Slučaj: Književni kritičar
svojoj dugogodišnjoj praksi istrživača natprirodnih pojava sretao sam se sa raznim oblicima onostranog. U većem broju slučajeva svijedočio sam običnom praznovjerju, koje bijaše preuveličano u neobrazovanim i sirovim umovima aktera tih događaja. Sa njima je bilo mnogo teže nositi se nego sa stvarnim fenomenima prakse. Očajan, u takvim situacijama nerijetko sam želio imati pored sebe saradnika, nekoga vičnog psihologiji ili u najmanju ruku terapeutskoj sugestiji.
Prelistavajući po arhivi, među žutim fasciklama, naiđoh na dokument na kojem naslov predmeta bijaše prekrižen crnim markerom. Otvorih ga i prođoše me hladni trnci. Bijaše to jedan od prvih angažmana, ako dozvolite tako da se izrazim, iz perioda kada mi je buduća profesija bila ništa više do hobi i razbibriga. Kako nisam mogao ustanoviti šta je pisalo kao naslov odlučih se da ga imenujem po drugi put u slučaj "Književni kritičar".
U nastavku teksta, stavljam vam na uvid kompletan izvještaj zapisan neposredno nakon nemilog događaja.
Prelistavajući po arhivi, među žutim fasciklama, naiđoh na dokument na kojem naslov predmeta bijaše prekrižen crnim markerom. Otvorih ga i prođoše me hladni trnci. Bijaše to jedan od prvih angažmana, ako dozvolite tako da se izrazim, iz perioda kada mi je buduća profesija bila ništa više do hobi i razbibriga. Kako nisam mogao ustanoviti šta je pisalo kao naslov odlučih se da ga imenujem po drugi put u slučaj "Književni kritičar".
U nastavku teksta, stavljam vam na uvid kompletan izvještaj zapisan neposredno nakon nemilog događaja.
Prije deset dana dobih pozivnicu iz crnogorske ambasade a povodom donatorske večere, koja je organizovana u svrhu prikupljanja pomoći za gladnu dijecu Afrike. Ispostaviće se da je to upravo prvi korak koji će me neočekivano odvesti prema jednoj varošici na jugu Srbije.
Večera, koja je zapravo više podsjećala na koktel zabavu, bijaše priređena u Central hotelu, u samom centru Atine. Kako nisam veliki ljubitelj uštogljene situacije, nakon obavezne procedure rukovanja i doze osmijeha izađoh na balkon ne bih li udahnuo sviježeg vazduha. Tamo zatekoh postarijeg gospodina i dvije sredoviječne dame.
-Vi ste detektiv, obrati mi se bez ustezanja gospodin i otpuhnu dim prema tmurnim oblacima koji bijahu pokrili drevni grad.
-Jedna vrsta, odgovorih uz osmijeh. Odjednom stekoh utisak da je dotični u nekoj žurbi. Naravno, to je bio većim dijelom intuitivni zaključak nego što se moglo utvrditi po njegovom držanju.
-Ona zgodna dama je crnogorka, ubaci se jedna od gospođa u razgovor pokazujući polupraznom čašom prema sali hotela i mojoj prijateljici Klari, koja se osmijehivala ponesena razgovorom sa nekim azijskim diplomatom. Ona nam je rekla da ste naš čovjek i da se bavite istraživanjem natprirodnih pojava...
-Ma ostavi ga Sonja, prekide je druga dospođa, zar ne vidiš da je mladom gospodinu neprijatno?
-Naprotiv, odvratih ja pokušavajući da se ne nakašljem od dima kojim me zapuhnu gospodin. Moje ime je Milan Antonović i istraživanje natprirodnih pojava je moj hobi.
-Moje ime je Pavle, predstavi se gospodin, ovo je Sonja moja prijateljica iz Atine i njena prijateljica Jelena iz ambasade Srbije, koju sam imao čast upoznati ovde u Atini.
Nakon kraće pauze, u kojoj kao da je svako vagao sopstvene misli, njih troje očigledno razmijeniše pogledima neko prećutno značenje. Nakon toga se dvije gospođe izvinuše što moraju napustiti moje društvo. Poslije par nespretno odglumljenih osmijeha, i klimanja glavom, ostadosmo na balkonu samo gospodin Pavle i ja. Osijetih se zaista skučeno na tom prostranom balkonu. Pomislih kako sam možda uzrok nekakve neprijatnosti među njima. Tu tijeskobu prvi prekinu gospodin Pavle.
-Da li čitate momče, upita i povuče dim a zatim začkilji preko cigarilosa prema meni kao da procijenjuje odgovor prije nego ga i izgovorim.
-Kad se ima vremena....
-Da li ste upoznati sa dijelima Kafke, naglo me prekinu nedozvoljavajući da dovedem do kraja rečenicu.
-Naravno, odvratih. Pomislih kako će se ovo ipak pretvoriti u kakav-takav dijalog.
-Ja se stidim priznati, nastavi on, nisam do skoro čuo za njega. Međutim, kako se dogodio jedan nemio i posve neobičan dogadjaj u mojoj porodici, sestra mi je predočila pripovetku Preobražaj, od tog Kafke. I, to mi je predočeno kao primer kojim se jedino može porediti užas u kući moje nesrećne sestre, neka joj je Bog u pomoći...
-Čekajte, prekidoh ga ne izvinuvši se jer bijah zatečen njegovom izjavom. Pomislih kako je ipak pogriješio s' obzirom da u toj pripovjetki Kafka opisuje postupak sopstvenog preobražaja u insekt.
-Da li vi to sugerišete da se Kafkin Preobražaj dogodio u bukvalnom smislu, upitah i odložih piće plašeći se onoga što bih mogao čuti.
-Bojim se momče da ste dobro shvatili, odvrati on sniženim tonom, gotovo šapatom. Vidite, gospodja Sonja je čula za Vas i vaš hobi a ona i moja supruga su sestre. Još pre tri meseca sam planirao da se sretnem sa vama ali nismo vas mogli naći u Atini. Onda je gospođa Jelena, iz ambasade Srbije, na nekom prijemu upoznala Sonju. Pre dva dana gospođa Jelena je kontaktirala nekoga u ambasadi Crne Gore i oni su joj saopštili da ste pozvani večeras na ovu svečanonost kao i da postoji velika verovatnoća da će te doći. Ne možete ni zamisliti kako sam se obradovao kad sam vas večeras ugledao ovde. Nameravao sam vam još na samom početku prići ali Sonja je insistirala da sačekamo dok malo odmakne veče, izgovori on gotovo bez daha a zatim potegnu podugačak gutljaj pića.
-I, eto mene pred Vama, rekoh kroz osmijeh pokušavajući da unesem malo vedrosti u razgovor, dok su mi se hladni trnci peli uz kičmu. Imao sam utisak da gospodin Pavle nije baš pri čistoj svijesti ili je u najmanju ruku pijan. Kakva koincidencija, nastavih, ja sam na k raju prišao vama.
-To me je iznenadilo, moram priznati, odvrati on mršteći se od žestine koja mu je kliznula niz grlo. Opet nastade tišina.
-Dakle, upitah ja.
-Šta dakle?
-O čemu se radi, mislim, zbog čega ste me tražili i zašto se ponašate kao da otkrivate neku državnu tajnu? Ovdje ima dosta umijetnika ali je mnogo više ambasadora i diplomatskih izaslanika, možda bi neko mogao zaključiti da smo špijuni, nasmijah se usiljeno kako šala ne bi propala. Nasmija se i on iz ljubaznosti pa uzdahnu:
-Dobar smisao za humor momče, reče to na takav način da se najvjerovatnije odnosilo na suprotno od dobar. Ne znam kakva je vaša poslovna reputacija ali takođe ne znam nikoga drugoga ko se bavi tim vašim hobijem. Bojim se da nemam izbora nego da zatražim uslugu od Vas, iako mi se, da budem potpuno iskren, činite premladi za takvo nešto.
-Pa samo naprijed gospodine Pavle, slušam vas.
-Vidite, kako da kažem, moj sestrić se pretvorio u bubu.
-Izvinite, nakašljah se, ne mislite valjda doslovno?
-Da doslovno, verujte znam kako ovo zvuči i sam sam bio u čudu kad mi je sestra to prvi put saopštila, poče on da se pravda. Tutnula mi je Kafkin Preobražaj u ruke i rekla: to se desilo mome sinu! Uh, uzdahnu gospodin, to je užas momče. Taj mladić je tako divno biće, a sad, sad je zatvoren u sobi u tom telu ogavnog insekta. Niko još uvek ne zna za to u našoj familiji. Ja sam joj predlagao da pozove doktore ili policiju, uskoro će postati sumnjivo što se ne pojavljuje u javnosti znate...
-Gospodine Pavle, opet ga prekinuh, ako je to što tvrdite sve tačno, ne vidim kako bih ja mogao tu pomoći. To bi prije mogao biti slučaj za nekakvog genetskog inžinjera ili možda za čitav tim naučnika iz svih oblasti, odvratih ja zapanjeno ubijeđen da je pijan.
-Momče moja sestra veruje da je to delo nekakve egipatske magije a ja mislim da ona ne može biti u tom pogledu daleko od i stine, ako ne Egipatska a ono u najmanju ruku Afrička.
-Oh čekajte, to je veoma širok pojam. Šta vas navodi na taj zaključak?
-Njegova soba je puna egipatskih figura i kojekakvih afričkih drangulija. To je sve unešeno u kuću u relativno kratkom roku, prije nego se desila ta, kako da kažem, ta promena kod njega. Mi se nadamo da će te nam pomoći, molim vas.
Nakon što je pomenuo egipatsku magiju i afričke artifekte, počeh slutiti kako možda i nije pijan. U teoriji mi bijahu poznati neki rituali u kojima se subjekt navodno dovodi u stanje transformacije. Naravno, nikada ne bijah svjedočio takom nečem a još manje sam bio spreman da povijerujem kako se čovjek može doslovno preobraziti u insekt.
-Ne znam da li mogu pomoći, rekoh oprezno. Mogao bih istražiti kako je došlo do tog stanja ali ne mogu da predvidim čemu to može odvesti. Čime se bavi vaš sestrić?
-On je pisac, međutim, Mara kaže da nije imao uspeha u tome. Poznatiji je po uređivanju tuđeg stvaralaštva. Kažu da je pisao i kritike za neke pisce, al' ja se u to ne razumem baš gospodine Antonoviću. Tu zastade i zagleda se u svijetla grada sa sijetom u očima.
-Molim vas nastavite, podržah ga odlučan da čujem što više detalja prije nego donesem sud o tome da li treba da slučaj uzmem za ozbiljno.
-On je bio dobro dete, ali moja sestra kaže da se promenio. Kaže da je postao cinik. Pokojni pop Milisav, naš sveštenik i prijatelj, je govorio da cinizam rađa gordost. Nek' Bog 'prosti gordost je smrtni greh sine. Nije čudo, gordost ide pod ruku sa zavišću a to je veoma opasna emocija, razara dušu, izvrće čoveka, menja čitav njegov život. Volio bih da verujem da ga ljudi vole, ali dok sam razgovarao sa njegovim prijateljima, i saradnicima, nisam mogao da se otmem utisku da nije omiljen kao čovek. Ne znam kako se to dogodilo, njegovi roditelji su dobri ljudi. Sećam se i vremana kada nije bio takav, kada se smejao kao i druga deca, shvatate? Pavle ugasi opušak u mermernoj pepeljari pa raširi ruke prema meni kao da me želi zagrliti. Mi smo voljni platiti koliko god treba momče, ako treba prodaćemo vikendicu kod Mladenovca, imamo i nešto zemlje...
-Oh to nikako, odvratih već uvučen u slučaj. Moja radoznalost i životna energija tih dana bijaše na vrhuncu. Poslednje što želim je da ostanete bez zemlje svojih predaka. Ukoliko doprinesem promijeni tog stanja kod njega platiće te mi razumnu cijenu, ukoliko ne, o nda samo putne troškove kao i troškove boravka i sredstava koja nam možda budu potrebna tokom razvoja slučaja. Gospodin Pavle odahnu a zatim izvadi svoju vizit kartu.
-Mi živimo u Gadžin Hanu momče, ovo je moja adresa i telefon. Kada možemo očekivati vašu posetu?
-Oprostite na pitanju, gdje se nalazi Gadžin Han?
-U blizini Niša.
-Onda gospodine Pavle, rekoh raspoloženo, što se mene tiče već prekosjutra mogu krenuti na put, kada se vi vraćate?
-S' obzirom da sam vas pronašao, ja ću već ujutro krenuti natrag. Hvala vam neizmerno. Stisnuo mi je neobično snažno šaku i srdačno protresao ruku a zatim uđe žurno u salu hotela kao da se plaši da bih mogao promjeniti odluku.
Večera, koja je zapravo više podsjećala na koktel zabavu, bijaše priređena u Central hotelu, u samom centru Atine. Kako nisam veliki ljubitelj uštogljene situacije, nakon obavezne procedure rukovanja i doze osmijeha izađoh na balkon ne bih li udahnuo sviježeg vazduha. Tamo zatekoh postarijeg gospodina i dvije sredoviječne dame.
-Vi ste detektiv, obrati mi se bez ustezanja gospodin i otpuhnu dim prema tmurnim oblacima koji bijahu pokrili drevni grad.
-Jedna vrsta, odgovorih uz osmijeh. Odjednom stekoh utisak da je dotični u nekoj žurbi. Naravno, to je bio većim dijelom intuitivni zaključak nego što se moglo utvrditi po njegovom držanju.
-Ona zgodna dama je crnogorka, ubaci se jedna od gospođa u razgovor pokazujući polupraznom čašom prema sali hotela i mojoj prijateljici Klari, koja se osmijehivala ponesena razgovorom sa nekim azijskim diplomatom. Ona nam je rekla da ste naš čovjek i da se bavite istraživanjem natprirodnih pojava...
-Ma ostavi ga Sonja, prekide je druga dospođa, zar ne vidiš da je mladom gospodinu neprijatno?
-Naprotiv, odvratih ja pokušavajući da se ne nakašljem od dima kojim me zapuhnu gospodin. Moje ime je Milan Antonović i istraživanje natprirodnih pojava je moj hobi.
-Moje ime je Pavle, predstavi se gospodin, ovo je Sonja moja prijateljica iz Atine i njena prijateljica Jelena iz ambasade Srbije, koju sam imao čast upoznati ovde u Atini.
Nakon kraće pauze, u kojoj kao da je svako vagao sopstvene misli, njih troje očigledno razmijeniše pogledima neko prećutno značenje. Nakon toga se dvije gospođe izvinuše što moraju napustiti moje društvo. Poslije par nespretno odglumljenih osmijeha, i klimanja glavom, ostadosmo na balkonu samo gospodin Pavle i ja. Osijetih se zaista skučeno na tom prostranom balkonu. Pomislih kako sam možda uzrok nekakve neprijatnosti među njima. Tu tijeskobu prvi prekinu gospodin Pavle.
-Da li čitate momče, upita i povuče dim a zatim začkilji preko cigarilosa prema meni kao da procijenjuje odgovor prije nego ga i izgovorim.
-Kad se ima vremena....
-Da li ste upoznati sa dijelima Kafke, naglo me prekinu nedozvoljavajući da dovedem do kraja rečenicu.
-Naravno, odvratih. Pomislih kako će se ovo ipak pretvoriti u kakav-takav dijalog.
-Ja se stidim priznati, nastavi on, nisam do skoro čuo za njega. Međutim, kako se dogodio jedan nemio i posve neobičan dogadjaj u mojoj porodici, sestra mi je predočila pripovetku Preobražaj, od tog Kafke. I, to mi je predočeno kao primer kojim se jedino može porediti užas u kući moje nesrećne sestre, neka joj je Bog u pomoći...
-Čekajte, prekidoh ga ne izvinuvši se jer bijah zatečen njegovom izjavom. Pomislih kako je ipak pogriješio s' obzirom da u toj pripovjetki Kafka opisuje postupak sopstvenog preobražaja u insekt.
-Da li vi to sugerišete da se Kafkin Preobražaj dogodio u bukvalnom smislu, upitah i odložih piće plašeći se onoga što bih mogao čuti.
-Bojim se momče da ste dobro shvatili, odvrati on sniženim tonom, gotovo šapatom. Vidite, gospodja Sonja je čula za Vas i vaš hobi a ona i moja supruga su sestre. Još pre tri meseca sam planirao da se sretnem sa vama ali nismo vas mogli naći u Atini. Onda je gospođa Jelena, iz ambasade Srbije, na nekom prijemu upoznala Sonju. Pre dva dana gospođa Jelena je kontaktirala nekoga u ambasadi Crne Gore i oni su joj saopštili da ste pozvani večeras na ovu svečanonost kao i da postoji velika verovatnoća da će te doći. Ne možete ni zamisliti kako sam se obradovao kad sam vas večeras ugledao ovde. Nameravao sam vam još na samom početku prići ali Sonja je insistirala da sačekamo dok malo odmakne veče, izgovori on gotovo bez daha a zatim potegnu podugačak gutljaj pića.
-I, eto mene pred Vama, rekoh kroz osmijeh pokušavajući da unesem malo vedrosti u razgovor, dok su mi se hladni trnci peli uz kičmu. Imao sam utisak da gospodin Pavle nije baš pri čistoj svijesti ili je u najmanju ruku pijan. Kakva koincidencija, nastavih, ja sam na k raju prišao vama.
-To me je iznenadilo, moram priznati, odvrati on mršteći se od žestine koja mu je kliznula niz grlo. Opet nastade tišina.
-Dakle, upitah ja.
-Šta dakle?
-O čemu se radi, mislim, zbog čega ste me tražili i zašto se ponašate kao da otkrivate neku državnu tajnu? Ovdje ima dosta umijetnika ali je mnogo više ambasadora i diplomatskih izaslanika, možda bi neko mogao zaključiti da smo špijuni, nasmijah se usiljeno kako šala ne bi propala. Nasmija se i on iz ljubaznosti pa uzdahnu:
-Dobar smisao za humor momče, reče to na takav način da se najvjerovatnije odnosilo na suprotno od dobar. Ne znam kakva je vaša poslovna reputacija ali takođe ne znam nikoga drugoga ko se bavi tim vašim hobijem. Bojim se da nemam izbora nego da zatražim uslugu od Vas, iako mi se, da budem potpuno iskren, činite premladi za takvo nešto.
-Pa samo naprijed gospodine Pavle, slušam vas.
-Vidite, kako da kažem, moj sestrić se pretvorio u bubu.
-Izvinite, nakašljah se, ne mislite valjda doslovno?
-Da doslovno, verujte znam kako ovo zvuči i sam sam bio u čudu kad mi je sestra to prvi put saopštila, poče on da se pravda. Tutnula mi je Kafkin Preobražaj u ruke i rekla: to se desilo mome sinu! Uh, uzdahnu gospodin, to je užas momče. Taj mladić je tako divno biće, a sad, sad je zatvoren u sobi u tom telu ogavnog insekta. Niko još uvek ne zna za to u našoj familiji. Ja sam joj predlagao da pozove doktore ili policiju, uskoro će postati sumnjivo što se ne pojavljuje u javnosti znate...
-Gospodine Pavle, opet ga prekinuh, ako je to što tvrdite sve tačno, ne vidim kako bih ja mogao tu pomoći. To bi prije mogao biti slučaj za nekakvog genetskog inžinjera ili možda za čitav tim naučnika iz svih oblasti, odvratih ja zapanjeno ubijeđen da je pijan.
-Momče moja sestra veruje da je to delo nekakve egipatske magije a ja mislim da ona ne može biti u tom pogledu daleko od i stine, ako ne Egipatska a ono u najmanju ruku Afrička.
-Oh čekajte, to je veoma širok pojam. Šta vas navodi na taj zaključak?
-Njegova soba je puna egipatskih figura i kojekakvih afričkih drangulija. To je sve unešeno u kuću u relativno kratkom roku, prije nego se desila ta, kako da kažem, ta promena kod njega. Mi se nadamo da će te nam pomoći, molim vas.
Nakon što je pomenuo egipatsku magiju i afričke artifekte, počeh slutiti kako možda i nije pijan. U teoriji mi bijahu poznati neki rituali u kojima se subjekt navodno dovodi u stanje transformacije. Naravno, nikada ne bijah svjedočio takom nečem a još manje sam bio spreman da povijerujem kako se čovjek može doslovno preobraziti u insekt.
-Ne znam da li mogu pomoći, rekoh oprezno. Mogao bih istražiti kako je došlo do tog stanja ali ne mogu da predvidim čemu to može odvesti. Čime se bavi vaš sestrić?
-On je pisac, međutim, Mara kaže da nije imao uspeha u tome. Poznatiji je po uređivanju tuđeg stvaralaštva. Kažu da je pisao i kritike za neke pisce, al' ja se u to ne razumem baš gospodine Antonoviću. Tu zastade i zagleda se u svijetla grada sa sijetom u očima.
-Molim vas nastavite, podržah ga odlučan da čujem što više detalja prije nego donesem sud o tome da li treba da slučaj uzmem za ozbiljno.
-On je bio dobro dete, ali moja sestra kaže da se promenio. Kaže da je postao cinik. Pokojni pop Milisav, naš sveštenik i prijatelj, je govorio da cinizam rađa gordost. Nek' Bog 'prosti gordost je smrtni greh sine. Nije čudo, gordost ide pod ruku sa zavišću a to je veoma opasna emocija, razara dušu, izvrće čoveka, menja čitav njegov život. Volio bih da verujem da ga ljudi vole, ali dok sam razgovarao sa njegovim prijateljima, i saradnicima, nisam mogao da se otmem utisku da nije omiljen kao čovek. Ne znam kako se to dogodilo, njegovi roditelji su dobri ljudi. Sećam se i vremana kada nije bio takav, kada se smejao kao i druga deca, shvatate? Pavle ugasi opušak u mermernoj pepeljari pa raširi ruke prema meni kao da me želi zagrliti. Mi smo voljni platiti koliko god treba momče, ako treba prodaćemo vikendicu kod Mladenovca, imamo i nešto zemlje...
-Oh to nikako, odvratih već uvučen u slučaj. Moja radoznalost i životna energija tih dana bijaše na vrhuncu. Poslednje što želim je da ostanete bez zemlje svojih predaka. Ukoliko doprinesem promijeni tog stanja kod njega platiće te mi razumnu cijenu, ukoliko ne, o nda samo putne troškove kao i troškove boravka i sredstava koja nam možda budu potrebna tokom razvoja slučaja. Gospodin Pavle odahnu a zatim izvadi svoju vizit kartu.
-Mi živimo u Gadžin Hanu momče, ovo je moja adresa i telefon. Kada možemo očekivati vašu posetu?
-Oprostite na pitanju, gdje se nalazi Gadžin Han?
-U blizini Niša.
-Onda gospodine Pavle, rekoh raspoloženo, što se mene tiče već prekosjutra mogu krenuti na put, kada se vi vraćate?
-S' obzirom da sam vas pronašao, ja ću već ujutro krenuti natrag. Hvala vam neizmerno. Stisnuo mi je neobično snažno šaku i srdačno protresao ruku a zatim uđe žurno u salu hotela kao da se plaši da bih mogao promjeniti odluku.
Sledeći dan sam već tragao za bilo čim što je pominjalo prebražaj čovijeka u insekt. Na internetu nije bilo ničega izvan fantastičnih priča tako da sam otišao u javnu biblioteku koja je pohranjivala spise iz antičkog perioda pa d o danas. Oni najstariji bijahu prepisani u kompijuterske fajlove. Najbolje kod toga je što su svi bili potpuno dostupni javnosti. Nakon par sati preturanja po fajlovima naiđoh na fotografiju papirusa a pored njega tekstualno bijaše prevod na savremeni grčki i engleski. Dokument se odnosio na Skarabeus bubu, poznati mitološki insekt drevnog Egipta.
U fusnoti je pisalo kako je tekst drevna kletva sveštenika boga sunca Amon Ra, kojom se pokreće promjena u bubu Scarabeus tj. u bubu Balegara, ime pod kojim je taj insekt poznat u našem narodu.To je bolan proces, u kojem se čovjek, koji je svijestan svog zlog dijela prema suštini i svijetlu Amona Ra, mijenja u nižu životnu formu. Tekst je dalje u nastavku govorio o ranojutarnjoj manifestaciji preobražaja kroz Khperi, koji gura Sunce preko neba, kao analogiji bube Balegara koja valja lopticu izmeta po zemlji. U samom dnu dokumenta se navodio proces kojim se transformacija mogla okončati ali taj dio je tek trebalo prevesti. Zaključivši da sam uskraćen za najvažniju informaciju pozvah jednog od bibliotekara i skrenuh mu pažnju na nedovršen prevod dokumenta. On uze moj broj telefona i reče da će još danas potražiti ostatak teksta te se izvinu kroz nekakvo mumlavo objašnjenje kako nemaju dovoljno sredstava za brže prevođenje i kako građa koju tražim spada u sporedno. Nakon mog klimanja glavom mumlanje utihnu i on usmjeri pažnju na neke naslove u sporednoj polici. Uslikah telefonom crtež bube Balegara te fotografiju poslah na broj gospodina Pavla. Dok sam izlazio iz biblioteke zazvoni mi telefon. Bio je to Pavle a po glasu se moglo zaključiti da je uznemiren, ali i pun nade.
-To je to momče! Tačno u to stvorenje se pretvorio, kako ste znali, da li ste našli lek?
-Ništa još ne mogu da tvrdim gospodine Pavle, odvratih hladno ne želeći da podgrijavam njegove nade. Da li ste stigli kući, upitah u želji da promijenim temu.
-Da, da tu sam kod sestre, ona je srećna zbog našeg susreta i željno vas očekuje sutra. Vi dolazite zar ne? Još jednom potvrdih da dolazim i zatim prekinuh vezu.
Granicu Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije i Srbije sam prešao oko četrnaest časova narednog dana a u Nišu sam bio već oko sedamnaest. Pavle me čekao na dogovorenoj adresi a zatim se zaputismo njegovim automobilom prema Gadžin Hanu i kući njegove sestre. Nakon kraće vožnje, koja je uglavnom protekla u tišini, zaustavismo se u dvorištu prostrane kuće. Pred nas izađe, da nas dočeka, sredoviječna žena sa maskom bola na licu.
-Da li je to on, upita pokazujući nepovjerljivo glavom prema meni.
-Jeste Maro, žurno odvrati gospodin Pavle brišući u grču nervoze znojave dlanove od somotske pantalone.
-Mlad je Pavle...
-Gospođo Maro moje ime je Milan Antonović, prekinuh je, došao sam na poziv vašeg brata gospodina Pavla.
-Uđi sine, odvrati ona, oprosti mi nije ni čudo, uđi, ponovi i pokaza rukom prema vratima.
Na ulazu me dočeka prijatan miris domaćeg hljeba koji tek bijaše izvađen iz šporeta. Crijeva mi zapjevaše posjećajući me da odavno nisam jeo. Uđoh u dnevni boravak i sijedoh na ponuđenu stolicu. Pavle i Mara izađoše na kratko. Čuo sam kako se raspravljaju oko nečega u hodniku a onda se vratiše u dnevni boravak. Uskoro smo sjedili za stolom sa usiljenim osmjesima. Vidjeći očaj na njenom licu odlučih da ne tražim nikakav novac kao naknadu, čak ni putne troškove. Pavle zausti nešto da kaže ali Mara podiže ruku te on promijeni odluku i samo se nakašlja.
-Hoćeš da ga vidiš sine, upita me ona a donja usna joj zadrhta. Klimnuh glavom i ustadoh iz stolice te se zaputih za njom kroz hodnik. Kad otvori vrata od sobe primijetih da ćebe bijaše navučeno preko prozora. Ona upali svijetlo i nešto zagreba u uglu obarajući knjige sa police. Uđoh unutra tražeći pogledom izvor tog zvuka a onda ga i ugledah. Bijaše to najveći primjerak bube Balegara koji sam ikada vidio. Njegova veličina u prirodi nije prelazila dva centimentra ali ovaj primjerak, koji je pokušao da se uvuče pod gomilu knjiga, bijaše veliki poput domaće mačke. Iz šoka me prenu gospodin Pavle koji uđe u sobu sa dugačkim račvastim štapom. On odgurnu knjige jednu po jednu namijeravajući da ga u dograbi račvastim dijelom štapa. Poslednja, poveća knjiga tvrdih korica, se prilikom pada otvorila tako da je stajala na ovorenim stranicama poput šiljatog luka, pod kojom se mutant krio. Gospodin Pavle naposlijetku i nju odgurnu štapom. Primjetih da to bijaše primjerak Lafkravtovog Nekronomikona. U tom trenutku gnusni mutant ostade bez zaklona, Mara zaplaka a Pavle uspje račvastim dijelom da okrene stvorenje na leđa te da ga pritisne tako da se nije moglo izvući iz stiska. Kiseli sadžaj želudca mi zapara ždrijelo i jedva uspjeh snagom volje da obuzdam nagon za povraćanje. Na tom skarednom insektoidnom tijelu opazih malu ljudsku glavu, ne veću od nokta na palcu. Stvorenje je kolutalo i žmirkalo okicama, njegov obli nabubreni nosić trzao se poput zečijeg nosa. Svojim tankim nogicama dograbi račvu Pavlovog štapa u težnji da se izvuče. Nakon što ga osmotrih izbliza gospodin Pavle podignu štap i oslobodi ga a on se hitro okrenu i odbaulja u ugao gdje je bila poveća loptica izmeta, te se postavi između nje i nas, kao da je želi zaštititi. Prednjim nogama poče grebuckati baš kao što bi razjaren bik nogom razgrnuo zemlju u stavu spremnom za borbu. Od tog grebuckanja njegovih nogu podiđe me jeza.
-Oh sine, pomozi ako znaš kako, prošaputa očajna Mara a onda se zagrcnu od plača i izađe iz sobe.
- Gospodine Pavle molim vas da mi date na uvid njegove radove kao i bilo kakve čudne artifekte ako ih je posijedovao i bilo šta drugo što smatrate da bi nam moglo biti od koristi u ovom slučaju, rekoh zbunjeno te još jedno vrijeme posmatrah gnusno biće u uglu a zatim izađoh. Mara je stajala na ulazu u kuhinju i brisala lice bijelom maramicom. Izgledalo je kao da se malo povratila. Ponudi mi kafu i ja prihvatih. U dnevnom boravku sijedoh za sto. Kafa uskoro stiže a ubrzo i gospodin Pavle sa povećom torbom. Osjetih krivicu jer su oboje izgledali poput ljudi koji imaju puno povjerenje u mene a ja još uvijek nisam znao šta da radim. Pavle izvadi nekoliko knjiga i položi ih na sto a za njima i poređa i par drvenih figurica očigledno povezanih sa egipatskom kulturom. Nakon toga zatvori torbu ali prije nego što je to učinio primjetih da u njoj ima još nečega.
-Da li je to sve, upitah. Gospodin Pavle upitno pogleda Maru a ona klimnu glavom i pokri usta maramicom. On zatim iz torbe izvadi glavu plastične lutke, koja bijaše našminkana tako da je sugerisala na obezglavljenu osobu koja je prošla kroz torturu. Nakon nje na sto stavi jedan broš sa crtanim likom Beti Bup i mrežaste najlon čarape.
-Šta je ovo, upitah u čudu.
-Ne znam da li o vo može ikako pomoći, odvrati on, ali Mara kaže da je on odrastao uz ove, kako da kažem, te stvari. Pogledah prema Mari a ona klimnu glavom i zagleda se nekud u prazno prema zidu. Najednom se začu grebuckanje iz susjedne sobe i na tren svo troje zaustavismo dah.
-Mislim da nam to neće biti potrebno gospodine Pavle, rekoh nakon pauze a zatim otpih gutljaj tople domaće kafe. Pavle ode da provjeri u kakvom je stanju stvorenje a zatim se vrati i reče kako mutant neprestalno pokušava da uđe u neku pukotinu koja je veoma mala u poređenju sa proporcijama njegovog tijela. Kako je vrijeme prolazilo odlučih da im saopštim kako namjeravam zanoćiti u toj kući. Na sreću prije nego sam to i saopštio u telefon mi stiže poruka koja unese novu nadu u čamotnu atmosferu. Pošiljalac bijaše bibliotekar iz Atine. U poruci je pisao ostatak prevoda, onaj dio koji se odnosi na sam preobražaj. U njemu su se pominjala dva banalna elementa uz pomoć kojih se, sudeći po drevnom tekstu, moglo uticati na transformaciju. Recept je zahtjevao dio žrtvinog tijela, parče kože ili nekoliko vlasi kose nesrećne žrtve, kao i topli pepeo drveta. Ta dva sastojka je trebalo pomješati i posuti po Balegaru. Bibliotekar je još uz pozdrave na kraju poruke zaključio kako taj tekst ima samo simbolično značenje. Ja ga prenesoh doslovno oboma. Mara se hitro diže sa stolice i izađe iz dnevnog boravka a zatim se uskoro i vrati noseći plavu kutijicu od nakita iz koje izvadi mliječni sekutić.
-Ovo je njegov prvi mlečni zub, sačuvali smo ga za uspomu. Nisam mogla ni u najluđim snovima zamisliti da će mi trebati za ovako nešto, reče žena potreseno pa ga spusti na sto.
Pod mermernim tučkom smrvismo sijekutić gotovo u prah te ga pomiješasmo sa malo pepela iz šporeta. Kad miješavina bi spremna ne čekasmo ni trena već, u želji da što prije okončamo patnje nesrećnog stvorenja, sve troje se zaputismo u sobu. Ugledavši nas, Balegar zagreba nožicama u pokušaju da se uvuče u pukotinu, ne deblju od prsta, između pločica. Pavle dograbi ponovo onaj isti štap i pokuša njime dosegnuti nesrećnog mutanta. Stvorenje se izvi u stranu pa prebaulja iznenađujuće brzo na drugi kraj sobe i pokuša da se uspenje uz zid, poput pauka. Međutim, bijaše to bezuspiješan manevar jer ga je sopstvena težina preturila na leđa. Ljudsko lice se gnusno izvi u grimasu a nogice počeše panično mahati u vazduhu dok je očigledno okušavalo da se okrene na stomak. Osijetih sažaljenje gledajući tu grčevitu borbu za opstankom. Priđoh mu u dva koraka i posuh miješavinu sijekutića i pepela po njemu. U prvi mah ništa se ne dogodi. Kad pomislih kako se ništa neće ni dogoditi Balegar ispusti oštar piskutav glas za kojim uslijedi nekakvo šištanje od kojeg sve troje ustuknusmo natrag. U taj mah stvorenje uspje da se okrene na stomak pa se otrese kao što bi učinio pas ili mačka kad izađu iz vode. Nas troje ustuknusmo prema izlazu sobe. U tom ishitrenom povlačenju gospodin Pavle stopalom zakači nogaru od stola pa se uhvati za stolicu ne bi li sačuvao ravnotežu. Po podu se prosuše papiri na kojima je nesrećno stvorenje, za svoga ljudskog života pisalo. Neprijatan miris ispuni sobu a zatim i nekakva teška izmglica isparenja se podiže sa mutantovog tijela, koji pred našim očima, poče polagano da se smanjuje. Držim da je piskutav zvuk, koje je ono tom prilikom ispuštalo, mogao biti samo rezultat unutrašnje patnje i bola kroz koji je prolazilo. Bijaše to teška scena koja jedino po gadosti bijaše veća od svog fenomena. Mara ponovo briznu u plač, njeno tijelo klonu te je nas dvojica uzesmo ispod ruku u namjeri da je povedemo do kupatila da se umije. Uplakana žena se uskoro pribra toliko da smo nas dvojica mogli da se vratimo u sobu. Ono što tamo zatekosmo zauvijek će ostati u mom sijećanju kao podsijetnik na to kolika je privilegija biti čovijek. Naime, od mutanta ne bi ni traga ni glasa. Tanka linija, trag loptice izmeta, protezala se od suprotnog ugla sobe pa sve do pukotine u zidu ostavljajući braon potpis na razasutim rukopisima njegove književne kritike.
-To je to momče! Tačno u to stvorenje se pretvorio, kako ste znali, da li ste našli lek?
-Ništa još ne mogu da tvrdim gospodine Pavle, odvratih hladno ne želeći da podgrijavam njegove nade. Da li ste stigli kući, upitah u želji da promijenim temu.
-Da, da tu sam kod sestre, ona je srećna zbog našeg susreta i željno vas očekuje sutra. Vi dolazite zar ne? Još jednom potvrdih da dolazim i zatim prekinuh vezu.
Granicu Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije i Srbije sam prešao oko četrnaest časova narednog dana a u Nišu sam bio već oko sedamnaest. Pavle me čekao na dogovorenoj adresi a zatim se zaputismo njegovim automobilom prema Gadžin Hanu i kući njegove sestre. Nakon kraće vožnje, koja je uglavnom protekla u tišini, zaustavismo se u dvorištu prostrane kuće. Pred nas izađe, da nas dočeka, sredoviječna žena sa maskom bola na licu.
-Da li je to on, upita pokazujući nepovjerljivo glavom prema meni.
-Jeste Maro, žurno odvrati gospodin Pavle brišući u grču nervoze znojave dlanove od somotske pantalone.
-Mlad je Pavle...
-Gospođo Maro moje ime je Milan Antonović, prekinuh je, došao sam na poziv vašeg brata gospodina Pavla.
-Uđi sine, odvrati ona, oprosti mi nije ni čudo, uđi, ponovi i pokaza rukom prema vratima.
Na ulazu me dočeka prijatan miris domaćeg hljeba koji tek bijaše izvađen iz šporeta. Crijeva mi zapjevaše posjećajući me da odavno nisam jeo. Uđoh u dnevni boravak i sijedoh na ponuđenu stolicu. Pavle i Mara izađoše na kratko. Čuo sam kako se raspravljaju oko nečega u hodniku a onda se vratiše u dnevni boravak. Uskoro smo sjedili za stolom sa usiljenim osmjesima. Vidjeći očaj na njenom licu odlučih da ne tražim nikakav novac kao naknadu, čak ni putne troškove. Pavle zausti nešto da kaže ali Mara podiže ruku te on promijeni odluku i samo se nakašlja.
-Hoćeš da ga vidiš sine, upita me ona a donja usna joj zadrhta. Klimnuh glavom i ustadoh iz stolice te se zaputih za njom kroz hodnik. Kad otvori vrata od sobe primijetih da ćebe bijaše navučeno preko prozora. Ona upali svijetlo i nešto zagreba u uglu obarajući knjige sa police. Uđoh unutra tražeći pogledom izvor tog zvuka a onda ga i ugledah. Bijaše to najveći primjerak bube Balegara koji sam ikada vidio. Njegova veličina u prirodi nije prelazila dva centimentra ali ovaj primjerak, koji je pokušao da se uvuče pod gomilu knjiga, bijaše veliki poput domaće mačke. Iz šoka me prenu gospodin Pavle koji uđe u sobu sa dugačkim račvastim štapom. On odgurnu knjige jednu po jednu namijeravajući da ga u dograbi račvastim dijelom štapa. Poslednja, poveća knjiga tvrdih korica, se prilikom pada otvorila tako da je stajala na ovorenim stranicama poput šiljatog luka, pod kojom se mutant krio. Gospodin Pavle naposlijetku i nju odgurnu štapom. Primjetih da to bijaše primjerak Lafkravtovog Nekronomikona. U tom trenutku gnusni mutant ostade bez zaklona, Mara zaplaka a Pavle uspje račvastim dijelom da okrene stvorenje na leđa te da ga pritisne tako da se nije moglo izvući iz stiska. Kiseli sadžaj želudca mi zapara ždrijelo i jedva uspjeh snagom volje da obuzdam nagon za povraćanje. Na tom skarednom insektoidnom tijelu opazih malu ljudsku glavu, ne veću od nokta na palcu. Stvorenje je kolutalo i žmirkalo okicama, njegov obli nabubreni nosić trzao se poput zečijeg nosa. Svojim tankim nogicama dograbi račvu Pavlovog štapa u težnji da se izvuče. Nakon što ga osmotrih izbliza gospodin Pavle podignu štap i oslobodi ga a on se hitro okrenu i odbaulja u ugao gdje je bila poveća loptica izmeta, te se postavi između nje i nas, kao da je želi zaštititi. Prednjim nogama poče grebuckati baš kao što bi razjaren bik nogom razgrnuo zemlju u stavu spremnom za borbu. Od tog grebuckanja njegovih nogu podiđe me jeza.
-Oh sine, pomozi ako znaš kako, prošaputa očajna Mara a onda se zagrcnu od plača i izađe iz sobe.
- Gospodine Pavle molim vas da mi date na uvid njegove radove kao i bilo kakve čudne artifekte ako ih je posijedovao i bilo šta drugo što smatrate da bi nam moglo biti od koristi u ovom slučaju, rekoh zbunjeno te još jedno vrijeme posmatrah gnusno biće u uglu a zatim izađoh. Mara je stajala na ulazu u kuhinju i brisala lice bijelom maramicom. Izgledalo je kao da se malo povratila. Ponudi mi kafu i ja prihvatih. U dnevnom boravku sijedoh za sto. Kafa uskoro stiže a ubrzo i gospodin Pavle sa povećom torbom. Osjetih krivicu jer su oboje izgledali poput ljudi koji imaju puno povjerenje u mene a ja još uvijek nisam znao šta da radim. Pavle izvadi nekoliko knjiga i položi ih na sto a za njima i poređa i par drvenih figurica očigledno povezanih sa egipatskom kulturom. Nakon toga zatvori torbu ali prije nego što je to učinio primjetih da u njoj ima još nečega.
-Da li je to sve, upitah. Gospodin Pavle upitno pogleda Maru a ona klimnu glavom i pokri usta maramicom. On zatim iz torbe izvadi glavu plastične lutke, koja bijaše našminkana tako da je sugerisala na obezglavljenu osobu koja je prošla kroz torturu. Nakon nje na sto stavi jedan broš sa crtanim likom Beti Bup i mrežaste najlon čarape.
-Šta je ovo, upitah u čudu.
-Ne znam da li o vo može ikako pomoći, odvrati on, ali Mara kaže da je on odrastao uz ove, kako da kažem, te stvari. Pogledah prema Mari a ona klimnu glavom i zagleda se nekud u prazno prema zidu. Najednom se začu grebuckanje iz susjedne sobe i na tren svo troje zaustavismo dah.
-Mislim da nam to neće biti potrebno gospodine Pavle, rekoh nakon pauze a zatim otpih gutljaj tople domaće kafe. Pavle ode da provjeri u kakvom je stanju stvorenje a zatim se vrati i reče kako mutant neprestalno pokušava da uđe u neku pukotinu koja je veoma mala u poređenju sa proporcijama njegovog tijela. Kako je vrijeme prolazilo odlučih da im saopštim kako namjeravam zanoćiti u toj kući. Na sreću prije nego sam to i saopštio u telefon mi stiže poruka koja unese novu nadu u čamotnu atmosferu. Pošiljalac bijaše bibliotekar iz Atine. U poruci je pisao ostatak prevoda, onaj dio koji se odnosi na sam preobražaj. U njemu su se pominjala dva banalna elementa uz pomoć kojih se, sudeći po drevnom tekstu, moglo uticati na transformaciju. Recept je zahtjevao dio žrtvinog tijela, parče kože ili nekoliko vlasi kose nesrećne žrtve, kao i topli pepeo drveta. Ta dva sastojka je trebalo pomješati i posuti po Balegaru. Bibliotekar je još uz pozdrave na kraju poruke zaključio kako taj tekst ima samo simbolično značenje. Ja ga prenesoh doslovno oboma. Mara se hitro diže sa stolice i izađe iz dnevnog boravka a zatim se uskoro i vrati noseći plavu kutijicu od nakita iz koje izvadi mliječni sekutić.
-Ovo je njegov prvi mlečni zub, sačuvali smo ga za uspomu. Nisam mogla ni u najluđim snovima zamisliti da će mi trebati za ovako nešto, reče žena potreseno pa ga spusti na sto.
Pod mermernim tučkom smrvismo sijekutić gotovo u prah te ga pomiješasmo sa malo pepela iz šporeta. Kad miješavina bi spremna ne čekasmo ni trena već, u želji da što prije okončamo patnje nesrećnog stvorenja, sve troje se zaputismo u sobu. Ugledavši nas, Balegar zagreba nožicama u pokušaju da se uvuče u pukotinu, ne deblju od prsta, između pločica. Pavle dograbi ponovo onaj isti štap i pokuša njime dosegnuti nesrećnog mutanta. Stvorenje se izvi u stranu pa prebaulja iznenađujuće brzo na drugi kraj sobe i pokuša da se uspenje uz zid, poput pauka. Međutim, bijaše to bezuspiješan manevar jer ga je sopstvena težina preturila na leđa. Ljudsko lice se gnusno izvi u grimasu a nogice počeše panično mahati u vazduhu dok je očigledno okušavalo da se okrene na stomak. Osijetih sažaljenje gledajući tu grčevitu borbu za opstankom. Priđoh mu u dva koraka i posuh miješavinu sijekutića i pepela po njemu. U prvi mah ništa se ne dogodi. Kad pomislih kako se ništa neće ni dogoditi Balegar ispusti oštar piskutav glas za kojim uslijedi nekakvo šištanje od kojeg sve troje ustuknusmo natrag. U taj mah stvorenje uspje da se okrene na stomak pa se otrese kao što bi učinio pas ili mačka kad izađu iz vode. Nas troje ustuknusmo prema izlazu sobe. U tom ishitrenom povlačenju gospodin Pavle stopalom zakači nogaru od stola pa se uhvati za stolicu ne bi li sačuvao ravnotežu. Po podu se prosuše papiri na kojima je nesrećno stvorenje, za svoga ljudskog života pisalo. Neprijatan miris ispuni sobu a zatim i nekakva teška izmglica isparenja se podiže sa mutantovog tijela, koji pred našim očima, poče polagano da se smanjuje. Držim da je piskutav zvuk, koje je ono tom prilikom ispuštalo, mogao biti samo rezultat unutrašnje patnje i bola kroz koji je prolazilo. Bijaše to teška scena koja jedino po gadosti bijaše veća od svog fenomena. Mara ponovo briznu u plač, njeno tijelo klonu te je nas dvojica uzesmo ispod ruku u namjeri da je povedemo do kupatila da se umije. Uplakana žena se uskoro pribra toliko da smo nas dvojica mogli da se vratimo u sobu. Ono što tamo zatekosmo zauvijek će ostati u mom sijećanju kao podsijetnik na to kolika je privilegija biti čovijek. Naime, od mutanta ne bi ni traga ni glasa. Tanka linija, trag loptice izmeta, protezala se od suprotnog ugla sobe pa sve do pukotine u zidu ostavljajući braon potpis na razasutim rukopisima njegove književne kritike.