Vilinsko kolo
vojica Slovena su sijedila u visokoj travi i skriveni od pogleda osmatrali raskršće puta koji je dolazio od rimske utvrde. Bijahu otposlati iz gradišta kako bi prebrojali rimsku četu koja je patrolirala drumom. Podne je prošlo, a drum je i dalje bio pust. Kako im postade dosadno, počeše da razgovaraju ne obazirući se na opasnost da budu otkriveni. Čauš, nizak, duge crne kose i mišićavog tijela je insistirao da ga Svarun zove imenom umijesto št o mu je prišivao raznorazne pogrdne nadimke. Ti nadimci su ismijavali Čauševu tvrdnju da su ga presrele vile i da je jedva živu glavu spasio. Svarun, plaćat i visok mladić, duge plave kose odluči da ne zadirkuje Čauša, namrgodi se pa čupnu travku.
„Dobro Čauše, ako je to istina kaži mi, pobratime, gdje je to mijesto da pođem i ja tamo i sam se uvijerim u to što govoriš.”
„Ostavi se toga, Svarune, položio sam zavjet da neću otkriti, inače bi umro strašnim načinom.”
„Nećeš da kažeš zato što tako mijesto ni ne postoji, mnogo si slušao Stanimirovih priča.”
„Stanimir ne pogibe, Svarune, slučajno, poginuo je jer je meni otkrio to mijesto i sam prekršio zavijet, kamo sreće da mi nikad nije ni rekao za nj’.”
„Možda je poginuo, jer nikad nije znao dobro da jaše bez sedla, pogotovo onak’og dorata.”
„Pao je baš u onaj ma’ kad mi je rekao za to mijesto, kažem ti bez šale.”
„I išo' si da provijeriš?”
„Jesam.”
„I bilo vila?”
„Bilo ih je i nikad više ne ponovilo se.”
„Što ne dograbi koju, Čauše-vilinkralju?”
„Eto, nisam ti trebo ni govoriti, da sam znao da si takav, vala i ne bi.”
„Reci mi, jesu l’ čemu Čauše?”
„Ostavi se toga, obraza ti!”
Dok su se njih dvojica sve glasnije došaptavali, drumom se začuše koraci rimske izvidnice. Svarun ih je prvi začuo, te dade znak Čaušu da ćuti, pa obojica izviriše oprezno. Ne prođe mnogo, na drumu ispod njih pojavi se desetak oklopljenih rimskih vojnika koji su se kretali u koloni po dvojica. Pred njima, na šarenom konju, jahaše vođa čete. Njegov kožni oklop, na kojem su bili izvajani mišići kako bi ga učinjeli krupnijim, zapade Svarunu za oko.
„Kad ih napadnemo onaj je moj, čuješ li Čauše, ako bi te žar borbe donio pred njega, udri u glavu pobratime, nemoj u oklop d a ga ne oštetiš.”
Iznenada se začu prasak suve grane iza njih i oni se latiše svojih siječiva, ali bijaše kasno. Pet Rimljana ih gledaše preko zategnutih strijela na svega pa r koraka razdaljine. Najkrupniji od njih zviznu te oni na drumu skrenuše sa puta i ubrzo ih opkoliše.
„Eto za sve je kriva naša priča i tvoje vile”, procijedi Svarun očajno kroz zube pa pogleda oštro u rimskog vođu, koji ih je posmatrao sa konja i izdavao naredbe na nerazumljivom jeziku. Obojici im vezaše ruke i potjeraše ih šiljcima kopalja pred sobom niz put.
„Reci mi sad Čauše, reci Peruna ti, evo vode nas da nas pogube. Nemaš se radi šta držati zavijeta pobratime. Je l’ istina to za vile?”
Čauš otvori usta da prozbori, ali ga konjnik ošinu kožnim bičem preko leđa. Krv prsnu, a Čauš se zatetura ne pustivši ni glasa. Nakon par koraka kad se povrati od bola prozbori:
„Istina je Svarune, gore poviše Grabovine, znaš l i za onu vodu gdje izvire?”
Rimski vođa doviknu nešto ljutito pa ošinu bišem iznad Čauševe glave. Obojica ućutaše te u miru nastaviše da hodaju. Ne prođe dugo, te dođoše pred kapiju rimske utvrde izgrađene od debelih balvana. Teška kapija se otvori te ih propustiše unutra. Vojnici se uz žagor raziđoše, a pored njih dvojice ostade vođa čete. Mirno je čekao na zapovjednika utvrđenja da mu preda raport. Zapovjednik izađe iz jedne od mnogih drvenih baraka te lijeno krenu prema njima. Bio je podebeo i proćelav čovjek, ogrnut crvenom t ogom koju je pridržavao pojasom od sjajnih metalnih kopči. Čauš i Svarun gledahu u čudu objekte izgrađene na spratove u unutršnjosti utvrde. Zapovjednik otresito povika na jednog od svojih, koji mu bijaše najbliži, i vojnik sa zbunjenim izrazom na licu otrča, ali se uskoro vrati u društvu jednog Slovena koji bijaše obučen u rimsku togu. Zapovjednik se obrati pridošlici, a o vaj prevede pitanje Čaušu i Svarunu:
„Ko ste vas dvojica i šta ste čekali skriveni u travi pored puta?”
„Ti, eto si njihov, znaju li ti majka i otac da si izdo' rod”, odvrati mu Čauš umjesto odgovora. Sloven nešto reče zapovijedniku koji ih obojicu osmotri od glave do pete pa ponovo zagalami okrete se na peti i ode.
„Prodaće vas u roblje, dobro ste prošli, sad će vas vezati za stub dok karavan snjadbijevanja ne bude došao. Posle idete za Rim, mada, obično takvi ko vi budu prodati usput.”
„Lijepo ti stoj i crveno”, dobaci mu posprdno Svarun a potom ih vojnici grubo povedoše u kraj utvrde i vezaše za gredu pobodenu u zemlju. Njih dvojica sijedoše u prašinu i pošto više niko ne pokazivaše interesovanja za njih, nastaviše razgovor.
„Kad se smrači mogli bi probati pobijeći, šta ti misliš”, upita Čauš.
„Odavde nam nema bjekstva. Možda naši udare kad vide da nas nema”.
„Ako starješina ne pomisli da smo odlutali kud na svoju ruku”, reče Čauš sa zebnjom u glasu. Svarun osjeti njegov nemir te pokuša da ga razveseli.
„Reci Čauše je l’ iznad Grabovine ono mjesto?”
„Ah, jeste, Svarune, poviše vode, eto kad si navalio! Raskinuo sam zavijet i sad ću umrijeti, jel ti milo sad?” Svarun se slatko nasmija pa reče:
„Nećeš umrijeti zbog toga, Čauše...”
Fijuk strijele zapara vazduh, Svarun zinu od iznenađenja i ne završi rečenicu, a Čauš se preturi u stranu. Šarena pera tanke strijele virila su mu iz čela. Nastade galama i zapovijednik se pojavi. Vojnici pokazaše prstom na jednog od stražara na osmatračkoj platformi koji je držao luk u ruci. Svarun je nijemo posmatrao kako Čauševa krv natapa prašnjavu zemlju oko njega. Sloven u rimskoj togi priđe i odveza Čauševo tijelo te ga stražari odvukoše.
„Što ga ubiše, šta govore, kazuj pobratime, ako te ikad naše mlijeko zadojilo?”, prošaputa Svarun u nevjerici.
„Kaže da je samo zatezao luk da provjeri novu strunu, sama se strijela otpustila, budala pijana!”, odvrati Sloven i ode ostavljajući Svaruna da začuđeno posmatra rimskog stražara koji se nakon zapovjednikovog prekora vrati ponovo na stražarsko mijesto, kao da se ništa nije dogodilo.
Noć je bila vedra, mijesec, sunčev mlađi brat,marljivo je kupao bledunjavim svijetlom cijelu utvrdu. Svarun se trže na glas kreje u gluvo doba noći. Bio je to, njemu veoma poznat znak kojim su se sporazumjevali slovenski ratnici njegovog gradišta. Jedan jedini oblak na nebu sakri mijesec na tren i u isti mah oba stražara na platformi se stropoštaše mrtvi. Svarun je posmatrao kako se tamna prilika spušta preko utvrđenog grudobrana, a zatim i kako otvara vrata na utvrdi. Sloveni navališe kroz njih ubijajući polupospane Rimljane bez oklopa i štitova kao da su kakva nejač, a ne prekaljen i borci. Ne prođe dugo, a svi do jednoga bijahu pobijeni. Svaruna oslobodiše, a zatim nastade raspodijela plijena. Svarun prvi uđe u zapovjednikovu baraku i nađe ga preklanog. Nad njegovim tijelom stajaše onaj Sloven u službi Rima. U ruci je stezao krvavo sječivo. Svarun zausti nešto da kaže, ali strijela doletje sa praga i pogodi rimskog najamnika po sred grudi. Mladić se stropošta na zemlju i pogleda Svaruna očima u kojima se polako gasio život.
„Nema na čemu, Svarune”, dobaci mladić sa lukom i strijelom sa praga kolibe a zatim ode.
„Oprosti mu, sama se strijela otpustila”, reče Svarun i dograbi kožni oklop sa zapovijednikovog klina. Obuče ga na svoja gola prsa a zatim izađe u noć. Galama i smijeh su se razlijegali utvrdom. Kada građevine buknuše u plamenu, Sloveni krenuše iz utvrde. Svarun potraži Čauševo tijelo. Nađe ga u štali, izvuče mu strijelu iz čela te mu obrisa lice togom, a onda ga prebaci preko zapovijednikovog konja i krenu natrag sa slovenskim ratnicima prema gradištu. Kod raskršća, nedaleko od mijesta gdje bijahu zarobljeni, on zastade pa se poče premišljati.
„Hajde Svarune, što si zastao?”, upita neko od ratnika. Svarun dodade uzde prvom ratniku pa skrenu drugim putem.
„Idite vi braćo ja ću doći ujutro, moram nešto provijeriti”.
„Može biti neki vojnik utekao u šumu, pa te u busiju sačekat', hajde s nama gradištu, čuješ li, Svarune!”
„Eto me prije zore”, odgovori on i zađe među smreke i borove. Hodio je neko vrijeme putem, a onda došavši do bukove šume i uskog potoka skrenu sa njega te krenu uz strmu razvalinu prateći njegov tok. Ubrzo izbi na poljanu koju su Sloveni zvali Grabovina. Mijesec, iako uveliko prešao preko neba, i dalje je jasno obasjavao okolinu. Stigavši do izvora, Svarun osjeti snažnu žeđ kao da nije pio danima. Sagnu se te poturi dlan pod studenu vodu. Tek što otpi gutljaj začu se milozvučna pijesma i smijeh. On se osvrnu i iza poveće lijeske ugleda pet dijevojaka kako gole igraju u kolu. Duge kose su im u ritmu plesa otkrivale grudi a tanana krila, gotovo prozirna, trljahu jedno o drugo baš kao što bi čovjek trljao dlanove. Svarun sjede u čudu te ne mogaše ni glasa pustiti. Činilo se da ga one ne primjećuju, ali dok su uz smjeh igrale u kolu primicahu mu se bliže. Pade mu na um Čauševa sudbina i bijaše mu žao što mu ne vijerovaše. Iako je znao da je u velikoj opasnosti, on ipak ne moga odvojiti pogleda od ljepote koja mu se prikaza. Kad vile dođoše do njega počeše se došaptavati, a zatim ga uhvatiše za ruke te nastaviše igrati i smijati se. Zaigra Svarun sa njima, a oko njega šuma juri takvom brzinom da sva stabla bijahu kao jedno obličje što se mota oko njega i vila. Udariše mu graške znoja niz čelo, htjede da izađe iz kola al’ mu noge neće da slušaju.
„Puštajte me!”, povika u neko doba ali vile udariše u još jači smijeh te im poskočiše gole grudi tako da Svarun ne mogaše odvojiti pogleda.
U neko doba stade kolo i popeše se uz nekakvu stranu. Svarun opazi niz od ljudskih glava. One prve ne imahu mesa no bijahu samo bijele lobanje. Kako odmicahu stazom tako glave postaše crvljive te poslednje dvije u nizu bijahu netaknute. Jedna bijaše Stanimirova, a druga Čauševa. Zaustaviše se pored poslednje, te vile zatražiše da položi ruke na Čuševu glavu i da se zakune svojom da neće otkriti gdje se okupljaju. Svarun učinje tako, a Čauševa glava otvori oči pa reče:
„Vidiš sad, Svarune, šta si učinio. Idi natrag i ne zbori nikom!”
Vile potom polegoše preko Svaruna te se stadoše meškoljiti. Njemu pripade muka htjede se ispovraćati.
„Ako ikom kažeš gdje si nas vidjeo životom ćeš platiti kao ti i pobratim Čauš što plati”, prošapta mu jedna od njih, a utom njene prijateljice nestadoše kao da ih nije ni bilo. Ona ustade uhvati Svaruna za ruku, pa ga povede do jednog usijeka između dva brijega. Gdje god da se osvrnuo vidjeo bi gomile ljudskih lobanja.
„Dobro Čauše, ako je to istina kaži mi, pobratime, gdje je to mijesto da pođem i ja tamo i sam se uvijerim u to što govoriš.”
„Ostavi se toga, Svarune, položio sam zavjet da neću otkriti, inače bi umro strašnim načinom.”
„Nećeš da kažeš zato što tako mijesto ni ne postoji, mnogo si slušao Stanimirovih priča.”
„Stanimir ne pogibe, Svarune, slučajno, poginuo je jer je meni otkrio to mijesto i sam prekršio zavijet, kamo sreće da mi nikad nije ni rekao za nj’.”
„Možda je poginuo, jer nikad nije znao dobro da jaše bez sedla, pogotovo onak’og dorata.”
„Pao je baš u onaj ma’ kad mi je rekao za to mijesto, kažem ti bez šale.”
„I išo' si da provijeriš?”
„Jesam.”
„I bilo vila?”
„Bilo ih je i nikad više ne ponovilo se.”
„Što ne dograbi koju, Čauše-vilinkralju?”
„Eto, nisam ti trebo ni govoriti, da sam znao da si takav, vala i ne bi.”
„Reci mi, jesu l’ čemu Čauše?”
„Ostavi se toga, obraza ti!”
Dok su se njih dvojica sve glasnije došaptavali, drumom se začuše koraci rimske izvidnice. Svarun ih je prvi začuo, te dade znak Čaušu da ćuti, pa obojica izviriše oprezno. Ne prođe mnogo, na drumu ispod njih pojavi se desetak oklopljenih rimskih vojnika koji su se kretali u koloni po dvojica. Pred njima, na šarenom konju, jahaše vođa čete. Njegov kožni oklop, na kojem su bili izvajani mišići kako bi ga učinjeli krupnijim, zapade Svarunu za oko.
„Kad ih napadnemo onaj je moj, čuješ li Čauše, ako bi te žar borbe donio pred njega, udri u glavu pobratime, nemoj u oklop d a ga ne oštetiš.”
Iznenada se začu prasak suve grane iza njih i oni se latiše svojih siječiva, ali bijaše kasno. Pet Rimljana ih gledaše preko zategnutih strijela na svega pa r koraka razdaljine. Najkrupniji od njih zviznu te oni na drumu skrenuše sa puta i ubrzo ih opkoliše.
„Eto za sve je kriva naša priča i tvoje vile”, procijedi Svarun očajno kroz zube pa pogleda oštro u rimskog vođu, koji ih je posmatrao sa konja i izdavao naredbe na nerazumljivom jeziku. Obojici im vezaše ruke i potjeraše ih šiljcima kopalja pred sobom niz put.
„Reci mi sad Čauše, reci Peruna ti, evo vode nas da nas pogube. Nemaš se radi šta držati zavijeta pobratime. Je l’ istina to za vile?”
Čauš otvori usta da prozbori, ali ga konjnik ošinu kožnim bičem preko leđa. Krv prsnu, a Čauš se zatetura ne pustivši ni glasa. Nakon par koraka kad se povrati od bola prozbori:
„Istina je Svarune, gore poviše Grabovine, znaš l i za onu vodu gdje izvire?”
Rimski vođa doviknu nešto ljutito pa ošinu bišem iznad Čauševe glave. Obojica ućutaše te u miru nastaviše da hodaju. Ne prođe dugo, te dođoše pred kapiju rimske utvrde izgrađene od debelih balvana. Teška kapija se otvori te ih propustiše unutra. Vojnici se uz žagor raziđoše, a pored njih dvojice ostade vođa čete. Mirno je čekao na zapovjednika utvrđenja da mu preda raport. Zapovjednik izađe iz jedne od mnogih drvenih baraka te lijeno krenu prema njima. Bio je podebeo i proćelav čovjek, ogrnut crvenom t ogom koju je pridržavao pojasom od sjajnih metalnih kopči. Čauš i Svarun gledahu u čudu objekte izgrađene na spratove u unutršnjosti utvrde. Zapovjednik otresito povika na jednog od svojih, koji mu bijaše najbliži, i vojnik sa zbunjenim izrazom na licu otrča, ali se uskoro vrati u društvu jednog Slovena koji bijaše obučen u rimsku togu. Zapovjednik se obrati pridošlici, a o vaj prevede pitanje Čaušu i Svarunu:
„Ko ste vas dvojica i šta ste čekali skriveni u travi pored puta?”
„Ti, eto si njihov, znaju li ti majka i otac da si izdo' rod”, odvrati mu Čauš umjesto odgovora. Sloven nešto reče zapovijedniku koji ih obojicu osmotri od glave do pete pa ponovo zagalami okrete se na peti i ode.
„Prodaće vas u roblje, dobro ste prošli, sad će vas vezati za stub dok karavan snjadbijevanja ne bude došao. Posle idete za Rim, mada, obično takvi ko vi budu prodati usput.”
„Lijepo ti stoj i crveno”, dobaci mu posprdno Svarun a potom ih vojnici grubo povedoše u kraj utvrde i vezaše za gredu pobodenu u zemlju. Njih dvojica sijedoše u prašinu i pošto više niko ne pokazivaše interesovanja za njih, nastaviše razgovor.
„Kad se smrači mogli bi probati pobijeći, šta ti misliš”, upita Čauš.
„Odavde nam nema bjekstva. Možda naši udare kad vide da nas nema”.
„Ako starješina ne pomisli da smo odlutali kud na svoju ruku”, reče Čauš sa zebnjom u glasu. Svarun osjeti njegov nemir te pokuša da ga razveseli.
„Reci Čauše je l’ iznad Grabovine ono mjesto?”
„Ah, jeste, Svarune, poviše vode, eto kad si navalio! Raskinuo sam zavijet i sad ću umrijeti, jel ti milo sad?” Svarun se slatko nasmija pa reče:
„Nećeš umrijeti zbog toga, Čauše...”
Fijuk strijele zapara vazduh, Svarun zinu od iznenađenja i ne završi rečenicu, a Čauš se preturi u stranu. Šarena pera tanke strijele virila su mu iz čela. Nastade galama i zapovijednik se pojavi. Vojnici pokazaše prstom na jednog od stražara na osmatračkoj platformi koji je držao luk u ruci. Svarun je nijemo posmatrao kako Čauševa krv natapa prašnjavu zemlju oko njega. Sloven u rimskoj togi priđe i odveza Čauševo tijelo te ga stražari odvukoše.
„Što ga ubiše, šta govore, kazuj pobratime, ako te ikad naše mlijeko zadojilo?”, prošaputa Svarun u nevjerici.
„Kaže da je samo zatezao luk da provjeri novu strunu, sama se strijela otpustila, budala pijana!”, odvrati Sloven i ode ostavljajući Svaruna da začuđeno posmatra rimskog stražara koji se nakon zapovjednikovog prekora vrati ponovo na stražarsko mijesto, kao da se ništa nije dogodilo.
Noć je bila vedra, mijesec, sunčev mlađi brat,marljivo je kupao bledunjavim svijetlom cijelu utvrdu. Svarun se trže na glas kreje u gluvo doba noći. Bio je to, njemu veoma poznat znak kojim su se sporazumjevali slovenski ratnici njegovog gradišta. Jedan jedini oblak na nebu sakri mijesec na tren i u isti mah oba stražara na platformi se stropoštaše mrtvi. Svarun je posmatrao kako se tamna prilika spušta preko utvrđenog grudobrana, a zatim i kako otvara vrata na utvrdi. Sloveni navališe kroz njih ubijajući polupospane Rimljane bez oklopa i štitova kao da su kakva nejač, a ne prekaljen i borci. Ne prođe dugo, a svi do jednoga bijahu pobijeni. Svaruna oslobodiše, a zatim nastade raspodijela plijena. Svarun prvi uđe u zapovjednikovu baraku i nađe ga preklanog. Nad njegovim tijelom stajaše onaj Sloven u službi Rima. U ruci je stezao krvavo sječivo. Svarun zausti nešto da kaže, ali strijela doletje sa praga i pogodi rimskog najamnika po sred grudi. Mladić se stropošta na zemlju i pogleda Svaruna očima u kojima se polako gasio život.
„Nema na čemu, Svarune”, dobaci mladić sa lukom i strijelom sa praga kolibe a zatim ode.
„Oprosti mu, sama se strijela otpustila”, reče Svarun i dograbi kožni oklop sa zapovijednikovog klina. Obuče ga na svoja gola prsa a zatim izađe u noć. Galama i smijeh su se razlijegali utvrdom. Kada građevine buknuše u plamenu, Sloveni krenuše iz utvrde. Svarun potraži Čauševo tijelo. Nađe ga u štali, izvuče mu strijelu iz čela te mu obrisa lice togom, a onda ga prebaci preko zapovijednikovog konja i krenu natrag sa slovenskim ratnicima prema gradištu. Kod raskršća, nedaleko od mijesta gdje bijahu zarobljeni, on zastade pa se poče premišljati.
„Hajde Svarune, što si zastao?”, upita neko od ratnika. Svarun dodade uzde prvom ratniku pa skrenu drugim putem.
„Idite vi braćo ja ću doći ujutro, moram nešto provijeriti”.
„Može biti neki vojnik utekao u šumu, pa te u busiju sačekat', hajde s nama gradištu, čuješ li, Svarune!”
„Eto me prije zore”, odgovori on i zađe među smreke i borove. Hodio je neko vrijeme putem, a onda došavši do bukove šume i uskog potoka skrenu sa njega te krenu uz strmu razvalinu prateći njegov tok. Ubrzo izbi na poljanu koju su Sloveni zvali Grabovina. Mijesec, iako uveliko prešao preko neba, i dalje je jasno obasjavao okolinu. Stigavši do izvora, Svarun osjeti snažnu žeđ kao da nije pio danima. Sagnu se te poturi dlan pod studenu vodu. Tek što otpi gutljaj začu se milozvučna pijesma i smijeh. On se osvrnu i iza poveće lijeske ugleda pet dijevojaka kako gole igraju u kolu. Duge kose su im u ritmu plesa otkrivale grudi a tanana krila, gotovo prozirna, trljahu jedno o drugo baš kao što bi čovjek trljao dlanove. Svarun sjede u čudu te ne mogaše ni glasa pustiti. Činilo se da ga one ne primjećuju, ali dok su uz smjeh igrale u kolu primicahu mu se bliže. Pade mu na um Čauševa sudbina i bijaše mu žao što mu ne vijerovaše. Iako je znao da je u velikoj opasnosti, on ipak ne moga odvojiti pogleda od ljepote koja mu se prikaza. Kad vile dođoše do njega počeše se došaptavati, a zatim ga uhvatiše za ruke te nastaviše igrati i smijati se. Zaigra Svarun sa njima, a oko njega šuma juri takvom brzinom da sva stabla bijahu kao jedno obličje što se mota oko njega i vila. Udariše mu graške znoja niz čelo, htjede da izađe iz kola al’ mu noge neće da slušaju.
„Puštajte me!”, povika u neko doba ali vile udariše u još jači smijeh te im poskočiše gole grudi tako da Svarun ne mogaše odvojiti pogleda.
U neko doba stade kolo i popeše se uz nekakvu stranu. Svarun opazi niz od ljudskih glava. One prve ne imahu mesa no bijahu samo bijele lobanje. Kako odmicahu stazom tako glave postaše crvljive te poslednje dvije u nizu bijahu netaknute. Jedna bijaše Stanimirova, a druga Čauševa. Zaustaviše se pored poslednje, te vile zatražiše da položi ruke na Čuševu glavu i da se zakune svojom da neće otkriti gdje se okupljaju. Svarun učinje tako, a Čauševa glava otvori oči pa reče:
„Vidiš sad, Svarune, šta si učinio. Idi natrag i ne zbori nikom!”
Vile potom polegoše preko Svaruna te se stadoše meškoljiti. Njemu pripade muka htjede se ispovraćati.
„Ako ikom kažeš gdje si nas vidjeo životom ćeš platiti kao ti i pobratim Čauš što plati”, prošapta mu jedna od njih, a utom njene prijateljice nestadoše kao da ih nije ni bilo. Ona ustade uhvati Svaruna za ruku, pa ga povede do jednog usijeka između dva brijega. Gdje god da se osvrnuo vidjeo bi gomile ljudskih lobanja.
Vila se odvoji od Svaruna pa kleče na koljena, razmaknu noge i porodi nekakav bijeli zrak što se izvi poput magle te se obmota oko Svarunovog vrata. Utom mjesec zađe i pade mrak na planinu. Svarun ostade da stoji u mraku sve dok prvi sunčev zrak ne izbi na istoku. Kako se razdani, Svarun shvati da nema usijeka niti lobanja. Nije bilo ni izvora ni Grabovine, nalazio se na oštrom vrhu planine, gdje se nije lako popeti ni po vedrom danu a kamoli po noći. Čitav taj dan i cijelu narednu noć on provede silazeći sa planine.
Tek u zoru narednog dana, u pokidanom rimskom oklopu, sav izgeban i okrvavljen stiže natrag u gradište.
„Gdje si ti Svarune, što si to takav?”, čudilo se sve pleme gledajući iscrpljenog ratnika kako se jedva drži na nogama.
„Izgubih se u planini”, odgovarao je Svarun nevoljno.
„Izgledaš kao da si sa gorskim vilama igrao”, dobaci neko, pa se svi nasmijaše grohotom.
„Izgleda ste slušali puno Stanimirovih priča”, odgovori Svarun i sjede pored vatre da jede. Kad se najeo, priđe mu starješina - otac Čaušev.
„Kažu da si ti otpravio konjem Čuševo tijelo?”
„Istina starješino”, odvrati Svarun pa se pridiže iz poštovanja dok je starješina sjedao pored njega.
„Tri sam sina izgubio, milostiv je Perun pa će paziti na ova dva nejaka što su mi ostala. Nego Svarune, da te upitam nešto ko svoje dijete, al’ pravo da mi kažeš”.
„Oću starješino, ako budem znao”, reče Svarun pa obrisa nadlanicom usta.
„Kaži mi, Peruna ti, kako pogibe Čauš?”
„Kad me pitaš pravo ću ti reći, pogibe od strijele. Pogodi ga pravo među oči, nije ništa osjetio.”
Starješina ćutaše neko vrijeme. Svarun htjede ustati i poći da prilegne ali po običaju nije mogao dok starješina ne da znak da je razgovor završen. Ćutali su tako jedno vrijeme a onda se starješina okrenu te ga pogleda pravo u oči.
„Ti mu opravi tijelo.”
„Istina.”
„I veliš da je od strijele poginuo?”
„Tako je, starješino.”
„Pa dobro onda Svarune, gdje mu je glava, što i nju ne otpremi sa tijelom?”
Tek u zoru narednog dana, u pokidanom rimskom oklopu, sav izgeban i okrvavljen stiže natrag u gradište.
„Gdje si ti Svarune, što si to takav?”, čudilo se sve pleme gledajući iscrpljenog ratnika kako se jedva drži na nogama.
„Izgubih se u planini”, odgovarao je Svarun nevoljno.
„Izgledaš kao da si sa gorskim vilama igrao”, dobaci neko, pa se svi nasmijaše grohotom.
„Izgleda ste slušali puno Stanimirovih priča”, odgovori Svarun i sjede pored vatre da jede. Kad se najeo, priđe mu starješina - otac Čaušev.
„Kažu da si ti otpravio konjem Čuševo tijelo?”
„Istina starješino”, odvrati Svarun pa se pridiže iz poštovanja dok je starješina sjedao pored njega.
„Tri sam sina izgubio, milostiv je Perun pa će paziti na ova dva nejaka što su mi ostala. Nego Svarune, da te upitam nešto ko svoje dijete, al’ pravo da mi kažeš”.
„Oću starješino, ako budem znao”, reče Svarun pa obrisa nadlanicom usta.
„Kaži mi, Peruna ti, kako pogibe Čauš?”
„Kad me pitaš pravo ću ti reći, pogibe od strijele. Pogodi ga pravo među oči, nije ništa osjetio.”
Starješina ćutaše neko vrijeme. Svarun htjede ustati i poći da prilegne ali po običaju nije mogao dok starješina ne da znak da je razgovor završen. Ćutali su tako jedno vrijeme a onda se starješina okrenu te ga pogleda pravo u oči.
„Ti mu opravi tijelo.”
„Istina.”
„I veliš da je od strijele poginuo?”
„Tako je, starješino.”
„Pa dobro onda Svarune, gdje mu je glava, što i nju ne otpremi sa tijelom?”
