Slučajna poezija
OPROST
Ništa nije bolnije ni veće, od oprosta. Kad se bijes s' tišinom isprepleće, tu se dijelimo, na male i najveće, na bogove i zvijeri. copyright © Milovan Lalović 2010. IMA JEDNA ULICA
Ima jedna ulica nije važno gdje, u njoj su čempresi i osmjeh bez kraja, trag mirisa mastila i prstohvat nje, na hartiji, u kapi čaja. Ima jedna ulica, njena i moja, u njoj osmjeh beskrajno traje, vesela lica i radost koja, na pregršt se drugom čovjeku daje. Ima jedna ulica, al' pomislićeš svašta, da nema takvih i ne zborim pravo, samo smiješna šala, uvrnuta mašta, pomislićeš možda kako nisam zdravo. copyright © Milovan Lalović 2010. PRIVIDI
Niz obline tvoje nacrtaću skicu, požuda s' moralom noćas kao da je, priviđenje s' crnim povezom na licu, što na slijepo maršira kroz tvoje odaje. Svuda oko nas se ispreplela tama, to u tami orgijaju pijani bogovi, tvoj trenutak predaje ja crtam po nama, dok na čelu rastu mi čelični rogovi. Niz obline tvoje nacrtaću skicu, sve što blud od bluda ište pisaće na tebi, prividi sa crnim povezom na licu, da se po tvom tijelu izgubili ne bi. copyright © Milovan Lalović 2010. JUTROS
Jutros vrh stogova ružnih pahulje izvode premet u zraku, brišu tragove koraka tužnih, zamrzlom čipkom na sokaku. Dah su sledile na usnama bludnice, tu na sred sela, kraj naše česme, i smrznu s njim pogled, njen pogled svetice, na barjaku sleđenih svat’a bez pjesme. Zanijemiše sijede seoske glave, sa neba se proli ledena kiša, prestaše iza i trube da slave, posute skramom ledenog pliša. Gavran sa krova oglasi se prvi, naricaljka tada zamijeni pjesme, uz njih i topot kapljica krvi, u korito puno, kraj stare česme. copyright © Milovan Lalović 2010. |
ZVIJER
Noć se sporo razvlači venama, mastiljavom tamom kupa stare slutnje, kažnjava ih redom strogim anatemama, zalazi u neizvjesnu esenciju šutnje. Dok koraci gužvaju vijekove niz ulicu, na licima prolaznika tražim razumjenje, za dvojnika svoga, drevnog lutalicu, što mi nosi tijelo, što mi nosi mnjenje. Iza ugla vaskrsnuću instinkte u bdenja, pročitaću na licima prolaznika mapu, dok u šapu vučju šaka mi se mijenja, pokušaću sakriti od njih tu etapu. Bjesovi će moji mjesec noćas gristi, crne slutnje sapliću čovjeka u meni, smješkaju se umišljeni vrači i sofisti, dok ja tražim signal, neki bezimeni. Vrijeme me ne dotiče, bivstvovanje traje, očnjaci mi rastu i sve mi se muti, monolog ili dijalog, ni sam ne znam šta je, doziva me puni mjesec što se gore žuti. Zadnje slutnje koje dosegnuti mogu, poniženo mole da promjenim smjer prepuštam se mastiljavom tamnom epilogu, i zavijam ka mjesecu kao divlja zvijer. copyright © Milovan Lalović 2010. KITNJASTI MANIR
Bijelim drumom klacka kočija, za njom trče jezuške iz snijega, vidi rijeku - danas je drugačija, kači sante leda podno brijega. Ne sklanjaj pahulje sa lica anđele, nek' za nama okreću se ljudi, promrzli će trag, te male sandale, k'o zavijetni pečat da ih sludi. Idila je danas čitav kraj posvetila, renesansnom kitnjastom maniru, prilažem ti srce k'o srazmjeru, kao zlatni presijek na papiru. copyright © Milovan Lalović 2010. JAHANJE U MRAKU
Stiže zora Mijesec je ispijen, gola krotiš oblake zauzdane snažno, sa usana kapljem ti, tobom sav opijen, i sakupljam mladeže niz tijelo ti vlažno. Trzaju se preko neba tvoji bokovi, trzajima gužvaš mokre čaršafe pod nama, pustio sam blud sa lanca, da te ulovi, i prinese kao žrtvu ispred moga hrama. Uzdrhtalim tvojim dahom duša mi se hrani, jezicima ostaljaš potpis po stomaku, nema vojske koja će bedem da odbrani, dok si ti u napadu, jašući u mraku. Impresije noktima ostavljaš niz bedra, umorna od bitke gledaš kako stojim, puca zora nebesima, krvava i vedra, dok pred noge padaš gola totemima mojim. copyright © Milovan Lalović 2010. |
KRAJ
Curi niz oblake srebrni sjaj, ja gledam u lišće - ti ćutiš, niz prozor mutni se izli sav čaj - to dolazi kraj, al' ne slutiš. Pamuk nebom koluta modar, ledne ruke pod pazuh mi stišće, munja kruniše na tronu oktobar - a ne čuh ništa, sem lišće. Pokrile pejzaž tanane slutnje, zbog njih niz obraze sliva se čaj, vijore logikom šarene ćutnje - i zato ćutim, zato je kraj. Munje me uopšte ne brinu, spreman sam - korak mi lagan, nek' gromovi vrisnu i napadnu! Ja ćutim i čekam uragan. copyright © Milovan Lalović, 2010. VRBE
Opet mi drhte čvornate grane, silna je voda što razdvaja nas, čeznem da spojim suprotne strane, čeznem za vjetrom da čujem ti glas. Žilom te tražim svojom najdebljom, prepleo bih s' tobom korijen u vodi, pravio kalem duboko pod zemljom, iz kojeg će mladica nova da rodi. Ali ne mogu, struja je brza! Nikada uspjeti neću u tome, mlade mi žile čupa i trza, dok kamenje valja po koritu svome. copyright © Milovan Lalović, 2010 TI I JA
Večeras nosi bisere u kosi, miriše mi more sa tvoga tijemena, dok se ljubimo na klupi bosi, imamo vremena... Za sve. Samo reci da me voliš, jer polazi galija, a na njoj ti i ja. O, nemoj da se bojiš, to je magija - Za nas. Pjeniće vali na pučini, ali ako me voliš samo! Srećnom ću da te učinim, jer ne znaju oni šta mi znamo... Samo mi. Večeras nosi u kosi cvijetove, a ja ću šešir nataći, daleke sada svijetove, ti i ja ćemo obići, T i i ja. copyright © Milovan Lalović 2010. STARI SAT
Zaplelo se u kazaljke nekoliko želja, nestvarne i usnule niz brojčanik krivi, kikotavi osmjeh klovnovskog veselja budi ih sa vremenom, da u njima živim. One vrijeme koče, da mi mijesta pruže, da olovkom novu minutu zahvatim, tik-taka sve o tebi kazaljke mi kruže, a ja sve sa vremenom da te opet shvatim. Starim satom plešu, novi krug sad bude, svo vrijeme se uvrće s brojeva i snova, uvrćem se i ja, to ti pjesmu pišem, plešem da prokrvare ova bosa slova. copyright © Milovan Lalović 2010. |