Zasebni svijetovi
ili su tmurni oktobarski dani. Kiša je natapala bez prestanka danima.
-Halo!
-Jesi li za malo provoda druže stari, sa druge strane žice bijaše glas mog prijatelja Stanka.
-Naravno, o čemu se radi, upitah radoznalo pokušavajući da prikrijem oduševljenje u glasu.
-Sonji je rođendan!
-Da li je u pitanju "Veličanstvena" Sonja koja je pila vatru sa nama u Radoševom Konaku, jedna jedina svog imena? Odvratih pitanjem svijestan da se sada i moje oduševljenje može osijetiti kroz slušalicu.
-Da upravo ta brate moj! Spremi se dolazim po tebe za petnaest minuta, odvrati on i prekinu vezu. Ustadoh žurno i pođoh u sobu. Presvukoh odjeću i obrijah se. Kao da bijaše programiran da baš dođe u zadnji minut mojih priprema, začu se sirena Stankovog automobila pod prozorom. Dograbio sam jabuku sa stola i jaknu sa čiviluka te strčah niza stepenice preskačući po dva stepenika u trku. Zaobiđoh poveću lokvu i sijedoh u automobil. Krenuli smo obojica vidno uzbuđeni što ćemo, makar na trenutak, iskočiti iz sive kolotečine kišne sezone. Nakon pređenih stotinjak metara on mi glavom dade znak da se okrenem i pogledam iza sijedišta. Opazih karton piva pokriven jaknom.
-To će nas pripremiti za proslavu, dobaci i zaustavi automobil na semaforu. Smireno otvorih jednu flašu upaljačem te mu pružih bocu da otpije malo.
-Ma šta je to sa tvojim akcentom, ipitah ga šaljivo.
-Što, šta mu fali?
-Mora da si od silne kiše dobio britanski akcenat, ubacih spremno, on se grohotom nasmija i ispruži ruku prema boci.
-Daj gutljaj smiješni čoviječe.
-Nećeš više dobiti dok ne stignemo do parkinga, rekoh kroz osmijeh. Tamo ćemo popiti par komada i onda upadamo na slavlje.
Iznenadni nalet vjetra razbaca žuto lišće sa starih kestena. Primjerci veličine otvorene pesnice padoše na vjetrobransko staklo i kao lijepkom prionuše za njega. Uzalud su brisači prelazili preko njih, nisu uspijevali da ih uklone. Na semaforu još bijaše crveno. Nas dvojica, kao po komandi, iskočismo na kišu nebi li ih uklonili. To ne potraja ni deset sekundi a bijasmo mokri gotovo do kože. Sijedosmo natrag u auto baš kad se uključi zeleno. Psovao sam kišu i brisače a Stanko se smijao i klimao opušteno glavom uz zvuke rege muzike.
-Vratimo se do moga stana da se presvučem, ne mogu ovako na slavlje! Pogledaj me, izgledam kao pokisla kokoš’, insistirao sam.
-Šta ti fali? Hajde nemoj da si kompleks, opušteno čoviječe, odvrati on sa osmijehom mesije.
-Neprijatno mi je da budem mokar ovako, odvratih gledajući se u ogledalce iznad suvozčevog sijedišta.
-Osušićemo se dok stignemo na drugi kraj grada, konstatova on i pojača grijanje do kraja. Zapuhnu me talas vrelog vazduha koji je mirisao na mašinsko ulje i prašinu.
-Divota jedna, sad treba da nam se odlijepe i đonovi od ove vreline! Stani mi tu na autobusku stanicu neću da idem nigdje!
-Izađi, ajde, kompleksu! Sam ću pozdraviti Sonju, viknu on i stade pored stajališta gradskog prevoza. Ni dan-danas ne mogu sebi objasniti zašto sam toliko insistirao da se vratim kući niti zbog čega u tom trenutku izađoh iz vozila. Zalupio sam vrata za sobom a on ležerno dodade gas i izgubi se niz bulevar. Sklonih se pod malu nadstrešnicu riješen da sačekam gradski autobus. Ne prođe dugo vremena počeh drhtati od studeni. Kada se autobus konačno pojavi prosto utrčah u njega, bio je prazan. Sijeo sam iza vozača, koji je nosio crni kačket, i zviždukao neku melanholičnu melodiju. Slušao sam kako je ponavlja i zamišljeno posmatrao kišne kapi koje su se, tijerane vjetrom, slivale ukoso niz prozor.
Izašao sam na stajalištu pred zgradom u kojoj sam živio. Kiša gotovo prestade da pada. Penjući se stepeništem osijetih se čudno, mlitavo, bez snage za iskorak. Na ulaznim vratima stana me čekala nepoznata žena. Na njenoj glavi opazih isti kačket koji je imao i vozač autobusa. Tada mi to nije izgledalo čudno, jednostavno sam tu činjenicu pripisao sezonskoj modi. Ljubičasti kišni mantil joj je dopirao do samog poda. Začudih se kad primjetih da uopšte nije bio mokar. Čak šta više mirisao je na gumu koja je tek otpakovana iz ambalaže.
-Zašto si došao, upitala me gotovo prijateljskim tonom u čijoj se pozadini ipak osijećala neobična formalnost i hladnoća.
-Ja živim tu, vi ste gospođo došli kod mene, odvratih što sam ljubaznije umio. Žena ne reče ništa više. Gledala me prodorno u oči poput grabljivice. Nekoliko trenutaka je vladao muk. Osijetih neprijatnost te tišine, iz pristojnosti prema dami prvi oborih pogled preturajući tobože po džepovima, u potrazi za ključevima. Kada krenuh ključem prama bravi osijetih hladan ujed među rebrima. Osvrnuh se i opazih kako odlazi žurnim koracima niza stepenice. Pogledah prema mijestu ujeda i ugledah dršku kuhinjskog noža kako izvire iz mog tijela. Od šoka mi ključevi ispadoše iz ruku. Pokušah da se sagnem po njih a onda osijetih veoma snažan bol. U prvi mah sam pokušao da izvučem oštricu ali tada je zabolje još jače te odustadoh od te namijere. Osijetih kako krv polako natapa moju majicu te u panici odlučih da izađem na ulicu i zaustavim prvo vozilo koje naiđe. Siđoh u prizemlje teturavim korakom, koji poče da biva sve teži i teži. Ogromne lokve hladne vode pred ulazom na nekim mijestima bijahu dublje i od članka. Nisam ih mogao obilaziti već krenuh kroz njih pravo niz ulicu. Bolnica nije bila daleko, međutim, rana je počela da biva sve vrelija i bolnija. Pomislih da neću uspjeti. Pogledah oko sebe ne bih li ugledao koga poznatog a onda shvatih da nešto nedostaje. Osim mog bolnog i plitkog disanja ništa se drugo nije čulo. Po prvi put u životu bijah svijedok odsutnosti saobraćaja u mojoj ulici. To ne bi bilo čudno jedino da je pet sati izjutra. Osvrnuh se oko sebe i ne opazih nikoga. Berberska radnja prekoputa, koja je inače uvijek puna, sada bijaše sablasno prazna. Bol postade nepodnošljiva, htijedoh glasno zapomagati ali umijesto toga stegnuh zube i nastavih sa hodom.
Ne mogu da se sijetim koliko mi je bilo potrebno da stignem do bolnice, procijena se tu nekako sažima u tački, zamagljuje i biva nedostupna. Već bijah prišao ulaznom stepenštu kada jedan stariji čovijek otvori vrata i pritrča da mi pomogne. Poduhvatio me oprezno ispod miške i ja se ponadah da sam spašen. Dok smo ulazili u bolnicu osmotrih ga bolje. Iako sam se borio za svaki naredni udisaj, sa užarenim bolom, koji je već počinjao da mi koči nogu, opazih da je obučen u dugački sivi kišni mantil, koji se vukao po tlu tako da mu se cipele nisu vidjele. I on je, kao i vozač u autobusu, kao i žena što me pokušala ubiti, nosio isti crni kačket na glavi. Suze mi udariše na oči, pokušah da ih kontrolišem kako mi ne bi mutile vid ali nisam uspijevao u tome. Prođosmo pored prijavnog šaltera, uspaničene medicinske sestre otrčaše po pomoć. Nakon par trenutaka pred nama se otvoriše jedna vrata i u susret nam žurno dođoše dva mladića u bijelim mantilima. Čovijek me pažljivo predade njima a oni me viješto, ispod ruku, unesoše u ambulantu. Položili su me na pokretni krevet. Bol pređe u tupe žigove koji su pratili srčani ritam. Dok su mladići petljali sa makazicama oko moje odjeće starac priđe mom krevetu.
-Halo!
-Jesi li za malo provoda druže stari, sa druge strane žice bijaše glas mog prijatelja Stanka.
-Naravno, o čemu se radi, upitah radoznalo pokušavajući da prikrijem oduševljenje u glasu.
-Sonji je rođendan!
-Da li je u pitanju "Veličanstvena" Sonja koja je pila vatru sa nama u Radoševom Konaku, jedna jedina svog imena? Odvratih pitanjem svijestan da se sada i moje oduševljenje može osijetiti kroz slušalicu.
-Da upravo ta brate moj! Spremi se dolazim po tebe za petnaest minuta, odvrati on i prekinu vezu. Ustadoh žurno i pođoh u sobu. Presvukoh odjeću i obrijah se. Kao da bijaše programiran da baš dođe u zadnji minut mojih priprema, začu se sirena Stankovog automobila pod prozorom. Dograbio sam jabuku sa stola i jaknu sa čiviluka te strčah niza stepenice preskačući po dva stepenika u trku. Zaobiđoh poveću lokvu i sijedoh u automobil. Krenuli smo obojica vidno uzbuđeni što ćemo, makar na trenutak, iskočiti iz sive kolotečine kišne sezone. Nakon pređenih stotinjak metara on mi glavom dade znak da se okrenem i pogledam iza sijedišta. Opazih karton piva pokriven jaknom.
-To će nas pripremiti za proslavu, dobaci i zaustavi automobil na semaforu. Smireno otvorih jednu flašu upaljačem te mu pružih bocu da otpije malo.
-Ma šta je to sa tvojim akcentom, ipitah ga šaljivo.
-Što, šta mu fali?
-Mora da si od silne kiše dobio britanski akcenat, ubacih spremno, on se grohotom nasmija i ispruži ruku prema boci.
-Daj gutljaj smiješni čoviječe.
-Nećeš više dobiti dok ne stignemo do parkinga, rekoh kroz osmijeh. Tamo ćemo popiti par komada i onda upadamo na slavlje.
Iznenadni nalet vjetra razbaca žuto lišće sa starih kestena. Primjerci veličine otvorene pesnice padoše na vjetrobransko staklo i kao lijepkom prionuše za njega. Uzalud su brisači prelazili preko njih, nisu uspijevali da ih uklone. Na semaforu još bijaše crveno. Nas dvojica, kao po komandi, iskočismo na kišu nebi li ih uklonili. To ne potraja ni deset sekundi a bijasmo mokri gotovo do kože. Sijedosmo natrag u auto baš kad se uključi zeleno. Psovao sam kišu i brisače a Stanko se smijao i klimao opušteno glavom uz zvuke rege muzike.
-Vratimo se do moga stana da se presvučem, ne mogu ovako na slavlje! Pogledaj me, izgledam kao pokisla kokoš’, insistirao sam.
-Šta ti fali? Hajde nemoj da si kompleks, opušteno čoviječe, odvrati on sa osmijehom mesije.
-Neprijatno mi je da budem mokar ovako, odvratih gledajući se u ogledalce iznad suvozčevog sijedišta.
-Osušićemo se dok stignemo na drugi kraj grada, konstatova on i pojača grijanje do kraja. Zapuhnu me talas vrelog vazduha koji je mirisao na mašinsko ulje i prašinu.
-Divota jedna, sad treba da nam se odlijepe i đonovi od ove vreline! Stani mi tu na autobusku stanicu neću da idem nigdje!
-Izađi, ajde, kompleksu! Sam ću pozdraviti Sonju, viknu on i stade pored stajališta gradskog prevoza. Ni dan-danas ne mogu sebi objasniti zašto sam toliko insistirao da se vratim kući niti zbog čega u tom trenutku izađoh iz vozila. Zalupio sam vrata za sobom a on ležerno dodade gas i izgubi se niz bulevar. Sklonih se pod malu nadstrešnicu riješen da sačekam gradski autobus. Ne prođe dugo vremena počeh drhtati od studeni. Kada se autobus konačno pojavi prosto utrčah u njega, bio je prazan. Sijeo sam iza vozača, koji je nosio crni kačket, i zviždukao neku melanholičnu melodiju. Slušao sam kako je ponavlja i zamišljeno posmatrao kišne kapi koje su se, tijerane vjetrom, slivale ukoso niz prozor.
Izašao sam na stajalištu pred zgradom u kojoj sam živio. Kiša gotovo prestade da pada. Penjući se stepeništem osijetih se čudno, mlitavo, bez snage za iskorak. Na ulaznim vratima stana me čekala nepoznata žena. Na njenoj glavi opazih isti kačket koji je imao i vozač autobusa. Tada mi to nije izgledalo čudno, jednostavno sam tu činjenicu pripisao sezonskoj modi. Ljubičasti kišni mantil joj je dopirao do samog poda. Začudih se kad primjetih da uopšte nije bio mokar. Čak šta više mirisao je na gumu koja je tek otpakovana iz ambalaže.
-Zašto si došao, upitala me gotovo prijateljskim tonom u čijoj se pozadini ipak osijećala neobična formalnost i hladnoća.
-Ja živim tu, vi ste gospođo došli kod mene, odvratih što sam ljubaznije umio. Žena ne reče ništa više. Gledala me prodorno u oči poput grabljivice. Nekoliko trenutaka je vladao muk. Osijetih neprijatnost te tišine, iz pristojnosti prema dami prvi oborih pogled preturajući tobože po džepovima, u potrazi za ključevima. Kada krenuh ključem prama bravi osijetih hladan ujed među rebrima. Osvrnuh se i opazih kako odlazi žurnim koracima niza stepenice. Pogledah prema mijestu ujeda i ugledah dršku kuhinjskog noža kako izvire iz mog tijela. Od šoka mi ključevi ispadoše iz ruku. Pokušah da se sagnem po njih a onda osijetih veoma snažan bol. U prvi mah sam pokušao da izvučem oštricu ali tada je zabolje još jače te odustadoh od te namijere. Osijetih kako krv polako natapa moju majicu te u panici odlučih da izađem na ulicu i zaustavim prvo vozilo koje naiđe. Siđoh u prizemlje teturavim korakom, koji poče da biva sve teži i teži. Ogromne lokve hladne vode pred ulazom na nekim mijestima bijahu dublje i od članka. Nisam ih mogao obilaziti već krenuh kroz njih pravo niz ulicu. Bolnica nije bila daleko, međutim, rana je počela da biva sve vrelija i bolnija. Pomislih da neću uspjeti. Pogledah oko sebe ne bih li ugledao koga poznatog a onda shvatih da nešto nedostaje. Osim mog bolnog i plitkog disanja ništa se drugo nije čulo. Po prvi put u životu bijah svijedok odsutnosti saobraćaja u mojoj ulici. To ne bi bilo čudno jedino da je pet sati izjutra. Osvrnuh se oko sebe i ne opazih nikoga. Berberska radnja prekoputa, koja je inače uvijek puna, sada bijaše sablasno prazna. Bol postade nepodnošljiva, htijedoh glasno zapomagati ali umijesto toga stegnuh zube i nastavih sa hodom.
Ne mogu da se sijetim koliko mi je bilo potrebno da stignem do bolnice, procijena se tu nekako sažima u tački, zamagljuje i biva nedostupna. Već bijah prišao ulaznom stepenštu kada jedan stariji čovijek otvori vrata i pritrča da mi pomogne. Poduhvatio me oprezno ispod miške i ja se ponadah da sam spašen. Dok smo ulazili u bolnicu osmotrih ga bolje. Iako sam se borio za svaki naredni udisaj, sa užarenim bolom, koji je već počinjao da mi koči nogu, opazih da je obučen u dugački sivi kišni mantil, koji se vukao po tlu tako da mu se cipele nisu vidjele. I on je, kao i vozač u autobusu, kao i žena što me pokušala ubiti, nosio isti crni kačket na glavi. Suze mi udariše na oči, pokušah da ih kontrolišem kako mi ne bi mutile vid ali nisam uspijevao u tome. Prođosmo pored prijavnog šaltera, uspaničene medicinske sestre otrčaše po pomoć. Nakon par trenutaka pred nama se otvoriše jedna vrata i u susret nam žurno dođoše dva mladića u bijelim mantilima. Čovijek me pažljivo predade njima a oni me viješto, ispod ruku, unesoše u ambulantu. Položili su me na pokretni krevet. Bol pređe u tupe žigove koji su pratili srčani ritam. Dok su mladići petljali sa makazicama oko moje odjeće starac priđe mom krevetu.
-Dokle imaš namijeru da ideš, upitao me radoznalo. Veoma sam ga dobro čuo ali nisam bio siguran na šta se odnosi njegovo pitanje. Vid već poče da mi se muti, glava mi klonu i pogledah u pod. Učinje mi se da ispod njegovog mantila izvire dugačak crn rep. Opazivši kuda gledam on se povuče korak u stranu. Od tog pokreta njegov mantil se malo rastvori i umijesto stopala ugledah dva crna konjska kopita. Raširih oči od iznenađenja. On se osmijehnu, skinu kačket i pokloni mi se. U tom naklonu je bilo više formalnosti i samoljublja nego što je bilo ikakvog iskazivanja poštovanja. Na glavi mu, iz kudrave crvene kose, porastoše dva tanka roga. Tada me obuze tama i izgubih svijest.
Probudio sam se u krevetu prikopčan na splet plastičnih cijevčica. Glasovi koji su dopirali iz hodnika, nakon nekog vremena, postadoše razdražujući. Osvrnuh se oko sebe, bio sam sam u bolničkoj sobi. Baš kad htijedoh pokušati da ustanem u sobu uđe medicinsko osoblje, sa širokim osmijesima i gomilom papira u rukama.
-O, pa ti si se probudio, kako se osijećaš danas mladiću? Doktor koji mi je postavio to pitanje zatraži papire od svog kolege a zatim nešto naškraba na rozi list papira. Odgovorio sam da se osijećam dobro i da me rana od noža ne boli više.
-Kakva rana od noža, upita me prvi, sa moje lijeve strane, dok glavni doktor, onaj sa rozom listom u rukama, spusti naočare na dno nosa i osmotri me preko njih.
-Pa rana od noža, ovdje, pokazah pipajući mijesto uboda.
-Mladiću vijerovatno si dezorijentisan, reče jedan od njih. Tvoj prijatelj je bolje prošao od tebe. Nije ni čudo dvanaest sati si bio bez svijesti. Koliko vidim ovdje u kartonu nemaš istoriju mentalnih bolesti.
-O čemu se radi, zamucah u nevjerici podižući ćebe i zavrćući pidžamu. U predijelu rebara ne vidjeh nikakvu ranu niti zavoja, međutim, iz moje lijeve noge je izvirivao čitav niz tankih čeličnih šipki. Krenuh rukom prema glavi ali umijesto kose napipah kapu od zavoja. Jedan od doktora sijede na krevet pored mene a drugi se okrenuše i izađoše iz sobe raspravljajući o terapiji koju je trebalo propisati nekom drugom pacijentu.
-Doživjeli ste saobraćajni udes, reče doktor. Čak je bilo i na večernjem Dnevniku. Izjavili su da je teretni kamion prešao na vašu stranu puta. Saobraćaj je bio obustavljen više sati dok su vas izvlačili iz uništenog vozila.
-To je grška! O čemu vi to govorite pobogu!?
-Smrskana vam je kost u nozi, ali ne brinite lijepo smo iščistili ranu. Imate takođe i frakturu lobanje ali oporavićete se, mladi ste i jaki, a sada lezite i odmarajte.
Prošle su godine od tada, Stanko mi je, desetak puta, ispričao kako smo doživjeli saobraćajnu nezgodu, on se svega sijećao. Ma koliko se trudio da vijerujem u ono na šta su ukazivali neoborivi dokazi, kao i svijedočenje mog prijatelja, nikako ne mogu da ignorišem niz događaja koji su se razvijali u mom poimanju realnosti. Zaista su ljudi zasebni svijetovi koji dijele istu dimenziju.
Probudio sam se u krevetu prikopčan na splet plastičnih cijevčica. Glasovi koji su dopirali iz hodnika, nakon nekog vremena, postadoše razdražujući. Osvrnuh se oko sebe, bio sam sam u bolničkoj sobi. Baš kad htijedoh pokušati da ustanem u sobu uđe medicinsko osoblje, sa širokim osmijesima i gomilom papira u rukama.
-O, pa ti si se probudio, kako se osijećaš danas mladiću? Doktor koji mi je postavio to pitanje zatraži papire od svog kolege a zatim nešto naškraba na rozi list papira. Odgovorio sam da se osijećam dobro i da me rana od noža ne boli više.
-Kakva rana od noža, upita me prvi, sa moje lijeve strane, dok glavni doktor, onaj sa rozom listom u rukama, spusti naočare na dno nosa i osmotri me preko njih.
-Pa rana od noža, ovdje, pokazah pipajući mijesto uboda.
-Mladiću vijerovatno si dezorijentisan, reče jedan od njih. Tvoj prijatelj je bolje prošao od tebe. Nije ni čudo dvanaest sati si bio bez svijesti. Koliko vidim ovdje u kartonu nemaš istoriju mentalnih bolesti.
-O čemu se radi, zamucah u nevjerici podižući ćebe i zavrćući pidžamu. U predijelu rebara ne vidjeh nikakvu ranu niti zavoja, međutim, iz moje lijeve noge je izvirivao čitav niz tankih čeličnih šipki. Krenuh rukom prema glavi ali umijesto kose napipah kapu od zavoja. Jedan od doktora sijede na krevet pored mene a drugi se okrenuše i izađoše iz sobe raspravljajući o terapiji koju je trebalo propisati nekom drugom pacijentu.
-Doživjeli ste saobraćajni udes, reče doktor. Čak je bilo i na večernjem Dnevniku. Izjavili su da je teretni kamion prešao na vašu stranu puta. Saobraćaj je bio obustavljen više sati dok su vas izvlačili iz uništenog vozila.
-To je grška! O čemu vi to govorite pobogu!?
-Smrskana vam je kost u nozi, ali ne brinite lijepo smo iščistili ranu. Imate takođe i frakturu lobanje ali oporavićete se, mladi ste i jaki, a sada lezite i odmarajte.
Prošle su godine od tada, Stanko mi je, desetak puta, ispričao kako smo doživjeli saobraćajnu nezgodu, on se svega sijećao. Ma koliko se trudio da vijerujem u ono na šta su ukazivali neoborivi dokazi, kao i svijedočenje mog prijatelja, nikako ne mogu da ignorišem niz događaja koji su se razvijali u mom poimanju realnosti. Zaista su ljudi zasebni svijetovi koji dijele istu dimenziju.