MILOVAN LALOVIĆ
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt

Zasebni svijetovi

Picture
ili su tmurni oktobarski dani. Kiša  je natapala  bez  prestanka danima. 
-Halo!
-Jesi  li  za  malo  provoda  druže  stari,  sa druge strane  žice bijaše  glas  mog prijatelja Stanka.
-Naravno,  o  čemu se  radi,  upitah  radoznalo   pokušavajući da prikrijem oduševljenje u glasu.
-Sonji je rođendan!
-Da li je u pitanju "Veličanstvena"  Sonja  koja je pila vatru  sa nama u Radoševom Konaku,  jedna jedina svog imena? Odvratih pitanjem  svijestan da se sada i moje oduševljenje može osijetiti kroz slušalicu.
   -Da  upravo  ta  brate  moj! Spremi se dolazim po tebe za petnaest minuta, odvrati on i prekinu vezu. Ustadoh žurno  i pođoh u sobu. Presvukoh odjeću i  obrijah se.  Kao da bijaše programiran da   baš   dođe  u  zadnji   minut  mojih  priprema,  začu   se sirena  Stankovog   automobila  pod prozorom.   Dograbio sam jabuku sa stola i jaknu sa čiviluka te strčah niza stepenice  preskačući po dva stepenika u trku.   Zaobiđoh  poveću  lokvu i  sijedoh u  automobil.   Krenuli  smo  obojica vidno uzbuđeni što ćemo, makar na trenutak,  iskočiti  iz  sive  kolotečine  kišne  sezone.  Nakon pređenih stotinjak  metara  on  mi  glavom  dade znak da  se  okrenem  i pogledam  iza sijedišta. Opazih  karton piva  pokriven  jaknom.
   -To će nas pripremiti za proslavu, dobaci i  zaustavi  automobil  na semaforu.  Smireno  otvorih jednu  flašu  upaljačem  te  mu  pružih  bocu  da  otpije  malo.
   -Ma šta je to sa tvojim akcentom, ipitah ga šaljivo.
   -Što, šta mu fali?
   -Mora da si od silne kiše dobio britanski akcenat, ubacih  spremno, on  se  grohotom  nasmija i ispruži  ruku  prema  boci.
   -Daj gutljaj smiješni čoviječe.
   -Nećeš više dobiti dok ne stignemo do parkinga,  rekoh  kroz  osmijeh.  Tamo ćemo  popiti  par komada  i onda upadamo  na slavlje.
    Iznenadni  nalet  vjetra   razbaca  žuto  lišće  sa  starih  kestena.   Primjerci  veličine  otvorene pesnice  padoše  na  vjetrobransko  staklo  i  kao  lijepkom  prionuše za njega.  Uzalud su brisači prelazili preko njih, nisu uspijevali da ih  uklone.  Na  semaforu  još  bijaše  crveno.  Nas  dvojica, kao po komandi, iskočismo na kišu nebi li ih uklonili.  To ne potraja ni deset  sekundi  a   bijasmo mokri gotovo do kože.   Sijedosmo natrag u auto baš kad se  uključi zeleno.   Psovao sam  kišu i brisače a Stanko se smijao  i klimao opušteno  glavom  uz zvuke  rege muzike.
   -Vratimo  se  do  moga  stana  da  se  presvučem,  ne  mogu  ovako  na  slavlje!  Pogledaj me, izgledam  kao  pokisla kokoš’, insistirao sam.
   -Šta ti fali? Hajde nemoj da si kompleks, opušteno čoviječe, odvrati  on sa  osmijehom  mesije.
   -Neprijatno mi je da budem mokar ovako,  odvratih  gledajući se u ogledalce iznad suvozčevog sijedišta.
   -Osušićemo  se  dok  stignemo  na  drugi  kraj  grada,  konstatova on i pojača grijanje do kraja. Zapuhnu me talas vrelog vazduha koji je mirisao na mašinsko ulje i prašinu.  
   -Divota jedna, sad treba da nam se odlijepe i đonovi od ove vreline!  Stani mi  tu  na autobusku stanicu  neću  da  idem  nigdje!
   -Izađi, ajde, kompleksu!  Sam  ću  pozdraviti  Sonju,  viknu on i stade pored stajališta gradskog prevoza.  Ni dan-danas ne mogu  sebi objasniti zašto   sam toliko insistirao da se vratim kući  niti zbog čega u tom trenutku izađoh iz vozila.   Zalupio sam  vrata  za  sobom a on  ležerno dodade gas i izgubi  se  niz  bulevar.  Sklonih  se  pod  malu  nadstrešnicu  riješen  da  sačekam  gradski autobus.  Ne  prođe  dugo  vremena  počeh drhtati  od studeni. Kada se autobus konačno pojavi prosto utrčah u njega, bio je prazan. Sijeo  sam  iza vozača, koji je nosio crni kačket, i zviždukao neku melanholičnu melodiju.   Slušao  sam  kako  je  ponavlja  i zamišljeno posmatrao kišne kapi koje su se, tijerane vjetrom,  slivale  ukoso  niz  prozor.
   Izašao   sam  na  stajalištu pred  zgradom u kojoj sam živio.  Kiša  gotovo  prestade   da  pada. Penjući  se  stepeništem  osijetih  se  čudno,  mlitavo,  bez snage za iskorak. Na ulaznim vratima stana  me  čekala  nepoznata  žena.   Na  njenoj  glavi  opazih  isti  kačket  koji  je  imao i  vozač autobusa.  Tada  mi  to  nije  izgledalo  čudno,  jednostavno  sam  tu činjenicu pripisao sezonskoj modi.  Ljubičasti  kišni  mantil  joj je  dopirao do samog poda. Začudih se kad primjetih da uopšte nije  bio  mokar.  Čak  šta  više  mirisao  je  na  gumu  koja  je  tek  otpakovana  iz  ambalaže.
   -Zašto  si  došao,  upitala  me  gotovo  prijateljskim  tonom  u  čijoj  se  pozadini  ipak  osijećala neobična  formalnost  i  hladnoća.
   -Ja živim tu, vi ste gospođo došli kod mene, odvratih  što sam ljubaznije umio.   Žena  ne  reče ništa  više.   Gledala  me  prodorno  u  oči  poput  grabljivice.   Nekoliko trenutaka je vladao muk. Osijetih neprijatnost te tišine, iz pristojnosti prema dami  prvi oborih pogled preturajući tobože po džepovima, u potrazi za ključevima. Kada krenuh ključem prama bravi osijetih hladan ujed među rebrima.   Osvrnuh  se  i opazih  kako  odlazi žurnim  koracima  niza stepenice.  Pogledah prema mijestu ujeda i ugledah  dršku  kuhinjskog  noža kako  izvire iz mog tijela.   Od  šoka  mi  ključevi ispadoše iz ruku.   Pokušah   da  se  sagnem  po njih  a onda  osijetih veoma snažan bol.  U prvi mah  sam pokušao da izvučem oštricu  ali tada je zabolje još jače te odustadoh  od  te  namijere. Osijetih kako krv polako  natapa moju majicu te u panici  odlučih  da izađem na ulicu i zaustavim prvo vozilo koje naiđe.   Siđoh  u  prizemlje teturavim korakom,  koji  poče da  biva sve teži i teži. Ogromne lokve hladne vode pred ulazom na nekim mijestima bijahu dublje i od članka. Nisam ih mogao obilaziti već krenuh kroz njih pravo  niz ulicu.  Bolnica nije bila daleko,  međutim,  rana  je počela da  biva  sve  vrelija  i bolnija.   Pomislih da neću uspjeti.   Pogledah  oko  sebe  ne  bih  li ugledao  koga  poznatog  a  onda shvatih da nešto nedostaje. Osim mog bolnog i plitkog disanja ništa  se drugo nije  čulo.  Po prvi put u životu bijah svijedok  odsutnosti saobraćaja  u mojoj ulici. To  ne bi  bilo čudno  jedino  da je  pet sati  izjutra.  Osvrnuh   se  oko  sebe  i ne  opazih  nikoga. Berberska  radnja  prekoputa,   koja  je  inače uvijek  puna,   sada  bijaše  sablasno  prazna.  Bol postade  nepodnošljiva,  htijedoh  glasno  zapomagati  ali umijesto  toga stegnuh zube i nastavih sa hodom.  
   Ne mogu da se sijetim koliko mi je bilo potrebno da stignem do bolnice, procijena se tu nekako sažima  u  tački, zamagljuje i biva nedostupna. Već  bijah  prišao ulaznom stepenštu  kada jedan stariji  čovijek  otvori  vrata i  pritrča da mi pomogne.    Poduhvatio me oprezno   ispod  miške i ja se ponadah da  sam  spašen.  Dok smo ulazili  u bolnicu osmotrih ga bolje.  Iako   sam  se  borio za  svaki  naredni  udisaj,  sa  užarenim bolom, koji je već počinjao da mi  koči  nogu,  opazih  da je  obučen  u dugački sivi  kišni mantil,  koji  se  vukao  po tlu  tako  da mu  se cipele nisu vidjele. I on je,  kao i vozač u autobusu,  kao i žena što me pokušala ubiti,  nosio isti crni kačket na glavi. Suze mi udariše na oči, pokušah da ih kontrolišem kako mi ne bi mutile vid ali nisam uspijevao u tome.   Prođosmo  pored  prijavnog šaltera,   uspaničene  medicinske  sestre otrčaše po  pomoć. Nakon  par  trenutaka   pred  nama  se  otvoriše  jedna  vrata  i u susret  nam  žurno dođoše dva mladića u  bijelim  mantilima.   Čovijek  me  pažljivo predade njima a oni  me  viješto, ispod ruku, unesoše u ambulantu.   Položili su me na pokretni krevet.  Bol pređe u tupe  žigove koji su pratili srčani ritam.  Dok su mladići petljali sa makazicama oko moje odjeće starac priđe mom krevetu. 

Picture
   -Dokle  imaš  namijeru   da   ideš,   upitao   me radoznalo.  Veoma  sam  ga dobro čuo ali nisam bio  siguran  na šta  se  odnosi  njegovo  pitanje. Vid već  poče da mi se  muti,  glava  mi   klonu  i pogledah  u pod. Učinje mi se da ispod njegovog mantila  izvire  dugačak  crn rep.  Opazivši  kuda gledam  on  se  povuče  korak  u  stranu.  Od tog pokreta njegov mantil  se malo rastvori i umijesto stopala ugledah dva crna konjska kopita. Raširih oči  od  iznenađenja.   On  se  osmijehnu,  skinu kačket  i pokloni  mi se.  U tom  naklonu  je  bilo  više  formalnosti i  samoljublja  nego što  je  bilo ikakvog  iskazivanja  poštovanja.   Na  glavi  mu, iz kudrave crvene  kose, porastoše  dva   tanka roga. Tada me obuze tama i izgubih svijest.
   Probudio sam se u krevetu prikopčan na splet plastičnih cijevčica.  Glasovi  koji  su  dopirali  iz hodnika,  nakon  nekog vremena,  postadoše razdražujući. Osvrnuh se oko sebe, bio sam sam u bolničkoj  sobi. Baš kad htijedoh pokušati da ustanem u sobu uđe medicinsko osoblje, sa širokim osmijesima i gomilom papira u rukama.
   -O, pa ti si se probudio, kako se osijećaš  danas mladiću?   Doktor koji mi je postavio to pitanje zatraži  papire  od  svog  kolege  a  zatim nešto naškraba  na rozi list papira.   Odgovorio sam da se osijećam dobro i da me rana od noža ne boli više.
   -Kakva  rana  od  noža, upita me prvi, sa moje lijeve strane,  dok glavni doktor, onaj  sa  rozom listom u rukama, spusti naočare  na  dno  nosa i  osmotri  me  preko  njih.
   -Pa rana od noža, ovdje, pokazah pipajući mijesto uboda.
   -Mladiću vijerovatno si dezorijentisan, reče jedan od njih.   Tvoj prijatelj je bolje prošao od tebe. Nije ni  čudo  dvanaest  sati si  bio  bez  svijesti.   Koliko  vidim  ovdje  u  kartonu  nemaš  istoriju mentalnih  bolesti.
   -O čemu se radi, zamucah  u nevjerici podižući ćebe i zavrćući pidžamu. U predijelu rebara  ne vidjeh nikakvu ranu niti zavoja, međutim, iz moje lijeve noge je izvirivao čitav  niz  tankih  čeličnih šipki. Krenuh rukom prema glavi ali umijesto  kose  napipah  kapu od zavoja.  Jedan  od  doktora sijede na  krevet  pored  mene a drugi se okrenuše i izađoše iz  sobe raspravljajući o terapiji koju je trebalo  propisati  nekom  drugom pacijentu.
   -Doživjeli   ste  saobraćajni   udes,  reče doktor. Čak je  bilo  i na  večernjem  Dnevniku.  Izjavili su da je teretni kamion prešao na vašu stranu puta.   Saobraćaj je bio obustavljen  više sati  dok su vas izvlačili iz uništenog vozila.
   -To je grška! O čemu vi to govorite pobogu!?
   -Smrskana vam je  kost u  nozi, ali  ne brinite  lijepo smo iščistili  ranu.  Imate  takođe i frakturu lobanje ali oporavićete se, mladi ste i jaki, a sada lezite i odmarajte. 
   Prošle su godine od tada, Stanko mi je, desetak puta, ispričao kako smo doživjeli  saobraćajnu nezgodu, on  se  svega  sijećao.    Ma koliko  se trudio da  vijerujem  u ono  na  šta  su  ukazivali neoborivi dokazi,  kao i svijedočenje mog prijatelja,  nikako ne mogu da  ignorišem  niz događaja koji su se  razvijali  u mom  poimanju realnosti.   Zaista  su  ljudi zasebni  svijetovi  koji dijele  istu dimenziju.

​

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Poezija
    • 2021 - 2022
    • Poezija iz Mokrokosine epohe
    • Poezija iz doba „Baš me briga"
    • Poezija iz doba crvenih jastuka
    • Poezija vremena hajki
    • Slučajna poezija
    • Buđenje poezije
  • Audio
  • Prose - Fantasy / Fantastična Proza
    • The report from a village named Kisilova
    • THE TIME MACHINE EXPERIMENT
    • Kuća Majke Sofije
    • Lica u drvetu
  • Kupovina
  • Kontakt