pokušavao da se riješim suvog listića. Komadao  sam  ga  u  parčiće, palio, zakopavao u zemlju i šta sve nisam probao. Svaki put bih nakon toga ugledao Sijenomora i listić bi se pojavio tamo gdje  se  najmanje  nadam.   Konačno  pred  veče  riješih  da  prihvatim sudbinu. Odlučio sam da privedem što više mogu poslova kraju.  Preostale  dane  i učinjeh tako. Od jutra do mraka sam provodio radeći. Za to vrijeme više nijednom nisam ugledao  Sjenomora. Sinovi i žena bijahu iznenađeni. U čudu me nagovaraše da   se  odmorim,  pokušavahu  da  mi  i pomognu, ali ja nisam mogao sijesti niti sam im dozvoljavao da mi pomažu.  Plašio sam se da ih pogledam u oči. Odvraćao sam pogled misleći kako će u mojim očima sve  pročitati.  Čini  mi  se da je tih pet dana prošlo brže nego pet minuta. Petog jutra  namijestih  tek  sklepane  klupe  pred kuću objašnjavajući ženi kako treba da budu tu. Ona je odmahivala glavom i gledala me  kao  da sam sišao sa uma. Popodne povadih eksere iz tarabe, te na brzinu sastavih mrtvački sanduk  od sirove bukovine  po  svojoj  mjeri.   Žena  mi  donese  kafu  u  kolibu,  a  kad  opazi  sanduk  baci poslužavnik okrenu se i bez riječi uđe u kuću. Ne prođe dugo, a njeni jecaji  dopriješe  do  mene. Sve ove godine ne mogu prežaliti što ne pođoh za njom da je utješim,  ali  tada  nisam  znao  šta bih joj utješno mogao reći. Uveče kasno uđoh u kuću, te se pozdravih sa  sinovima.  Naslutili  su da nešto nije kako treba između mene i žene. Zapitkivali  su  kuda  namijeravam  da  idem  i  šta klupe rade u dvorištu. Nisam se obazirao na njihova pitanja već priđoh ženi a  ona  ljutito  okrenu glavu od mene pa zaplaka. Zagrlih je i nježno  joj  otrijeh  suzu  sa  lica.  Sinovi  se  zgledaše  pa ustadoše iza sofre i odoše na počinak. Kada zatvoriše v rata  za  sobom  ona  kao  da  se  dozva sebi. Odgurnu me ljutito pa bez ijedne riječi ode u spavaću sobu i zalupi tako snažno vratima  da sam mislio da će se voštanice na stolu preturiti.
   Tako ti ja, gospodine Pavloviću, ostadoh sam da sjedim kraj ognjišta i  da  prevrćem  onaj  suvi listić u svojim rukama. Nakon što se vatra ugasi u ognjištu, a voštanica gotovo dogorje do  kraja, stavih listić u usta sažvakah ga i progutah. Ništa posebno se ne dogodi te se nakon  pola  sata  i opružih na klupi zahvalan što je žena tako jasno stavila do znanja da me ne želi u  sobi.  Tek  što se opružih oduze mi se lijeva strana tijela a zatim ubrzo i desna. Htjedoh otvoriti oči ali  ni  kapke ne mogah pomjeriti. Uhvati me panika ali nije bilo  pomoći.   Nisam  se  više  pitao  ni  sa  jednim dijelom svog tijela. Tako sam dočekao  i  jutro.   Čuo s am  kad  je  žena  ustala,  čuo  sam  jasno  ali nisam mogao da otvorim  oči.  Drmala  me  i  budila  pola  sata   a  zatim  zapomažući  dozva sinove. Kada i njih dvojica ne uspješe da me dozovu, žena zakuka. Okupali su me u hladnoj vodi a potom su me obukli u odijelo. Položili su me u sanduk a zatim izložiše na sto pred kućom. Čuo sam kad je žena otposla najstarijeg sina da pođe  u  Studenicu  i  obavjesti  ljude  o  mojoj  smrti.
Po glasovima sam prepoznavao one koji su došli da se oproste od  mene.   Čitav  naredni  dan  i noć bijah izložen pred kućom. Konačno pred zoru začuh kako z akivaju  sanduk  i  mene  unutra. Osijetio sam kad su sinovi podigli sanduk i čuo sam kuknjavu ženinu kad krenuše prema groblju. Nakon govora,  koji  je  održao  najstariji  sin,  Otac  Toma  iščita  molitve.  Spustiše  me  u  grob. Počeše da bacaju zemlju na sanduk, nekoliko grudvica prođe između dasaka i udari  me  u  lice. Uskoro zemlja ispuni rupu i ja ostadoh sam sa sobom u grobu pitajući se da li će  doći  po  mene kao što su obećali ili ću zauvijek ostati tu zakopan.
   Vrijeme je prolazilo sporo a onda konačno začuh grebanje po sanduku. Podigoše poklopac i ja po prvi put ugledah svijet kroz koprenu bijelila. Gledao  sam  Sjenomora  koji  pruži  ruku  prema meni   i   izvuče   me   takvim   pokretom   da   se   ja   raspadoh   u  bezbroj   bijelih  pramenova.
   - Nemoj  da  se  plašiš - dopre  do  mene misao, a znao sam da nije moja - uskoro ćeš ovladati svojim novim stanjem.
    Uvio  sam se u vrtlog, a zatim krenuo nošen vjetrom za Sijenomorom koji se diže visoko iznad krošanja jela.
    Dragi  gospodine Pavloviću,  u  tom  vantijelesnom  stanju,  daljine i širine doimaju se potpuno drugačije,  cijeli   svijet   izgleda   drugačije.   Veoma   brzo   sam  naučio   kako   da  se  krećem. Rasplinjavao sam se i skupljao, puštao sam vjetar da me raznese pa povlačio dijelove sebe opet u  jedno.   Kada  se  Sijenomor  i  ja  spustismo  ponovo  do  zemlje  shvatih  da  se  nalazimo   u ruševinama starog manastira na dan hoda  od  moje  kuće.   Uzeh  oblik  sfere  a  oko  mene  se okupiše i drugi slični nama a opet drugačiji po svojoj svrsi. Tu  dobih  novo  ime,  rado  bih  otkrio kako ali to ljudi ne mogu pojmiti  (bez namjere da vrijeđam),  stoga  nije  ni  važno.  Nazvaše  me Sijenovid po mojoj sposobnosti da u ljudima prepoznam sijeni utkane u dušu,  koje  skrivaju  pod čvrstim maskama. I samo poimanje vremena u mom novom stanju je  potpuno  drugačije,  stoga se može reći da sam  po  ljudskom  mijerenju  vremena  za  pet  minuta  naučio  kako  zaposjesti životinju, a da ona nije toga  ni  svijesna.
   Počinjao  sa  pticama i nije mi se dopalo. Zatim sam prešao na jelene, medvjede,  vukove i sve ostalo što se kreće. Cijelu tu noć sam prelazio iz životinje u  životinju, a  Sjenomor  me  slijedio  i podučavao. Klimao glavom na svaki napredak i strpljivo  ponavljavo  uputstva  kod  svakog  mog neuspjeha. U zoru se oprostismo i krenuh sam po svijetu. Rastegao sam se sa oblaka na  oblak, sa oblaka na dno okeana, išao sam sa kontinenta na kontinent, ono što bi  ljudi  rekli,  „u treptaju oka“. U cijeloj godini ja sam jedanaest mjeseci bivao  slobodan  da  se  krećem  kuda  hoću  i  da činim šta mi je volja.  Moja  obaveza,  zbog  koje  sam  i  bio  nagrađen  tim  besmrtnim  oblikom, zahtjevala je da mijesec dana, po ljudskom poimanju protoka vremena, čuvam  vrata  Hada*.  Ja sam  to  obavljao  onako  kako  se  i  od  mene  očekivalo,  nemilosrdno  i  predano.  Mrtve  duše podzemnog svijeta neće nikuda  pobjeći  u to  možeš  biti  siguran.
   Ah, oprostite, već nedostaje hartije... 

    Da  privedem  kraju,  još uvijek smatram da je to bila nesrećna trgovina, gospodine Pavloviću. Vrijeme  treba  pokloniti  onima  koji  su  opsednuti  njime. Vi ste po zanimanju sajdžija ako se ne varam? Oduvijek želite da zauzdate vrijeme i  čini se  potpuno  ispravno  da  se  Vama  ukaže  ta prlika. U drugu ruku, ne činite se pretijerano srećni čoviječijom manifestacijom života,  gospodine Pavloviću. Ugledavši Vas u namjeri da  odbacite  dragocijenu  formu,  ovdje  na  krovu,  pomislih kako ste upravo Vi odlična prilika da me zamijenite.  Ni  najmanje  ne  sumnjam  kako  će  te  biti odličan čuvar na Stiksu**. Budite pažljivi i nikada, naglašavam, nikada i ni pod kojim uslovom  ne kročite u Asfodel***.  Kako će te biti bestijelesni tako će se zakon neživih, u tom s lučaju,  odmah primjeniti na Vas, bez obzira na vašu ulogu i dužnost. Više nikada ne bi mogli preći Stiks  natrag. Niko, čak ni Sijenomor, ne bi mogao da vam pomogne.
   Dajem  Vam  pet  dana  da  obavite  sve poslove gospodine Pavloviću, a petog dana, u ponoć, pokucaću na vrata vaše  kuće.  Dobićete  od  mene  viječnost  na  dar  a  zauzvrat,  uzeću  Vaše smrtno tijelo i nastaviti Vaš život ma koliko Vi držali da  je on  bijedan.
..............................................................................................
* Had, (grč. 
ᾍδης, Haidēs; Ἀΐδης, Aïdēs) u grčkoj mitologiji naziv  za podzemni svijet, a isto ime nosi i njegov vladar.
** Stiks ili Stig (grč. Στύξ, Stýx) u grčkoj mitologiji ime je rijeke koja čini granicu između zemlje i podzemnog svijeta - Hada. Okružuje Had, zavisno od izvora, devet ili dvadeset puta.
*** Asfodel (grč. asphodelós) bot. Asphodelus ramosus, Asfodelske poljane su bile dio starogrčkog podzemnog svijeta gdje su živjele duše prosječnih ljudi poslije smrti. Ljudi u Asfodelu ne mogu pričati osim ukoliko nisu reanimirani krvlju životinja.



Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt