MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Slučaj: Književni kritičar

Picture
 svojoj   dugogodišnjoj   praksi   istrživača   natprirodnih   pojava sretao sam se sa raznim oblicima onostranog.   U  većem  broju slučajeva   svijedočio  sam  običnom   praznovjerju,  koje  bijaše preuveličano  u  neobrazovanim  i  sirovim  umovima  aktera  tih događaja.   Sa  njima  je  bilo  mnogo  teže  nositi   se  nego  sa stvarnim  fenomenima  prakse.   Očajan,  u  takvim  situacijama nerijetko  sam  želio imati pored sebe saradnika, nekoga vičnog psihologiji  ili  u  najmanju  ruku  terapeutskoj  sugestiji. 
Prelistavajući  po   arhivi,  među  žutim   fasciklama,  naiđoh  na dokument  na kojem naslov predmeta bijaše prekrižen crnim markerom. Otvorih ga i prođoše me hladni  trnci.   Bijaše  to  jedan  od prvih angažmana, ako dozvolite tako da se izrazim, iz perioda kada mi je buduća profesija bila  ništa više do hobi i razbibriga. Kako nisam mogao ustanoviti šta je  pisalo  kao naslov  odlučih  se  da  ga   imenujem  po  drugi  put  u  slučaj "Književni kritičar". 
   U   nastavku  teksta,  stavljam  vam  na  uvid  kompletan  izvještaj  zapisan  neposredno nakon nemilog  događaja.

Picture
   Prije deset dana dobih pozivnicu iz crnogorske ambasade a povodom donatorske večere, koja je  organizovana  u  svrhu  prikupljanja  pomoći  za  gladnu  dijecu  Afrike. Ispostaviće se da je to upravo   prvi   korak  koji  će  me  neočekivano   odvesti  prema  jednoj  varošici na  jugu  Srbije. 
Večera,  koja  je  zapravo  više podsjećala na koktel zabavu, bijaše priređena u Central hotelu, u samom  centru  Atine.  Kako nisam veliki ljubitelj uštogljene situacije, nakon obavezne procedure rukovanja i doze osmijeha  izađoh na balkon ne bih li udahnuo sviježeg vazduha.  Tamo zatekoh postarijeg gospodina i dvije sredoviječne dame.
    -Vi  ste  detektiv,  obrati  mi se bez ustezanja gospodin i otpuhnu dim prema tmurnim oblacima koji bijahu pokrili drevni grad. 
    -Jedna  vrsta,  odgovorih  uz  osmijeh.  Odjednom  stekoh  utisak  da  je  dotični u nekoj žurbi. Naravno,  to  je  bio  većim  dijelom  intuitivni  zaključak  nego  što se moglo utvrditi po njegovom držanju.
    -Ona   zgodna   dama  je   crnogorka,   ubaci  se  jedna  od  gospođa  u  razgovor   pokazujući polupraznom čašom prema sali hotela i mojoj  prijateljici  Klari,  koja  se  osmijehivala  ponesena razgovorom  sa  nekim  azijskim  diplomatom.  Ona nam je rekla da ste naš čovjek i da se bavite istraživanjem  natprirodnih  pojava...
    -Ma  ostavi  ga  Sonja,  prekide  je  druga  dospođa,  zar   ne  vidiš  da  je  mladom  gospodinu neprijatno?
    -Naprotiv,  odvratih  ja pokušavajući da se ne nakašljem od dima kojim me zapuhnu gospodin. Moje  ime  je  Milan  Antonović i istraživanje natprirodnih pojava je moj hobi.
    -Moje  ime  je  Pavle,  predstavi  se  gospodin,  ovo  je  Sonja  moja  prijateljica iz Atine i njena prijateljica   Jelena   iz   ambasade  Srbije,  koju   sam  imao   čast  upoznati  ovde  u   Atini.
    Nakon  kraće  pauze,  u  kojoj  kao  da  je  svako  vagao  sopstvene  misli,  njih troje očigledno razmijeniše pogledima neko  prećutno  značenje.   Nakon  toga  se  dvije  gospođe  izvinuše  što moraju   napustiti   moje   društvo.   Poslije  par   nespretno   odglumljenih   osmijeha,  i  klimanja glavom, ostadosmo na balkonu samo gospodin  Pavle i ja.   Osijetih  se zaista  skučeno  na  tom prostranom balkonu.   Pomislih  kako  sam  možda  uzrok  nekakve  neprijatnosti među njima. Tu tijeskobu  prvi  prekinu  gospodin  Pavle.
    -Da  li  čitate  momče,  upita  i  povuče  dim   a  zatim začkilji preko cigarilosa prema meni kao da  procijenjuje  odgovor  prije nego  ga  i izgovorim.
    -Kad se ima vremena....
    -Da  li ste upoznati sa dijelima Kafke, naglo me prekinu nedozvoljavajući da dovedem do kraja rečenicu.
    -Naravno,  odvratih.   Pomislih  kako  će  se  ovo  ipak  pretvoriti  u  kakav-takav  dijalog.
    -Ja  se  stidim  priznati,  nastavi  on,  nisam do skoro čuo za njega. Međutim, kako se dogodio jedan  nemio  i  posve  neobičan  dogadjaj   u  mojoj  porodici,  sestra  mi je predočila pripovetku Preobražaj, od tog Kafke. I, to mi je predočeno kao primer kojim se jedino može porediti užas  u kući moje  nesrećne sestre,  neka joj je  Bog u  pomoći...
    -Čekajte,  prekidoh  ga  ne  izvinuvši  se jer bijah zatečen njegovom izjavom.  Pomislih kako je ipak pogriješio s' obzirom da u toj pripovjetki Kafka opisuje postupak  sopstvenog  preobražaja  u insekt. 
   -Da  li  vi  to  sugerišete da se Kafkin Preobražaj dogodio u bukvalnom smislu, upitah i odložih piće plašeći se  onoga  što bih mogao čuti.
    -Bojim  se  momče  da  ste  dobro shvatili, odvrati on sniženim tonom, gotovo šapatom. Vidite, gospodja Sonja je čula za Vas i vaš hobi a ona i moja supruga su sestre. Još pre tri meseca sam planirao  da  se  sretnem  sa  vama ali nismo vas mogli naći u  Atini.  Onda je gospođa Jelena, iz ambasade   Srbije,   na  nekom  prijemu  upoznala  Sonju.   Pre   dva  dana  gospođa  Jelena  je kontaktirala nekoga u ambasadi Crne Gore i oni su joj saopštili da ste  pozvani  večeras  na  ovu svečanonost kao i da postoji velika verovatnoća da će te doći. Ne možete ni  zamisliti  kako  sam se obradovao kad sam vas večeras ugledao ovde. Nameravao sam vam još na samom  početku prići ali Sonja je insistirala da sačekamo dok malo odmakne veče, izgovori on gotovo bez daha a zatim potegnu podugačak gutljaj pića. 
    -I,  eto  mene  pred  Vama,  rekoh  kroz  osmijeh  pokušavajući  da  unesem  malo   vedrosti  u razgovor, dok su mi se hladni trnci peli uz kičmu. Imao sam utisak da gospodin Pavle nije baš pri čistoj svijesti ili je u najmanju ruku pijan. Kakva koincidencija, nastavih,  ja  sam  na k raju  prišao vama.
    -To  me  je  iznenadilo, moram priznati, odvrati on mršteći se od žestine koja mu je kliznula niz grlo. Opet nastade tišina.
    -Dakle, upitah ja.
    -Šta dakle?
    -O  čemu  se  radi,  mislim,  zbog čega ste me tražili i zašto se ponašate kao da otkrivate neku državnu   tajnu?   Ovdje  ima  dosta  umijetnika  ali  je  mnogo  više  ambasadora  i  diplomatskih izaslanika,  možda  bi neko mogao zaključiti da smo špijuni, nasmijah se usiljeno kako šala ne bi propala.  Nasmija  se  i  on  iz ljubaznosti pa uzdahnu:
    -Dobar  smisao  za  humor  momče,  reče  to  na takav način da se najvjerovatnije odnosilo na suprotno od dobar.    Ne  znam  kakva  je  vaša  poslovna  reputacija ali takođe ne znam nikoga drugoga ko se bavi tim vašim hobijem. Bojim se da nemam izbora nego da  zatražim  uslugu  od Vas,  iako  mi  se,  da  budem  potpuno  iskren,  činite  premladi  za  takvo  nešto.
    -Pa  samo  naprijed  gospodine  Pavle,  slušam  vas.
    -Vidite,  kako  da  kažem,  moj sestrić  se  pretvorio  u bubu. 
    -Izvinite,  nakašljah  se,  ne  mislite  valjda  doslovno?
    -Da  doslovno,  verujte  znam   kako  ovo  zvuči  i  sam sam bio u čudu kad mi je sestra to prvi put saopštila, poče on da se pravda. Tutnula mi je Kafkin Preobražaj u ruke i rekla: to se desilo mome sinu!  Uh, uzdahnu gospodin, to je užas momče. Taj mladić je tako divno biće, a sad, sad je zatvoren u sobi u tom telu ogavnog insekta. Niko još uvek ne zna za to u našoj familiji. Ja sam joj  predlagao  da  pozove  doktore  ili  policiju,  uskoro  će postati sumnjivo što se ne pojavljuje u javnosti znate...
    -Gospodine  Pavle, opet  ga  prekinuh,  ako  je  to  što  tvrdite  sve  tačno,  ne  vidim  kako  bih ja mogao tu pomoći. To bi prije mogao biti slučaj za nekakvog genetskog  inžinjera  ili  možda  za čitav  tim  naučnika  iz  svih  oblasti,  odvratih  ja  zapanjeno  ubijeđen  da  je  pijan.
    -Momče  moja  sestra  veruje  da  je  to  delo  nekakve egipatske magije a ja mislim da ona ne može  biti  u  tom  pogledu  daleko  od i stine,  ako  ne Egipatska a ono u najmanju ruku Afrička. 
    -Oh  čekajte,  to  je  veoma širok pojam. Šta vas navodi na taj zaključak?
    -Njegova  soba  je  puna  egipatskih  figura  i  kojekakvih afričkih drangulija. To je sve unešeno u kuću  u  relativno kratkom roku, prije nego se desila ta, kako da kažem, ta promena kod njega. Mi  se  nadamo da će te nam pomoći,  molim vas.
    Nakon  što  je  pomenuo   egipatsku   magiju  i  afričke  artifekte,  počeh  slutiti  kako  možda  i nije  pijan.   U  teoriji  mi  bijahu  poznati  neki rituali u kojima se subjekt navodno dovodi u stanje transformacije.   Naravno, nikada ne bijah svjedočio takom nečem a još manje sam bio spreman da povijerujem  kako  se čovjek može  doslovno  preobraziti  u insekt.
   -Ne znam da li mogu pomoći, rekoh oprezno. Mogao bih istražiti kako je došlo do tog stanja ali ne  mogu  da  predvidim  čemu to može odvesti.  Čime  se bavi  vaš sestrić?
    -On  je  pisac,  međutim,  Mara  kaže  da  nije  imao uspeha u tome. Poznatiji je po uređivanju tuđeg  stvaralaštva.  Kažu  da  je  pisao  i  kritike  za  neke  pisce, al' ja se  u  to ne razumem baš gospodine  Antonoviću.   Tu  zastade  i  zagleda   se  u  svijetla  grada  sa  sijetom  u  očima.
    -Molim  vas  nastavite,  podržah ga odlučan da čujem što više detalja prije nego donesem sud o tome da li treba da slučaj uzmem za ozbiljno. 
    -On je  bio dobro dete, ali moja sestra kaže da se promenio.  Kaže da je postao cinik.  Pokojni pop Milisav, naš sveštenik i prijatelj, je govorio da cinizam rađa gordost. Nek' Bog 'prosti  gordost je smrtni greh sine. Nije čudo, gordost ide pod ruku sa  zavišću a  to  je veoma  opasna  emocija, razara dušu, izvrće čoveka, menja čitav njegov život. Volio bih da verujem  da  ga  ljudi  vole,  ali dok sam razgovarao sa njegovim prijateljima, i saradnicima, nisam mogao da  se  otmem  utisku da nije omiljen kao čovek. Ne znam kako se to dogodilo, njegovi roditelji su dobri ljudi. Sećam se i vremana kada nije bio takav, kada se smejao kao i druga deca, shvatate?  Pavle  ugasi opušak u mermernoj pepeljari pa raširi ruke prema meni  kao  da  me  želi  zagrliti.  Mi  smo  voljni  platiti koliko  god  treba  momče,  ako  treba  prodaćemo  vikendicu  kod  Mladenovca,  imamo  i  nešto zemlje...
   -Oh to nikako, odvratih već uvučen u slučaj. Moja radoznalost i životna energija tih dana bijaše na vrhuncu. Poslednje što želim je da ostanete bez zemlje svojih  predaka.  Ukoliko  doprinesem promijeni tog  stanja kod  njega  platiće  te  mi  razumnu  cijenu,  ukoliko  ne, o nda  samo  putne troškove  kao  i  troškove  boravka  i  sredstava  koja  nam  možda budu potrebna tokom razvoja slučaja.  Gospodin  Pavle  odahnu  a zatim izvadi svoju vizit kartu.
    -Mi živimo  u Gadžin Hanu momče, ovo je moja adresa i telefon. Kada možemo očekivati vašu posetu?
    -Oprostite na pitanju, gdje se nalazi Gadžin Han?
    -U blizini Niša.
    -Onda gospodine Pavle, rekoh raspoloženo, što se mene tiče već prekosjutra mogu krenuti na put, kada se vi vraćate?
    -S'  obzirom  da  sam  vas  pronašao,  ja  ću  već  ujutro krenuti natrag. Hvala vam neizmerno. Stisnuo mi je neobično snažno šaku i srdačno protresao ruku a zatim  uđe  žurno  u  salu  hotela kao da se plaši da bih mogao promjeniti odluku. 
  Sledeći  dan  sam  već  tragao  za  bilo  čim  što  je  pominjalo  prebražaj  čovijeka u  insekt. Na internetu nije bilo ničega  izvan  fantastičnih  priča  tako  da sam  otišao  u  javnu  biblioteku  koja  je  pohranjivala   spise   iz  antičkog  perioda  pa  d o danas.    Oni  najstariji  bijahu  prepisani  u kompijuterske  fajlove.   Najbolje  kod toga je što su svi bili potpuno dostupni javnosti. Nakon par sati  preturanja  po  fajlovima  naiđoh  na  fotografiju  papirusa  a  pored  njega  tekstualno bijaše prevod  na  savremeni  grčki  i  engleski.    Dokument  se  odnosio  na  Skarabeus bubu, poznati mitološki  insekt  drevnog  Egipta. 
Picture
   U  fusnoti  je  pisalo  kako  je  tekst   drevna    kletva sveštenika boga sunca Amon Ra, kojom  se   pokreće promjena u bubu Scarabeus tj. u bubu Balegara, ime  pod kojim je taj insekt  poznat  u našem  narodu.To je bolan proces, u kojem se čovjek, koji je svijestan svog zlog dijela prema  suštini i svijetlu  Amona Ra,  mijenja u nižu životnu formu. Tekst je dalje u nastavku govorio o ranojutarnjoj manifestaciji preobražaja kroz Khperi,    koji  gura  Sunce   preko   neba,  kao  analogiji  bube Balegara koja valja lopticu izmeta po zemlji. U samom dnu dokumenta se navodio proces  kojim se transformacija mogla okončati ali taj dio je tek trebalo prevesti.  Zaključivši  da  sam uskraćen za najvažniju informaciju  pozvah  jednog  od  bibliotekara  i  skrenuh  mu  pažnju na  nedovršen prevod dokumenta. On uze moj broj telefona i reče da će još danas potražiti ostatak teksta te se izvinu kroz nekakvo mumlavo objašnjenje kako nemaju dovoljno sredstava za brže prevođenje i kako građa koju tražim spada u sporedno. Nakon mog klimanja glavom  mumlanje  utihnu  i  on usmjeri pažnju na neke naslove u sporednoj  polici.  Uslikah telefonom  crtež  bube  Balegara  te fotografiju poslah na broj gospodina Pavla. Dok sam izlazio iz biblioteke zazvoni mi  telefon.  Bio je  to  Pavle  a  po  glasu  se moglo  zaključiti  da  je  uznemiren,  ali  i  pun  nade.
   -To  je to  momče!   Tačno  u  to  stvorenje  se  pretvorio,  kako  ste  znali,  da  li  ste  našli  lek?
   -Ništa još ne mogu  da  tvrdim  gospodine  Pavle,  odvratih  hladno  ne  želeći  da  podgrijavam njegove  nade.   Da  li  ste stigli  kući,  upitah  u  želji  da  promijenim  temu.
   -Da, da tu sam kod sestre, ona je srećna zbog našeg susreta i željno vas očekuje sutra. Vi dolazite zar ne? Još jednom potvrdih da dolazim i zatim prekinuh vezu. 
   Granicu Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije i Srbije sam prešao oko četrnaest časova narednog dana a u Nišu sam bio već oko sedamnaest. Pavle me čekao na dogovorenoj adresi a zatim se zaputismo njegovim automobilom prema Gadžin Hanu i kući njegove sestre. Nakon kraće vožnje, koja je uglavnom protekla u tišini, zaustavismo se u dvorištu prostrane kuće. Pred nas izađe, da nas dočeka, sredoviječna žena sa maskom bola na licu. 
   -Da li je to on, upita pokazujući nepovjerljivo glavom prema meni.
   -Jeste  Maro,  žurno  odvrati  gospodin   Pavle  brišući  u   grču  nervoze  znojave   dlanove  od somotske  pantalone. 
   -Mlad je Pavle...
   -Gospođo  Maro  moje  ime  je  Milan Antonović,  prekinuh je, došao sam na poziv vašeg brata gospodina Pavla.
   -Uđi  sine,  odvrati  ona,  oprosti  mi  nije  ni  čudo,  uđi, ponovi i pokaza rukom prema vratima. 
   Na ulazu me dočeka prijatan miris domaćeg hljeba koji tek bijaše  izvađen  iz  šporeta.  Crijeva mi  zapjevaše  posjećajući  me  da  odavno  nisam  jeo.   Uđoh  u  dnevni  boravak  i  sijedoh  na ponuđenu stolicu. Pavle i Mara izađoše na kratko. Čuo  sam  kako  se  raspravljaju  oko  nečega  u  hodniku  a  onda  se  vratiše  u  dnevni  boravak.  Uskoro  smo  sjedili  za  stolom sa usiljenim osmjesima. Vidjeći očaj na njenom licu odlučih da ne tražim nikakav novac kao naknadu,  čak  ni putne troškove. Pavle zausti nešto da kaže ali Mara podiže ruku te on  promijeni  odluku  i  samo se nakašlja.
   -Hoćeš  da  ga  vidiš  sine,  upita  me  ona  a donja usna joj zadrhta. Klimnuh glavom i ustadoh iz  stolice  te  se  zaputih  za  njom  kroz  hodnik.   Kad  otvori  vrata  od  sobe  primijetih da ćebe bijaše navučeno preko prozora. Ona upali svijetlo  i  nešto  zagreba  u  uglu  obarajući  knjige  sa police. Uđoh unutra tražeći pogledom izvor tog zvuka a  onda  ga  i  ugledah.   Bijaše  to  najveći primjerak bube Balegara  koji  sam  ikada  vidio.   Njegova  veličina  u  prirodi  nije  prelazila  dva centimentra ali ovaj primjerak, koji je pokušao da se uvuče pod gomilu knjiga, bijaše veliki  poput domaće mačke. Iz šoka  me  prenu  gospodin  Pavle  koji  uđe  u  sobu  sa  dugačkim  račvastim štapom.   On  odgurnu  knjige  jednu  po  jednu namijeravajući da ga u dograbi račvastim dijelom štapa. Poslednja, poveća knjiga tvrdih korica,  se  prilikom  pada  otvorila  tako  da  je  stajala  na ovorenim stranicama poput šiljatog luka, pod kojom se mutant krio. Gospodin Pavle naposlijetku i nju odgurnu štapom. Primjetih da to  bijaše  primjerak  Lafkravtovog  Nekronomikona.   U  tom trenutku gnusni mutant ostade bez zaklona, Mara zaplaka a  Pavle  uspje  račvastim  dijelom  da okrene stvorenje na leđa te da ga pritisne tako da se nije  moglo  izvući  iz  stiska.   Kiseli  sadžaj želudca mi zapara ždrijelo i jedva uspjeh snagom volje da obuzdam  nagon  za  povraćanje.   Na tom skarednom insektoidnom  tijelu  opazih  malu  ljudsku  glavu,  ne  veću  od  nokta  na  palcu. Stvorenje je kolutalo i žmirkalo  okicama,  njegov  obli  nabubreni  nosić  trzao  se  poput  zečijeg nosa. Svojim tankim nogicama dograbi račvu Pavlovog štapa u težnji da se izvuče. Nakon što ga osmotrih izbliza gospodin Pavle podignu štap i oslobodi ga  a  on  se  hitro  okrenu  i  odbaulja  u ugao gdje je bila poveća loptica izmeta, te se postavi između nje i  nas,  kao  da  je  želi  zaštititi. Prednjim nogama poče grebuckati baš kao što bi razjaren bik  nogom  razgrnuo  zemlju  u  stavu spremnom za borbu.  Od tog grebuckanja  njegovih  nogu  podiđe  me  jeza.
   -Oh sine, pomozi ako znaš kako, prošaputa očajna Mara a onda se zagrcnu od plača i izađe iz sobe.
    - Gospodine  Pavle  molim  vas  da  mi  date  na  uvid  njegove  radove kao i bilo kakve čudne artifekte ako ih je posijedovao i bilo šta drugo što  smatrate  da  bi  nam  moglo  biti  od  koristi  u ovom slučaju, rekoh  zbunjeno  te  još  jedno  vrijeme  posmatrah  gnusno  biće  u  uglu  a  zatim izađoh.  Mara  je  stajala na ulazu u kuhinju i brisala lice bijelom maramicom. Izgledalo je kao da se malo povratila. Ponudi mi kafu i ja prihvatih. U dnevnom boravku sijedoh za sto.  Kafa  uskoro stiže a ubrzo i gospodin Pavle sa povećom torbom. Osjetih krivicu  jer  su  oboje  izgledali  poput ljudi koji imaju puno povjerenje u mene a ja još uvijek  nisam  znao  šta  da  radim.  Pavle  izvadi nekoliko knjiga i položi ih na sto a za njima i poređa i par drvenih figurica očigledno povezanih sa egipatskom kulturom. Nakon toga zatvori torbu ali prije nego što je to učinio  primjetih  da  u  njoj ima još nečega. 
   -Da li je to sve, upitah. Gospodin Pavle upitno pogleda Maru a ona klimnu glavom i  pokri  usta maramicom. On zatim iz torbe izvadi glavu plastične  lutke,  koja bijaše  našminkana  tako  da  je sugerisala na obezglavljenu osobu koja je prošla kroz torturu. Nakon nje na sto stavi  jedan  broš sa crtanim likom Beti Bup i mrežaste najlon čarape.
   -Šta je ovo, upitah u čudu.
   -Ne znam da li o vo  može  ikako  pomoći,  odvrati  on,  ali  Mara  kaže  da  je  on  odrastao  uz  ove, kako da kažem, te stvari. Pogledah prema Mari a ona klimnu glavom i zagleda se nekud  u prazno  prema  zidu.   Najednom  se  začu  grebuckanje  iz  susjedne  sobe  i  na  tren  svo  troje zaustavismo  dah. 
   -Mislim da nam to neće biti potrebno gospodine Pavle, rekoh nakon pauze a zatim otpih gutljaj tople domaće kafe. Pavle ode da provjeri u kakvom je stanju  stvorenje  a  zatim  se  vrati  i  reče kako mutant neprestalno pokušava da uđe u neku pukotinu koja je veoma mala u  poređenju  sa proporcijama njegovog tijela. Kako je vrijeme prolazilo odlučih da im saopštim kako namjeravam zanoćiti u toj kući. Na sreću prije nego sam to i saopštio  u  telefon mi  stiže  poruka  koja  unese novu nadu u čamotnu atmosferu. Pošiljalac bijaše bibliotekar iz Atine.  U  poruci  je pisao ostatak prevoda, onaj dio koji se odnosi  na  sam  preobražaj.  U  njemu  su  se  pominjala  dva  banalna elementa uz pomoć kojih se, sudeći po drevnom tekstu, moglo uticati na transformaciju.  Recept je zahtjevao dio žrtvinog tijela, parče kože ili nekoliko vlasi kose nesrećne žrtve, kao i topli pepeo drveta. Ta dva sastojka je trebalo pomješati i posuti po Balegaru. Bibliotekar je  još  uz  pozdrave na kraju poruke zaključio kako taj tekst ima samo simbolično značenje. Ja ga prenesoh doslovno oboma. Mara se hitro diže sa stolice i izađe iz dnevnog boravka a zatim se uskoro i  vrati  noseći plavu kutijicu od nakita iz koje izvadi mliječni sekutić. 
   -Ovo  je  njegov  prvi  mlečni  zub,  sačuvali  smo  ga  za  uspomu.  Nisam  mogla ni u najluđim snovima zamisliti da će mi trebati za ovako nešto, reče  žena  potreseno  pa  ga  spusti  na  sto. 

    Pod  mermernim tučkom smrvismo sijekutić gotovo u prah te ga pomiješasmo sa malo pepela iz šporeta. Kad miješavina bi spremna ne čekasmo ni trena već, u  želji  da  što  prije  okončamo patnje nesrećnog stvorenja, sve troje se zaputismo  u  sobu.   Ugledavši  nas,  Balegar   zagreba nožicama u pokušaju da se uvuče u pukotinu, ne deblju od prsta, između pločica. Pavle  dograbi ponovo onaj isti štap i pokuša njime dosegnuti nesrećnog mutanta. Stvorenje se izvi u  stranu pa prebaulja  iznenađujuće   brzo  na  drugi  kraj   sobe  i  pokuša   da  se   uspenje  uz  zid,   poput  pauka. Međutim, bijaše to bezuspiješan manevar jer ga je  sopstvena  težina  preturila  na  leđa. Ljudsko lice se  gnusno  izvi  u  grimasu  a  nogice  počeše  panično  mahati  u  vazduhu  dok  je očigledno okušavalo da se okrene na stomak. Osijetih sažaljenje gledajući tu  grčevitu  borbu  za opstankom. Priđoh mu u dva koraka i posuh miješavinu sijekutića i pepela po njemu. U prvi  mah ništa se ne dogodi. Kad pomislih kako se ništa neće ni  dogoditi  Balegar  ispusti  oštar  piskutav glas  za  kojim  uslijedi  nekakvo  šištanje  od  kojeg  sve  troje  ustuknusmo  natrag.   U  taj  mah stvorenje uspje da se okrene na stomak pa se otrese kao što bi učinio pas ili mačka kad izađu iz vode.   Nas  troje  ustuknusmo prema izlazu sobe. U tom ishitrenom povlačenju gospodin   Pavle stopalom zakači nogaru od stola  pa  se uhvati za stolicu ne bi li sačuvao ravnotežu. Po podu  se prosuše papiri na kojima je nesrećno stvorenje, za svoga ljudskog života pisalo. Neprijatan  miris ispuni sobu a zatim i nekakva teška izmglica isparenja se podiže sa   mutantovog tijela, koji pred našim očima, poče polagano da se smanjuje. Držim da je piskutav zvuk, koje je ono tom prilikom ispuštalo, mogao biti samo rezultat unutrašnje patnje i bola kroz koji je prolazilo. Bijaše  to  teška scena koja jedino po gadosti bijaše veća od svog fenomena. Mara ponovo briznu  u  plač,  njeno tijelo klonu te je nas dvojica uzesmo ispod ruku u  namjeri  da  je  povedemo  do  kupatila  da  se umije. Uplakana žena se uskoro pribra toliko da smo nas dvojica  mogli  da  se  vratimo  u  sobu. Ono  što  tamo  zatekosmo   zauvijek  će  ostati  u  mom  sijećanju  kao  podsijetnik  na  to kolika je privilegija biti čovijek. Naime, od mutanta ne  bi  ni  traga  ni  glasa.   Tanka  linija,  trag  loptice izmeta, protezala se od suprotnog ugla sobe pa sve do pukotine u zidu ostavljajući braon  potpis na razasutim rukopisima njegove književne kritike.

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt