MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Vilinsko kolo

Picture
vojica   Slovena   su  sijedila   u  visokoj  travi  i  skriveni  od pogleda  osmatrali  raskršće  puta  koji  je dolazio od rimske utvrde.  Bijahu   otposlati   iz   gradišta   kako   bi   prebrojali rimsku  četu  koja  je patrolirala drumom. Podne je prošlo, a drum je i dalje bio pust.  Kako  im postade dosadno, počeše da   razgovaraju ne  obazirući  se   na   opasnost   da  budu otkriveni.   Čauš,  nizak, duge crne kose i mišićavog tijela je insistirao  da ga Svarun zove  imenom  umijesto  št o mu  je prišivao    raznorazne   pogrdne   nadimke.  Ti   nadimci   su ismijavali  Čauševu  tvrdnju  da su ga presrele vile i da je jedva živu glavu spasio. Svarun, plaćat i  visok  mladić,  duge  plave  kose  odluči  da ne zadirkuje Čauša, namrgodi se pa čupnu travku.
    „Dobro  Čauše,  ako je to istina kaži mi, pobratime, gdje je to mijesto da pođem i ja tamo i sam se uvijerim u to što govoriš.”
    „Ostavi se toga, Svarune, položio sam zavjet da neću otkriti, inače bi umro strašnim načinom.”
    „Nećeš  da  kažeš  zato  što  tako  mijesto  ni  ne  postoji, mnogo si slušao Stanimirovih priča.”
    „Stanimir  ne  pogibe, Svarune, slučajno, poginuo je jer je meni otkrio to mijesto i sam prekršio zavijet,  kamo  sreće  da  mi  nikad  nije  ni  rekao  za  nj’.”
    „Možda  je  poginuo,  jer  nikad  nije  znao dobro da jaše bez sedla, pogotovo onak’og dorata.”
    „Pao  je  baš  u  onaj  ma’  kad  mi  je  rekao  za  to  mijesto,  kažem  ti  bez  šale.”
    „I išo' si da provijeriš?”
    „Jesam.”
    „I bilo vila?”
    „Bilo ih je i nikad više ne ponovilo se.”
    „Što ne dograbi koju, Čauše-vilinkralju?”
    „Eto, nisam ti trebo ni govoriti, da sam znao da si takav, vala i ne bi.”
    „Reci mi, jesu l’ čemu Čauše?”
    „Ostavi se toga, obraza ti!”
    Dok  su  se  njih  dvojica  sve glasnije došaptavali, drumom se začuše koraci rimske izvidnice. Svarun  ih  je  prvi  začuo,  te  dade  znak  Čaušu  da  ćuti, pa obojica izviriše oprezno. Ne prođe mnogo,  na  drumu  ispod  njih  pojavi  se  desetak  oklopljenih rimskih vojnika koji su se kretali u koloni  po  dvojica.   Pred  njima,  na  šarenom  konju,  jahaše  vođa čete. Njegov kožni oklop, na kojem  su  bili  izvajani  mišići  kako  bi  ga  učinjeli  krupnijim,  zapade  Svarunu  za  oko.
    „Kad  ih  napadnemo  onaj  je  moj, čuješ li Čauše, ako bi te žar borbe donio pred njega, udri u glavu  pobratime,  nemoj  u  oklop  d a ga  ne  oštetiš.”
    Iznenada   se   začu   prasak  suve  grane  iza  njih  i  oni  se  latiše  svojih  siječiva,  ali  bijaše kasno.   Pet  Rimljana  ih  gledaše  preko  zategnutih  strijela  na  svega  pa r koraka   razdaljine. Najkrupniji  od  njih  zviznu  te  oni  na  drumu  skrenuše sa puta i ubrzo ih opkoliše.
    „Eto  za   sve  je   kriva  naša   priča  i   tvoje  vile”,   procijedi  Svarun   očajno   kroz  zube  pa pogleda oštro u rimskog vođu, koji ih je posmatrao sa konja i izdavao naredbe na nerazumljivom jeziku.   Obojici  im  vezaše  ruke  i potjeraše ih šiljcima  kopalja  pred  sobom niz  put.
    „Reci  mi  sad  Čauše,  reci  Peruna  ti, evo vode nas da nas pogube. Nemaš se radi šta držati zavijeta pobratime.   Je l’ istina  to  za  vile?”
    Čauš otvori usta da prozbori, ali ga konjnik ošinu kožnim bičem preko leđa. Krv prsnu, a Čauš se   zatetura   ne   pustivši  ni   glasa.   Nakon  par  koraka  kad  se   povrati   od   bola   prozbori:
    „Istina  je  Svarune,  gore  poviše  Grabovine,  znaš  l i za  onu vodu gdje izvire?”
    Rimski  vođa  doviknu  nešto ljutito pa ošinu bišem iznad Čauševe glave. Obojica ućutaše te u miru nastaviše da hodaju.   Ne  prođe  dugo,  te  dođoše  pred kapiju rimske utvrde izgrađene od debelih balvana. Teška kapija se otvori te ih propustiše unutra.   Vojnici  se  uz  žagor raziđoše, a pored njih dvojice ostade vođa čete. Mirno  je  čekao  na  zapovjednika  utvrđenja  da  mu  preda raport.  Zapovjednik izađe iz jedne od mnogih drvenih baraka te lijeno krenu prema njima.  Bio je podebeo  i   proćelav  čovjek,   ogrnut  crvenom t ogom  koju  je  pridržavao  pojasom  od  sjajnih metalnih kopči.  Čauš  i  Svarun  gledahu  u  čudu  objekte  izgrađene  na spratove u unutršnjosti utvrde. Zapovjednik otresito  povika  na  jednog  od  svojih,  koji  mu  bijaše  najbliži,  i  vojnik  sa zbunjenim  izrazom  na licu otrča, ali se uskoro vrati u društvu jednog Slovena koji bijaše obučen u  rimsku  togu.   Zapovjednik   se  obrati  pridošlici,  a o vaj  prevede  pitanje  Čaušu  i  Svarunu:
     „Ko  ste vas  dvojica  i  šta  ste  čekali  skriveni  u  travi  pored  puta?”
    „Ti,  eto  si njihov,  znaju  li ti  majka i otac da si izdo' rod”, odvrati mu Čauš umjesto odgovora.          Sloven nešto reče zapovijedniku koji ih obojicu osmotri od glave do pete pa ponovo zagalami okrete se na peti i ode.
   „Prodaće  vas  u  roblje, dobro ste prošli, sad će vas vezati za stub dok karavan snjadbijevanja ne bude došao.   Posle  idete  za  Rim,  mada,  obično takvi ko vi budu prodati usput.”
    „Lijepo  ti  stoj i crveno”,  dobaci  mu  posprdno  Svarun  a  potom  ih vojnici grubo povedoše u kraj  utvrde  i  vezaše  za  gredu  pobodenu  u  zemlju.   Njih  dvojica  sijedoše  u  prašinu i pošto više  niko  ne  pokazivaše  interesovanja  za  njih,  nastaviše  razgovor.
    „Kad se smrači mogli bi probati pobijeći, šta ti misliš”, upita Čauš.
    „Odavde nam nema bjekstva. Možda naši udare kad vide da nas nema”.
    „Ako  starješina ne pomisli da smo odlutali kud na svoju ruku”, reče Čauš sa zebnjom u glasu. Svarun osjeti njegov nemir te pokuša da ga razveseli.
    „Reci Čauše je l’ iznad Grabovine ono mjesto?”
    „Ah, jeste, Svarune, poviše vode, eto kad si navalio! Raskinuo sam zavijet i sad ću umrijeti, jel ti milo sad?”  Svarun se slatko nasmija pa reče:
    „Nećeš umrijeti zbog toga, Čauše...” 
    Fijuk  strijele zapara vazduh,  Svarun  zinu  od  iznenađenja  i ne završi rečenicu,  a  Čauš  se preturi u stranu. Šarena pera tanke strijele virila su mu iz čela. Nastade galama i zapovijednik se pojavi.  Vojnici pokazaše prstom na jednog od stražara na osmatračkoj platformi koji je držao luk u ruci.  Svarun  je  nijemo  posmatrao  kako  Čauševa  krv  natapa  prašnjavu  zemlju  oko njega. Sloven  u  rimskoj  togi  priđe  i  odveza  Čauševo  tijelo  te  ga  stražari  odvukoše.
    „Što ga ubiše, šta govore, kazuj pobratime, ako te ikad naše mlijeko zadojilo?”, prošaputa Svarun  u nevjerici.
    „Kaže  da  je  samo  zatezao  luk  da  provjeri  novu strunu,  sama  se strijela otpustila, budala pijana!”,  odvrati Sloven  i  ode ostavljajući Svaruna da začuđeno posmatra rimskog stražara koji se  nakon  zapovjednikovog  prekora  vrati  ponovo  na  stražarsko  mijesto,  kao da se ništa nije dogodilo.
    Noć  je  bila  vedra,  mijesec,  sunčev  mlađi brat,marljivo je kupao bledunjavim svijetlom cijelu utvrdu.  Svarun  se  trže  na  glas  kreje  u gluvo  doba  noći. Bio je to, njemu veoma poznat znak kojim su se sporazumjevali slovenski ratnici njegovog gradišta.  Jedan jedini oblak na nebu sakri mijesec na tren i u isti mah oba stražara na platformi se stropoštaše mrtvi.  Svarun  je posmatrao kako se tamna prilika spušta preko utvrđenog grudobrana, a zatim  i kako otvara  vrata na utvrdi. Sloveni navališe kroz njih  ubijajući  polupospane  Rimljane bez oklopa  i štitova kao da su kakva nejač,  a  ne  prekaljen i borci.   Ne  prođe   dugo,  a  svi  do  jednoga   bijahu  pobijeni.  Svaruna oslobodiše, a zatim nastade raspodijela plijena. Svarun prvi uđe u zapovjednikovu baraku i nađe ga preklanog. Nad njegovim tijelom stajaše onaj Sloven u službi Rima.   U ruci  je stezao  krvavo sječivo. Svarun zausti nešto da kaže, ali strijela doletje sa praga i pogodi rimskog  najamnika  po sred grudi. Mladić se stropošta na zemlju i pogleda  Svaruna  očima  u  kojima  se  polako  gasio život.
   „Nema  na  čemu,  Svarune”,  dobaci  mladić  sa lukom i strijelom sa  praga kolibe a zatim ode.
   „Oprosti mu, sama se strijela otpustila”, reče Svarun i dograbi kožni oklop sa zapovijednikovog klina.   Obuče  ga  na  svoja  gola  prsa  a  zatim  izađe  u  noć.  Galama i smijeh su se razlijegali utvrdom.  Kada  građevine  buknuše  u   plamenu,  Sloveni  krenuše  iz  utvrde.   Svarun  potraži Čauševo  tijelo.   Nađe  ga  u  štali,  izvuče  mu strijelu iz čela te mu obrisa lice togom, a onda ga prebaci  preko  zapovijednikovog  konja  i  krenu natrag sa slovenskim ratnicima prema gradištu. Kod  raskršća,  nedaleko  od  mijesta  gdje  bijahu  zarobljeni, on zastade pa se poče premišljati.
    „Hajde  Svarune, što si zastao?”, upita neko od ratnika. Svarun dodade uzde prvom ratniku pa skrenu  drugim  putem.
    „Idite vi braćo ja ću doći ujutro, moram nešto provijeriti”.

    „Može  biti  neki  vojnik utekao u šumu, pa te u busiju sačekat', hajde s nama gradištu, čuješ li, Svarune!”

    „Eto  me  prije  zore”, odgovori on i zađe među smreke i borove. Hodio je neko vrijeme putem, a  onda  došavši  do  bukove  šume  i  uskog potoka skrenu sa njega te krenu uz strmu razvalinu prateći njegov tok.  Ubrzo izbi  na  poljanu  koju su Sloveni zvali Grabovina. Mijesec, iako uveliko prešao  preko  neba,  i dalje je jasno obasjavao okolinu. Stigavši do izvora, Svarun osjeti snažnu žeđ kao da nije pio danima. Sagnu se te poturi dlan pod studenu vodu.  Tek  što  otpi gutljaj začu se milozvučna pijesma i smijeh. On se osvrnu i iza  poveće  lijeske  ugleda  pet  dijevojaka  kako gole igraju u kolu.   Duge kose su im u ritmu plesa otkrivale grudi a tanana krila, gotovo prozirna, trljahu jedno o drugo baš kao što bi čovjek trljao dlanove.   Svarun sjede u čudu te ne mogaše ni glasa pustiti. Činilo se da ga one ne primjećuju, ali dok su uz smjeh igrale  u  kolu  primicahu  mu se bliže. Pade mu na um Čauševa sudbina i bijaše mu žao što mu ne vijerovaše. Iako je znao da je u velikoj opasnosti, on ipak ne moga odvojiti pogleda od ljepote koja mu se  prikaza.   Kad vile dođoše do njega počeše se došaptavati, a zatim ga uhvatiše za ruke te nastaviše igrati  i  smijati se. Zaigra Svarun sa njima, a oko njega šuma  juri  takvom  brzinom  da  sva  stabla  bijahu  kao jedno obličje što se mota oko njega i vila. Udariše mu graške znoja niz čelo,  htjede  da  izađe  iz kola  al’  mu  noge  neće  da  slušaju.
    „Puštajte  me!”, povika u neko doba ali vile udariše u još jači smijeh te im poskočiše gole grudi tako da Svarun ne  mogaše odvojiti pogleda. 
   
    U neko doba stade kolo i popeše se uz nekakvu stranu. Svarun opazi niz od ljudskih glava. One  prve  ne  imahu  mesa  no  bijahu samo  bijele lobanje.  Kako  odmicahu stazom tako glave postaše crvljive te poslednje dvije u nizu  bijahu  netaknute.  Jedna bijaše  Stanimirova,  a  druga Čauševa. Zaustaviše se pored poslednje, te  vile zatražiše  da položi ruke na  Čuševu glavu  i da se zakune svojom da neće otkriti gdje se okupljaju. Svarun učinje tako, a  Čauševa  glava  otvori oči pa reče: 

    „Vidiš sad, Svarune, šta si učinio. Idi natrag i ne zbori nikom!”
    Vile  potom  polegoše  preko Svaruna te se stadoše meškoljiti. Njemu pripade muka htjede se ispovraćati.

    „Ako  ikom  kažeš  gdje  si  nas  vidjeo  životom  ćeš  platiti  kao  ti  i  pobratim  Čauš što plati”, prošapta mu jedna od njih, a utom njene prijateljice nestadoše kao da ih nije ni bilo.  Ona ustade uhvati Svaruna za ruku, pa ga povede do jednog usijeka između  dva  brijega.   Gdje  god  da se osvrnuo vidjeo bi gomile ljudskih lobanja.

Picture
 Vila  se  odvoji  od   Svaruna  pa   kleče   na koljena,  razmaknu  noge  i  porodi  nekakav bijeli  zrak  što   se  izvi  poput  magle  te  se obmota oko Svarunovog vrata. Utom mjesec zađe i pade mrak na planinu. Svarun ostade da stoji u mraku sve dok prvi sunčev zrak ne izbi na istoku. Kako se razdani, Svarun shvati da   nema  usijeka  niti  lobanja.  Nije  bilo  ni izvora  ni  Grabovine,  nalazio  se  na oštrom  vrhu planine,  gdje  se  nije lako popeti ni po vedrom danu a kamoli po noći. Čitav taj dan i cijelu narednu noć on provede silazeći sa planine.
     Tek  u  zoru  narednog  dana,  u  pokidanom  rimskom  oklopu,  sav izgeban i okrvavljen stiže natrag  u  gradište.
    „Gdje si ti Svarune, što si to takav?”, čudilo se sve pleme gledajući iscrpljenog ratnika kako se jedva  drži na nogama.
    „Izgubih se u planini”, odgovarao je Svarun nevoljno.
    „Izgledaš  kao  da  si  sa gorskim vilama  igrao”,  dobaci  neko, pa se svi nasmijaše grohotom.
    „Izgleda ste slušali puno Stanimirovih priča”, odgovori Svarun i sjede pored vatre da jede. Kad se  najeo,  priđe  mu  starješina - otac Čaušev.
    „Kažu da si ti otpravio konjem Čuševo tijelo?”
    „Istina  starješino”,  odvrati  Svarun  pa  se pridiže iz poštovanja dok je starješina sjedao pored njega.
    „Tri sam sina izgubio, milostiv je Perun pa će paziti na ova dva nejaka što su mi  ostala.  Nego Svarune, da te upitam nešto ko svoje dijete, al’ pravo da mi kažeš”.
    „Oću starješino, ako budem znao”, reče Svarun pa obrisa nadlanicom usta.
    „Kaži mi, Peruna ti, kako pogibe Čauš?”
    „Kad me pitaš pravo ću ti reći, pogibe od strijele. Pogodi ga pravo među oči, nije ništa osjetio.”
Starješina  ćutaše  neko  vrijeme.   Svarun  htjede  ustati  i  poći  da  prilegne  ali  po  običaju nije mogao dok starješina ne da znak da je razgovor završen. Ćutali su tako jedno vrijeme a onda se starješina okrenu te ga pogleda pravo u oči.
    „Ti mu opravi tijelo.”
    „Istina.”
    „I veliš da je od strijele poginuo?”
    „Tako je, starješino.”
    „Pa dobro onda Svarune, gdje mu je glava, što i nju ne otpremi sa tijelom?”

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt